Nacional je proteklog tjedna dobio kaznenu prijavu koju je protiv dvanaest sudaca najviših sudova u državi – Vrhovnog suda te županijskih sudova u Zagrebu i Varaždinu – podnio Zdravko Mustač, bivši čelnik jugoslavenske i hrvatske sigurnosne službe i sadašnji osuđenik za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, koji kaznu od 40 godina zatvora služi u Kaznionici u Glini. Mustač je kazneno prijavio suce koji su u prvome i drugom stupnju – u prvome na županijskim sudovima u Zagrebu i Varaždinu, a u drugome na Vrhovnom sudu RH – 2013. godine odobrili izručenje njega i Josipa Perkovića Njemačkoj, na temelju europskoga uhidbenog naloga koji je Njemačka izdala protiv njih dvojice zahtijevajući da ih Hrvatska izruči kako bi ih kazneno gonila zbog ubojstva Stjepana Đurekovića, ubijenoga 28. srpnja 1983. u Njemačkoj. Hrvatska javnost zna kako je taj slučaj završio: Mustač i Perković su izručeni te u Njemačkoj osuđeni na doživotni zatvor, ali su na odsluženje kazne vraćeni u Hrvatsku, gdje im je kazna doživotnog zatvora pravomoćno zamijenjena dugogodišnjim zatvorom – Perkoviću na 30, a Mustaču na 40 godina zatvora. Sada, pak, Mustač tvrdi da su prijavljeni suci odlukama o izručenju “povrijedili načelo zakonitosti” i “uzurpirali ulogu zakonodavaca” te ustanovili višegodišnju protuzakonitu sudsku praksu čije se žrtve broje u stotinama. Mustač dramatično zaključuje: “U obavljanju službene dužnosti kaznenog suca nemoguće je učiniti išta teže i strašnije od neuvažavanja načela zakonitosti po domaćem pravu.”

Valja odmah na početku podsjetiti na važnost Zdravka Mustača i Josipa Perkovića, dvojice visokih hrvatskih kadrova u sigurnosnom sustavu Jugoslavije osamdesetih, za postavljanje temelja sigurnosnog i obrambenog sustava samostalne Hrvatske u iznimno osjetljivo vrijeme u kojemu Hrvatska još nije bila dobila međunarodno priznanje. Zdravko Mustač, naime, bio je posljednji načelnik Službe državne sigurnosti (SDS) SFRJ i njezin najviši dužnosnik iz Hrvatske, a s Josipom Perkovićem, jednim od tadašnjih čelnika hrvatskog SDS-a, odigrao je višestruku i važnu ulogu u stvaranju Republike Hrvatske i prelasku hrvatskih kadrova iz jugoslavenskih obavještajnih struktura na hrvatsku stranu, pa im je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman obojici dodijelio čin brigadira. Zanimljivo je, u tom kontekstu, podsjetiti se kako su tadašnji predsjednik SDP-a Zoran Milanović i tadašnji predsjednik HDZ-a Andrej Plenković reagirali na osuđujuću presudu njemačkoga suda Mustaču i Perkoviću 2016. godine. “Šokiran sam kad vidim da su ljudi koji su Franji Tuđmanu nabavljali putovnicu, koji su uživali njegovo povjerenje, Gojka Šuška, (Tomislava) Karamarka, svih HDZ-ovaca koji su bili među osnivačima stranke, na kraju prokazani kao udbaški egzekutori. To je strašno i govori sve o HDZ-u kao stranci jer to je očito nešto o čemu se HDZ treba očitovati”, kazao je Milanović. Odgovorio mu je Plenković, tada tek pretendent na mjesto predsjednika Vlade: “Niti su ti ljudi bili dio HDZ-a niti su davali putovnice. Svi oni koji su se u jednom trenutku stavili u službu hrvatske države, kao i Perković i Mustač, jer je opstanak Hrvatske bio ugrožen, dali su doprinos. Ali iz kuta gledanja HDZ-a to ih ne amnestira od odgovornosti.”

