S Gojkom Bežovanom, profesorom socijalne politike na Pravnom fakultetu u Zagrebu, razgovarali smo o problemu stanovanja, posebno s obzirom na ljude koji su uslijed nedavnog potresa u Zagrebu ostali bez domova.

Bežovan je nakon završenog studija sociologije i politologije završio i studij urbanog menadžmenta u Nizozemskoj, a već godinama bavi se istraživanjem stambenih politika i stanovanja. Nedavno je postao voditelj međunarodnog istraživačkog projekta o konceptima priuštivog i održivog stanovanja u koji će Bruxelles uložiti gotovo četiri milijuna eura. Na Pravnom fakultetu u Zagrebu voditelj je doktorskog studija socijalne politike te sveučilišnih interdisciplinarnih poslijediplomskih specijalističkih studija Upravljanje gradom te Priprema i provedba projekata EU-a. Osnivač je i predsjednik Centra za razvoj neprofitnih organizacija – CERANEO.

NACIONAL: Nedavno ste iz Bruxellesa dobili europski novac za istraživanje. O čemu je riječ?

Riječ je o projektu iz programa Horizon 2020 – Marie Skłodowska-Curie. To je interdisciplinarni projekt u okviru kojeg istražujemo koncepte priuštivog i održivog stanovanja koji bi mogli pomoći u prevladavanju krize u europskim zemljama, a vrijedan je 3,9 milijuna eura. Moj tim više će se baviti priuštivim i socijalnim stanovanjem u tranzicijskim zemljama. Posebno ćemo istraživati prakse koje postoje u drugim tranzicijskim srednjoeuropskim članicama EU-a, jasno, u kontekstu stambenih politika starih članica, pa ćemo biti u prilici nešto od njih i naučiti. Zaposlit ćemo i jednog doktoranda na tom projektu.

NACIONAL: Može li taj projekt biti od pomoći u obnovi Zagreba nakon potresa?

Djelomice može pomoći, ali situacija u Zagrebu nakon potresa jako je kompleksna. Trebali bismo nešto naučiti i od gradova koji su već preživjeli potrese. Poput nedavnog potresa u albanskom Draču i njegovoj okolici, potresa u Bukureštu potkraj 2014. godine, u L’Aquili, gradu u središnjoj Italiji, prije 10 godina. Rockefellerova zaklada nedavno je završila globalni projekt „100 resilient cities“ koji se bavio i gradovima koje su pogodili potresi, kao što su Kobe, San Francisco te Christchurch na Novom Zelandu, pa bi se imalo što naučiti iz njihova iskustva.

NACIONAL: Potres u Zagrebu je ključne ljude – gradonačelnika Milana Bandića i premijera Andreja Plenkovića – zatekao nespremne. Prije raspuštanja Sabora uoči izbora nije donesen ni zakon o obnovi grada. Kako to komentirate?

Potres je sve zatekao, posebno u uvjetima epidemije koronavirusa, pa su se u takvim okolnostima dogodili propusti, a najviše su bili pogođeni oni koji su morali napustiti svoje stanove ili kuće. Možda nije loše što zakon nije donesen prije izbora jer bi se u njemu nalazila i nerealna predizborna obećanja. Poslije izbora znat ćemo na čemu smo. Vlasnicima ćemo se obraćati realnije i iskrenije. Bit će veliki izazov odrediti mjeru pomoći onima kojima je to jedini dom i onima kojima je stan prenamijenjen u apartman za iznajmljivanje.

NACIONAL: Jasno je da potres uvijek iznenadi, ali reakcija vlasti na potrebe ljudi koji su ostali bez krova nad glavom mogla je biti kvalitetnija. Dogodilo se tek prebacivanje odgovornosti zagrebačke administracije na Vladu i obrnuto. Da apsurd bude veći, HNS je to pokušao iskoristiti u predizbornoj kampanji s porukom „Dok se drugi svađaju, mi gradimo“.

