Biserka Baretić, doajenka hrvatskog slikarstva, majka književnice Sibile Petlevski i supruga istaknutog hrvatskog slikara Ordana Petlevskog koji je živio od 1930. do 1977., povučena je i nesklona javnom eksponiranju. To se vidjelo na otvorenju njezine nove izložbe „Odaje vatre“ u zagrebačkoj Galeriji Forum. Tada je održala govor od svega dvije-tri rečenice, a na kraju je jednostavno poručila prisutnima, umjesto da objašnjava sebe i svoje slikarstvo, da gledaju njezine slike.

Još jedan pokazatelj njezine povučenosti je to da nevoljko daje intervjue. Na ovaj je pristala pod uvjetom da joj bude omogućeno odgovaranje na pitanja u miru i punoj koncentraciji pismenim putem. U tome ju je ponajbolje “portretirala”, kada se dogovarao ovaj razgovor, njezina kći Sibila Petlevski:

„Biserka je prilično povučena. Do te mjere se malo eksponirala da bi recimo, a toga se sjećam kad sam bila dijete, prije otvaranja izložbe dobila otvorene rane na dlanovima slične stigmama. Sad je postala malo otvorenija, ali još uvijek voli dobiti za intervjue pitanja da bi mogla razmisliti, sjesti, uzeti tuš i pero i rukom skicirati odgovore koje poslije pretipkava u kompjuter ili meni diktira kad baš stvarno treba ubrzati proceduru. Ne zaboravite da je to stara generacija koja ima drugačiji odnos prema medijima. Premda je vrlo živog duha, optimistična, simpatična, za sve zainteresirana s golemom stvaralačkom energijom koja i fizički svladava ogromne formate slika, još uvijek voli starinske koncepte kao što je ona ‘polaganost’ o kojoj je pisao Kundera. Ima ona i svoj e-mail, informatički je pismena, voli ljude, u načelu voli i razgovarati, ali od ideje da dobije pitanja unaprijed i onda ‘sjedne i razmisli’ s tušem u i starinskim perom u ruci – e od toga ne odustaje”.

Biserka Baretić rođena je u Zagrebu 27. srpnja 1933., gdje je kao izuzetno nadarena učenica već nakon prvog razreda Škole za primijenjenu umjetnost upisala Likovnu akademiju. Nastavila je postdiplomsko obrazovanje u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića. Prvi put izlagala je na izložbi Rovinjske grupe u Rovinju 1955., dok je prvu samostalnu izložbu imala 1958. u Zagrebu. Na početku karijere bila je sklona nadrealizmu, a glavni dio njezinih slika spada u apstraktno slikarstvo. Dobitnica je nagrade ‘’Vladimir Nazor’’ za životno djelo 2018.

NACIONAL: Kako ste u sebi pomirili samozatajnost, introvertiranost i sklonost introspekciji s jedne strane i želju za umjetničkim stvaranjem s druge?

Bez introspekcije nema stvaranja. Bila sam drugo od četvero djece koje je bilo šutljivo. Moj se svijet, još od najranijeg djetinjstva, svodio na opažanje svega oko mene. Gledala sam ljude, osluškivala šumove, igrala se. Smućivao me pojam beskraja do bola. Često sam razmišljala kao dijete što je to beskraj i može li se prikazati nešto što nema ni početka niti kraja. Poniženja kojima sam bila svjedokom za vrijeme rata ranila su moju podsvijest. Postoji jedna moja slika koja prikazuje dijete u mraku kako gleda svoju ruku s pet prstiju: na svakom noktu po jedna školjka, po jedno „Uho Petrovo“. Carl Gustav Jung je rekao da prsti označavaju braću. Školjka koja se zove „Uho Petrovo“ – a doista postoji vrsta školjke koja nosi to ime – u ovom slučaju doslovno znači odrezane uši i ratne strahote koje su se događale u jednoj velikoj kući u mojoj blizini za vrijeme rata. Radila sam skulpture od blata svaki dan, ponovno i ponovno, i to me ispunjavalo neopisivom srećom. Već tu, u djetinjstvu, nastala je ‘’ona ja’’ koja je najsretnija kad može nešto tvoriti. A takva sam i danas. Kad se sada prisjećam svojih skulptura u blatu, čini mi se da je upravo to dokaz da je sama ruka pronašla načina da stvara. Ruka je odabrala umjetnost, a ne ja. To je divno čudo mojega početka.

