Tržište skladištenja energije za uređaje kao što su pametni telefoni, tableti i ostale nosive potrošačke elektroničke naprave, a u posljednje vrijeme i automobile, u sljedećih bi nekoliko godina moglo dosegnuti vrijednost od 150 milijardi dolara. Zajedničko svim tim uređajima su upravo baterije, a ključni materijal u svakoj bateriji je litij. Litij zovu novom naftom jer je glavni dio svake baterije u uređajima kao što su pametni telefoni, tableti i svaki nosivi potrošački elektronički uređaj, a u posljednje vrijeme i baterije automobila. Kako broj takvih uređaja raste, tako raste i potreba za baterijama koje će im osiguravati energiju. Još je 2011. bilo potrebno 27 GWh struje za pogon uređaja potrošačke elektronike i automobila. Sada je potrebno 60 GWh, a 2026., procjenjuje se, trebat će više od 120 GWh. Prema procjeni analitičke tvrtke SignumBOX iz Čilea, ukupna potreba za litijem do 2025. učetverostručit će se u odnosu na 2011. Potražnja za litijem, samo kad je riječ o električnim automobilima, porast će za čak 30 puta.

Segment koji će itekako u budućnosti ovisiti o baterijama je auto-industrija. Ova popularna industrija sve više se okreće elektrifikaciji automobila, što znači da drastično raste i potreba za velikim i izdržljivim baterijama. Prema statističkim podacima, europske zemlje nedavno su premašile prodaju električnih automobila u odnosu na kinesko tržište – što znači da EU i europski proizvođači automobila rade sjajan posao u području popularizacije vožnje na struju. Iako europsko tržište sada igra itekako važnu ulogu na području električnih vozila, činjenica je da se u Europi proizvodi tek mala količina baterija za automobile. To je veliki problem i financijski gubitak jer upravo je baterija najskupocjeniji dio električnog automobila. Trošak baterije električnog automobila u prosjeku iznosi čak 30 posto vrijednosti automobila.

Stoga ne treba ni čuditi da Europska unija veliki novac ulaže u istraživanje potencijalnih nalazišta litija, koji je ključan za proizvodnju baterija. U tu svrhu je 2017. Europska komisija osnovala Battery Alliance čiji je zadatak pronaći rješenja i osmisliti planove za proizvodnju baterija na području Europe. Iako je od tada prošlo već nekoliko godina, činjenica je da nemamo velikog napretka po tom pitanju – a taj je napredak neizbježan za jačanje gospodarstva. Stvari oko proizvodnje baterija na tlu Europe razvijaju se jako sporo, no sve bi trebala potaknuti nova velika ulaganja koja će Europa usmjeriti u bolje pozicioniranje europske proizvodnje baterija na globalnoj sceni. Ideja je osigurati dovoljno električnih baterija koje će moći pratiti užurbani razvoj električnih automobila, ali i ostalih električnih proizvoda za čiji je rad potrebna baterija. Mogli bismo reći da je ulaganje u proizvodnju baterija, zapravo ulaganje u budućnost.

U tom kontekstu iznimno je važan litij, čijih bogatih nalazišta ima i u Europi, Portugalu koji je dio EU-a, ali i u Srbiji koja po tome i prednjači. Zatim su tu slični projekti planirani i u Finskoj, Španjolskoj, Češkoj i Austriji. Međutim, ne ide sve tako lako, u Portugalu je pred otkazivanjem projekt otvaranja rudnika u Montalegreu kojim je trebala upravljati tamošnja kompanija LusoRecursos. João Pedro Matos Fernandes, portugalski ministar okoliša, naznačio je prošlog mjeseca kako se taj projekt vrijedan 500 milijuna eura, za koji je 2019. godine potpisan ugovor, najvjerojatnije neće realizirati. Naznačio je da je razlog manjak profesionalizma kompanije koja nije pružila dovoljno jake studije o utjecaju na okoliš svojeg projekta vađenja litija. U međuvremenu se kao ulagač u vađenje litija u toj europskoj zemlji pojavila još jedna korporacija, to je Savannah, koja je ondje zainteresirana za projekt u Mino Barrosu. U Španjolskoj bi australska kompanija Infinity Lithium trebala početi s vađenjem u regiji Extremadura nedaleko od grada Cáceresa, a što je izazvalo otpor lokalnog stanovništva jer je nalazište unutar parka prirode. Infinity je sporazum potpisao baš s European Battery Allianceom i zbog tog se sporazuma australska kompanija nadala da će lakše dobiti europski novac, no prije novca dobila je snažan otpor lokalnih enviromentalista.

