Klimatske promjene, čije posljedice svijet već uvelike osjeća, nisu donijele probleme samo stanovništvu najpogođenijih područja. One su u značajnoj mjeri utjecale i na biljni i životinjski svijet, a promjena nije pošteđen ni Jadran – relativno plitko i poluzatvoreno more s iznimno osjetljivim ekosustavom koji je upravo zbog te svoje specifičnosti podložan negativnim utjecajima klimatskih poremećaja. Znanstvenici su već odavno našli bezbroj dokaza i argumenata za zaključak da je upravo čovjek svojim djelovanjem u najvećoj mjeri izazvao klimatske promjene kojima danas svjedočimo i koje vidimo u cijelom svijetu, a jedna od zabrinjavajućih posljedica upravo takvog ljudskog djelovanja jest i prisustvo stranih, do sada netipičnih vrsta biljnog i životinjskog svijeta u gotovo svim morima svijeta, pa i u našem Jadranu. Za razliku od autohtonih vrsta morskih biljaka, planktona, riba, sisavaca i glavonožaca kojima je Jadran tisućama godina prirodno stanište, u naše more posljednjih nekoliko desetljeća sve češće zalaze strane vrste (alohtone) koje ovdje prirodno ne obitavaju, već su namjerno ili pak slučajno unesene u jadranski ekosustav ili su svojom migracijom dospjele u njega. No bez obzira na to jesmo li ih svjesno ili nesvjesno unijeli u Jadran, zajedničko im je da su se takve strane vrste ovdje našle isključivo neposrednim ili posrednim ljudskim djelovanjem. Ono što treba zabrinuti jest činjenica da se dio tako unesenih stranih primjeraka flore i faune može početi širiti na novom području, počinje trošiti izvore hrane domaćim, autohtonim vrstama, čime uzrokuje smanjenje bioraznolikosti tog područja, a slijedom toga može uzrokovati vrlo ozbiljne socioekonomske posljedice. U tom trenutku strana vrsta postaje invazivna vrsta.

Trebamo li se doista zabrinuti za prirodnu ravnotežu jadranskog ekosustava, koliko invazivnih vrsta prijeti Jadranu i s kakvim posljedicama? To smo pitanje postavili biologu dr. Jakovu Dulčiću, znanstvenom savjetniku s Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, jednom od najuglednijih i najiskusnijih stručnjaka za invazivne vrste Sredozemlja. „Sredozemno more je jedan od najsloženijih morskih ekosustava i u njemu boravi iznimno bogat i raznolik biljni i životinjski svijet koji je nesrazmjeran njegovim dimenzijama. U ovom je trenutku ono pod utjecajem različitih pritisaka, uglavnom uzrokovanih ljudskim aktivnostima. Ovo je more, zbog svog geografskog položaja – jer se nalazi na razmeđi umjerene klime središnje Europe i sušne klime sjeverne Afrike – jedna od regija koje su najosjetljivije na globalne klimatske promjene. A unesene strane vrste mogu predstavljati dodatni čimbenik stresa sredozemnom ekosustavu koji je ionako uzdrman klimatskim nepravilnostima”, objasnio je Dulčić, dodajući da je Jadran, kao more direktno povezano sa Sredozemljem kao njegov dio, također označen kao područje osjetljivo na spomenute promjene.

Dulčić je kao hrvatski znanstvenik koji niz godina istražuje posljedice invazivnih vrsta po morske ekosustave proteklih godina aktivno sudjelovao u radu Međunarodnog povjerenstva za znanstveno istraživanje Sredozemlja (International Commission for Scientific Exploration of the Mediterranean Sea – CIESM) sa sjedištem u Monaku. CIESM je još 2002. godine pod pokroviteljstvom monegaškog princa Alberta II. tiskao Atlas egzotičnih vrsta riba u Sredozemlju, u kojem je iznesen pregled 90 stranih vrsta riba koje su pristigle iz Atlantika, Crvenog i Crnog mora ili su pak u njega dospjele putem balastnih voda, bijegom iz uzgajališta ili akvarija. No zbog izrazito velikog priliva novih vrsta riba koje su u Sredozemlje ušle u protekla dva desetljeća pripremljeno je novo izdanje ovog Atlasa koje bi trebalo izaći na jesen i u njemu će biti predstavljeno dvostruko više, odnosno točno 189 egzotičnih, stranih vrsta riba koje su do sada zabilježene u Sredozemlju. Uz Dulčića, Atlas su pripremali i znanstvenici Daniel Golani iz Izraela, Lidia Orsi Rellini i Ernesto Azzurro iz Italije te, Enric Massutti iz Španjolske.

