Juri Garavski priznao je da je bio dio grupe u Bjelorusiji čiji je zadatak bio nestanak istaknutih oporbenih članova. No, to nije bilo dovoljno za osudu. Na suđenju u Švicarskoj prošli tjedan, ovaj bivši vojnik specijalnih postrojbi detaljno je opisao otmicu i ubojstvo trojice muškaraca 1999. godine, iako je zanijekao da je krvnik.

Dok je svjedočio, samo nekoliko metara iza njega, sjedile su dvije kćeri žrtava, koje su provele 24 godine tražeći formalno priznanje onoga što se dogodilo njihovim očevima. Ali, u četvrtak je Juri Garavski oslobođen optužbi. U iznenađujućoj presudi, sudac je rekao da su različite izjave Bjelorusa ‘upletene u kontradikcije’. Sudac je priznao sudioništvo bjeloruskih vlasti u nestancima, ali nije bio uvjeren ‘izvan svake sumnje’ u umiješanost bivšeg vojnika.

Valeria Krasovskaka, čiji je otac Anatolij jedan od nestalih, rekla je za BBC da je presuda ‘apsurdna’ i kontradikcija zdravom razumu.

Priznanje

Slučaj je započeo nakon što je bivši vojnik kontaktirao novinare 2019. godine, tvrdeći da je umiješan u nestanak bivšeg bjeloruskog ministra unutarnjih poslova Jurija Zaharenka, oporbenog političara Viktora Gončara i Anatolija Krasovskog, istaknutog biznismena. U to je vrijeme Garavski tražio politički azil u Švicarskoj i borio se da službenici za migracije povjeruju u njegovu priču.

Možda se nadao i da će publicitet donijeti neku zaštitu: pobjegao je iz Bjelorusije godinu dana ranije nakon prometne nesreće u Minsku zbog koje je dva tjedna bio u komi. I dalje hoda sa štapom i misli da je nesreća bila pokušaj atentata. Onima koji su bili najbliže povezani sa slučajem, priča Garavskog zvučala je istinito. Stoga su kćeri dvojice nestalih zatražile od švicarskih tužitelja da pokrenu kazneni postupak prema UN-ovoj konvenciji o prisilnom nestanku. Bivši specijalac je priveden, ispitan i potom optužen.

Nestali otac

Valeria Krasovskaja još se sjeća kako se probudila usred noći prije 24 godine i zatekla svoju majku kako zove policiju, bolnice i gradsku mrtvačnicu jer joj se muž nije vratio kući. Anatolij je bio u kupalištu u Minsku s Viktorom Gončarom, poznatim protivnikom Aleksandra Lukašenka, koji je tada jačao svoju vlast.

Sljedećeg jutra Valerijina majka je na mjestu događaja pronašla krv i razbijeno staklo. Njezin muž i njegov prijatelj su nestali. Tijelo Anatolija Krasovskog nikada nije pronađeno.

“Ne znaš, je li živ ili mrtav. A ako je mrtav što se onda dogodilo i gdje je njegovo tijelo?”, opisuje Valeria bol kroz koju je prošla njena obitelj. “Ne možete zatvoriti poglavlje, pa naučite živjeti s tim. Ali jako je teško”, dodala je. Valeria je bila na sudu u Švicarskoj kako bi čula Garavskog kako priča kako je njegovim specijalnim jedinicama bilo naređeno da pritvore njezinog oca zajedno s Viktorom Gončarom i otjeraju ih iz grada.

Bivši vojnik je više puta tvrdio da nije povukao obarač, pa čak ni predao pištolj iz automobila, kako je ranije rekao. Suočavajući se sa zatvorom, činilo se da minimalizira svoju ulogu. No, priznao je izravnu umiješanost u nasilnu otmicu, uključujući i da je glavu Gončara ‘razbio o pod’. Također je opisao kako su dvojica muškaraca upucana u leđa na rubu Minska. Garavski je rekao da je pomogao skinuti tijela i pokopati ih u jamu koja je bila unaprijed iskopana. Njihova odjeća je zatim spaljena.

Njegov način ponašanja bio je gotovo brutalan. Valeria je pažljivo slušala, bilježeći svaki detalj. “Iako živim savršeno normalnim i sretnim životom, još uvijek se uvijek suočavam s nestankom svog oca”, rekla je prije ročišta. Svaki put kad pomislim na njega, osjećam se jako tužno. Pretpostavljam da je to normalno. Ali želim se osjećati lakše”, dodala je.