Stručnjaci tvrde da regija između Španjolske i Portugala krije najveće zalihe litija u Europi. Portugalska vlada je već donijela litijsku strategiju, s namjerom da zaokruži lanac proizvodnje od vađenja litija do baterije. Ali s obje strane granice postoji jedan problem – stanovništvo se ne slaže s tom strategijom. Na španjolskoj strani, u Extremaduri, jedna građanska inicijativa već je spriječila pokretanje rudnika kod grada Cáceresa. Trenutno se protesti premještaju u Canaveral, mjesto s tisuću stanovnika. Tamo je u planu otvorenje rudnika litija s navodno posebno pažljivim odnosom prema okolišu. Extremadura je rijetko naseljena, svega 25 stanovnika po četvornom kilometru. To bi je, prema bojazni protivnika eksploatacije litija, moglo pretvoriti u žrtvu gladi za sirovinama.

I dok se u Portugalu i Španjolskoj bore s lokalnim stanovništvom, poslovično napredni Nijemci nisu gubili vrijeme već su sami krenuli u potragu za litijem. I, naravno, u tome su i uspjeli. Prošloga tjedna je objavljeno da se u termalnim vodama duboko ispod površine tla nalaze najveće rezerve litija u Europi. Deutsche Welle je u svom tekstu naznačio da je za sada, prije svega, riječ o rezervama u takozvanom Rovu gornje Rajne (Oberrheingraben) na jugozapadu Njemačke, na potezu od Basela do Frankfurta, dužine 300 i širine 30-40 kilometara – na dubini od tri do pet kilometara. Po procjenama njemačkih znanstvenika radi se o rezervama ekvivalentnim 16 milijuna tona litij-karbonata, dakle litija koji se traži za baterije. To su količine koje su dovoljne za baterije više od 400 milijuna elektro-automobila.

Još je 2011. bilo potrebno 27 GWh struje za pogon uređaja potrošačke elektronike i automobila. Sada je potrebno 60 GWh, a 2026., procjenjuje se, trebat će više od 120 GWh. PHOTO: Rimac Automobili

Prema podacima Njemačkog instituta za geologiju i prirodne resurse (BGR), vode u ovoj regiji sadrže između 200 i 400 miligrama litija po litri, što je usporedivo s nekim slanim jezerima u Južnoj Americi. Termalne vode ispod Rajne odavno se koriste u geotermalnim elektranama, a znalo se da sadrže i dosta litija, ali taj laki metal dobio je na značaju tek posljednjih godina, na početku ere baterija za elektro-automobile. Međutim, donedavno nije postojala odgovarajuća tehnologija koja bi eksploataciju domaćih rezervi litija omogućila na ekonomičan, ekološki prihvatljiv i održiv način. Sada su prijavljena ili u pripremi čak dva patenta. Do sada se slana voda, koja na dubini od 3 do 5 km ima temperaturu od 120 do 200 Celzijevih stupnjeva, ispumpavala, njena toplina koristila se za proizvodnju električne energije i onda se ohlađena na 60-80 Celzijevih stupnjeva vraćala u zemlju. U proizvodnji litija ohlađena voda se prije vraćanja u zemlju filtrira. Taj dio procesa, kao i povećanje koncentracije litija do one potrebne za baterije, to je nova i čista tehnologija Made in Germany. Ništa se dodatno ne buši, ne dodaju se štetne kemikalije, ne troše se voda ni fosilna goriva. Jedan nusproizvod ionako ekološke proizvodnje struje, sada će proizvodnju baterija i elektroautomobila učiniti značajno čišćom i – jeftinijom. Tako je Karlsruhe postao prijestolnica europskog litija: u tom gradu su centri istraživanja i firma koja je na putu da njemački litij plasira na tržište. Riječ je o dvama nezavisnim projektima: UnLIMITED i Zero Carbon Lithium.

