Objavljeno u Nacionalu br. 847, 2012-02-07

Pretendenti na predsjedničku nominaciju Republikanske stranke u SAD-u osim političkog cilja dijele i niz bizarnih stavova, retrogradnih ideja i brojne skandale

Oni vjeruju da je abortus ubojstvo i trebao bi biti zabranjen uvijek – čak i kad trudnoća ugrožava život majke. Smatraju da nema razlike između homoseksualnih brakova, spolnog općenja ljudi i životinja ili incesta. Zalažu se za dominaciju kršćanstva nad drugim religijama, posebno islamom, kao i za dominaciju Izraela nad Palestincima – koje uopće i ne priznaju kao narod. Ne vole ni ilegalne imigrante – njih 12 milijuna deportirali bi iz zemlje iako tu žive već desetljećima. Da spriječe dolazak novih, oko granice bi izgradili 20 metara visok zid s bodljikavom žicom i natpisom: “Preskočite li ga, ubit ćemo vas.”

KAKO bi ta prijetnja bila uvjerljivija, bilo kakav oblik ograničavanja posjedovanja oružja proglasit će protuustavnim. Iako bi netko mogao zaključiti da jednostavno ne vole ljude drugih nacionalnosti, ništa bolje mišljenje nemaju ni o svojim sugrađanima, barem o 46 milijuna onih koji nemaju zdravstveno osiguranje. Oni su si za to sami krivi, uvjereni su, a država ne bi trebala pokrivati njihovu nesposobnost novcem ostalih građana. Univerzalno zdravstveno osiguranje stoga je piramidalna prijevara, globalno zatopljenje izmišljotina liberalnih masonskih krugova, teorija evolucije nedokazana bajka, a bilo kakav pokušaj povećanja poreza uvod u komunizam. Umjesto da država povećava poreze, njen utjecaj treba smanjiti, ukinuti nepotrebna ministarstva i agencije – poput Ministarstva obrazovanja i Agencije za zaštitu okoliša, ali zato uvesti vjerske predmete u škole. Ipak, osim bizarnih stavova i skandala, oni dijele i jedan zajednički cilj. Oni su pretendenti za predsjedničku nominaciju Republikanske stranke, a za manje od godinu dana jedan od njih mogao bi postati novi predsjednik SAD-a – najmoćnija osoba na svijetu.

Republikanski predizbori u SAD-u prošlog su tjedna ušli u najintenzivniju fazu. Nakon Iowe, New Hampshirea i Južne Karoline, održani su predizbori i u Floridi, a uskoro slijede u još nekoliko saveznih država. Nakon Floride neosporni favorit za predsjedničku nominaciju bivši je guverner Massachusettsa Willard Mitt Romney, ali njegova konačna pobjeda sve je samo ne izvjesna. U utrci su još i jedan od dugogodišnjih lidera Republikanske stranke Newt Gingrich, bivši senator iz Pennsylvanije Rick Santorum i ostarjeli teksaški kongresmen Ron Paul. Tko će pobijediti, još je neizvjesno, ali tko god to bude, može se pretpostaviti da će imati pristojne šanse da na izborima svrgne aktualnog američkog predsjednika Baracka Obamu.

Uostalom, od Franklina Delanoa Roosevelta ni jedan američki predsjednik nije osvojio drugi mandat ako je nezaposlenost u zemlji bila viša od 7 posto. U Obaminu mandatu kontinuirano je bila iznad 9 posto, a sad je tek nešto manja, no teško je očekivati da će se do izbora spustiti ispod presudne granice. Ta okolnost republikancima bi trebala biti poprilično jaka garancija pobjede, samo da nisu okupili vjerojatno najzadrtiju skupinu kandidata u svojoj povijesti – vjerske fanatike, nemoralne pohotnike i pohlepne korporativne bogataše protiv kojih u SAD-u već mjesecima prosvjeduju deseci tisuća građana.

