Objavljeno u Nacionalu br. 780, 2010-10-26

Iako u Hrvatskoj vojsci služe brojni homoseksualci, njihovu seksualnu orijentaciju znaju samo njihovi najbliži. Nacional je razgovarao s nekima od njih i istražio kakva je praksa HV-a

Dok se u Americi, unatoč odluci Saveznog suda o povlačenju doktrine „don’t ask, don’t tell“, još uvijek vode pravne bitke oko toga hoće li gay vojnici moći služiti u američkoj vojsci, u Hrvatskoj vojsci deklarativno već odavno nije dopuštena diskriminacija, ali zato nije moguće pronaći ni jednog vojnika koji se otvoreno izjašnjava kao gay.

„BILO BI SMIJEŠNO Reći, kod nas ima ili nema gay vojnika“, kaže pukovnik Dražen Jonjić, zamjenik načelnika Službe za odnose s javnošću i informiranje MORH-a, “ali u svojem dugogodišnjem radu u Oružanim snagama nisam se sreo s vojnicima koji se deklariraju kao pripadnici gay populacije, stoga ne znam za slučajeve ugrožavanja ljudskih prava po tom temelju.

U Hrvatskoj vojsci zaista nema diskriminacije ni po kojoj osnovi, bilo vjerskoj, nacionalnoj ili po pitanju nečijeg seksualnog izbora. To nije prazna priča. Međutim, vojska nije neka izdvojena kasta, mi smo preslika društva u cjelini, a naše društvo je poprilično naslonjeno na tradicionalna mjerila. No, moja dužnost kao vojnika mora biti štititi prava i slobodu svih ljudi, bez obzira na to da li mi je osobno blisko njihovo seksualno opredjeljenje.“ Kad smo pokušali naći sugovornika iz vojske, iako uz garanciju potpune anonimnosti, i unatoč tome što smo prevrnuli stotine brojeva telefona, isprva se nitko nije usudio ništa reći.

Jedna osoba iz MORH-a ipak je pristala dati anonimnu izjavu: „Časnik sam u MORH-u, radim u jednoj administrativnoj službi, i u mojoj bližoj okolini svi znaju da sam gay. No ne želim da za to zna previše ljudi niti to javno pokazujem jer je to ipak moja privatna stvar, a ja sam službena osoba. U vojsci se ne može dogoditi da netko bude službeno proganjan ili otpušten zbog toga što je gay. Ima još ljudi za koje se zna da su gay i to nikome ne predstavlja problem, ali ima i onih koji se skrivaju. Da je bilo problema, to bi se već doznalo ili bi procurilo u medije.“

ZA NEKU VEĆU priču ili sastanak uživo, ovaj časnik naprosto nije bio zainteresirana jer mu se to nije dalo, a slična razmišljanja imaju i homoseksualci drugih istaknutih zanimanja poput odvjetnika, političara, liječnika. Umjesto potrebe za javnim deklariranjem oni više uživaju u svojoj intimnosti, a u borbi sa sistemom ne vide nikakve koristi. Jedan ugostitelj koji je kroz svoj posao upoznao nekoliko profesionalnih gay vojnika objasnio je da ni jedan od njih ne želi govoriti za novine jer ih više od problema s izjašnjavanjem o njihovoj seksualnoj orijentaciji muče svakodnevni problemi kao i sve druge ljude, poput otplate kredita.