NACIONAL: Prošlo je četiri godine od vaše retrospektive u Modernoj galeriji, tada ste rekli da niste imali potrebu puno izlagati, da vam je bilo dovoljno da slike vi gledate, ali onda ste, rekli ste, poželjeli pokazati ono što ste stvarali 60 godina. Što se dogodi u čovjeku da ipak osjeti poriv izložiti svoj umjetnički rad i kako je tekao taj proces?

Da, postoji taj poriv. Smatram da tako razgovaram s ljudima i da im moram ponekad saopćiti strašnu istinu. Zar mislite da sam samo apstraktni slikar? Ljudi su nerijetko suosjećali s mojim apstrakcijama. Na jednoj izložbi prišla mi je vidno uzbuđena žena i pitala me: ‘’Što vam to predstavlja?’’ Rekoh: ‘’To što vidite’’. ‘’Ali ja ne vidim ništa!’’ rekla je ona. ‘’Ako ništa ne vidite, ne mučite se, onda to nije ništa, i nije za vas’’. Možda da vam kažem i drugi primjer: odnijela sam malu sliku stolaru da mi napravi ramu. On je gledao u sliku i počeo je ridati govoreći kroz suze: ‘’To sam ja, to sam ja’’.

NACIONAL: Mislite li da je mlađim umjetnicima danas teže imati takav asketski pristup stvaranju, s obzirom na to da je puno više akademskih slikara nego u doba vaše mladosti, a promoviraju se i preko privatnih stranica na internetu?

Nisam sklona samopromociji jer moj je rad sam sve za mene učinio. Dobitnica sam mnogih nagrada i to u svakoj oblasti kojom sam se bavila – internacionalne nagrade za grafiku početkom šezdesetih, nagrade za slikarstvo na Prvom jugoslavenskom trijenalu umjetnosti i na još nekoliko trijenala; još davne sedamdesete godine dobila sam nagradu za najbolju izložbu, višekratno sam nagrađivana za crtež, i upravo za izložbu crteža sam dobila godišnjeg ‘’Nazora’’, a nedavno i ‘’Nazora’’ za životno djelo. Izlagala sam na nebrojenim skupnim izložbama po svjetskim metropolama i bivala sam tamo uvijek zapažena, ali moram se smijati: moje ime definitivno nije stvoreno da mu se kliče. Često ga krivo izgovaraju i pišu, a lako ga i zaboravljaju. Danas ne bih voljela biti mladi slikar i neka im se Bog smiluje u njihovu maratonu života. Bilo je teških trenutaka i nemogućnosti u mojoj mladosti, bilo je siromaštva i nedostatka boja i osnovnih materijala za slikanje, ali znala sam uvijek uzjahati svojeg bijelog konja koji bi me odnio na obale unutrašnjeg mora.

NACIONAL: Kada ste i kako shvatili da se želite baviti slikarstvom?

Slikarstvo je mene našlo, a ne ja njega. Inače smatram da je tako u svim granama umjetnosti. Zato, kolege slikari, hrvajte se s time kako znate i umijete. Nije jednostavno biti odabran!

NACIONAL: Kako se osjećate prije izložbe i za vrijeme te izloženosti?

Razgovor preko slikarstva je za mene jedini pravi razgovor. U susretima sa stvarnim ljudima zaista bih dobivala ponekad stigme na dlanovima ruku i nisam bila sklona izlagati ni slike, a ponajmanje sebe kao osobu. U Zagrebu sam 1970. imala izložbu u Galeriji suvremene umjetnosti, ali tu izložbu nisam vidjela. Mene su predstavljali na otvorenju moj suprug Ordan i moja mala Sibila, tada trogodišnje dijete koje se do danas svega sjeća. To je vjerojatno bio prilog za njeno odrastanje, ali je i prilog za razgovor o životu i odrastanju umjetnika među umjetnicima. Upravo ta moja izložba koju ja sama nisam nikada vidjela, dobila je nagradu za najbolju izložbu te godine.

NACIONAL: Suprug vam je također bio slikar, a kći je književnica. Kako je izgledao odgoj djeteta u znaku umjetnosti?