Hrvatska je 2013. bivše čelnike tajne službe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača izručila Njemačkoj na temelju europskog uhidbenog naloga koji su potvrdili hrvatski suci, kako bi im se u Njemačkoj sudilo za Đurekovićevo ubojstvo. FOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

U opsežnoj kaznenoj prijavi, koja obuhvaća 179 stranica minuciozne pravne analize, Zdravko Mustač kazneno je prijavio po troje sudaca županijskih sudova u Zagrebu i Varaždinu te šestoro sudaca Vrhovnog suda koji su u prvome i drugom stupnju odlučili o izručenju Josipa Perkovića: Ivana Turudića, Tanju Pavelin Borzić i Jasnu Galešić, koji su Perkovićevo izručenje prvostupanjski odobrili na Županijskom sudu u Zagrebu, te suce Vrhovnoga suda Lidiju Grubić Radaković, Zdenka Konjića i Marina Mrčelu, koji su prvostupanjsku presudu potvrdili na Vrhovnome sudu. Mustač je kazneno prijavio i troje sudaca Županijskog suda u Varaždinu – Zdravka Pintarića, Stanku Vuk-Pintarić i Rajka Kipkea – koji su prvostupanjski odobrili njegovo izručenje Njemačkoj, te suce Vrhovnoga suda Vesnu Vrbetić, Dražena Tripala i Žarka Dundovića, koji su odluku sudaca Županijskog suda u Varaždinu učinili pravomoćnom. Mustač je u kaznenoj prijavi precizirao kako “na temelju odredbe članka 204. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku i, u svojstvu žrtve, temeljem odredbe članka 205., stavak 3. istog Zakona, kazneno prijavljuje suce odgovorne za nezakonito odobrenje izvršenja europskog uhidbenog naloga”. Dodao je da “prijavu protiv navedenih osoba podnosi zbog postojanja osnovane sumnje da su kao nositelji pravosudne dužnosti, konkretno kao suci redovnih sudova RH, počinili dva povezana kaznena djela”.

Mustač iscrpno opisuje ta dva kaznena djela. Prvo je “kazneno djelo protiv službene dužnosti zloupotrebom položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 2. Kaznenog zakona”, na štetu Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Piše: “Obnašajući sudačku dužnost odobrili su protivno Zakonu o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU (ZPS) izvršenje europskih uhidbenih naloga (EUN) SR Njemačke izdanih u svrhu kaznenog progona (…) Perkovića i Mustača, ne provjerivši postojanje nijednog od osam obligatornih razloga za odbijanje EUN-a propisanih člankom 20. stavak 2. ZPS-a kao ni jednog od fakultativnih razloga iz članka 21. stavak 1. istog Zakona”. Nastavlja: “Bit počinjenog kaznenog djela je u nepoštivanju zakonitosti čime je povrijeđen članak 31. stavak 1. Ustava RH. (…) Rješenja u predmetima naloga protiv Perkovića i Mustača imaju dva bitna nedostatka: neutvrđen identitet kaznenog djela inkriminiranog njemačkim EUN-om prema hrvatskom pravu i neutvrđen status razloga za odbijanje tih naloga prema hrvatskom pravu.” Mustač objašnjava: “Izvršenje EUN-a dopušteno je odobriti ako, i samo ako, je sud utvrdio da to ne sprječava niti jedan od predviđenih razloga iz članka 20. i 21. ZPS-a. Prvostupanjska i drugostupanjska rješenja u predmetima ove dvojice traženih osoba takvo utvrđenje ne sadrže niti za jedan od propisanih razloga. To predstavlja njihov drugi bitni nedostatak. Njihova obrazloženja su deficitarna.”

Mustač je prijavio suce vrhovnog suda Marina Mrčelu i Zdenka Konjića, koji su na Vrhovnom sudu potvrdili prvostupanjsku presudu, te Dražena Tripala, jednog od sudaca koji su potvrdili odluku prvostupanjskog suda u Varaždinu o izručenju. FOTO: Goran Stanzl/PIXSELL, Nacional

