Otkad je izabran za papu kao nasljednik Benedikta XVI., koji je zastupao najkonzervativnije krilo Katoličke Crkve, papa Franjo se riječima i djelima zalagao za otvaranje Crkve u nizu kontroverznih pitanja, pa tako i onih o homoseksualnoj zajednici. No izjava pape Franje da homoseksualci imaju pravo na obitelj, prenesena u filmu “Francesco” redatelja Evgenyja Afineevskog koji je prošloga tjedna premijerno prikazan za odabranike na filmskom festivalu u Rimu, ipak je izvanredna jer stvara dojam da je na pomolu prekretnica unutar Katoličke Crkve.

“Oni su Božja djeca, imaju pravo na obitelj. Ne smije ih se izbaciti iz obitelji ili im zbog toga onemogućiti život”, rekao je papa Franjo o homoseksualcima u jednom trenutku dokumentarca, ali je još značajniji Papin zaključak: “Ono što moramo stvoriti je zakon o civilnom partnerstvu kako bi oni bili zakonski pokriveni. Ja sam se za to borio.” Ipak se Papa u toj snimci ne odnosi na homoseksualni brak, budući da ga i dalje on osobno, ali i crkvena doktrina, smatra sakramentom, a kao takav on može biti dostupan samo zajednici muškarca i žene. Traženjem da svaka država pojedinačno pravno regulira zakone o istospolnim zajednicama, papa Crkvu zapravo rješava problema jer prebacuje to pitanje s crkvene na civilnu sferu.

Nacional je o toj temi razgovarao s Francescom Leporeom i Krzysztofom Charamsom, dvojicom bivših vatikanskih uglednika koje ujedinjuje činjenica da su napustili Svetu Stolicu zbog svoje homoseksualnosti, ali i koji izuzetno dobro poznaju dinamike koje vladaju unutar zidina Vatikana.

“Bergogliove izjave nisu iznenađenje”, tvrdi Francesco Lepore, bivši vatikanski svećenik koji je prije nekoliko godina napustio Crkvu da bi potpuno i bez licemjerja mogao živjeti svoju homoseksualnost. Lepore, koji je danas glavni urednik talijanskog portala GayNews, objasnio je da je Papino stajalište još davno potvrdio njegov biograf Sergio Rubin, koji je bio napisao da je Bergoglio, još kao nadbiskup u Buenos Airesu, zagovarao zakon o životnom partnerstvu za homoseksualne parove. Budući papa je, naime, takav zakon smatrao najboljim kompromisom i ujedno rješenjem kojim bi se u Argentini izbjeglo izglasavanje ravnopravnog braka. Homoseksualni brak u Argentini omogućen je zakonom 2013., a poznato je da je Bergoglio, kad je 2010. započela parlamentarna rasprava o gej brakovima, tri godine vodio nasilnu bitku protiv donošenja tog zakona, označivši gej brakove kao antropološku regresiju. “Budući da je koncept braka smatran sakramentom, za Bergoglia kao nadbiskupa u Buenos Airesu, ali i danas kao papu, brak osoba istoga spola nezamisliv je i doktrinarno neprihvatljiv”, tvrdi Lepore.

“No kao nadbiskup, Papa je tvrdio da je u svakom slučaju potrebno jamčiti pravnu zaštitu istospolnim parovima. Iako je to već bio objasnio njegov biograf Sergio Rubin u biografiji ‘El jesuita’ objavljenoj 2010., takvu tezu odmah je demantirao prvo direktor argentinske katoličke agencije, a potom 2014. i ured za medije Svete Stolice”, objasnio je Lepore za Nacional i dodao da su ipak postojale druge potvrde Bergogliova stajališta u korist zakona o životnom partnerstvu. Konkretno, u knjizi “Sodoma” Frédérica Martela sakupljena su svjedočanstva dvojice Papinih bliskih prijatelja i suradnika.

To su otac Juan Carlos Scannone, koji je umro prošle godine, i protestantski bibličar Marcelo Figueroa, koji već četiri godine uređuje argentinsko tjedno izdanje vatikanskog glasnika Osservatore Romano. “Obojica su potvrdili Martelu da je Bergoglio podržavao civilno partnerstvo u Argentini, ali i da je bio potpuno izoliran u toj borbi jer je Vatikan prema tome bio neprijateljski nastrojen”, dodao je Lepore.

Krzysztof Charamsa, koji je izbačen iz Crkve nakon što je nekoliko dana prije Sinode o obitelji priznao da je u sretnoj vezi s muškarcem, ustvrdio je da se Papa “poziva na svoju taktiku koju je koristio dok je bio nadbiskup Buenos Airesa, kada se borio protiv uvođenja jednakog građanskog braka. Tada je kako bi izbjegao uvođenje tog, kako ga je opisao, ‘đavolskog’ zakona, predložio da se podrži civilno partnerstvo među ljudima istoga spola – ne da bi prepoznao ljubav, već tako da ‘oni’ budu zakonski pokriveni”.