Moj suprug Ordan Petlevski znao je da se u njegovoj obitelji čekalo bez nade žensko dijete. Njegova majka, koja je rodila sedmero djece od kojih su svi, osim njega, pomrli kao nejačad, rađala je samo dječake. Kada se nama trebalo roditi dijete, sanjala sam čudan san – kako stojim i nekoga očekujem. Desno od mene je moja majka, a s lijeve strane je moj Ordan. Prilazi žena u grčkoj togi i nosi posudu, vidim da je to urna. Iznenada u snu shvatim: Pa to je Ordanova majka! Prilazi mojoj majci i nudi joj da popije njen pepeo a ona kaže: ‘’Ne’’, zatim prilazi Ordanu i nudi mu, a on također odbije, zatim ja uzimam iz njene ruke posudu i popijem njen pepeo. Sutradan se rodi Sibila, naše žensko dijete. Od toga trena, Ordan je nesvjesno, do kraja života, u svojem potpisu na slike isticao veliko slovo S. To je bilo besprimjerno obožavanje s njegove strane, a da on, pritom, to dijete nikad nije, bojeći se nečega, pogladio po glavi. Ta nježnost je bila bez dodira. Možda se bojao okrutnosti kojom sudbina često kažnjava ljubav i čistoću srca. Njegov sin Igor iz prvoga braka, Sibilin bratac, bio je kao mali zlatni princ. Jedan prizor mi je ostao u sjećanju: oni sviraju zajedno Bachovu ‘’Dvoglasnu invenciju’’: ona na klaviru, on na gitari. To je njihovo vječno zajedništvo po ocu.

Sibila nikad nije ulazila u sobu u kojoj je njen otac slikao, sve njegove slike je poznavala. Jednoga dana je došla neka gospođa noseći veliku sliku Ordanu na potpis. To joj je netko skupo prodao. Pozvali smo naše trogodišnje dijete i pitali je čija je ovo slika. Dijete je gledalo jedno vrijeme s interesom, a onda je odgovorila: ‘’To nije tatina slika’’. Zaista, to nije bila njegova slika. Toliko o odrastanju u umjetničkoj obitelji. Čim je prohodala, mi roditelji zaboravljali smo koliko ima godina. Živjelo se u uzajamnom poštovanju.

‘Još sam kao dijete radila skulpture od blata i to me ispunjavalo neopisivom srećom. Tad je nastala ‘ona ja’ koja je najsretnija kad može nešto tvoriti. A takva sam i danas’

NACIONAL: Možete li se prisjetiti upoznavanja sa suprugom, što je za vaš odnos značila zajednička ljubav prema slikarstvu? Je li bilo i pozitivne, zdrave konkurencije među vama?

Upoznala sam svoga supruga u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića. Među nama nije bilo konkurencije. Poštovali smo naše različite slikarske osobnosti. Ordan je inače bio teško bolestan. Veliki šiljati kamen mu je svakodnevno razdirao bubreg. Jednog dana prišao mi je neki priprosti čovjek, govoreći nešto što bi bilo ludo da nije bilo istinito. Rekao je da u kući imam nekoga kome ‘’sjedi đavo na bubrezima’’ i da ‘’mora hitno otići travaru jer je to njegov spas’’. Zaista, čuveni travar s Hvara, gospodin Rudan, trideset i pet godina nama je spravljao trave i veliki, oštri kamen se zaoblio i pustio Ordana na miru, dao mu je još vremena za slikanje, do drugih tjelesnih stradanja.

NACIONAL: Kako je to izgledalo na majstorskoj radionici kod Krste Hegedušića, na koji ste način učili, što ste dobili?

Za Majstorsku radionicu sam konkurirala, kao i uvijek, svojim radovima. Bila sam već u milosti kod kritičara. Sama sam, svojim rukama, donijela neke svoje radove, premda je profesor poslao podvornika po moje slike. Krsto se silno začudio i rekao mi: ‘’Pa vi ste kreten!’’. To je bila njegova uzrečica kojom je često častio svoje suradnike. Zagledao se u radove i rekao: ‘’Primljeni ste’’. Dobila sam stipendiju, boje, platna, materijale, mjesto u velikoj hali gdje su svi suradnici radili, i na kraju štafelaj. Ja nikad nisam imala štafelaj – na čavao bih objesila platno u malom sobičku, a distancu sam tvorila gledajući naopako kroz kazališni dalekozor. Iz pakla nemogućnosti došla sam u apsolutni raj. Sloboda mi se ukazala u najčišćoj formi. Novi je život počeo jer mu je došlo vrijeme. Kolege su bili začuđeni što je Krsto primio jednog takvog nadrealnog tipa, jer svi su oni već bili modernisti. Samo da nešto objasnim: u majstorskoj se ne uči. Tamo se stvara po svojoj mjeri.

NACIONAL: Kakav ste odnos imali s njim, kako biste ga danas “portretirali”, što vam je ostalo u sjećanju na njega?