U takvom okruženju favorit je Mitt Romney, bogati mormon i bivši investicijski bankar, koji se prije četiri godine već neuspješno natjecao za republikansku nominaciju. Romney je naizgled najumjereniji od republikanskih kandidata pa uživa i sve očitiju potporu establishmenta unutar Republikanske stranke, ali i moćnih financijskih krugova s Wall Streeta kojima i sam pripada. Dakako, Romneyjevu umjerenost treba uzeti s rezervom. Kako bi se svidio što većem krugu birača, Romney je u protekle dvije godine radikalizirao niz svojih stavova. Postao je oštar zagovornik apsolutne zabrane pobačaja, promijenio svoje stavove o uvođenju kontrole u sustav prodaje oružja i postao oštar protivnik istospolnih brakova, iako je kao guverner Massachusettsa još 2002. stavio veto na zakon koji bi ih u toj državi zabranio. Romneyjevo skretanje udesno zapravo je sastavni dio puno šireg trenda radikalizacije u američkoj Republikanskoj stranci proteklih godina.
Još početkom 2008. u stranci je počela jačati ultrakonzervativna frakcija Tea Party, a ključni poticaj za daljnji rast dobila je kad je tadašnji republikanski predsjednički kandidat John McCain za svoju potencijalnu potpredsjednicu izabrao guvernerku Aljaske Sarah Palin. Palin, poprilično neobrazovana aljaška kućanica, unatoč brojnim gafovima u kampanji, postala je heroina novog pokreta.

Moćni članovi tradicionalnog republikanskog establishmenta tolerirali su Tea Party, čak ga i poticali, vjerojatno zadovoljni problemima što ih je pokret stvarao Obaminoj administraciji. Ipak, kad su an izborima za Kongres prije dvije godine kandidati Tea Partyja počeli ozbiljno konkurirati glavnostrujaškim kandidatima stranke, shvatili su da situacija izmiče njihovoj kontroli. Ipak, bilo je prekasno. Stvorili su čudovište, a glasačko tijelo republikanaca toliko se pomaknulo udesno da danas vjerojatno ni jedan od njihovih slavnih predsjednika iz prošlosti ne bi mogao biti kandidat. Jer Abraham Lincoln zalagao se za dominaciju rada nad kapitalom, što je danas neprihvatljivo stajalište. Ništa atraktivniji ne bi bio ni Theodore Roosevelt, koji se zalagao za progresivno oporezivanje – čemu se protive svi današnji republikanski kandidati. Ne bi prošao ni Dwight Eisenhower koji je, premda je u visoku politiku dospio iz visokih vojnih krugova, bio oštar kritičar doktrine vojnih intervencija u inozemstvu i zagovornik jačanja sindikalizma. Na kraju, današnjim republikancima po volji vjerojatno ne bi bio čak ni Ronald Reagan, na čiju se baštinu često pozivaju, iako je uveo socijalno osiguranje za najsiromašnije, zagovarao sekularnu državu i često sklapao kompromise s demokratima.

Za današnje republikance sve je to neprihvatljivo pa je stoga i razumljiva bojazan nekih stranačkih stratega da će njihov predsjednički kandidat za pobjedu u pretkampanji morati toliko radikalizirati svoje stavove da će ga to na predsjedničkim izborima učiniti posve neprihvatljivim umjerenim biračima – koji u pravilu odnose prevagu. U tom je kontekstu jasno da Romney ima najviše šansi za pobjedu, ali on je daleko od savršenog kandidata. Osim što mu nedostaju karizma i konzistentnost u stavovima, ima još jedan velik problem – predstavlja upravo onaj profil korporativnih biznismena kakav je u SAD-u proteklih godina iznimno nepopularan.

U javnosti su mu jako naštetile optužbe da je veći dio svog bogatstva pohranio u zatvorene zaklade na Bahamima kako bi izbjegao plaćanje poreza, no i sam je napravio niz gafova kojima iritira javnost. Tako je, suočen s optužbama da je davao masovne otkaze u tvrtki koju je vodio, rekao da “voli imati mogućnost da otpušta ljude”, a kad je otkriveno da planira srušiti svoju 12 milijuna dolara vrijednu kuću kako bi izgradio novu, četiri puta veću, opravdavao se time što ima brojnu obitelj. Kad su ga aktivisti optužili za okrutnost prema životinjama jer je svog psa držao zatvorenog u kavezu na krovu automobila tijekom 12-satnog putovanja, pitao je: “A zašto je netko protiv toga da moj pas uživa na zraku?” Posljednji u nizu Romneyjevih gafova bio je prošlog tjedna kad je u intervjuu rekao da “nije zabrinut za jako siromašne, jer se za njih ionako brine država”. Ipak, i takav je Romney za vođe Republikanske stranke bolji izbor od njegovih konkurenata.