Objašnjavajući zašto su prijavljeni suci, prema njegovu tumačenju, počinili prvo kazneno djelo za koje ih prijavljuje, Mustač dalje tvrdi kako je “arbitrarnost sudskih odluka sadržana već u činjenici da su prvostupanjski suci odobrili izvršenje europskih uhidbenih naloga izdanih u svrhu kaznenog progona ne utvrdivši kojem kaznenom djelu iz domaćeg kaznenog zakona odgovara kazneno djelo iz njemačkih uhidbenih naloga protiv Perkovića i Mustača”, čime su, tvrdi, “ignorirali načelo zakonitosti postulirano člankom 31. st 1. Ustava RH”. Njihovim je rješenjima, tvrdi Mustač, “prekršen ZPS”, “hrvatsko kazneno zakonodavstvo”, “Ustav RH”, ali i “pravo EU”. Povrh toga, Mustač tvrdi da su prijavljeni suci zloupotrijebili ovlasti i time što su protuzakonito – tu navodi zakonske odredbe – odbili prijedlog obrane da Sudu EU-a upute prethodno pitanje trebaju li hrvatski sudovi u postupku odlučivanja o izručenju utvrditi je li za inkriminirano kazneno djelo nastupila zastara po hrvatskim zakonima. Mustač potom zaključno tvrdi da su prijavljeni suci kazneno djelo počinili „tako što su predajom hrvatskih državljana Perkovića i Mustača prevarili pravosudna tijela SR Njemačke ostavivši ih u uvjerenju da je kazneni progon ove dvojice odobren sukladno hrvatskom kaznenom zakonodavstvu i hrvatskom implementacijskom zakonu Okvirne odluke”. “Dvanaestoro sudaca koje kazneno prijavljujem time je zloupotrijebilo i pravne mehanizme kaznenog progona SR Njemačke te su tako proveli ono što u Hrvatskoj, ignoriranjem utvrđenja o kojem kaznenom djelu po hrvatskom KZ-u se radi, kao i ignoriranjem odredbi o razlozima za odbijanje kaznenog postupka, ne bi mogli – kazneni progon Perkovića i Mustača. Time su također prekršili i načela priznavanja i visoke razine povjerenja između država članica EU (…). Načelo uzajamnog priznavanja Europsko vijeće smatra ‘kamenom temeljcem’ pravosudne suradnje. Uzajamno priznavanje podrazumijeva da države neće lagati jedna drugoj”, piše Mustač u kaznenoj prijavi.

Drugo kazneno djelo za koje ih je prijavio jest “protupravno oduzimanje slobode iz članka 136. stavak 3. Kaznenog zakona, tako što su kao odgovorne osobe u obavljanju javne ovlasti po pravomoćnosti rješenja o predaji (…) izdali dovedbene naloge Ministarstvu za unutarnje poslove RH (…) da tehnički izvrši odluke o predaji Josipa Perkovića i Zdravka Mustača koje su rezultat kaznenog djela”.

Mustač zaključuje da su “počinjene bitne povrede ZPS-a i kaznenog zakonodavstva Republike Hrvatske, kao i povrede prava EU-a”. Počinitelji su, tvrdi, suci koje je prijavio, a oni su “odgovorni i za štetu koju su tako nanijeli izručenicima Perkoviću i Mustaču i njihovim porodicama“. “Napokon”, dodaje, “ovdje se ne radi o slučaju samo ove dvojice traženih osoba. Rješenjima koja potpisuje ovih dvanaestero sudaca utemeljena je tzv. ustaljena sudska praksa rješavanja EUN-a koja traje od tada pa sve i danas, neizmijenjena. Žrtve ‘ustaljene sudske prakse’ su mnogobrojne, broj prelazi stotine. To tek treba, zaista treba, ustanoviti”, piše Mustač.

“Suci, ponajprije baš ovi”, nastavlja, “odgovorni su i za štetu koju su počinili Republici Hrvatskoj nepoštivanjem njenog pravnog poretka. Pokazuje se da sudbene vlasti ove države ne poštuju ni pravnu stečevinu Europske unije – praksom, ali već i time što se tijekom već gotovo punih deset godina nisu potrudili da svoju praksu odlučivanja o EUN-u usporede s praksom u ostalim državama Unije. Iako u Vrhovnom sudu postoji Odjel za praćenje europskih propisa i sudske prakse! Ugrozili su i vjerodostojnost hrvatske sudbene vlasti u očima građana RH. Zakon o pravosudnoj suradnji praksom su promijenili u njegovoj biti. Uzurpirali su ulogu zakonodavca. Zakon valja rehabilitirati. To je dodatni smisao ove kaznene prijave”.

