Mito, korupcija i povijest prožeta različitim skandalima prilikom izbora gradova domaćina ljetnih i zimskih Olimpijskih igara. Tako bi se u najkraćim crtama mogla opisati povijest Povjerenstva Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) za nadzor izbora budućeg domaćina Olimpijskih igara, na čijem je čelu od sredine listopada bivša hrvatska predsjednica, a sada članica MOO-a Kolinda Grabar-Kitarović. Iako je riječ o naizgled novom povjerenstvu u ustroju najmoćnije svjetske sportske organizacije, do sada nema niti jednog dokaza da se praksa izbora domaćina Olimpijskih igara promijenila i da je MOO postao transparentna organizacija koja je u potpunosti eliminirala kriminal iz postupka odabira domaćina Olimpijskih igara. Izborom da predsjeda jednim ovako važnim povjerenstvom bivše predsjednice države u kojoj je korupcija na izrazito visokom nivou i čiji je bivši premijer nedavno pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu u dva zasebna predmeta, postavlja se i pitanje koliko je MOO-u stalo da taj problem riješi.

Iz MOO-a su nakon izbora Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Povjerenstva za nadzor izbora budućeg domaćina Olimpijskih igara izvijestili da je ona na toj dužnosti zamijenila Norvežanku Kristin Kloster Aasen, koja je podnijela ostavku nakon što je izabrana u Izvršni odbor (EB). Odluku o imenovanju komentirao je i predsjednik MOO-a Thomas Bach koji je rekao:

“Povjerenstva budućih domaćina imaju važnu ulogu u oblikovanju budućnosti Olimpijskog pokreta. Kolinda Grabar-Kitarović ima bogato i raznoliko iskustvo, uključujući i djelovanje na najvišim razinama vlasti i u međunarodnim odnosima. Kao članica Povjerenstva, već je pridonijela uspješnom provođenju prvih izbora prema novom pristupu u odabiru olimpijskih i paraolimpijskih domaćina, odabirom Brisbanea za domaćina OI-ja 2032.”

Kolinda Grabar-Kitarović još je tijekom svog predsjedničkog mandata u Zagrebu primila predsjednika MOO-a Thomasa Bacha, u čijem je društvu bio i predsjednik HOO-a Zlatko Mateša. FOTO: Igor Soban/PIXSELL

Iz MOO-a su istaknuli i da je novi pristup izboru olimpijskih domaćina puno fleksibilniji te da MOO radi s potencijalnim domaćinima na optimizaciji svojih olimpijskih projekata i usklađivanju s dugoročnim planovima društvenog i gospodarskog razvoja u korist njihovih zajednica. Kao rezultat toga, postoji nezabilježen interes brojnih zemalja na različitim kontinentima za domaćinstvo budućih Olimpijskih i Paraolimpijskih igara.

No pitanje je koliko u tome ima istine i koliko je interes gradova za organizaciju Olimpijskih igara doista velik. Prvi test bivša će hrvatska predsjednica imati na izboru grada domaćina Zimskih olimpijskih igara 2030. Za sada su gradovi kandidati Vancouver, Barcelona, Sapporo i Salt Lake City, a baš kandidatura američkog grada ima nevjerojatnu simboliku jer je izbor Salt Lake Cityja za domaćina Zimskih olimpijskih igara 2002. pokazao koliko su mito i korupcija dio cijelog procesa izbora grada domaćina te je nakon što je skandal otkriven MOO krenuo u promjene modela izbora.˝Kada se prvi put ovaj američki grad sa svim sasvim uređenim terenima i objektima kandidirao za Zimske olimpijske igre, one su 1998. dodijeljene japanskom gradiću Naganu. Poučeni tim iskustvom Amerikanci za iduću kandidaturu nisu ništa prepustili slučaju, već su krenuli potkupljivati članove MOO-a. U to vrijeme svaki je član MOO-a imao pravo glasati u izborima te nije bilo nikakve kontrole tko, kako i kada putuje u potencijalne gradove domaćine koji nisu birali sredstva kako bi privukli stotinjak dobro uhljebljenih ljudi, uglavnom u starijoj životnoj dobi. Tako su organizatori kandidature Salt Lake Cityja za ZOI 2002. samo za mito, avionske karte prvoga razreda, skupa ljetovanja, estetske operativne zahvate, Viagru i ostale predmete i usluge s kojima su se željeli, a kasnije se ispostavilo i s kojima su uspjeli, potkupiti one koji donose odluku, ukalkulirali 15 milijuna dolara.

Iako je darove i sve ostalo što ide uz to vjerojatno dobilo puno više članova MOO-a, nakon izbijanja skandala izbačeno je samo nekoliko članova, a usvojena su i nova pravila. Osim MOO-a, istrage su pokrenuli Olimpijski odbor Sjedinjenih Država (USOC) i Ministarstva pravosuđa Sjedinjenih Država. Ministarstvo pravosuđa podnijelo je petnaest prijava za primanje mita i prijevaru, a nakon završetka istraga utvrđeno je da su članovi MOO-a dobili darove i tijekom postupka nadmetanja za Zimske olimpijske igre 1998. u Naganu i Ljetne olimpijske igre 2000. u Sydneyju.

Ubrzo nakon što je izgubila izbore od Zorana Milanovića, Kolinda Grabar-Kitarović karijeru je nastavila kao članica Međunarodnog olimpijskog odbora, a sredinom listopada dobila je i novu važnu funkciju. FOTO: Marko Prpic/PIXSELL

No iako se činilo da je nakon rješavanja ovog skandala MOO riješio probleme oko izbora gradova domaćina Olimpijskih igara, ubrzo se pokazalo da je cijeli sustav i dalje podložan mitu i korupciji, što je pokazao i dokumentarac BBC-ja emitiran uoči Olimpijskih igara u Londonu 2012. Skrivenom kamerom britanski su novinari zabilježili različite susrete s članovima Međunarodnog olimpijskog odbora i izjave lobista kako već prema potrebi mogu kupiti glasove potrebne kandidatima za dodjelu Igara, na primjer onih 2012. za koje se bezuspješno natjecao i njemački grad Leipzig.

Jedan od glavnih likova dokumentarca bio je i Beograđanin Goran Takač koji je u jednom trenutku izgovorio rečenicu: ”Samo je riječ o novcu. Točka. Keš je za glasove”. BBC-jev reporter stupio je u kontakt s Takačem kako bi ispitao koliko je IOC i nakon skandala sa Salt Lake Cityjem još uvijek potkupljiv. Rezultati njihova rada bili su porazni za MOO. Naime, vrlo brzo se ispostavilo da se s novcem sve može – Beograđanin Goran Takač jamčio je novinarima BBC-ja od 15 do 20 glasova, i za to je tražio ne samo honorar od 900 tisuća eura, nego i dva do dva i pol milijuna za ostale troškove. Mađar Gabor Komyathy računao je da za jedan glas treba 200 tisuća eura, a ukupno ih je obećao dvadeset, što znači da bi London ili već tko trebao osigurati četiri milijuna. Komyathy je priznao i da je nakon Salt Lake Cityja sve postalo teže: “Članovi su postali lukavi i oprezniji. Mora se ići zaobilazno.”

Takač je s druge strane reportere BBC-ja doveo do jednog od članova MOO-a, Bugara Ivana Slavkova koji je kasnije tvrdio da je na susret pristao kako bi razotkrio očiti pokušaj podmićivanja, ali to nikada nije uspio dokazati niti je uspio sprat ljagu sa svoga imena. I taman kada je MOO smatrao da su priče o kupovini Olimpijskih igara iza njih, sve se ponovilo kada su francuski istražitelji otvorili istragu oko moguće korupcije u procesu kandidature za domaćinstvo Olimpijskih igara 2016. i 2020.

Radilo se o proširivanju istrage koja je obuhvaćala samo atletiku, odnosno korupciju unutar Međunarodne atletske federacije (IAAF). U sklopu te istrage osumnjičeno je i uhićeno nekoliko osoba, uključujući i bivšeg predsjednika IAAF-a Laminea Diacka koji je optužen za primanje mita od ruskih atletičara kako bi prikrio njihove pozitivne doping-testove. Izdan je nalog i za uhićenje njegova sina Pape Massate, nekadašnjeg marketinškog savjetnika IAAF-a, za kojeg se sumnjalo da je tražio mito od Dohe tijekom procesa kandidature za Svjetsko prvenstvo 2017.

U svakom slučaju, tijekom istrage o mutnim radnjama u atletici francuski su istražitelji naišli na sumnjive podatke i kad su u pitanju kandidature za Olimpijske igre Rio de Janeiru 2016. te Igre koje su se na kraju tek ovog ljeta održale u Tokiju.

Organizatori tokijskih Igara su odmah nakon što su se pojavile prve sumnje ustvrdili kako je sve bilo čisto, a organizatori igara u Rio de Janeiru su istaknuli kako su dobili domaćinstvo jer su imali najbolji projekt te su naglasili: “Razlika u glasovima u odnosu na Madrid, 66 prema 32, isključuje bilo kakvu mogućnost da su izbori bili namješteni.”

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, Nijemac Thomas Bach, odlučio je na čelo jednog važnog povjerenstva postaviti Kolindu Grabar-Kitarović. FOTO: Philippe Woods/IOC/PIXSELL

Međutim, sumnja je ostala i vjerojatno će ostati za svaki izbor grada domaćina Olimpijskih igara jer se stječe dojam da MOO više želi sve probleme sakriti pod tepih nego što ih stvarno želi riješiti i cijeli proces napraviti transparentnim. Problem MOO-a je i što u komisije za izbore često stavlja osobe koje dolaze iz zemalja gdje su korupcija i manjak transparentnosti standardni dio života u tim državama.

Posljednji primjer je i Povjerenstvo za nadzor izbora budućeg domaćina Olimpijskih igara. Naime, osim Kolinde Grabar-Kitarović koja je donedavno bila članica stranke koja ima potvrđenu sudsku presudu za korupciju, ostali članovi dolaze iz ne baš pretjerano transparentnih država poput Zelenortskih Otoka, Kine, Dominikanske Republike, Brazila i Kenije. Iznimka su članovi MOO-a iz Kanade i Novog Zelanda koji donekle jamče da bi proces budućih Igara mogao biti transparentniji, no pitanje je koliko je to u interesu MOO-a jer zbog velikih troškova interes za organizaciju sve više pada te je teško naći gradove koji su spremni potrošiti milijarde dolara ili eura. To se možda najbolje vidi na organizaciji Zimskih igara jer više nema kandidatura iz skandinavskih zemlja ni iz Švicarske, Austrije ili Njemačke, država koje su do nedavno bile redovno najveći kandidati za organizaciju, ali su ujedno i države koje najviše drže do borbe protiv korupcije i transparentnosti te su očito njihovi čelnici i ocijenili da ne žele sudjelovati u kontaminiranim procesima za izbor domaćina Olimpijskih igara.