Točno je da potres uvijek iznenadi. Pavle Kalinić, pročelnik Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, godinama je upozoravao na opasnosti od potresa, ali ga je malo tko slušao i uopće ozbiljno doživljavao. Javno su ga proglašavali neubrojivom i smiješnom osobom sve dok se potres nije dogodio. Danas se mnogi od onih koji su Kalinića ismijavali, toga ne sjećaju. U ovom slučaju, kao i u drugim stvarima u Hrvatskoj, imamo problema s naknadnom pameću. Međutim, sa Zagrebom imamo i jedno vrlo specifično iskustvo.

NACIONAL: Na kakvo specifično iskustvo mislite?

Zagreb je nastajao tridesetih godina prošloga stoljeća između dvaju svjetskih ratova i tu su ključna 32 bloka. Krleža je rekao da smo određeni mentalitetom dvokatnoga grada, a to je i u ovoj situaciji vidljivo kao skučen i provincijalni obzor naših malograđana. Nakon toga je došao NDH pa je dio stanova bio nacionaliziran. Potom je došla 1945. godina i nova vlast je nacionalizirala gotovo sve te stanove. Ljudi koji su ih dobili nisu se odnosili prema njima kao svom vlasništvu. Jednostavno, ti su stanovi bili tretirani kao tzv. društveno vlasništvo, kao da su ničiji i odgovornost isključivo države. Došle su onda devedesete godine, stanari su jeftino otkupili te stanove, a onda su se nastavili odnositi prema njima kao stvarima koje nisu zaradili. Odnosili su se kao prema nečemu što nije bilo njihova životna investicija. Zato se i nije dovoljno ulagalo u pričuvu da bi se te zgrade mogle i obnavljati. Redovito su me kolege iz svijeta, kad bi dolazili u Zagreb, pitali o razlozima zapuštenosti Donjega grada. U raspravama o potresu ostao je, nažalost, nezapažen tekst profesora Ivana Pađena, s jednog portala, o tome kako vlasništvo, u ovom slučaju stanovi, obvezuje. Vlasnici su dužni održavati svoju imovinu, a osiguranjem i uložiti u rizike. To je prevažna tema koja je i dalje aktualna!

NACIONAL: I gradonačelnik Bandić u jednom je trenutku optužio Zagrepčane da su sami krivi za posljedice jer nisu ulagali u održavanje zgrada. Podsjetio ih je na to da je on nudio obnovu fasada, što je djelovalo apsurdno. Mislite li da bi obnovljene fasade spriječile goleme financijske posljedice potresa?

Donji grad je najvrjednija urbanistička cjelina u zemlji, a njegova obnova trajat će narednih desetljeća, a ne samo nekoliko godina. Treba provesti koncept urbane komasacije, što znači da bi se i država trebala uključiti u obnovu tamošnjih stambenih jedinica i blokova pod uvjetom da dobije pravo raspolaganja potkrovljima. U tim potkrovljima napravili bi se dodatni, kvalitetni stambeni prostori, a da država tamošnjim vlasnicima ništa za njih ne bi platila. To je dio tog koncepta. Drugi dio koncepta bilo bi korištenje dvorišta u tim blokovima: bilo za parking, bilo za gradske vrtove ili možda za dječje vrtiće. Tako bi se dijelom očistilo ruglo koje postoji u mnogim gradskim blokovima. Tamo se još uvijek nalaze straćare, a ljudi su gradili nekakve garaže koje predstavljaju veliku opasnost kada bi, recimo, dogodio požar ljeti. To su veliki rizici. K tome, dio komasacije trebao bi se odnositi na poslovne prostore koji najčešće zjape zapušteni i prazni.

NACIONAL: Je li osmišljen taj program urbane komasacije? Do sada se o njemu u javnom prostoru nije raspravljalo.