Ivana Turudića, sadašnjeg suca Visokog kaznenog suda, Mustač je prijavio kao bivšeg predsjednika Županijskog suda u Zagrebu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Zdravko Mustač kaznenu prijavu podnio je Državnom odvjetništvu RH i županijskim odvjetništvima u Zagrebu i Varaždinu te predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću, predsjedniku Vrhovnog suda Radovanu Dobroniću, predsjedniku Ustavnog suda Miroslavu Šeparoviću, ministru pravosuđa i uprave Ivanu Malenici, predsjedniku saborskog Odbora za pravosuđe Mišelu Jakšiću i predsjedniku saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Draženu Bošnjakoviću. Nacional ima potvrdu kojom je Županijsko državno odvjetništvu u Varaždinu 26. listopada obavijestilo Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (USKOK) da im “na daljnje nadležno postupanje ustupa kaznenu prijavu” Zdravka Mustača, koju je zaprimilo 20. listopada, tri dana nakon što ju je Mustač podnio. Da je USKOK uistinu zaprimio tu prijavu, Nacionalu je u srijedu, 20. prosinca, potvrdio i glasnogovornik USKOK-a Sergej Abramov, koji nije odgovorio na pitanje Nacionala o daljnjoj proceduri i eventualnom postupanju USKOK-a prema toj prijavi.

Kaznena prijava Zdravka Mustača opsežan je, pažljivo sročen i iscrpno obrazložen dokument pod naslovom “Prijava kaznenih djela sudaca počinjenih u obavljanju sudačke dužnosti 2014. i 2018-2019. na štetu Zdravka Mustača i Josipa Perkovića”. Riječ je, zapravo, o pravnoj studiji slučaja u kojoj podnositelj kaznene prijave na 179 stranica minuciozno analizira zakone i sudske odluke o izručenju Mustača i Perkovića, koje su na temelju tih zakona donijeli suci koje prijavljuje. Poput pravoga pravnoga znanstvenog djela, kaznena prijava podijeljena je u četiri dijela, od kojih je svaki podijeljen u poglavlja i potpoglavlja. Ti dijelovi slijede nakon uvoda, popisa prijavljenih sudaca i opisa kaznenih djela za koja ih je Mustač prijavio: “Prethodna razmatranja” na pedesetak stranica; “Analiza sudskih rješenja o europskim uhidbenim nalozima – dokazi o kršenju zakona” na osamdesetak stranica; “Institucijski debakl Ustavnog suda RH” na dvadesetak stranica; te, na trinaest stranica, “Kazneno djelo protiv službene dužnosti zlouporabom položaja i ovlasti (…) počinjeno u postupku priznanja i izvršenja presude kojom je izrečena kazna zatvora”. Na kraju kaznene prijave Zdravko Mustač podnosi i “prognozu mogućih alternativnih učinaka kaznene prijave koju pokrećem”.

U tom dijelu dokumenta, na samom kraju kaznene prijave, Mustač s lakom ironijom anticipira tri moguća ishoda svoje kaznene prijave. Prvi bi mogao biti onaj koji on smatra poželjnim: “Republika Hrvatska odbacit će dosadašnju sudsku praksu odobravanja europskih uhidbenih naloga kao nezakonitu, a suce začetnike kaznit će.” Drugi, očigledno apsurdan, izgledao bi, prema Mustaču, ovako: “Hrvatski suci – kreatori hrvatskog modela primjene (…) pokrenut će akciju kod najviših političkih tijela Unije, te kod Suda EU, kako bi, napokon, države članice odbacile sudsku praksu s europskim uhidbenim nalozima kakva kod njih traje još od 2002. godine. Naime, sve države članice EU pogrešno primjenjuju Okvirnu odluku o Europskom uhidbenom nalogu te, stoga, nezakonito odbijaju izvršenje europskih uhidbenih naloga. Time sabotiraju pravnu stečevinu EU i vladavinu prava uopće”. Mustač zaključuje: “Koristan učinak akcije urodit će pozitivnim plodovima i u samoj Hrvatskoj. Vratit će se povjerenje naroda u vjerodostojnost domaćih sudbenih vlasti u cjelini, a da o osobnoj reputaciji prominentnih nositelja akcije i ne govorimo. Ah!” Kao treću mogućnost, koju očito smatra najvjerojatnijom, Mustač predviđa: “Hrvatski suci – kreativci će združenim naporima već nekako zafufuljiti – zamumuljiti problem, ugurati ga pod tepih, otegnuti do zastare i zaborava. Čemu talasati? Čemu mijenjati nešto što tako fino funkcionira jedan cijeli decenij? Jer – zna se – nacionalni sudovi imaju isključivo pravo da tumače nacionalne zakone i kada su zasnovani na pravnim aktima institucija Europske unije – zar ne? Utoliko više, kao nezavisna grana državne vlasti, sudovi imaju isključivo pravo i da praksom mijenjaju nacionalne zakone koje je donio Hrvatski sabor onako kako sami suci smatraju da odgovara ‘probicima kaznenog progona’ ‘udbaša’ Perkovića i Mustača – zar ne?”

