Objavljeno u Nacionalu br. 1024, 07. prosinac 2017.

‘Naša bioplinska elektrana pokraj Kotoribe može zbrinuti i iskoristiti sav biološki otpad Međimurja i susjednih županija te proizvesti energiju i gnojivo’, kaže Zvonko Bratuša iz tvrtke Archea Bioplin Hrvatska

Početkom studenoga ove godine u neposrednoj blizini Kotoribe u Međimurju s radom je započela bioplinska elektrana koja kao osnovno gorivo za proizvodnju bioplina koristi kokošji izmet i stajski gnoj. Ali osim što efikasno rješava problem biološkog otpada – i to u pravilu onoga koji se zbog svojstava i sadržaja otrovnih kemikalija teže zbrinjava – bioenergana bi uskoro trebala proizvoditi i hranu jer će uz skladišta plina vrlo brzo niknuti i peradarnici i bazeni za uzgoj ribe. Bioplinska elektrana snage jednog megavata (MW) u ovom trenutku još je u fazi proizvodnje i skladištenja dovoljnih količina bioplina koji će, zadrži li se planirana dinamika punjenja plinskih skladišta, već početkom siječnja iduće godine proizvesti prve kilovate električne energije. U postrojenje je dosad investirano osam milijuna eura, a kada proces redovne proizvodnje električne energije započne, elektrana će svakoga mjeseca u elektroenergetski sustav isporučivati energije u vrijednosti oko 110.000 eura te se planira da će se sadašnja početna investicija vratiti za pet do šest godina. Tvrtka će HEP-u isporučivati oko 8,2 milijuna kilovatsati električne energije na godinu po ugovorenoj cijeni od 0,16 eura za proizvedeni kilovatsat. Uskoro bi bioplinska elektrana s postojećih jedan MW snage trebala biti proširena na dva MW, čime bi se proizvedena količina električne energije udvostručila, ali uvjet za to je proširenje državnih kvota za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora, posebno za proizvodnju iz bioplinskih postrojenja.

“Nažalost, niz tvrtki u Hrvatskoj rezervirao je kvote za proizvodnju električne energije iz bioplina, ali do sada nisu proizveli ni kilovata jer nemaju dovršena postrojenja ili ih uopće ne grade. Mi imamo gotovo postrojenje koje je krenulo s proizvodnjom, a kako je to modularno postrojenje vrlo ga je lako nadograditi i proširiti, ali to ne možemo učiniti jer ne možemo dobiti slobodnu kvotu. Moramo čekati dodjelu novih kvota kako bismo krenuli u proširenje”, objasnio je Zvonko Bratuša, izvršni direktor za strategiju tvrtke Archea Bioplin Hrvatska i kazao da bi dodatnim megavatom snage postigli još jedan važan cilj – zbrinuli bi sav peradarski, stajski i biološki otpad u Međimurju.

Postrojenje je izgradila varaždinska tvrtka Archea Bioplin Hrvatska, podružnica njemačke tvrtke Archea New Energy GmbH koja je i razvila jedinstveni patent obrade biootpada u tri faze iz kojeg se proizvodi električna energija, a za tehnologiju obrade zaslužan je vlasnik i osnivač tvrtke Archea, njemački inženjer Oliver Nacke. Osim kokošjeg, kravljeg i svinjskog gnoja, bioplinska elektrana može “progutati” i “probaviti” – jer u osnovi proces fermentacije i prerade biološkog otpada vrlo je sličan probavi – i razne vrste drugog biološkog otpada, prije svega otpad iz procesa obrade voća i povrća, pekarski otpad, silažu (otpad žitarica i travne mase), otpadnu hranu s isteklim rokom trajanja te otpad iz mljekarske, pivarske i vinarske industrije (otpadni hmelj, ječam i kominu grožđa). Kao nusproizvod, od ostatka fermentirane mase dodatnim oplemenjivanjem dobit će se vrhunsko gnojivo. “Dio postrojenja su četiri velika spremnika koje je potrebno ispuniti do vrha plinom kako bi se stvorila dovoljna količina za kontinuirani početak proizvodnje električne energije na generatorima”, objasnio je proizvodni proces Bratuša tijekom obilaska postrojenja smještenog tek nekoliko stotina metara od prvih kuća u Kotoribi. U prostoru postrojenja nema neugodnih mirisa. Tek zrak u neposrednoj blizini dviju ‘’planina” gnoja odloženih u dijelu za skladištenje sirovine pokazuje o kakvoj je masi riječ, ali i ti su mirisi znatno slabiji od onih kakve bi se moglo očekivati.