Urbana komasacija bila je uvedena u naše propise, ali je, koliko znam, ponovo izostavljena. Prostor urbane komasacije trebalo bi proširiti na prostor od rijeke Save do željezničke pruge, omeđen potom Savskom i Heinzelovom ulicom. To je prostor pogodan za nove investicije u koji bi se smjestile zgrade koje bi predstavljale glavni grad zemlje. Tijekom predsjedanja Europskom unijom pokazalo se da nemamo odgovarajućih prostora u kojima može funkcionirati državna administracija u zahtjevnijim trenucima kao što je bilo predsjedanje Europskom unijom. Tada se, doduše, i otkrilo da je Sveučilišna i nacionalna knjižnica bila pronicljiv projekt nekadašnjeg partijskog rukovodioca Stipe Šuvara. Taj je prostor bio preuređen za sastanke europskih institucija koji se, nažalost, nisu tamo i održavali zbog epidemije pa su europski sastanci bili uglavnom virtualni. Da je Stipe Šuvar vodio gradnju Sveučilišne bolnice u Blatu, mogu zamisliti da bismo danas bi na rubu grada imali kolosalnu bolnicu, a ne ruglo i leglo štakora kao svjedočanstvo svojih civilizacijskih nekompetencija. Tu je i prostor bivše tvornice Gredelj, koji bi se mogao iskoristiti za nove investicije.

NACIONAL: Kako mislite da bi se taj prostor mogao iskoristiti?

Taj prostor prema postojećem GUP-u ima mješovitu namjenu pa se mogu graditi stambeni, ali i javni i poslovni objekti. Možda bi sada bilo zgodno da gradonačelnik Bandić na taj prostor dovede one arapske investitore koji su imali namjeru graditi u Novom Zagrebu onaj kompleks poznat kao Manhattan. Konzorcij naših tvrtki napravio je na temelju narudžbe Grada studiju urbane revitalizacije tog prostora, a pozvali su me i na raspravu o mogućim stambenim projektima u tom dijelu grada. Problem je u tome što mi nemamo novac za ozbiljnije investicije, posebno sada u doba korone. Sve je manje novca za takve investicije i u Europskoj uniji i uopće u zapadnom svijetu. Trenutno arapski svijet ima novac za takva ulaganja pa bi to trebalo iskoristiti.

NACIONAL: Mislite li na ove arapske investitore koji su investirali i u projekt „Beograda na vodi“ u Srbiji?

Nisu oni investirali samo u Srbiji, nego u mnogim europskim gradovima, među ostalim u Ateni, ali i u Engleskoj, Francuskoj, Belgiji. Treba imati na umu da u Zagrebu poslije potresa nisu ugroženi samo stambeni, nego i javni objekti: bolnice, škole, vrtići. Dovoljno je sjetiti se samo situacije u rodilištu u Petrovoj ulici kada su rodilje s tek rođenom djecom, kao i djecom u inkubatorima, bile evakuirane na ulicu pa im je i navijačka skupina Bad Blue Boys pomagala u prebacivanju u bolnicu u Dubravi. U zagrebačkoj Dubravi trenutno je najkvalitetniji bolnički prostor u Hrvatskoj koji može izdržati potrese i najvišeg stupnja. Dakle, Hrvatskoj i Zagrebu prioritet su i bolnički objekti!

NACIONAL: Postoji i međunarodni program obnove gradova nakon potresa. Možete li reći nešto o tom programu?

Ranije sam rekao o know-how koji je razvila Rockefellerova zaklada. Međutim, porušeni su i fakulteti, muzeji i ostale javne ustanove. Primjerice, za obnovu Medicinskog fakulteta, kao i drugih sveučilišnih sastavnica, trebalo bi osnovati zaklade te napraviti programe prikupljanja sredstava. U slučaju Medicinskog fakulteta, koji ima bogate i utjecajne alumnije širom svijeta, mogla bi se prikupiti potrebna sredstva za obnovu te institucije koja premašuje nacionalni značaj. Ako se u dogledno vrijeme propusti takva prilika, nastavit ćemo kukati kako država nema novca za sve i optuživati političare i za vlastitu nepoduzetnost.

NACIONAL: Može li Hrvatska nešto naučiti od stambenih politika srednjoeuropskih tranzicijskih zemalja? Nisu li sve one devedesetih godina bile pozicionirane iza Hrvatske u mnogim elementima društvenog života? Bili ste u većini tih država – Češkoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Poljskoj...

Europska unija je 2016. godine kao visoki prioritet postavila urbani razvoj, a u tom je okviru i tema stanovanja. Slovaci su preuzeli vodstvo u razradi koncepta održivog i priuštivog stanovanja. Na razini EU-a formirana je radna skupina koja se bavi tom temom, ali nažalost mi, kao i u većini drugih radnih skupina, u tome ne sudjelujemo. U tom segmentu imamo jako loš kapacitet jer se u te radne skupine biraju samo ljudi iz politike i stranaka. Trebali smo naučiti od drugih i kako se nositi sa stambenim kreditima u švicarskim francima. Naša država svoje je građane uglavnom prepustila lakomim bankarima koji u zemljama iz kojih dolaze njihove banke matice takvu politiku ne provode. Dakle, hrvatsko društvo puklo je na tržištu stambenih kredita i dugo se neće oporaviti!

NACIONAL: Znači, stručnjaci koji nemaju stranačke iskaznice nemaju šanse ući u te stručne radne skupine? Vi se već više od 20 godina bavite znanstvenim istraživanjima upravo u području stanovanja, a kažete da vam je pristup tim europskim radnim skupinama onemogućen?

U Hrvatskoj je osoba koja nije u strankama gotovo zakinuta za dio građanskih prava. Moji kolege stručnjaci iz Europske unije očekivali su da ću im se kao ekspert pridružiti u programu URBACT. Rekao sam tada da mene nitko u Hrvatskoj neće odabrati. Pitali su me koga će onda odabrati, a politika je odabrala osobu koja nije imala nikakav stručni kapacitet za taj posao. Ta se osoba na sastancima skrivala, a Hrvatska je narušila imidž vjerodostojne članice Europske unije. Na takvim mjestima trebali bismo pokazati da imamo stručnjake, a oni bi se trebali potruditi da tamo predano rade te da zastupaju nacionalne interese. U tome se kao članica EU-a nismo proslavili.

NACIONAL: Kakva je danas situacija u tom sektoru u Europskoj uniji?

Danas je u zemljama EU-a stanovanje jako kompleksan problem. Osobito u velikim gradovima, a na tu temu je i Europski parlament nedavno organizirao konferenciju s velikim očekivanjima konkretnih ishoda. Stanovanje je postalo i problem srednjih slojeva. Njemačka je među prioritete svog predsjedanja Europskom unijom uvrstila i stanovanje. Na tom poslu se već dulje ozbiljno radi, a mene su pozvali kao stručnjaka iz Hrvatske u radnu skupinu.

NACIONAL: Je li Hrvatska to propustila učiniti u svom predsjedanju EU-om, s obzirom na činjenicu da je rješavanje stambenog pitanja građana jedan od glavnih elementa socijalne politike u svim državama?

Je li Hrvatska to propustila, ne znam, ali Nijemci su bili suočeni sa zahtjevima građana u velikim gradovima, posebno u Berlinu, praćenim velikim prosvjedima i peticijama. Tako je u Berlinu donesena odluka da najamnine za stanove u privatnom vlasništvu u sljedećih pet godina ne smiju rasti.

NACIONAL: Je li i to bila državna intervencija u područje ekonomije, što narušava tržišne postulate?

Nije njemačka država intervenirala samo u tom području nego na sličan način djeluje i u spašavanju njemačke industrije, koja je u velikom padu. Pitanje je kako bi takva odluka o ograničenju cijena najma stanova prošla u Zagrebu. Isto tako, u Berlinu je zabranjena prenamjena stanova u apartmane za iznajmljivanje turistima. Dakle, airbnb program, online najam apartmana za turiste je stopiran. Na tom iskustvu tema stanovanja je postala prioritet njemačkog predsjedanja Europskom unijom. Slične intervencije imaju Amsterdam, Barcelona, Beč..

NACIONAL: Kakva je situacija u drugim europskim gradovima?