Mustačeva kaznena prijava nije prvi dokument u kojemu je javno iznio svoju interpretaciju odluka o svom i Perkovićevu izručenju. Nacional je još u veljači 2021. iscrpno izvijestio o predstavci koju je Mustač poslao predsjedniku Republike, predsjedniku Ustavnog suda, ministru pravosuđa i uprave, Državnom sudbenom vijeću, predsjednici Hrvatskog udruženja za kaznene znanosti i praksu, saborskim klubovima zastupnika, glavnoj državnoj odvjetnici i pučkoj pravobraniteljici. Već u tom dokumentu Mustač je ustvrdio da su suci koji su presudili da on i Perković imaju biti izručeni Njemačkoj, počinili kaznena djela. Inače, predstavka je opsežan dokument na više od 150 stranica, u kojemu je Mustač prvi put javno argumentirao svoje uvjerenje da je cjelokupna hrvatska sudska praksa primjene Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (ZPS) – protuzakonita. Kaznena prijava Zdravka Mustača tako se može smatrati proširenjem i kazneno-pravnom prilagodbom Mustačeve predstavke od prije dvije godine.

Nacional je pokušao doznati reakcije prijavljenih sudaca na Mustačevu kaznenu prijavu. U ponedjeljak, 18. prosinca, Nacional je tražio reakciju županijskih sudova u Zagrebu i Varaždinu te Vrhovnog suda RH. Do zaključenja ovog broja Nacionala Vrhovni sud nije odgovorio na upit. U ponedjeljak, 18. prosinca, glasnogovornik Županijskog suda u Zagrebu Krešimir Devčić izvijestio nas je da nijedno od troje prijavljenih sudaca više ne radi na tom sudu: Ivan Turudić i Tanja Pavelin Borzić sada su suci Visokog kaznenog suda, dok je Jasna Galešić prešla u javne bilježnike. Nacional je stoga Visokom kaznenom sudu uputio upit jesu li suci Turudić i Pavelin Borzić obaviješteni o kaznenoj prijavi te kako je komentiraju. Odgovorio je glasnogovornik Visokoga kaznenog suda Marijan Bitanga: “Već iz sadržaja Vašeg upita proizlazi da su kaznene prijave koje navodite podnijete Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu, odnosno Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK), tako da ovaj sud nema bilo kakvih informacija niti nadležnosti, posljedično ni komentara po tom pitanju.” Glasnogovornik Županijskog suda u Varaždinu Igor Pavlic na pitanja Nacionala o kaznenoj prijavi Zdravka Mustača odgovorio je ovako: “Suci ovog suda koje spominjete u poruci, do Vašeg upita, nisu imali saznanja da je gospodin Zdravko Mustač protiv njih podnio kaznenu prijavu zbog citiranih kaznenih djela. Suci nemaju komentara na tu kaznenu prijavu.”

Valja ukratko podsjetiti na dramatične okolnosti odlučivanja o izručenju Perkovića i Mustača, koje su se prije deset godina bile pretvorile u nacionalnu političku dramu jer je Hrvatska upravo tih dana trebala postati članicom EU-a. Nakon što je 2005. Njemačka izdala europski uhidbeni nalog protiv Perkovića, a četiri godine kasnije i protiv Mustača, ta je zemlja 26. lipnja 2013. – četiri dana uoči ulaska Hrvatske u EU – raspisala tjeralicu za tada 68-godišnjim Josipom Perkovićem i tada 71-godišnjim Zdravkom Mustačem. Dva dana kasnije, 28. lipnja, Sabor je u hitnom postupku izglasao novi prijedlog Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU-a, koji je propisivao da europski uhidbeni nalog više neće vrijediti za zločine počinjene prije 7. kolovoza 2002. Time je izravno onemogućeno izručenje Perkovića i Mustača, a zakon je odmah postao poznat kao „lex Perković“.

