Nekada su stogodišnjaci bili prava rijetkost, dok danas često preko malih ekrana, portalskih članaka i društvenih mreža svjedočimo proslavi okruglog stotog rođendana starice ili starca iz naše okolice. Možda imamo čast i biti gost na nečijem stotom rođendanu.

Stogodišnjaci su najbrže rastuća demografska skupina u svijetu. Njihov broj se otprilike udvostručuje svakih deset godina od 1970-ih.

Oduvijek nas zanima koliko dugo čovjek može živjeti i što pridonosi zdravlju. O starenju su raspravljali već Platon i Aristotel, a danas se, više no ikada, dugovječnošću bavi znanost.

Nedavno je u časopisu GeroScience objavljena studija koja je otkrila neke uobičajene biomarkere, uključujući razine kolesterola i glukoze, kod ljudi starijih od 90 godina.

Riječ je o jednoj od najopsežnijih studija na ovu temu, u kojoj su uspoređeni profili biomarkera mjereni tijekom života kod iznimno dugovječnih ljudi te njihovih vršnjaka koji su kraće živjeli. Istraživanje je uključivalo podatke 44.000 Šveđana u dobi od 64 do 99 godina. Od tih ljudi njih 1224, odnosno 2,7 posto doživjelo je 100 godina. Velika većina, njih 85 posto bile su žene.

U studiji se pratilo 12 biomarkera povezanih s upalom, metabolizmom, funkcijom jetre i bubrega, anemijom i potencijalnom pothranjenošću. Svi ti biomarkeri povezani su sa starenjem.

Biomarker povezan s upalom bila je mokraćna kiselina – otpadni proizvod u tijelu uzrokovan probavom određene hrane.
Praćeni su i biomarkeri povezani s metaboličkim statusom, uključujući ukupni kolesterol i glukozu te oni povezani s funkcijom jetre, kao što su alanin aminotransferaza (Alat), aspartat aminotransferaza (Asat), albumin, gama-glutamil transferaza (GGT), alkalna fosfataza (Alp) i laktat dehidrogenaze (LD).

Promatran je i kreatinin, povezan s radom bubrega, željezo i ukupni kapacitet vezanja željeza (TIBC), koji je povezan s anemijom te albumin, biomarker povezan s prehranom.

Zaključci

Pokazalo se da su ispitanici koji su doživjeli stoti rođendan imali niže razine glukoze, kreatinina i mokraćne kiseline od svoje šezdesete pa nadalje.

Iako se srednje vrijednosti nisu značajno razlikovale između stogodišnjaka i onih mlađih za većinu biomarkera, stogodišnjaci su rijetko pokazivali ekstremno visoke ili niske vrijednosti.

Na primjer, vrlo je mali broj stogodišnjaka ranije u životu imao razinu glukoze iznad 6,5 mmol/L ili razinu kreatinina iznad 125 μmol/L.

Za mnoge biomarkere i stogodišnjaci i oni koji nisu doživjeli sto, imali su vrijednosti izvan raspona koji se u kliničkim smjernicama smatra normalnim.

“Otkrili smo da svi promatrani biomarkeri osim dva (alat i albumin) pokazuju povezanost s vjerojatnošću da se doživi stota. To je bilo čak i nakon što smo uzeli u obzir dob, spol i teret bolesti.

Ljudi s najnižim razinama ukupnog kolesterola i željeza imali su manje šanse da dožive sto godina od onih s višim razinama kolesterola i željeza. Ljudi s višim razinama glukoze, kreatinina, mokraćne kiseline i markera za funkciju jetre imali su manje šanse da postanu stogodišnjaci.

Apsolutno gledano, razlike su bile prilično male za neke od biomarkera, dok su za druge razlike bile nešto značajnije.

Razlike koje smo otkrili prilično su male, no one sugeriraju potencijalnu vezu između metaboličkog zdravlja, prehrane i iznimne dugovječnosti”, kažu znanstvenici.

Želimo li povećati vjerojatnost da doživimo sto godina, znanstvenici poručuju da bi bila dobra ideja sa starenjem početi pratiti vrijednosti bubrega i jetre, kao i glukoze i mokraćne kiseline.