Prvi ozbiljan izazivač bio mu je bivši pizza-tajkun Herman Cain, koji je neko vrijeme imao vrlo visok rejting iako nije znao da se Libija nalazi u Africi, citirao izjave iz crtića “Pokemoni”, tvrdio da Kubanci imaju vlastiti jezik i predstavio reformu poreznog sustava koja bi omogućila najbogatijima da plaćaju dvostruko manje nego prije. Na kraju su mu presudile ponavljane optužbe da je seksualno zlostavljao svoje zaposlenice. Otprilike u isto vrije odustala je i uzdanica Tea Partyja iz Minnesote Michelle Bachmann, najpoznatija po izjavi da je “pokornost žena muškarcima Božji zakon, koji bi poštovala čak i da postane predsjednica”. Bachmann je bila svojevrsna kraljica verbalnih gafova – stalno je prozivala Sovjetski Savez kao najvećeg protivnika SAD-a, tvrdila da nema dokaza kako je ugljični dioksid opasan plin i promicala ideju da je potres na Istočnoj obali SAD-a 2011. iskaz božjeg nezadovoljstva vlašću Baracka Obame.
Sljedeći je u utrku uskočio teksaški guverner Rick Perry, pripadnik protestantskog kulta kojem je cilj globalna dominacija kršćanstva. Perryju su mediji predviđali dobre šanse, ali teško se kompromitirao nastupom u javnoj televizijskoj debati, gdje je predlagao ukidanje triju državnih agencija, ali se nije mogao sjetiti kojih. Dakako, nisu mu pomogle ni najave mogućeg odcjepljenja Teksasa, to što nije znao koliko sudaca ima američki Vrhovni sud, u kojem je stoljeću bio američki rat za neovisnost, kao ni otkriće da ranč njegove obitelji u Teksasu ima rasističko ime “Kmicina glava” (Nigger Head). Na kraju je odustao, kao i John Huntsman, najumjereniji kandidat kojemu u stranci nikad nisu oprostili što je prihvatio Obaminu ponudu da bude veleposlanik u Kini, a pritom ne poriče negativne posljedice globalnog zatopljenja.

Nakon toga kao glavni konkurent Romneyju afirmirao se Newt Gingrich, dugogodišnji političar i bivši predsjednik Zastupničkog doma Kongresa, uz čiju je karijeru vezano više skandala nego uz vjerojatno sve ostale kandidate zajedno. Poznat je kao prvi predsjednik Zastupničkog doma u povijesti SAD-a koji je bio proglašen krivim i smijenjen zbog kršenja etičkih načela – zapravo utaje poreza, a njegovu smjenu podržali su i sami republikanci. Inače, Gingrich je u javnosti bio najpoznatiji po okršajima s bivšim predsjednikom Billom Clintonom. Bio je najvatreniji kritičar Clintona zbog afere s Monicom Lewinsky, a samo nekoliko godina poslije bilo je otkriveno da je u isto vrijeme održavao preljubničku vezu s 23 godina mlađom asistenticom Callistom Bisek. Njome se poslije oženio, no tek nakon što je njegova tadašnja supruga Marianne, po vlastitu priznanju, odbila njegovu ponudu da imaju “otvoreni brak”.
Brak s Callistom Bisek bio je Gingrichev treći. Prvu ženu ostavio je dok se u bolnici oporavljala od operacije zbog raka, a jedan njegov tadašnji bliski suradnik posvjedočio je da mu je Gingrich rekao: “Nije dovoljno mlada, a ni dovoljno lijepa da bude predsjednikova žena. A ima i rak.”