Predfermentori ili digesteri (hidrolizeri) – a to su veliki valjkasti metalni spremnici promjera oko četiri metra i dužine 18 metara – pune se iz spremnika u koji bager tovari suhu gnojnu masu. Unutar predfermentora gnojna masa miješa se s recirkulatima i tekućim supstratima i zagrijava na 39 stupnjeva Celzija, a metalna vesla, odnosno lopatice konstantno miješaju sadržaj. Gnojna masa u predfermentoru zadržava se oko sedam dana i sazrijeva, fermentira i razvija plin metan. Zagrijana masa potom se šalje u postrojenje nazvano TermDes, u kojem se dodatno zagrijava na 70 stupnjeva, čime se ubrzava proces termičkog raspadanja, povećava se količina proizvedenog plina, a u fermentiranoj masi uništavaju se opasne patogene bakterije poput bakterija salmonele koja je često prisutna u kokošjem izmetu te sjeme raznih korova. Prikupljeni plin odlazi cjevovodima na pročišćavanje i pripremu za proizvodnju električne energije na dvama generatorima snage 530 kilovata. Za hlađenje generatora koristi se voda koja se nakon zagrijavanja na motorima vraća u proces proizvodnje i koristi se za zagrijavanje supstrata do 70 stupnjeva u TermDes fazi. Izdvojena mokra masa, odnosno smjesa preostala nakon fermentacije i izdvajanja metana, prelazi u drugi fermentor, nakon toga na sušenje i obavezno odležavanje te na dodatno oplemenjivanje i od nje nastaje vrlo kvalitetno biognojivo. Proces fermentacije provodi se u zatvorenom sustavu koji u potpunosti sprječava curenje tekućeg sadržaja supstrata pa u neposrednoj blizini predfermentora i skladišta plina nema nikakvih neugodnih mirisa, što je i razlog da ni okolno stanovništvo – a prve kuće Kotoribe udaljene su tek 500-tinjak metara zračne linije – nije dočekalo bioplinsku elektranu s negativnim emocijama niti se protivilo njezinoj izgradnji.

‘Dio postrojenja čine četiri velika spremnika koja je potrebno do vrha ispuniti plinom kako bi se stvorila dovoljna količina za početak kontinuirane proizvodnje električne energije’, tvrdi Zvonko Bratuša

Prednost ovog postrojenja, objasnio je Bratuša, u tome je što se sirovina, odnosno supstrat kojim se puni postrojenje, može mijenjati ovisno o raspoloživosti otpada bez dodatnih zahvata na postrojenju, što znači da će elektrana adekvatno zbrinuti i iskoristiti sav biološki otpad koji se proizvede u Međimurju i ostalim susjednim županijama. “Jednog dana to može biti kokošji ili stajski gnoj, već drugi dan možemo koristiti silažu ili otpad iz prerade voća i povrća, dobivali smo čak i otpadne kekse iz tvornice Koestlin, ili bilo kakav biološki otpad”, kazao je Bratuša i dodao kako je proces hidrolize unutar predfermentora i stalno miješanje sadržaja omogućavaju jednoličnu fermentaciju mase, čime se skraćuje i vrijeme fermentacije. Motori snage tri kilovata koji pokreću lopatice za miješanje također troše električnu energiju, ali oni koriste energiju proizvedenu u postrojenju, vruća voda iz sustava hlađenja motora zagrijava supstrat u predfermentorima. Jedna od zanimljivosti Archeine tehnologije, odnosno konstrukcije spremnika u kojem se odvija hidroliza, otkrio je Bratuša, jest i jednostavno čišćenje predfermentora od nepoželjnih ostataka i smeća (kamenje, pijesak, talog). “U klasičnim bioplinskim postrojenjima bilo je potrebno u potpunosti zaustaviti proces fermentiranja kako bi se tankovi očistili od smeća. To je značilo pauzu od gotovo 30 dana, koliko je potrebno da se tankovi očiste i proces fermentacije ponovno pokrene. Drugi riječima, svako zaustavljanje procesa donosilo je čisti gubitak u proizvodnji. Ako jedno postrojenje snage 1MW mjesečno proizvede električne energije u vrijednosti oko 110.000 eura, to znači da ste zaustavljanjem procesa automatski izgubili 110.000 eura. Ovdje je to riješeno posebno konstruiranim ispustima na dnu tanka koji omogućavaju da se talog i smeće očiste bez zaustavljanja procesa i tako štedi novac za održavanje postrojenja”, objasnio je. Za razvoj i održavanje sustava upravljanja odgovorna je tvrtka Elkos iz Čakovca, partner Archea Bioplin koja je u suradnji s Archea Bioplinom proizvela cijeli sustav. Direktor postrojenja u Kotoribi Dario Friščić i djelatnik Mario Fuš prezentirali su Nacionalu sustav nadzora nad radom postrojenja i proizvodnjom bioplina.