Dr. Jakov Dulčić, biolog i znanstveni savjetnik na Institutu za oceanografiju i ribarstvo u Splitu, istražuje invazivne vrste. PHOTO: Privatna arhiva i Nacional

Kao jedan od konkretnih „okidača“ za početak invazije stranih vrsta u Sredozemno more Dulčić označava gradnju Sueskog kanala. “Upravo se Sueski kanal smatra glavnim smjerom unosa odnosno upliva stranih morskih vrsta u Sredozemno more, a zbog dramatičnog ubrzanja takvog unošenja i zbog velike količine brodskog prometa Sredozemno more može se smatrati istinskim žarištem morskih bioinvazija. Taj je proces toliko značajan da je čak i pojam „lesepsijske migracije“, koji označava migracije biljnih i životinjskih vrsta uglavnom iz Crvenog mora preko Sueskog kanala u Sredozemno more, nazvan po konstruktoru Sueskog kanala Ferdinandu de Lessepsu. Tu je pojavu prije svega omogućilo ljudsko djelovanje, odnosno otvaranje Sueskog kanala i izgradnja Asuanske brane. Već više od stotinu godina traje naseljavanje Sueskog kanala i kretanje organizama kroz taj kanal prema Sredozemnom moru, no još se uvijek, što je dosta iznenađujuće, relativno malo zna o rezultatima tih procesa”, kaže Dulčić. On upozorava da pojava atlantskih i indopacifičkih vrsta flore i faune, koje prije toga nisu zabilježene u Sredozemnom moru, nije nužan dokaz nedavnih migracija. Globalne klimatske promjene i s njima povezani utjecaji na morsko područje, posebno zagrijavanje mora, zakiseljavanje oceana i porast razine mora, kontinuirani su fenomeni koji utječu na biološku raznolikost, ljudske aktivnosti i zdravlje, no kaže da još uvijek premalo znamo koliko će duboke biti posljedice, odnosno promjene morskog ekosustava.

Klimatske promjene mogu djelovati na različitim biološkim razinama, mogu se očitovati pojedinačno na jedinkama, na određenoj populaciji ili pak na cijelom ekosustavu, što znači da klimatske promjene mogu posebno štetno utjecati na neke osjetljive vrste i dovesti do lokalnih izumiranja, a time i do gubitka biološke raznolikosti, objašnjava Dulčić. Još uvijek se ne može pouzdano kazati koliko će svi pod-bazeni Sredozemnog mora, a među njima i Jadransko more, biti pogođeni klimatskim promjenama, ali i lesepsijskim migracijama, no on kaže da se posljedice tih promjena vide posljednjih nekoliko desetljeća. Tropske vrste, odnosno lesepsijski migranti, i strane vrste koje su u Sredozemlje ušle iz Crvenog mora dugo su bile ograničene na područjima istočnog levantinskog bazena i zapadnosredozemnog bazena (dijelom upliv vrsta iz Atlantika), no pod utjecajem trendova zagrijavanja Sredozemlja i povećanog intenziteta brodskog prometa te su se vrste nastavile brzo širiti po cijelom sredozemnom bazenu, a time i po Jadranu. Opisujući konkretne učinke tih promjena, Dulčić kaže: “Prema zadnjem popisu riba iz 2000. godine, u Sredozemlju je zabilježeno 664 vrsta riba razvrstanih u 156 obitelji. U svakom slučaju, raj broj se zasigurno promijenio tijekom zadnjih 15-ak godina, tako da bi sada već mogao biti oko 759 vrsta. Većina tih novih riba su pridošlice iz Atlantika i Crvenog mora koje su u Sredozemno more dospjele aktivnom migracijom, a manji je broj onih koje su dospjele na druge načine – balastnim vodama teretnih brodova, bijegom iz uzgajališta ili akvarija. Bioraznolikost ihtiofaune, odnosno ribljeg svijeta Sredozemnog mora doživljava vrtoglave promjene u posljednjih nekoliko desetaka godina, a samim time pod istim se pritiskom nalazi i Jadransko more.“