U Europi se trenutno ne proizvodi litij za baterije – a 80 posto isporuka dolazi iz Kine. Europska komisija i njemačka vlada imaju zajedničku strategiju za izgradnju značajnih proizvodnih kapaciteta za baterije u Europi, kako se ovisnost europskih proizvođača automobila o Kini i drugim zemljama ne bi još više povećala. Tako je EU jedan od glavnih financijera projekta za ekstrakciju strateškog metala litija iz europskih geotermalnih izvora, koji se okončava ove godine i koji će biti testiran u Elsassu. Pored ovih ispod Rajne, Njemačka ima rezerve litija i u ogromnom Sjevernonjemačkom bazenu, kao i na granici s Češkom. Osim toga, litij će se ekstrahirati i iz vode bivših rudnika u Sarskoj oblasti. Na tome radi istraživački tim u projektu pod nazivom „Merlin“ u Saarbrückenu. Procjenjuje se da se samo u Njemačkoj godišnje izgubi 1900 tona litija jer nefiltrirana voda iz rudnika otječe u rijeke.

Sve to smanjilo bi ovisnost EU-a i o rudnicima u Južnoj Americi, gdje su najveća nalazišta litija na svijetu pa se zato za budućnost nekih južnoameričkih država poput Bolivije, Perua i Čilea govori da je bijela i – slana. To se prije svega odnosi na Boliviju čije se bogatstvo nalazi ispod ogromnog, 10.000 četvornih kilometara velikog isušenog jezera Salar de Uyuni. Ispod površine tog jezera leži možda i do deset milijuna tona tog materijala – što predstavlja najveće rezerve litija na svijetu. Ovaj alkalijski metal je glavni sastojak ćelija u bateriji i bez njega neće biti moguća budućnost u kojoj će vjerojatno pokretačka snaga biti električna energija. Bez litija nema mobitela u kojima su litij-ionske baterije, nema e-bikeova i, naravno, nema ni e-automobila. Michael Schmidt iz Njemačke agencije za sirovine procjenjuje da će globalna potražnja za litijem u 2025. godini iznositi 111.000 tona. Prije tri godine potražnja je iznosila 33 tisuće tona. Bolivijskim vladama, naravno, nije promaklo na kakvom bogatstvu leži ta siromašna andska zemlja. Oko 10.000 američkih dolara, toliko trenutno vrijedi tona litija, ali cijena već godinama raste. Ne treba čuditi da investitori iz Kine, SAD-a i Rusije čekaju u redu. Međutim, onaj tko ovdje želi eksploatirati litij, mora se držati bolivijskih uvjeta: radna mjesta i novostvorena vrijednost moraju nastati na licu mjesta.

Dobar korak u tom smjeru je i velika njemačka investicija u Uyuniju. Tvrtka koja se bavi razvijanjem projekata ACI Systems iz Baden-Württemberga i tirinški stručnjaci za kalij iz tvrtke K-UTEC dobili su posao i trebaju realizirati mega-projekt čiji je cilj eksploatacija litija u industrijskim razmjerima. Govori se o 25.000 tona litijevog karbonata godišnje, a cijela je investicija teška 1,2 milijarde eura.

Je li doista moguće da teško zadužena Bolivija postane zapravo novom Saudijskom Arabijom? Sve je više informacija o kompanijama koje se bave proizvodnjom litija. Jedna je od takvih tvrtki najveći čileanski proizvođač SQM. Dugogodišnji je direktor te tvornice Julio Ponce, zet nekadašnjeg čileanskog diktatora Augusta Pinocheta. Sjedište je tvrtke u militariziranom području glavnog grada Santiaga. Ponce je ipak morao napustiti to mjesto zbog nalaza istrage o utaji poreza, a njegov je udio u SQM-u kupio CITIC, kineska državna tvrtka. Kina se snažno nastoji uključiti u utrku za primat u proizvodnji tog sve vrjednijeg metala.

Preko SQM-a, CITIC nastoji doprijeti do velikih nalazišta litija na području pustinje Atacame. Ondje se nalazi otprilike petina svjetskih rezervi litija. CITIC je netom prije kupio udio u jednom hongkonškom proizvođaču električnih automobila. Sve to, a litij još uvijek nije najveći biznis. Litija u baterijama ima samo pet posto, a na nj otpada tek deset posto cijene jedne baterije. Za sada, godišnje svjetsko tržište litija vrijedi oko milijardu i pol dolara. No kako se za njega sada utrkuju najveći proizvođači baterija te krajnji korisnici poput proizvođača uređaja potrošačke elektronike i automobila, to ga je učinilo jednom od najtraženijih svjetskih roba.

Tržište litija je koncentrirano i proizvodnja je u rukama samo nekoliko tvrtki. Američki Albermarle kupio je Rockwood, vlasnika drugog najvećeg čileanskog nalazišta litija. S još četiri kompanije, SQM, američkim FMC-om te kineskim Tianqijem, Albermarle drži većinu svjetske proizvodnje litija. Jedan od razloga što se utrka još nije previše rasplamsala kompliciranost je i cijena izdvajanja litija iz nalazišta. No potražnja postoji i u stalnom je porastu. Nisu samo tvrtke poput Samsunga ili Panasonica one koje se bave proizvodnjom baterija. Takvih tvrtki samo u Kini ima pregršt. Ništa neobično s obzirom na to da se broj vozila na alternativne pogone gotovo utrostručio i kineske su tvrtke prošle godine prodale više vozila na električni pogon nego Tesla od 2008.

Baterija koja pokreće Rimčeve automobile iznimno je velika, a svoju energiju crpi upravo iz litija. PHOTO: Igor Soban/PIXSELL

Zbog velike zarade, koja bi u budućnosti mogla biti i još veća, malo se govori o lošoj strani eksploatacije litija i ekološka pitanja gurnuta su u stranu. Zastrašujuće količine vode koje se crpe iz jezera uzrok su smanjenja zaliha slatke vode i nestanka flaminga. Postupak dobivanja litijevog karbonata podsjeća na jadranske solane, a visoka koncentracija litija u vodi, jaka isparavanja i rijetke oborine čine proizvodnju u Atacami lakom i profitabilnom. Nakon dodatne obrade bijelo zlato pakira se u vreće (500 kg) koje na tržištu vrijede oko 8000 dolara, što je puno manje nakon razbijanja azijskog monopola 2016., ali i dvostruko više u odnosu na 2015. U posljednjih 10 godina Čile je proizveo gotovo 30 posto svjetskih potreba za litijem, no korupcija je učinila svoje i stanovnici države uzduž obale Pacifika to nisu osjetili.

Slična je situacija i u Peruu gdje je zbog korupcije, odnosno optužbi za primanje mita, odstupio i predsjednik Pedro Pablo Kuczynski, a nepovjerenje u poštene namjere središnje vlade u Limi je vječita tema u toj zemlji. Tim više što je u posljednjih petnaestak godina sve više golemih projekata za eksploataciju rudnih bogatstava, koji su donosili više socijalnih napetosti nego blagostanja za lokalno stanovništvo. No, uz sve te probleme, i više je nego izgledno da će siromašne južnoameričke države poput Perua i Bolivije svoj ekonomski napredak tražiti preko litija, dok će Čile, jedna od ekonomski najrazvijenijih država Južne Amerike, s litijem pokušati još više učvrstiti svoju ulogu južnoameričkog gospodarskog lidera.

Upravo zbog tih nestabilnih političkih uvjeta na južnoameričkom kontinentu, Europska unija okrenula se istraživanju litija na svom teritoriju te su za sada rezultati više nego povoljni. No koliko god to za europske države i europske proizvođače električnih automobila bilo dobro, toliko je loše za nerazvijene ekonomije Južne Amerike koje su se nadale velikoj zaradi od eksploatacije litija. S druge strane, za njih je dobra vijest da je proizvodnja električnih automobila uzela toliko maha da će svaki kilogram litija u budućnosti biti potreban te će vjerojatno svaka država s nalazištima litija od toga dobro i profitirati.