Krsto je bio neobičan profesor. Sjećam se, još na Akademiji, pri svakodnevnom ‘’večernjem aktu’’ na kraju sata poredali bismo svoje radove kao na izložbi, a njemu bi palo iznenada na pamet da pita koji je rad najgori. Evo još jedne vrsne anegdote za sjećanje. Moj akt nije bio samo prikaz golog tijela. Smjestila sam ga u prostoriju sa stolicama i s paravanom. To tijelo je bilo uspravno i stameno na svojim kostima, nije se ‘’rušilo’’, što je inače bilo često kod nevještih studenata. Svi su rekli: ‘’Baretićkino je najgore’’. A Krsto se nakašljao i rekao: ‘’Dečki dragi, Baretićka vas je sve prepišala!’’. To je rečenica koje se često sjećam kad god uzjašim na svojeg bijelog konja imaginacije.

NACIONAL: Koliko je bilo žena slikarica prije i nakon vas kod njega? Kako vam je bilo kao ženi tamo?

Ne znam koje su žene bile prije mene u Majstorskoj. Ne znam koje su bile poslije mene. Sa mnom je bila samo Maja Špiler. Ja nisam bila žena, nego suradnik. U Majstorsku su dolazile mnoge kulturne delegacije iz inozemstva. Tako se tamo jednom obreo i Herbert Read, tada najčuveniji kunsthistoričar u svijetu. Već je bio vrlo star. Svi smo stajali pred svojim štafelajima s radovima na ogled. Poštovani gospodin je stao pred moj štafelaj. ‘’Pokažite još’’, rekao je. Zatim je rekao pokažite još, i još, i još, i još. Zatim je pozvao fotografa da se snimi sa mnom. Za divno čudo toj fotografiji su se istog trena pridružili svi tadašnji i bivši suradnici. Nemam fotografiju. Imaju je u arhivu neke naše novine. Michel Ragon, autor mnogih knjiga o likovnoj umjetnosti, isto je tako šetao kroz Majstorsku. Mali bahati tip. Jedva sam mu pokazala radove, ali uvrstio me je u svoju treću knjigu posvećenu apstraktnoj umjetnosti. Naravno i Ordana je uvrstio: on je već bio u Francuskoj zvijezda i dao mu je veliku fotografiju u knjizi. Sjećam se i ruske delegacije. Bili su to predstavnici socijalističkog realizma. Pomalo s prezirom šetali su među nama, i jedan je stari slikar sa smiješkom, stojeći pred istim onim platnom pred kojim je s divljenjem stajao Herbert Read, ustanovio da je meni vjerojatno inspiracija bila moja suknja iste boje koju je ugledao u jednom detalju te slike. Zar je time uvrijedio žensku?

NACIONAL: Bili ste enformelist i nadrealist, kako vidite razvoj umjetnosti danas?

Nemam što reći; sve ide svojim tokom, nezaustavljivo.

NACIONAL: Koji su vam najdraži slikari, je li netko utjecao na vas?

Svi slikari pred kojima osjetim poštovanje. U mojem srcu nema zavisti, samo ushićenja. Nema ni utjecaja jer već sam nepopravljivi ‘’stari zec’’.

‘Razgovor preko slikarstva je za mene jedini pravi. U susretima sa stvarnim ljudima ponekad bih dobivala stigme na dlanovima i nisam bila sklona izlagati ni slike – a ni sebe kao osobu’

NACIONAL: Kako je bilo izlagati u Rovinju 50-ih godina prošlog stoljeća?

Rovinj, čudesan grad, kao u snu. Mogla sam često čuti korake koji ulaze u grad, kako se približavaju i otvaraju vrata svoga doma, kako vrata zatvaraju, ali ne i zaključavaju. Nitko se nije zaključavao. Dolazili su mnogi intelektualci i čuvena imena: novelisti, pjesnici, slikari. Sa svima smo se družili pedesetih godina. Imali smo izložbu u Muzeju grada, mi Rovinjska grupa. Jednog dana meni dotrči vidno uzrujani pjesnik i dramatičar Radovan Ivšić, tada stanovnik Rovinja. ‘’Dođi brzo u Batanu, tamo je Krleža s Belom i cijelom svitom. Želi da ga netko odvede do kuće pjesnika Oskara Daviča. Ja ne mogu – noge su mi se odsjekle. Odvedi ga ti’’, kaže Ivšić. Nevoljko odlazim u Batanu. Bosa, u crnoj dugačkoj haljini, s velikim dekolteom, s dugačkom crnom kosom, stanem pred Krležu. ‘’Izgledate kao Zrinski-Frankopan’’, kaže Krleža. ‘’Valjda jedan od njih, gospodine Krleža. Odlučite se koji. Jer taj će vas odvesti. Ali, molim vas odmah, jer nemam vremena’’, rekoh ja. Strelovito je ustao i čitava svita s njim. Ostavili su tek naručena pića. To je anegdota koja se dugo pamtila. I prepričavala. Rovinj je bio nestvarni grad. Mirno sam odlazila noću pred crkvu svete Eufemije, gledala svitanje iz mora i slušala ‘’ukavce’’. Tako sam zvala ptice koje su se glasale i koje nikada nisam vidjela. Često su dobivale obličje u mojim crtežima.