Sutkinja Vrhovnoga suda Lidija Grubić Radaković (lijevo) jedna je od 12 prijavljenih, kao i sutkinja Tanja Pavelin Borzić (desno) koja je u predmetu Perković-Mustač odlučivala na Županijskom sudu u Zagrebu. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Osim za Perkovićem i Mustačem, europski uhidbeni nalog raspisan je za još pet osoba za koje se sumnjalo da su bile Perkovićevi suradnici prilikom organiziranja ubojstva Stjepana Đurekovića. Istovremeno, dakle još u lipnju 2013., Hrvatskoj je bilo dostavljeno još oko 80 europskih uhidbenih naloga za razne druge slučajeve. No fokus zanimanja politike i medija bio je na Josipu Perkoviću. Vlada Zorana Milanovića bila je prozvana da štiti udbaše i zločince, a njemačka kancelarka Angela Merkel neočekivano je otkazala dolazak na svečanu proslavu hrvatskog ulaska u EU 30. lipnja. Donošenje spornog zakona protumačeno je kao pokušaj izigravanja Europske unije, i to samo dva dana prije nego što je Hrvatska i službeno postala 28. članica. Rasprave između Bruxellesa i Zagreba i Berlina i Zagreba o „lex Perković“ trajale su mjesecima, Hrvatskoj su prijetile sankcije, a na kraju je Vlada pristala promijeniti taj zakon.

Mustač i Perković uhićeni su u jutarnjim satima 1. siječnja 2014., a sve se odvijalo pred brojnim novinarima i fotoreporterima koji su dežurali ispred njihovih kuća u Zagrebu, odnosno Svetoj Nedelji. Saslušani su najprije u Državnom odvjetništvu. Obojica su se usprotivila izručenju, no trebalo je pričekati odluku Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda. O Perkovićevu izručenju odlučivalo je Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu kojim je predsjedao predsjednik tog suda Ivan Turudić. Njihova odluka od 8. siječnja glasila je da će Perković biti izručen. Istovremeno, Županijski sud u Velikoj Gorici, koji je odlučivao o izručenju Zdravka Mustača, odlučio je potpuno suprotno – da on neće biti izručen, i to zato što je nastupila zastara. Državno odvjetništvo uložilo je žalbu na odluku o izručenju Josipa Perkovića, a na odluku o neizručenju Zdravka Mustača nisu se žalili. No Vrhovni sud tu žalbu nije uvažio, odnosno, donio je konačnu odluku da Josip Perković treba biti izručen Njemačkoj. To se 24. siječnja 2014. i dogodilo: hrvatska policija predala je Josipa Perkovića njemačkim istražiteljima koji su ga preuzeli na aerodromu Pleso i s njim odletjeli avionom iz Zagreba u München.

Suci Vrhovnoga suda Žarko Dundović, Dražen Tripalo i Vesna Vrbetić prijavljeni su jer su odluku sudaca Županijskog suda u Varaždinu učinili pravomoćnom. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Budući da DORH nije uložio žalbu na odluku da Zdravko Mustač neće biti izručen Njemačkoj, pojavila se još jedna strana u postupku. Bila je to Gizela Đureković, udovica ubijenog Stjepana Đurekovića, koju su pred sudom zastupali odvjetnici Siniša i Zrinka Pavlović. No pojavio se problem: sud je prvo trebao odlučiti o tome je li Gizela Đureković uopće stranka u postupku s obzirom na to da su zakonski utvrđene stranke u postupku izručenja po europskom uhidbenom nalogu samo državno odvjetništvo i okrivljenik. Trebala su proći još puna tri mjeseca dok joj Sud najprije nije priznao status stranke u postupku, a potom je Vrhovni sud priznao i žalbu njezinih odvjetnika i donio odluku o izručenju Zdravka Mustača Njemačkoj. Tako je 17. travnja 2014. i Zdravko Mustač izručen Njemačkoj.

Zdravko Mustač je nakon završenoga studija ekonomije počeo 1964. raditi u Centru Službe državne sigurnosti (SDS) Zagreb. Od 1979. do 1982. bio je načelnik tog centra, a od 1982. do 1986. zamjenik republičkog sekretara za unutrašnje poslove, odnosno, načelnik SDS-a u Hrvatskoj. Godine 1986. postao je šef saveznog SDS-a u Beogradu, gdje je ostao do 1991. kada se vratio u Zagreb i stavio na raspolaganje prvom demokratski izabranom hrvatskom vodstvu. Tako je imenovan zamjenikom predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP) koji je vodio Josip Manolić. Bio je i zamjenik predsjednika Kriznog stožera Republike Hrvatske. Nakon ukidanja UZUP-a bio je neko vrijeme savjetnik Hrvoja Šarinića, koji je tada bio predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS).