Brankica i Robert Veličkovski nisu napustili Sjevernu Makedoniju i svoje rodno Kumanovo, grad od nešto više od 100.000 stanovnika na sjeveru zemlje, zbog financijskih razloga, već zato što su željeli bolju budućnost za svoju djecu. Zahvaljujući djedama i bakama bugarske nacionalnosti, uspjeli su dobiti bugarsku putovnicu i preseliti u Njemačku prije nešto više od tri godine. Brankica i Robert su u četrdesetima, no izgledaju mnogo mlađe. Ona je krhke građe, visoka oko 1,68, velikih smeđih očiju i platinasto plave kose koja joj pada do ispod ramena. On je tek nešto viši od nje, širokog torza, rumenog lica i plavozelenih izražajnih očiju. Imaju kćer od osam i sina od 12 godina i danas žive u predgrađu Dortmunda, grada od oko 580.000 stanovnika u Rurskoj oblasti, na sjeverozapadu Njemačke u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, jednoj od 16 saveznih država Njemačke.

Kao novim građanima Europske unije, viza im nije bila potrebna. Tek nešto početnog kapitala i za početak bilo kakav posao. Robert se zaposlio u kompaniji koja se bavi transportom roba kao vozač. “U toj kompaniji gotovo 60% radnika čine Bugari. Ne znaju jezik, pristaju raditi za malu plaću i lako ih je iskorištavati,” smatra Robert. Ljudi poput njega, bez znanja jezika i kvalifikacija, predstavljaju značajan udio migrantskih radnika u ovoj regiji Njemačke koja je i sagrađena na imigraciji.

Rurska oblast, u kojoj se nalazi grad Dortmund, najpoznatija je upravo po svojoj industrijskoj prošlosti. Cijela regija bogata je ležištima kamenog ugljena, a za vrijeme prošlog stoljeća razvile su se u njoj čeličane, rudnici ugljena, petrokemijska i farmaceutska industrija. Kada se spomene Rurska oblast, mnogima će pasti na pamet slika sivih rudnika i željezara u vlasništvu porodica Krupp ili Thyssen, sumornih i prljavih radničkih naselja.

Njemačka XXI. stoljeća okreće se čistoj energiji, 2018. godine u zemlji je zatvoren posljednji rudnik kamenog ugljena Prosper-Haniel, pokraj grada Bottropa. I Rurska oblast u mnogome je evoluirala od dana kada se tu nalazilo težište njemačke industrije te se u njoj danas ne nalaze rudnici i tvornice čelika, već se regija okrenula visokoj tehnologiji, inovacijama i kulturi.

Cijela Rurska oblast bila je 2010. proglašena europskom prijestolnicom kulture. U njoj se danas nalazi čitava mreža muzeja post-industrijskog naslijeđa, moderne umjetnosti i povijesti regije. Visoke peći, rudarski tornjevi i ciglene zgrade bivših tvornica nisu srušeni, već stavljeni u službu umjetnosti, podučavanja povijesti ili turizma. Primjerice, napravljena je vijugava, kružna cesta Industrijske kulture, duga gotovo 400 kilometara koja posjetitelje vodi pokraj 20 glavnih lokacija industrijskog naslijeđa koji leže uz najveće industrijske centre regije. U sjevernom području industrijskog grada Duisburga napravljen je park s umjetnim ronilačkim centrom u bivšem plinskom spremniku. U Essenu, nekadašnji ugljenokop i industrijski centar Zollverein, djelo visoke arhitekture, u kojoj se harmonično spajaju površine prekrivene crvenom opekom i željezne konstrukcije, danas je dio zaštićene UNESCO-ve kulturne baštine. Muzej je nastao u okviru programa europske prijestolnice kulture i njegova stalna postava pripovijeda o produkciji i eksploataciji ugljena te evoluciji regije i njezinog pučanstva. Tijekom prošlog stoljeća regiju su uvelike oblikovali imigranti iz Poljske, Italije ili Mađarske koji su na sjeverozapad Njemačke dolazili u potrazi za radom u tvornicama ili rudnicima. Zahvaljujući njima došlo je do rekonstrukcije regije nakon Drugog svjetskog rata i razvoja rudnika i industrije čelika 60-ih i 70-ih godina. Thorsten Schlee, sociolog Instituta za rad i obrazovanje sa Sveučilišta Duisburg-Essen objašnjava: “Ako pogledamo migracijske trendove za prošlo stoljeće u Njemačkoj, vidjet ćemo da 1960-ih godina dolazi do povećanog uvoza radne snage, takozvanih gastarbajtera. Zatim, 1973. godine u Njemačkoj dolazi do zabrane zapošljavanja stranih radnika, a 1990-ih dolazi do velikog novoga vala useljavanja zbog izbjeglica iz bivše Jugoslavije i migranata iz Rusije.”

Regija je i dalje popularna među migrantima te i danas ima veliki postotak stranaca u ukupnoj populaciji. Visokokvalificirani ljudi zapošljavaju se tu kao liječnici, IT stručnjaci, inženjeri ili bankarski savjetnici. Niskokvalificirana radna snaga ne radi više u rudnicima, već u mesnoj industriji, logistici, transportu, poljoprivredi i brizi za starije osobe. Između 2013. i 2018. promijenilo se donekle i porijeklo imigranata, uslijed takozvane “izbjegličke krize”, kada su u regiji novi dom pronašli brojni Sirijci i Iračani. Ipak, i dalje je najveći broj stranca koji tu dolaze iz istočnih zemalja Europske unije, a najbrojniji su Bugari i Rumunji koji dolaze u potrazi za poslom. Brigit Zoerner, vijećnica grada Dortmunda koja se bavi pitanjima rada te zdravstvenim i socijalnim pitanjima objašnjava: “Situacija se u sektoru rada jako promijenila 2007., kada su Bugarska i Rumunjska ušle u Europsku uniju. U zemlju je tada ušao veliki broj radnika bez kvalifikacija. A ovdje se u regiji situacija na tržištu rada također znatno promijenila te se više ne traži niskokvalificirana radna snaga kao prije 30 ili 40 godina.”

Niskokvalificirani radnici u Dortmundu i ostatku Rurske oblasti imaju problema s isplatom plaća, nereguliranim radnim vremenom, neisplatom prekovremenih sati ili dodataka na plaće pa traže pomoć sindikata

Ona kaže da se danas samo u Dortmundu nalazi oko 10.000 ljudi iz Bugarske i Rumunjske. Također, u siječnju 2020. u Dortmundu se nalazilo 2460 prijavljenih Hrvata. Po njenim riječima danas je jedna od glavnih briga gradskih vlasti integracija tih radnika: “Kada ljudi dođu ovdje bez pravih kvalifikacija, bez posla i bez znanja jezika, mnogi od njih žive u jako lošim uvjetima. Oko 25% ih nema zdravstveno osiguranje i mnogo djece takvih imigranata školu nikada nije vidjelo iznutra.”

Integracija znači i rad na komunikaciji između različitih grupa imigranata. Često se ekonomski migranti s istoka Europe osjećaju zakinutima u odnosu na izbjeglice kojima je, ako dobiju status azilanata, osigurana mjesečna novčana naknada i smještaj. “Te se dvije grupe migranta bore za iste resurse. No tu su i njemački radnici koji su niskokvalificirani ili nezaposleni pa se osjećaju kao da radnici koji dolaze iz drugih zemalja uzimaju nešto od njih.” U istočnim dijelovima Njemačke takvi su strahovi često urodili jačanjem potpore ekstremnoj desnici, odnosno AfD-u (Alternativa za Njemačku). U Dortmundu AfD ima samo 4 mjesta, od 96, u gradskoj skupštini. Zoerner kaže da je za to velikim dijelom zaslužna transparentna komunikacija gradskih vlasti za vrijeme izbjegličke krize.

Ipak, stanovnici grada su frustrirani raspodjelom budžeta. Budući da sredstva za financiranje mjera socijalne sigurnosti, u što spada i briga o azilantima i imigrantima, dolaze iz gradskog a ne federativnog proračuna, stanovnici su frustrirani što toliko novca odlazi na izbjeglice i socijalne mjere za novopridošlice. “Naš lokalni budžet iznosi 2,7 milijardi eura, a 57% toga odlazi na ‘socijalu’. Ljudi često kažu – zašto ne možemo obnoviti škole ili napraviti nove bazene, nego taj novac odlazi na imigrante”, kaže Brigit Zoerner.

Ta percepcija ne vrijedi samo za izbjeglice, već i za imigrante iz istočne Europe, za koje se često misli da iskorištavaju njemački socijalni sistem i dobivaju potpore. No situacija na terenu je mnogo kompliciranija.

Frank Merkel član je organizacije Welcome Europe koja posluje u sjevernom dijelu Dortmunda, pokraj Nordtmarkta, kvarta koji je prije bio na lošem glasu kao okupljalište dilera. “No sada je ovdje napravljen park, a policija i dalje često prošetava ovuda te je mjesto potpuno promijenilo reputaciju,” objašnjava kratko Frank vodeći nas kroz park.

Welcome Europe od 2014. godine je kontaktna točka za imigrante iz zemalja Europske unije koji su došli u Dortmund u potrazi za poslom. Oko 20 savjetnika koji tečno pričaju jezike većinskih migrantskih grupa, bugarski, rumunjski, mađarski, romani, drže individualne konzultacije s radnicima kako bi im pomogli u integraciji i ostvarivanju njihovih prava. On kaže: “Često postoji nesrazmjer između regulacija i stanja na terenu. Postoji narativ da ljudi samo dođu u Njemačku i odmah pokupe sve potpore, što nije slučaj. Često oni koji imaju pravo na njih ne mogu ostvariti svoja prava. Ostanu tako bez zdravstvenog osiguranja ili ne dobiju socijalna davanja.” No imigrantima ne stvaraju probleme samo loša integracija, nezaposlenost, nerazumijevanje njemačkoga ili sporost njemačke birokracije, već i poslodavci koji se ne libe iskoristiti radnike koji nemaju drugog izbora.

Mnogi niskokvalificirani radnici imaju problema s isplatom plaća, nereguliranim radnim vremenom, neisplatom prekovremenih radnih sati ili dodataka na plaće. Robert Veličkovski dobio je otkaz prošlog ljeta, nakon što je proveo neko vrijeme na bolovanju. Prije toga je tri godine radio i po 18 sati na dan i to za 2000 do 2200 eura mjesečno. “To je moderno robovlasništvo”, kaže Robert koji danas tuži svojega bivšega poslodavca, vlasnika velike prijevozne firme u Njemačkoj, za sve neplaćene sate.

Činjenicu da se odlučio pokrenuti parnicu može zahvaliti i tome da mu supruga danas govori tečni njemački i pomaže u komunikaciji te naročito tome što je, čim se zaposlio u zemlji, uzeo “osiguranje za odvjetnika”, zlu ne trebalo. Na temelju tog osiguranja danas uspijeva pokriti troškove odvjetničkih konzultacija i procesa. No mnogi nisu te sreće.

Zbog toga je Fair Mobility, njemačka federacija sindikata, uspostavila program s 9 konzultantskih ureda u kojima radi oko 20 službenika koji znaju jezike zemalja iz kojih radnici dolaze. Razni koordinatori zaduženi su za praćenje situacije u sektorima koji najčešće krše radnička prava, poput mesne i metalurške industrije, brige o starim i nemoćnim osobama, građevine i transporta.

Iz Fair Mobilityja kažu da se radnike često traži da otvore obrt preko kojeg će ih poslodavac zaposliti kako bi izbjegao plaćanje davanja za njih. Nekim radnicima se uskraćuje slobodno vrijeme i plaćeni odmor. Neki radnike zapošljavaju kao “mobilne radnike” te im isplaćuju minimalac zemlje iz koje dolaze, tako izbjegavajući uplatu socijalnih davanja, zdravstvenog osiguranja ili naknada za mirovinu u Njemačkoj. Nekim sezonskim radnicima gotovo u pravilu se ne isplaćuje posljednja plaća i prekovremeni sati.

Savjetnici Fair Mobilityja radnicima pomažu objasniti koja su njihova prava, no problem je što je, u trenutku kada im se radnici obrate, često već prekasno. Bernadett Petö, jedna od savjetnica Fair Mobilityja porijeklom iz Mađarske koja uglavnom radi s ljudima iz mađarskog govornog područja, ističe da je bitno da se ljudi informiraju u zemljama iz kojih dolaze, prije dolaska, kako bi znali u što se upuštaju i koja su im prava.

U okviru europskog projekta Fair Labour Mobility uspostavljena je suradnja sa sindikatima u Mađarskoj, Rumunjskoj, Sloveniji, Poljskoj i Hrvatskoj. Tako su u svim zemljama članicama ovoga projekta otvoreni informativni centri pri sindikatima u kojima se radnicima pojašnjava njemačko radno zakonodavstvo prije dolaska na rad ili im se pomaže da ostvare svoja prava ako im je poslodavac ostao dužan. Ipak, rijetki su radnici koji se odlučuju na tužbu, a lokalnim vlastima su vezane ruke. “Nažalost, mi možemo obavijestiti vlasti, no oni te tvrtke neće zatvoriti. U najboljem slučaju će im naplatiti kaznu. No radnicima se ipak neće isplatiti zaostaci, osim ako se odluče na tužbu i dobiju presudu na sudu”, rekla je Bernadett Petö.