NACIONAL: Vaša slika ‘’Kazališna kavana’’ pokazuje tjeskobu gradskog života… Koja su bila mjesta u Zagrebu 50-ih i 60-ih godina koja su vam bila ‘’lijek za dušu’’ i ljudi s kojima ste se družili? Kako ste kvalitetno provodili vrijeme?

Kvadratna slika ‘’Kazališna kavana’’ prikazuje moj oproštaj od nadrealizma. Velika spodoba sam ja. To je moj autoportret. Na glavi mi je bijeli istesani kamen, kao kruna. Prostor bez ljudi. Samo na stolovima ruke. I moje ruke čvrsto uz mene. U dnu su otvorena vrata o kojima sam dugo razmišljala da li da ih otvorim izvana ili iznutra. To je bila velika dilema. O tim mojim dilemama tijekom stvaranja slike pisao je u predgovoru moje izložbe Igor Zidić, a ja sam se pitala: Zar ‘’on’’ to zna, kako ‘’onaj drugi’’ to može znati? Znao je to i psihoanalitičar Carl Gustav Jung. Jer to je moje, ali ujedno i kolektivno nesvjesno. Mjesto gdje smo odlazili i družili se bila je Kazališna kavana. Tu su dolazili intelektualci, umjetnici: slikari, pisci, pjesnici i svi su se poznavali. Ja sam često dolazila i sjedila uvijek tamo gdje još nitko nije zauzeo mjesto za stolom. Prilazili su uvijek meni, ja nisam nikome prilazila. Mene nitko nije smio častiti kavom jer svoju kavu sam plaćala sama. Razgovarala sam često s divnim ljudima koji su ostavili trajni utisak u meni. Kolega slikar Ivo Šebalj, na primjer, prišao mi je nakon dvadeset godina opisujući u detalje tu moju sliku ‘’Kazališna kavana’’. Opisao je čak i mjesto na kojem je bila izložena u Umjetničkom paviljonu. Njega više nema: ostalo je čuđenje.

NACIONAL: Vaš prijatelj je i likovni i književni kritičar Tonko Maroević.

Jednoga dana četvero meni nepoznatih ljudi došlo je Ordanu. A ja sam se pitala tko je od njih Tonko Maroević o kojem sam se naslušala hvalospjeva, posebno od profesora Grge Gamulina. Jedan je bio visok i ozbiljan, drugi je imao bradu, treći nešto žustro govorio Ordanu, četvrti je bio mladić miloga lica. Taj mio mladić, erudit, pjesnik već je pedeset godina naš voljeni prijatelj koji je Sibili, kad je bila dijete, za svaki izgubljeni mliječni zubić donosio po dvije čokolade. Taj je mili čovjek, zamoljen, ulazio u tuđe svjetove iskopavajući i tumačeći zlatnu rudaču i uvijek bi pronašao blago o kojem ni sami stvaraoci nisu ništa znali. Taj mili mladić, još i danas, već pomalo sijed, zna naći riječi kojima opisati zapreteno blago u čahurici nekog malog čovjeka. Zahvalimo mu!

NACIONAL: Kada kritičari pišu i govore o vašem slikarstvu prva asocijacija koja se javlja je misticizam. Koliko su za vas važni, ako uopće jesu, duhovnost, mistika i religija? U kojoj mjeri je umjetnost svojevrsna tajna, prostor metafizičkog?

Događaju se neobjašnjivo neke mistične vizure koje su izvan mojeg izričaja, o čemu ništa ne znam i kojima se čudim. Prepustim tada svojoj ruci da me vodi. Svjesna sam da je veliki Igrač najveći umjetnik svijeta i poretka. Svakodnevno sam zapanjena nad njegovim djelima.