‘Rekao je: ‘Pristavi večeru, skoro sam kod kuće”

Eleni Zaharenki to nije bilo prvi put da čuje šokantno svjedočanstvo. Godine 2020. novinari kojima se Garavski prvi obratio sa svojom pričom dogovorili su da se njih dvoje upoznaju. Odgovorio je na sva pitanja koja su mučila Elenu o očevu nestanku.

Rekla je da nema razloga ne vjerovati mu. Ona je Garavskog opisala kao gotovo slomljenog, očito opterećenog zbog zločina. U danima prije nego što je Juri Zaharenko nestao u svibnju 1999., njegova se obitelj toliko zabrinula za njegovu sigurnost da bi telefonirali svakih desetak minuta kako bi provjerili gdje se nalazi.

Bivši ministar zadržao je značajnu potporu među sigurnosnim službama nakon svoje smjene i smatran je prijetnjom Aleksandru Lukašenku. “Bio je miran, rekao je da stavim večeru, skoro je bio doma”, prisjeća se Elena posljednjeg razgovora s ocem.

Obitelj se dugo nadala da je Juri bačen u tamnicu KGB-a i da je još živ. Nikada nije saznala kako joj je otac umro, a to je samo pojačalo njenu patnju. Jesu li to odmah učinili? Ili su ga prvo dugo mučili? Bilo mi je jako važno da znam u kakvom je stanju bio moj otac kad je umro… da si bar malo olakšam dušu”, rekla je za BBC.

Na sudu je Garavski ponovio ono što joj je rekao 2020.: da je njezin otac otet s lisicama, a zatim upucan s dva hica u leđa te da je sve bilo brzo gotovo. Kad je sudac upitao Bjelorusa zašto nije odbio slijediti naredbe, Garavski je odgovorio da bi se pridružio mrtvim disidentima u jarku. Inzistirao je da je stvarni napadač bio šef ozloglašene postrojbe specijalnih snaga SOBR-a u Bjelorusiji, Dmitri Pavličenko. U to vrijeme nakratko pritvoren, zapovjednik je pušten iz pritvora po osobnoj naredbi predsjednika Aleksandra Lukašenka.

Godine 2003. istraga Vijeća Europe također je povezala Pavličenka s prisilnim nestancima i zaključila da je bilo zataškavanja ‘na najvišoj državnoj razini’. “Lukašenko je stajao iza toga”, rekao je Christos Pourgourides, prvi izvjestitelj. “U takvim zemljama, ubijanje ove prirode nikada se ne događa bez znanja prvog čovjeka”, dodao je.

Suđenje

Sudac nije iskazao neslaganje da su trojica muškaraca oteti ili da su bjeloruske vlasti umiješane u njihov nestanak. Ali, nije mogao prihvatiti Jurija Garavskog kao pouzdanog svjedoka.

Krupan i visok dva metra, Bjelorus je stigao s policijskom zaštitom, s tamnim naočalama i s kapuljačom navučenom nisko preko lica. Mrmljao je svoje odgovore, unatoč opetovanim zahtjevima da govori, i bio je nestrpljiv s mnogim pitanjima. Čini se da je dio problema bio gotovo amaterski službeni prijevod na sudu, osobito kada je u pitanju bila uloga Garavskog u specijalnim snagama. Također je bio mrzovoljan, kao da se nije mogao potruditi odgovoriti na pitanja koja je smatrao nevažnima.

Jurij Garavski otkrio je da Viktoru Gončaru nedostaje nožni prst, što je malo poznati detalj za koji kaže da ga je uočio kada je pokapao tijelo. Ali, sudac se usredotočio na njegovu prijašnju tvrdnju da su se ubojstva dogodila za punog mjeseca, što nije istina. Garavski je sada sugerirao da su svjetla automobila osvijetlila mjesto zločina. Bilo je i drugih proturječja i svaki put je za neslaganja okrivio ‘loš prijevod’. Oslobađajući optuženog, tjedan dana kasnije, sugerirao je da je Garavski možda čuo za ubojstva od kolega ili iz medija i jednostavno ponovio njihove priče.

Žalba

Elena Zaharenka izjavila je za BBC da je ‘jako, jako razočarana’ presudom. Tražila je od švicarskog pravnog sustava da zabilježi ono u što je njezina obitelj već dugo sigurna: da je njezin otac ubijen zbog svoje politike.

Obitelji očekuju žalbu na presudu višem sudu, proces koji će trajati mjesecima, ako ne i godinama. “Učinili smo što smo mogli”, rekla je Elena Zaharenka. “Ali, Garavski promijenio je svoje svjedočenje na sudu”, zaključila je.

Bivši bjeloruski policajac na sudu u Švicarskoj zbog nestanka Lukašenkovih protivnika prije gotovo četvrt stoljeća