Bioplinska elektrana već je osigurala dovoljne količine sirovine za proizvodnju plina. Sklopila je 20-godišnji ugovor sa slovenskom Perutninom Ptuj, velikim proizvođačem pilećeg mesa koji će u Kotoribu svake godine isporučivati između 10 i 12 tisuća tona kokošjeg izmeta. I što je posebno zanimljivo, bioplinska elektrana ne plaća sirovinu, nego Perutnina Ptuj dostavlja bioplinskoj elektrani kokošji gnoj koji je zbog svojeg sastava i velike količine štetnih sastojaka i agresivnih kemikalija vrlo opasan i potrebno ga je posebno zbrinuti. Da bi peradarnik poslovao po EU standardima i dobio potrebne certifikate kvalitete, nužno je da ima adekvatno riješeno zbrinjavanje otpadnog gnoja. Peradarnici, tvrdi Bratuša, upravo zbog te činjenice imaju dosta problema sa zbrinjavanjem kokošjeg gnoja, a to je postalo posebno zahtjevno nakon uvođenja strogih EU standarda koji više ne dozvoljavaju nekontrolirano odlaganje otpadne mase iz peradarnika. Stoga su peradarnici prisiljeni plaćati odvoz i zbrinjavanje otpada kako bi uskladili svoje poslovanje sa zahtjevima EU-a. Dio sirovine, odnosno oko pet tisuća tona kokošjeg gnoja za postrojenje bioplinske elektrane, također je stiglo iz peradarnika u vlasništvu tvrtke Koka iz Varaždina, s kojom su upravo u tijeku pregovori o dugoročnoj isporuci supstrata jer je i Koka obavezna svoje poslovanje uskladiti s direktivama EU-a o zbrinjavanju otpada iz svojih pogona. Stajski gnoj dolazi s obližnje farme krava u vlasništvu čakovečke tvrtke Agromeđimurje.Archea na početnoj investiciji u bioplinsku elektranu ne misli stati. Archea Bioplin s Perutninom Ptuj sklopila je ugovor o gradnji 15 peradarnika u neposrednoj blizini bioplinske elektrane u kojoj će se, osim proizvodnje pilića, osiguravati i sirovina za nesmetan rad elektrane. Otpadna topla voda koja preostaje nakon procesa proizvodnje električne energije iskoristit će se za zagrijavanje peradarnika te za punjenje bazena za proizvodnju ribe koji će također za nekoliko mjeseci niknuti na prostoru elektrane. Kada je riječ o proizvodnji ribe, poseban je kuriozitet to što će u bazenima usred Međimurja rasti – morska riba. Tvrtka Archea Bioplin u suradnji s Institutom za more i priobalje iz Dubrovnika razvila je projekt “proizvodnje” morske vode iz slatke vode kako bi se stvorili uvjeti za proizvodnju morske ribe. “Znam, zvuči čudno. Kad sam o tome govorio još prije nekoliko godina uglavnom su mi se smijali. No sada je projekt uz pomoć znanstvenika iz Dubrovnika već daleko odmakao i mi smo pred realizacijom te ideje”, tvrdi Bratuša.

U Hrvatskoj u ovom trenutku, zbog loše riješenog sustava odobravanja kvota za bioplinska postrojenja koje ne dozvoljava preuzimanje kvota od tvrtki koje ih nisu iskoristile, ima tek 20-ak postrojenja za proizvodnju električne energije iz bioplina.

“Jedna Njemačka ima više od 9200 takvih postrojenja. Čak i ako usporedimo odnos broja stanovnika s brojem bioplinskih postrojenja, jasno je da ih Njemačka ima nekoliko stotina puta više od Hrvatske. A mi imamo potencijal za značajno veći broj bioplinskih postrojenja od sadašnjega. Naime, osim biološkog otpada bioplinska postrojenja mogu riješiti i ostale akutne probleme s otpadom. Mogu, primjerice, riješiti problem zbrinjavanja mulja iz pročistača vode, što je problem s kojim se suočava veliki broj gradova u Hrvatskoj koji imaju takve pročistače, a ne znaju gdje s muljem. Evo, Zagreb je sklopio ugovor o zbrinjavanju mulja iz gradskog pročistača vrijedan čak 50 milijuna kuna na godinu, a tvrtka koja je preuzela posao pod uvjetom da mulj ekološki zbrine to ne čini, nego kamione s otrovnim muljem noću istovaruje na poljima po Međimurju i teškim metalima zagađuje pitku vodu”, tumači Bratuša.

U suradnji s Institutom za more i priobalje iz Dubrovnika, Archea Bioplin razvio je projekt stvaranja morske iz slatke vode kako bi se stvorili uvjeti za uzgoj morske ribe na kontinentu

Još je jedna prednost bioplinskog postrojenja u Kotoribi. Ista tvrtka upravo razvija još tri slična projekta u Velikim Zdencima, Imbriovcu i Grubišnom Polju. U nekima od njih pripremni radovi već su daleko odmakli i kreće se sa zemljanim radovima, a Archea Bioplin upravo pregovara i s nekoliko domaćih proizvođača opreme kako bi se dijelovi za buduće bioplinske elektrane po tehnologiji i licenci Archee proizvodili u Hrvatskoj. Završe li ti pregovori uspješno, Hrvatska će sama proizvoditi tehnologiju koja će uspješno i u usporedbi s početnim investicijama u slična postrojenja relativno jeftino riješiti težak problem zbrinjavanja otpada iz peradarskih farmi i staja i ostalog biološkog otpada, a pritom još i zaraditi na proizvedenoj energiji i gnojivu. A pridruže li im se i dodatni projekti poput ovoga u Kotoribi koji će, zahvaljujući mudrom iskorištavanju nusprodukata, uzgajati i piliće i ribu ili neke druge proizvode, to će samo biti dokaz kako ima istine u tvrdnji da i u otpadu i izmetu leže goleme količine novca koje samo treba znati pokupiti.