U Njemačkoj, kao i u drugim europskim gradovima, za populaciju s nižim prihodima grade se socijalni i javno najamni stanovi. Njemačka sada želi to istaknuti kao razvojni prioritet cijele Europske unije za razdoblje od 2021. do 2027. godine. Nastojat će da se više europskog novca ulaže u socijalne i javnonajamne stanove. Socijalni stanovi namijenjeni su siromašnim ljudima, a javnonajamni stanovi namijenjeni su mlađim obiteljima s djecom, gdje su najamnine nešto veće, ali niže od tržišnih cijena. Javnonajamni stanovi predviđeni su za korištenje od 5 do 10 godina, dok korisnici financijski ne ojačaju da bi mogli kupiti vlastite nekretnine. Zanimljivo, Hrvatska u prioritete svoje politike urbanog razvoja, sedam najvećih gradova, u perspektivi 2014. – 2020. nije stavila gradnju socijalnih stanova. I mi smo u Zagrebu proveli istraživanje o stanovanju.

NACIONAL: Kakvi su bili rezultati tih vaših istraživanja?

To istraživanje pokazalo je da mladi ljudi dolaze u Zagreb u potrazi za poslom, a potom odlaze u inozemstvo između ostaloga zato što ne mogu doći do pristojnog stana. Oni na stanovanje previše troše u odnosu na zarade, a žive kao podstanari u manjim stanovima bez ikakva ugovora. Dolaze iz nižih slojeva pa ne mogu računati na pomoć roditelja. Oni su prototip socijalno isključenih osoba koje zbog lošeg stanovanja ne sklapaju brakove i nemaju više djece. To je jedan od okidača za odlazak u inozemstvo. Kolega s Filozofskog fakulteta proveo je istraživanje koje je pokazalo da među visokoobrazovanim ljudima 19 posto njih odlazi u inozemstvo zato što ne mogu doći do stana.

NACIONAL: Što vi predlažete?

Dakle, veća ulaganja u gradnju takvih stanova u Zagrebu trebala su biti dio demografske politike Grada koja za sada nije prošla. U Zagrebu kao izvjesnu inovaciju imamo i oko 1.300 javno-najamnih stanova za mlađe obitelji s djecom. Oni plaćaju nižu najamninu nego na slobodnom tržištu, a ona je niža od mjesečne rate kredita za takav stan. Ugovor je na pet godina s mogućnosti produžetka. U ovaj program ulaze oni koji su bili podstanari ili oni koji su živjeli s roditeljima. Istraživanje pokazuje da je time povećana kvaliteta njihova života, pozitivan je utjecaj na demografiju, a koncept je u cijelosti dobar primjer socijalne investicije. Očekivalo bi se da su se i drugi gradovi poveli za tim dobrim primjerom.

NACIONAL: Međutim, po posjedu prostora za stanovanje Hrvatsku uvrštavaju među bogatije zemlje Europe iako smo na pragu siromaštva. Nisu li u drugim državama građani više orijentirani na najam, a manje na kupovinu stanova?

Mi smo zemlja koja ima previše stanova, ali smo i zemlja koja ima previše kućanstava koja si ne mogu priuštiti pristojno stanovanje. U stanovanju kao imovini, socijalnom statusu i kvaliteti života, najbolje se prepoznaju socijalne razlike. Prema podacima Eurostata naša su kućanstva među slabije stambeno zbrinutima u EU-u. Troškovi stanovanja u odnosu na raspoloživi dohodak kućanstva veliko su financijsko opterećenje za njih 49,6 posto, financijsko opterećenje za 45,6 posto i nije financijsko opterećenje samo za 4,8 posto kućanstava. Podstanari 32,1 posto dohotka troše za stanovanje, a njih 39,7 posto živi u riziku siromaštva ili socijalne isključenosti. Pored toga, imamo siromašne vlasnike vrijednih stanova u najužem centru grada.

NACIONAL: O kojim je stanovima riječ?