HRVATSKI VOJNIK koji nije zaposlen u MORH-u već u jednoj vojarni, kao razlog za odbijanje čak i anonimnog razgovora za novine naveo je da njemu uopće nije u interesu da se o tome piše i da se onda neki ljudi u vojsci koji do sada nisu o tome razmišljali počnu osvrtati i gledati “di su ti pederi među nama. „Svi u mojoj okolini su ok, ali uvijek ima budala“, objasnio je. On ima 30-ak godina i u njegovoj najbližoj sredini ljudi znaju da je gay. Živi s dečkom godinama. Sa svima je u dobrim odnosima i nikada nije imao problema zbog svoje seksualne orijentacije. U svojoj sredini u vojsci poznaje još ljudi koji su deklarirani homoseksualci i isto tako nemaju problema, a osim pojedinih časnika, rekao je da poznaje i jednog vojnog suca za kojeg svi znaju da je gay. Rekao je i da se čovjek navikne na situaciju i da on osobno nema nikakve strahove. Srećom, u Hrvatskoj više nije zamislivo da se dogodi ono što se dogodilo na nedavnoj Gay paradi u Beogradu, ali nije ni mnogo bolje. Sanja Juras iz udruge Kontra ističe da bi u pravoj demokratskoj državi bilo nezamislivo da netko otvoreno poziva na nasilje prema gay osobama, kao što je to bio slučaj s nekim desničarima tijekom jednog zagrebačkog gay pridea, a da za to ne odgovara ni prekršajno, a kamoli kazneno. No, Stjepan Pavlek, diplomirani inženjer računarstva i bivši aktivist ima drukčije mišljenje: „Više krivim naše gayeve nego desničare. Jer, neće se nitko za tebe izboriti ako nećeš sam. Nema alternative, moraš ustati za sebe i za svoja prava, kao što su ljudi 1991. za slobodu Hrvatske stali pred tenkove.“ Stjepan Pavlek od rijetkih je ročnika koji su se otvoreno deklarirali kao homoseksualci, kad se s 27 godina pojavio na odsluženju vojnog roka među mladim i nadobudnim 18-godišnjacima. Bilo je to 2006. u vojarni Taborec u Samoboru.

VOJSKA KAO ODRAZ DRUŠTVA Pukovnik Dražen Jonjić (lijevo) kaže da vojska nije
neka izdvojena kasta nego preslika društva
u cjelini, ali u svom se dugogodišnjem radu
u MORH-u nije sreo s osobama koje bi se
otvoreno deklarirale kao gay
VOJSKA KAO ODRAZ DRUŠTVA Pukovnik Dražen Jonjić (lijevo) kaže da vojska nije neka izdvojena kasta nego preslika društva u cjelini, ali u svom se dugogodišnjem radu u MORH-u nije sreo s osobama koje bi se otvoreno deklarirale kao gay
„Stigao sam tjedan dana nakon ostalih, i prve večeri išlo je ovako: “Ej, novi!” čujem duboki glas iz mraka. “Da?” odgovaram, “a zakaj si ti tek sad došao?” “Bio sam na putu”, “A di si bio?” “U Parizu”, “A s kim?” “S dečkom.” Nakon te rečenice nastala je šutnja koja je potrajala dvije sekunde, a potom se prostorijom prolomila vriska. Neki vriskovi su bili od smijeha, neki od užasa. Dvojica su iskočila iz kreveta i istrčala iz spavaonice. Nakon nekoliko minuta vratili su se, jedan je nosio nož. Legao je u krevet. Kako je poslije objasnio, nož mu je trebao da bi se obranio u slučaju da ga tijekom noći pokušam silovati“, ispričao je Stjepan Pavlek koji je o tome prije nekoliko mjeseci napisao članak na portalu Queer.hr: „Bio sam zadnja generacija prije ukidanja obveznog služenja vojnog roka. Među ročnicima nije bilo gotovo nikoga iz Zagreba i uopće nikog tko je odrastao u gradu. Poneki je imao srednju školu, mrki pogledi, lica izrezana od ožiljaka i životopisi koji uključuju poslove poput: iznuda, rasparčavanje narkotika ili utjerivanje dugova – nisu bili rijetkost. Zato će se nekima ovakva otvorenost s moje strane činiti malo… kao da mi nisu sve na broju. Oni iskusniji u tim stvarima znaju: kada jednom doista iziđeš iz ormara srama i pronađeš svoju ljudskost, ne odričeš je se samo tako. Pa ni pod prijetnjom sobe pune orangutana koji bi mogli skočiti na tebe.“ Ujutro se hodnicima počela širiti priča o sinoćnjim događajima u jednoj od spavaonica. Vojnici su s podsmijehom prepričavali, a jedan je to činio ne znajući da stoji ispred ureda zapovjednika satnije. On je kroz zatvorena vrata u svom uredu čuo razgovor te isti trenutak istrčao, postrojio sve koje je zatekao na hodniku i počeo se derati. To je bilo prvi put da se zapovjednik obraća novim ročnicima, do tada su s njima komunicirali samo njegovi podređeni. Dernjava je trajala oko deset minuta, a glavna poruka je bila otprilike: “Nema šanse da ja dopustim da se u mojoj postrojbi bilo koga, po bilo kojoj osnovi, ismijava ili omalovažava. Svi ste jednaki.”