Ipak, najviše kontroverzi izazvalo je nedavno otkriće da je Gingrich, dok je bio član Kongresa, imao 300.000 dolara vrijedan konzultantski ugovor s velikom hipotekarnom tvrtkom Freddie Mac, koja je prije dvije godine propala i morala biti sanirana novcem poreznih obveznika. Ukupno je Gingrich primio oko 1,8 milijuna dolara od te tvrtke tijekom godina, a to uvelike ruši njegov imidž borca za građane srednje klase, koji je minulih mjeseci pokušao promovirati. Usprkos dosta teškom porazu od Romneyja na Floridi najavio je da neće odustati od kandidature, kao ni bivši senator Rick Santorum.Taj radikalni katolik bio je gotovo zaboravljen, ali onda je na opće iznenađenje pobijedio na predizborima u Iowi. On i Romney ondje su dobili sličan broj glasova, ali na kraju je naknadnim prebrojavanjem pobjeda dodijeljena Santorumu. Njegova politička platforma zapravo je najkonzervativnija. Zalaže se ne samo za zabranu pobačaja, nego i za zabranu kontracepcije. Smatra da su obitelji u kojima oba roditelja rade posljedica “radikalnog feminizma”. Spolne odnose osoba istog spola jedanput je usporedio sa seksualnim općenjem čovjeka i psa, a istospolne brakove izjednačio s tim “da se netko oženi svojom punicom”. Nadalje, smatra da Palestinci ne postoje, jer su svi koji žive na prostoru Izraela Izraelci. Za njega su američki vojnici moderni križari, a socijalna pomoć u SAD-u samo “način da se život crnaca poboljšava tuđim novcem”. Posljednji iz preostale četvorke ostarjeli je teksaški kongresmen Ron Paul. Treći se put natječe za republikansku kandidaturu i tek je pod stare dane – 76 mu je godina – doživio rast popularnosti, nakon što su ga godinama smatrali čudnom pojavom na američkoj političkoj sceni. Taj imidž stekao je radikalnim liberalnim stajalištima na temelju kojih se godinama zalagao za smanjenje državne uprave, ukidanje raznih agencija, ministarstava, kao i za prestanak zaduživanja države, uz ponovno uvođenje zlata kao temeljnog sredstva plaćanja. Iako ekstreman, Paul je u svojim stajalištima dosljedan – 80-ih je odbio saveznu pomoć svom okrugu nakon što ga je pogodio uragan, jer vjeruje da savezna pomoć samo ulijeni ljude, a gospodarstvo učini nekonkurentnim.

BUDUĆI DA se u mnogim idejama razlikuje od republikanskog establishmenta – zalaže se za izolacionizam SAD-a, potpunu legalizaciju prostitucije, droge i otvaranje granica imigrantima – nikad ga nisu smatrali ozbiljnim kandidatom, ali popularnost mu je porasla otkako se produbila kriza. Sad se u stranci boje da bi mogao na izbore izići kao neovisni kandidat i oteti dio republikanskih glasača pa su se ostali kandidati udružili u negativnoj kampanji protiv njega. Otkriveno je da je 90-ih slao rasističke newslettere, u kojima se, primjerice, tvrdilo da su “90 posto crnaca koji žive u Washingtonu kriminalci”, ili upute o tome kako je prihvatljivo imati i neregistrirano oružje za obranu od “crnih kriminalaca”. Unatoč njegovoj nekonvencionalnosti, bilo bi pogrešno Paula ne smatrati radikalnim konzervativcem. Dapače, u Kongresu je poznat po kontinuiranom protivljenju bilo kakvom dogovoru republikanaca i demokrata, pri čemu uporno tvrdi da se politika ne smije voditi konsenzusom, zagovornik je stava da osiguravateljske kuće ne bi trebale prodavati zdravstveno osiguranje ljudima s dijagnosticiranim bolestima i poznat je po tvrdnji da je ideja kako svatko ima pravo na zdravstvenu skrb intelektualna pogreška. Paul vjerojatno neće postati republikanski kandidat, pa tako ni američki predsjednik. Ali ne promijeni li se trend, izvjesno je da će Sjedinjene Američke Države prije ili poslije dobiti predsjednika sličnog današnjim kandidatima Republikanske stranke. Jedan od njih, kad su ga novinari upitali kako riješiti problem beskućnika – nekoliko dana nakon što je policajac slučajno upucao jednog beskućnika – hladnokrvno je rekao: “Dajte policiji više municije.” Spoznaja da bi takav čovjek mogao u svojim rukama imati šifre za lansiranje najvećeg arsenala nuklearnog oružja na svijetu poprilično je zabrinjavajuća za sve stanovnike ovoga planeta.