Postoje vlasnici koji posjeduju stanove od 90 četvornih metara na Britanskom trgu, a mirovina takvih vlasnika je 2000 kuna. Smatra se siromašnim čovjekom, a on je bogat čovjek koji bi svoju imovinu trebao staviti u funkciju. Predvodim hrvatski tim pri Europskoj komisiji u tijelu European social policy network. Kolega iz Danske mi je jednom prigodom rekao da kod njih vlasnici imovine iznad određene vrijednosti ne mogu dobiti socijalnu pomoć. Zatim mi je rekao da oni nama daju novac kroz europske fondove, a onda ga mi dijelimo ljudima koji su zapravo bogati ljudi jer imaju vrijednu imovinu. Prema njegovim riječima, to je nedopustivo i to su razlozi njihova euroskepticima.

NACIONAL: Ali što učiniti s tim ljudima koji su se navikli živjeti godinama u poznatom okruženju sa svojim susjedima?

Kažu nam iz Europe da moramo mijenjati politiku i to staviti u drugi kontekst. Prije izvjesnog vremena jedan gradski vijećnik iz Splita zvao me da održim predavanje o stanovanju na njihovu Gradskom vijeću. Međutim, nisam održao to predavanje jer on nije uspio prikupiti potpise više od polovice splitskih gradskih vijećnika. Drugim riječima, taj problem splitske političare ne zanima i oni ga ignoriraju. Očekivao sam od splitskog poteštata, gradonačelnika Krstulovića Opare, kao prosvjećenog čovjeka, da će tu ideju prigrliti jer se o problemima u Splitu treba govoriti kao o stambenom stresu.

NACIONAL: Kakva je situacija u drugim hrvatskim gradovima?

U novije vrijeme u Hrvatskoj postoji nekoliko gradova – poput Slavonskog Broda, Dubrovnika, Belog Manastira i još neki nekih manjih gradova – gdje nešto rade po tom pitanju. Tako građanima daju zemljišta po vrlo povoljnim uvjetima za gradnju obiteljskih kuća, grade socijalne stanove, subvencioniraju najamnine stručnjacima za kojima postoji potreba. Međutim, u Hrvatskoj smo jako daleko od toga da imamo osmišljenu politiku. Štoviše, mi uopće nemamo stambenu politiku.

NACIONAL: Zašto nemamo stambenu politiku?

Vidite, jednom smo bili kolonizirani stambenim štedionicama iz inozemstva te smo davali poticaje bogatim građanima za stambenu štednju. Štedionice su lihvarile na našem tržištu, nisu davale povoljnije kredite kako to rade u svojim maticama. Ulagale su „štednju“ u državne obveznice. Kad se razgovaralo o ukidanju premija na stambenu štednju, austrijski ministar zaprijetio nam je drsko i u kolonijalnom stilu da će se zbog toga raspasti naš financijski sustav. Htio sam ministru odgovoriti u austrijskim čitanim novinama, međutim, tko sam ja da kritiziram austrijskog ministra koji štiti interese svoga kapitala. Pismo mi nisu htjeli objaviti! Poanta je u tome da smo novac uložen u nesvrhovite i duboko socijalno nepravedne premije za stambenu štednju, uložili u gradnju socijalnih stanova, imali bismo danas solidan program socijalnog stanovanja kao ulog u dobrobit naših građana i zemlje u cijelosti.

NACIONAL: Koliko je za to kriv premijer Andrej Plenković, a koliko u Zagrebu gradonačelnik Milan Bandić?

Točno je da je kriva centralna država, kao i država na lokalnim razinama. Plenkovićeva vlada je, primjerice, uvela porez od tri posto i na kupnju prvog doma, a to govori o hrvatskoj dezorijentiranosti. Za prvi dom samcu bi trebalo omogućiti da ne plaća porez na stan do 45 četvornih metara, a ako će sutra imati troje djece, dakle petero članova obitelji, njemu država mora omogućiti da stekne dom do 100 četvornih metara i da za to ne plaća porez. To bi onda bila i mjera demografske, ekonomske, ljudske i nacionalne politike. Tako se to na zapadu radi. Stan je najvrjednije materijalno dobro svake obitelji, pretpostavka za normalan život.