Na temelju dosadašnjih studija i istraživanja, ali i prijavljenih nalaza ribara tijekom ribolova, kaže Dulčić, u Jadranu je do sada zabilježeno preko 30 stranih vrsta riba, od toga 15 vrsta riba lesepsijskih migranata. Posljednji je zabilježen sitnoljuskavi bakalarčić (Bregmaceros nectabanus), koji je ulovljen koćom u talijanskim vodama ispred Barija. On je pasivnim putem, najvjerojatnije balastnim vodama nekog od teretnih brodova, u Sredozemno more stigao iz Crvenog mora preko Sueskog kanala. Dosadašnja su istraživanja, pak, pokazala, kaže Dulčić, da su pojave velike brojnosti pojedinih lesepsijskih vrsta povezane s poremećajima u hranidbenim lancima u morskom ekosustavu, odnosno da je u ekosustavu došlo do drastičnog smanjenja prirodnih ili potencijalnih grabežljivaca koji bi razmnožavanje i širenje novih vrsta mogli držati pod kontrolom. Ti su grabežljivci morski psi, murine, lampuge i velike kirnje kojih je zbog intenzivnog ribolova sve manje u cijelom Sredozemlju. Cijela skupina hrskavičnih riba, uključujući i morske pse, vrlo je osjetljiva i najugroženija je skupina morskih riba u Sredozemlju, a prema „Crvenoj knjizi morskih riba Hrvatske“, koja je izrađena prema smjernicama Međunarodne unije za očuvanje prirode (IUCN), u Jadranskom moru je od ukupno 53 vrste hrskavičnjača njih čak 16 pred izumiranjem.

Morski paun ili vatrenjača (Pterois miles) također predstavlja veliku opasnost u Sredozemnomu moru, posebice u istočnom dijelu, a u Jadranu je do sada zabilježen samo u njegovu najjužnijem dijelu. PHOTO: Privatna arhiva i Nacional

Iako je do sada u Jadranu zabilježen popriličan broj stranih ribljih vrsta, Dulčić je posebno izdvojio četiri invazivne vrste koje predstavljaju značajnu opasnost za ekosustav Jadrana. „Posebno su opasne plavotočkasta trumpetača (Fistularia commersonii), srebrnoprugasta četverozupka (Lagocephalus sceleratus) i tamna mramornica (Siganus luridus). Morski paun ili vatrenjača (Pterois miles) također predstavlja veliku opasnost u Sredozemnomu moru (posebice u istočnom dijelu), a u Jadranu je do sada zabilježen samo u njegovu najjužnijem dijelu. Još nema zabilježenih primjeraka u hrvatskim vodama, no to ne znači da se neće pojaviti i sjevernije“, objasnio je. Plavotočkasta trumpetača je u vrlo kratkom razdoblju „osvojila“ cijelo Sredozemlje tako da je dobila i nadimak „lesepsijski sprinter“ i ubraja se među 100 najgorih invazivnih vrsta u europskim vodama. Izraziti je grabežljivac i hrani se brojnim gospodarski važnim vrstama riba (trlja blatarica, gira, bukva…) pa je njen utjecaj na hranidbeni lanac vrlo visok.

Srebrnoprugasta četverozupka, poznata još i kao riba napuhača, izuzetno je otrovna i smrtonosna riba koja u svojim mišićima, spolnim žlijezdama, jetri pa i koži sadrži snažan termostabilni otrov tetrodotoksin. Njezina je konzumacija zabranena u zemljama EU-a, no u Japanu je gastonomska poslastica poznata kao “fugu”, koja se zbog smrtonosnog otrova priprema po posebnim procedurama. Ova riba, s nekim drugim vrstama iz Crvenog mora, danas čini gotovo polovicu ulova u priobalnom ribolovu na Cipru i u Turskoj, a kod nas se već više puta našla u mrežama na području srednjeg i južnog Jadrana. Četverozupka je također izraziti grabežljivac i ima značajan utjecaj na hranidbeni lanac u morskom ekosustavu. Invazivna tamna mramornica je već uspostavila svoju populaciju u cijelom Jadranu, i to prije svega u južnom dijelu. Ona je, naprimjer u istočnom Sredozemlju, u hranidbenom lancu u potpunosti potisnula autohtonu salpu Sarpa salpa, i to prije svega u procesu natjecanja za hranu, pa je brojnost salpe drastično opala i prisiljena je živjeti na većim dubinama od dosadašnjih.

Jedan od živopisnijih primjeraka invazivne vrste je i vatrenjača koja je u Sredozemno more stigla iz Indijskog oceana kroz Sueski kanal. U Sredozemnom moru prvi put je zabilježena 1991. u vodama Izraela, 2012. je ulovljena u Libanonu, a potom narednih godina i na Cipru, u Turskoj i Grčkoj. Još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je “pobjegla” iz akvarija na Floridi, uzrokovala je izrazito visoku smrtnost bentoskih organizama uzduž američke i karipske obale. Ova izrazita grabežljivica je smanjila brojnost oko 40 vrsta koraljnih riba oko 65 posto u tim vodama. Istodobno se i smanjio ulov određenih vrsta riba, prije svega iz porodice bodečnjaka. Ubod njenih bodlji može čak biti i smrtonosan. Velika brojnost te vrste, prije svega na području cijelog Levanta, odnosno uz obale Sirije, Turske, Libanona i Izraela, navodi na strah da se sprema isti scenarij i u sredozemnim vodama. Ova vrsta izrazito brzo raste i vrlo je plodna te se vrlo brzo širi i osvaja slobodna područja. Na Bermudskom i Bahamskom otočju i na Floridi pokrenute su čitave kampanje i programi za uklanjanje ove vrste, a slično se događa i u Turskoj i na Cipru. A kako je meso te ribe vrlo ukusno, u tim se dijelovima Sredozemlja ta vrsta promovira i kao izvor hrane. Za sada je vatrenjača zabilježena samo u najjužnijem dijelu Jadranskog mora, dok bi za njezin prodor u sjeverne dijelove ograničavajući čimbenik donekle mogla biti temperatura mora, posebice zimi, budući da vatrenjača voli toplija mora.

Ipak, kaže naš sugovornik, može se očekivati da sve te nove vrste neće uspjeti uspostaviti svoje populacije u Jadranu. Dapače, ta vjerojatnost je jako mala, no ako nekima od njih to ipak uspije, posljedice za ekosustav, posebno riblji fond, mogle bi biti prilično velike, pa čak i kobne. Promjene i nestabilnost ekosustava koje u Sredozemno, ali i naše Jadransko more unose invazivne vrste, mogu imati dramatične socio-ekonomske učinke na ribarstvo, odnosno na smanjenje populacije komercijalnih vrsta riba, kao i na hranidbeni lanac i bioraznolikost. Neke invazivne vrste riba mogu uzrokovati drastični pad populacije neke važne gospodarske vrste do te mjere da se ta autohtona vrsta uopće ne može obnoviti kako bi zadovoljila potrebe i zahtjeve ribarske industrije. Ako se nastavi takav trend promjena, upozorio je na kraju našeg razgovora Dulčić, uz pritisak ribolova i zagađenja, sve intenzivnije promjene u sastavu bioraznolikosti ihtiofaune i Sredozemlja i Jadrana vrlo su izvjesne. A one donose drastičan pad brojnosti nekih važnih gospodarskih vrsta, pa čak i potpuni nestanak nekih ribljih vrsta koje poznajemo.