U Vatikanu, napominje Charamsa, ne vole uopće spominjati riječi „homoseksualci“ ili „lezbijke“, pa je i u ovom slučaju korišten izraz „oni“. „Problem je u tome što je i sam tim prijedlogom bio izvan obveza nametnutih svim katolicima: nikada ne možete podržati građanske zajednice među ljudima istog spola”, rekao je Charamsa i napomenuo da je vjerojatno zbog toga izjava o podržavanju civilnog partnerstva izbačena iz intervjua koji je Papa 2019. dao novinarki meksičke televizije Televisa Valentini Alazraki Crastich.

U službenim prijepisima tog televizijskog intervjua koji su objavljeni u vatikanskom glasniku Osservatore Romano i na portalu Vatican News, dio o civilnom partnerstvu, ali i Papin komentar “ja sam se za to borio” također su izostavljeni. Činjenica da se takva izjava našla u dokumentarcu objavljenom prošloga tjedna, posljedica je mogućeg propusta koji se dogodio u Vatikanu.

“Postojala je određena doza površnosti kod onih koji su tu snimku stavili na raspolaganje redatelju, s obzirom na to da nisu shvatili kako je dio tog videozapisa prethodno bio cenzuriran”, smatra Francesco Lepore. Unatoč demantijima koji su dolazili kroz godine, snimka na kojoj Bergoglio govori da se borio za pravnu zaštitu homoseksualnih parova imala je svjetski odjek. Od filma “Francesco”, koji promovira život i rad Pape, Vatikan ne samo da se nije ogradio, nego mu je prošloga tjedna svečano dodijeljena vatikanska nagrada za promicanje ljudskih prava.

S tezom da je ova izjava zaista objavljena zbog propusta ili da je, kad je snimljena, cenzurirana Papi iza leđa, ne slaže se Krzysztof Charamsa. “Jedna stvar mora biti jasna: nije Vatikan onaj koji cenzurira nevinog papu. Tamo se ništa ne događa bez njegova pristanka. Ovo je povod da se zapitamo da li nas homofobične katoličke sile neprekidno zavaravaju. Žrtve diskriminacije sad plješću represivnom sustavu koji predstavlja Papa i koji samo on može, a ne želi promijeniti. Papa je uspio uvjeriti žrtve da sve što mogu primiti jest suosjećanje vođe sustava koji ih tlači. Nasilje i homofobična lukavost ove propagande su ogromni, do te mjere da većina žrtava ne shvaća da je postala neizostavni dio sustava ugnjetavanja”, žestoko je komentirao Charamsa.

Revolucija je u tome što se nekad Papa o toj temi obraćao samo argentinskoj javnosti, a sad je njegov govor usmjeren na cijeli svijet. “S novinarskog stajališta ne može se poreći važnost ovih izjava, koje su potpuno nove jer iako su već bile notorne, službeno su bile nepoznate. Prije svega, moramo uzeti u obzir pozitivan utjecaj koji mogu imati ove riječi, jer je Papin govor upućen cijelom svijetu. Ne smijemo zaboraviti da su u ovom trenutku istospolni odnosi u 69 zemalja kriminalizirani i kažnjavaju se zatvorom, a u nekima je na snazi čak i smrtna kazna. Osim toga, u mnogim zemljama s katoličkom većinom istospolni parovi nemaju nikakvu pravnu zaštitu. Ove Papine riječi pozitivna su poruka za one zemlje poput Poljske, gdje je katolički episkopat vrlo moćan, povezan s vladajućom strankom i gdje su LGBT osobe u ovom trenutku, kao i žene, već dvije godine na meti vlade i episkopija”, ustvrdio je Francesco Lepore.

“Papina izjava je velika istina. Imamo pravo na obiteljski život jer smo ljudi, a pravo na obitelj temeljno je pravo svakog ljudskog bića, bez obzira na seksualnu orijentaciju, rasu, vjeru ili vjerovanje u Boga”, poručio je Krzysztof Charamsa koji smatra da ta izjava iz Papinih usta budi entuzijazam, posebno među LGBTIQ osobama, koje su ujedno i žrtve katoličke diskriminacije. Ipak, treba precizirati da iako je Papa zagovaratelj zakonskog reguliranja istospolnih zajednica, u izjavi koja je objavljena prošloga tjedna on takve zajednice ne naziva “obitelj”, nego se ona samo odnosi na činjenicu da roditelji ne bi trebali izbacivati vlastitu djecu iz matične obitelji zbog toga što su homoseksualci.