STJEPAN PAVLEK kaže da se u vojsci jako dobro može naučiti što je disciplina te da se čak ni oni koji inače krše sva pravila i koji ni pred čim ne prezaju u vojsci ne usude držati ruke u džepovima ili međusobno razgovarati dok u redu čekaju hranu, jer su takva pravila. “I ne usude se zezati pedera”. Jer im je netko rekao da ne smiju. Zašto je taj zapovjednik reagirao tako kako je reagirao? Budimo iskreni, sredina u kojoj živi i radi nije mu dala prilike da se upozna s takvim stvarima ranije i da se oslobodi predrasuda. No, čovjek koji je treniran za disciplinu ima veće šanse pobijediti svoje osjećaje gađenja i predrasude te ispoštovati principe o jednakosti”, rekao je Stjepan Pavlek i podsjetio javnost na tekst svečane prisege, popularne “zakletve”, koja je temelj i ishodište vojničke časti:

VJENČANJE DVOJICE VOJNIKA Prvi bračni poljubac španjolskih vojnika Alberta Sancheza i Alberta Linera koji su se vjenčali u Sevilli 15. rujna 2006. i postali prvi španjolski vojni bračni gay par
VJENČANJE DVOJICE VOJNIKA Prvi bračni poljubac španjolskih vojnika Alberta Sancheza i Alberta Linera koji su se vjenčali u Sevilli 15. rujna 2006. i postali prvi španjolski vojni bračni gay par
“PRISEŽEM DA ĆU SE u obnašanju svoje dužnosti pripadnika Oružanih snaga pridržavati Ustava i zakona, da ću savjesno i odgovorno izvršavati službene zapovijedi, požrtvovno braniti svoju Domovinu Hrvatsku, njezin suverenitet i teritorijalnu cjelovitost te poštivati i štititi temeljna načela slobode i jednakosti svih njezinih građana.” I zato, na pitanje kako je spavao one prve noći pokraj ”debila” s nožem odgovara: “Savršeno mirno. Kao i mnogih noći koje su od tada do danas protekle. Između ostalog, pomoglo je i što sam se iz prve ruke uvjerio da postoje disciplinirani, odlučni i časni ljudi koji su spremni učiniti sve, pa i dati svoj život, za obranu slobode i jednakosti svih građana ove zemlje.“ No, zakoni su jedno, a društvena svijest drugo. Iako malo tko u Hrvatskoj više o homosekualnosti govori kao o bolesti, te nema, kao u Srbiji, pokušaja otvaranja ”klinika za liječenje od homoseksualnosti”, većina ljudi ipak na homoseksualnost gleda kao na nešto u najmanju ruku čudno. Upravo zbog toga, Stjepan Pavlek objasnio je da se velik dio ljudi gay populacije zadovoljava i s minimumom prihvaćanja, u strahu da bi moglo biti i puno gore. Toni Marošević, novinar, urednik i voditelj sa zagrebačkog Radija 101, često je na meti gay aktivista zbog svojeg odbijanja da se pridruži povorci Gay Pridea, iako se za njega smatra da je prvi deklarirani gay u Hrvatskoj, a još 1984. u emisiji ”Frigidna utičnica” imao je i dio programa posvećen gay populaciji, a najviše po tom dijelu je ”Frigidna utičnica” bila zapamćena, a konačno radi toga i zabranjena.

„Kad me pitaju zašto ne idem na Gay Pride odgovor je uvijek isti – ne želim ići dok se u povorci ne pokažu i policajci i vojnici i političari koji su gay. Na žalost, u vrijeme Šime Lučina se možda to i moglo očekivati, ali sad je gotovo. Ja cijelo vrijeme na radiju i u svojim emisijama pozivam gay populaciju da se javno deklarira, ali ništa od toga. Zbog toga što se samo dio gay populacije javno deklarira, i to uglavnom mladi aktivisti, ljudi ne mogu shvatiti da gayeva ima i među bauštelcima, i među Skinheadsima, i u svim segmentima društva“, kaže Toni Marošević. On se kao gay izjasnio još u vrijeme komunizma kad se zbog toga moglo završiti u zatvoru, budući da je homoseksualnost u Hrvatskoj de facto dekriminalizirana tek 1976. Iako je odnos prema homoseksualcima bio sličan današnjem, kaže da se sedamdesetih drukčije živjelo, bilo je to vrijeme zlatnih kredita i ljudi se nisu toliko bavili jedni drugima. No, u vrijeme komunizma, kako priča, nije se bilo baš tako jednostavno osloboditi služenja vojnog roka:

„IMAO SAM SREĆU da sam odgađao služenje sve do godine kad su se dogodile velike boginje, te godine nije bilo vojnog roka pa je sljedeće bilo jako mnogo ljudi. Odmah sam rekao da sam homić i poslali su me kod vojnog psihijatra koji mi je rekao: „Čuj, jebote, pa ti ne izgledaš ko peder, nemaš namazane nokte.“ Onda me pitao da nabrojim sva mjesta na kojima se sastaju pederi, a kako nisam znao sva, rekao mi je: „Ne znaš sve i ne mogu te osloboditi. Ali, neće ti biti loše u vojsci, zaljubit će se u tebe neki oficir i bit će ti super.“ Na kraju su me ipak oslobodili, a u obrazloženju su napisali da bi se oblačenju razlikovao od drugih. Pa kako kad su u vojsci svi jednako odjeveni, u uniformama?!“ pita se Toni Marošević.

ISKUSTVO BIVŠEG
ROČNIKA Stjepan Pavlek nije pristao
šutjeti o svojoj seksualnoj orijentaciji ni za vrijeme služenja
vojnog roka te je time neke šokirao
ISKUSTVO BIVŠEG ROČNIKA Stjepan Pavlek nije pristao šutjeti o svojoj seksualnoj orijentaciji ni za vrijeme služenja vojnog roka te je time neke šokirao
„VOJSKA NE VOLI one koji su ispod ili iznad crte, koji previše strše. To se zove standard“, rekao nam je to jedan bivši vojni zapovjednik. On potvrđuje da je u Hrvatskoj vojsci u praksi vladala doktrina „ne pitaj me, neću reći“. Osobno ne zna za bilo čiju diskriminaciju zbog seksualne orijentacije, ali isto tako ne zna da je ijedan njegov vojnik bio gay. „Nikad nisam sreo čovjeka koji mi je direktno rekao: Čuj, ja sam gay!, a u vojsci sam od 1991. Vojnici su babe tračare, znaju se međusobno. Čuo sam svakakvih priča, ali to su tračevi. I za mene su, kad sam došao u bojnu, rekli da sam peder“, kaže. No, za sve visoke časnike radi se sigurnosna provjera koja uključuje i ispunjavanje upitnika u kojem moraju odgovoriti na brojna osobna pitanja. „Budući časnici, između ostalog, moraju odgovoriti i na pitanje da li su ikad imali iskustva s istim spolom, isto kao što moraju odgovoriti na pitanje jesu li imali iskustva s drogom ili alkoholom“, rekao nam je jedan bivši pripadnik Obavještajne službe. „Taj upitnik ima više stranica i na svaku se morate potpisati i svojim potpisom jamčiti točnost odgovora. Upozoreni ste da ćete za lažne odgovore snositi posljedice. Ti su odgovori podložni daljnjoj sigurnosnoj provjeri. Ukoliko se pokaže da je časnik lagao, dobiva negativnu sigurnosnu provjeru. No, ja nikad nisam vidio da je netko na to pitanje u upitniku odgovorio pozitivno.“ Izvor iz Obavještajne službe također nam je rekao kako nikad nitko nije bio otpušen iz službe zato što je gay. „Ali, uvijek vam mogu pripisati nešto drugo“, dodao je. Poznat mu je i slučaj bivšeg pripadnika obavještajne zajednice kojeg su, nakon što je došlo do smjene vlasti, ucijenili s dokazima o tome da je gay pa je odabrao sam otići iz vojske. No, pravi razlog njegove smjene nije bilo to što je gay, jer je kao takav mogao čak i koristiti obavještajnoj službi zbog pristupa gay ljudima, već je taj podatak iz političkih razloga naprosto iskorišten kako bi ga se lakše maknulo. I s njim smo razgovarali, rekao nam je da se nikad nije javno izjašnjavao o svom privatnom životu. No, čini se da je danas ipak nezamislivo da se ponovi slučaj iz 90-ih kad je vojnik Aldin Petrić iz Rijeke, zbog toga što se otkrilo da je gay, otpušten iz vojske. Taj je vojnik kasnije dobio politički azil u Kanadi, ali vojska si više nije dopustila ponavljanje takve pogreške.