Charamsa, koji je posao u Vatikanu izgubio nakon što je javno priznao da je u vezi s muškarcem, priznao je da je skeptičan: “Nije to prva Papina gay-friendly poruka u neformalnom kontekstu. Slično je govorio i u intervjuu u avionu i drugim intervjuima i pozivima privatnim osobama, a sada i u ovom dokumentarcu koji promovira njegov život. Ali to nije ni nekakav institucionalni govor Crvke, ne predstavlja promjenu doktrina ili homofobnih zakona koji su i dalje obavezni za sve katolike. Kao da zakonodavac koji ima moralnu obvezu promijeniti nepravedne zakone, umjesto da to čini, izjavljuje u intervjuima i dokumentarcima da se ne slaže s diskriminacijom, ali ništa ne poduzima. To što govori ne podudara se s tim što čini. Njegove riječi nemaju nikakvih posljedica na zakone i doktrine koje reguliraju Crkvu i koje samo on može i mora promijeniti.”

“Crkva pape Franje suodgovorna je za diskriminaciju homoseksualaca u svijetu. Kašnjenje s priznavanjem ljudskih prava LGBTIQ osobama u mnogim je zemljama posljedica protivljenja Katoličke Crkve. Vatikanska diplomacija radi protiv ljudskih prava LGBTIQ osoba diljem svijeta”, istaknuo je Charamsa i dodao da se “ne bi iznenadio da Vatikan izjavi da Papa nije rekao to što je rekao, kao što se dogodilo u drugim prilikama. Kroz časopis La civiltà cattolica Crkva je već počela pojašnjavati kako su Papine riječi već objavljene prije dokumentarca o njegovu životu. Sve slijedi Franjin scenarij: prvo stvoriti emocije u vlastitu korist, a zatim negirati izgovorene riječi. Tako djeluje franjevačka propaganda”.

Charamsa je uvjeren da “ako nijedna gay-friendly neformalna Papina izjava u osam godina njegova pontifikata nije ništa promijenila u crkvenom sustavu diskriminacije, neće ni sada”, te je pojasnio:

“Moramo se zapitati o dosljednosti, vjerodostojnosti i istinskoj namjeri Papinih riječi u ovom neformalnom kontekstu. Papa je izvrstan komunikator i njegove riječi mogu stvoriti savršenu fasadu koja skriva nedostatak reformi i stvarnih promjena. Ta propagandna komunikacija može biti način za neutraliziranje potrebne revolucije LGBTIQ katolika, koji su sada sretni i zadovoljni njegovim riječima i ne zahtijevaju stvarne promjene unutar Crkve.”

Prema crkvenom dokumentu iz 1992. “Crkva prisiljava katolike da vjeruju da seksualna orijentacija ne predstavlja svojstvo koje je usporedivo s rasom ili etničkim podrijetlom, s obzirom na diskriminaciju. Za razliku od tih svojstava, homoseksualna sklonost je za Crkvu objektivni poremećaj i zaslužuje poštenu diskriminaciju, na primjer, pri usvajanju ili skrbništvu nad djecom, pri zapošljavanju sportskih trenera ili prijave u vojsku. Taj dokument utvrđuje i da je pošteno ne iznajmljivati ili prodati kuću homoseksualnom paru. Dok je bio nadbiskup u Argentini, činilo se da se Bergoglio ne slaže s tim zakonom. Ali otkad je postao Papa, nije ga ukinuo niti to namjerava učiniti. Zato je, međutim, počeo grliti neke dobro odabrane homoseksualce, i to samo muškarce – nikad lezbijke”, rekao nam je Charamsa.

“Katekizam, koji Papa preporučuje gejevima, jasno ih obvezuje na čednost. Drugim riječima, obvezuje ih se da odustanu od ljubavnog sjedinjenja i obiteljske veze s drugom osobom. Hoće li se to promijeniti nakon objave ovih papinih izjava?” pita se Krzysztof Charamsa.

“Također, katolički zakon i doktrina jasno kažu da katolici ni na koji način ne smiju podržati odobravanje pravnog priznavanja homoseksualnih zajednica te da je podrška političara prijedlozima zakona u korist homoseksualnih civilnih zajednica, teško nemoralan čin. Dokumenti koje je 1992. i 2003. izdala Kongregacija za nauk vjere tvrde da homoseksualne zajednice ni izdaleka ne ispunjavaju zadatke zbog kojih brak i obitelj zaslužuju posebno priznanje te da su takve zajednice štetne za pravilan razvoj ljudskog društva. Hoće li se ovaj zakon i doktrina promijeniti nakon dokumentarca o Papi?” zaključno se zapitao Charamsa.