Loš rezultat hrvatske rukometne reprezentacije na netom završenom Svjetskom prvenstvu, trećem velikom natjecanju u dvije godine, u fokus je stavilo brojne višegodišnje probleme u hrvatskom sportu koji sad ‘’dolaze na naplatu’’. Najveći je problem, naravno, novac jer su ulaganja za sport u Hrvatskoj sve donedavno bila ispod svake razine, na pretposljednjem mjestu u EU-u, ispred Malte. To se posljednjih nekoliko godina mijenja, ali i dalje je unatoč više novca problem u sustavu jer Ministarstvo turizma i sporta novac daje Hrvatskom olimpijskom odboru, a HOO taj novac ulaže u nacionalne saveze i reprezentacije, dok klubovi i dalje životare. Problem je i potplaćen i nedovoljno stručan trenerski kadar, a najnoviji primjer zagrebačkog NK Hrvatski dragovoljac pokazuje da treneri koje plaćaju klubovi ne samo da su potplaćeni, već plaće niti ne dobivaju, i to mjesecima. Zbog svega toga ispaštaju sportaši, posebno djeca sportaši. Sustavna i kontinuirana briga o sportašima nužna je, pa je stoga u sklopu Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu otvoren Centar za razvoj i skrb o sportašima. Osnivačica je Cvita Gregov, docentica na zagrebačkom KIF-u. Kako kaže, taj centar sportašima na jednome mjestu omogućuje dobivanje potrebne stručne podrške u njihovoj sportskoj karijeri, ali i nakon nje:

„Tu mislimo prije svega na podršku u obrazovanju i očuvanju zdravlja, odnosno prevenciji ozljeda. Osnovan je zbog toga što u Hrvatskoj ne postoji institucija koja na jednome mjestu objedinjuje usluge potrebne sportašima kada se suoče s problemom koji im može ugroziti daljnje sudjelovanje u sportu i obrazovnom procesu te koja je ujedno dostupna svim vrhunskim sportašima, a u budućnosti, nadamo se, i svim mladim vrsnim i darovitim sportašima. Kineziološki fakultet svojim ljudskim potencijalima – nastavnicima, odnosno znanstvenicima i stručnjacima koji pokrivaju različite aspekte sportske pripreme od kineziologa, odnosno trenera i kineziterapeuta, liječnika, psihologa, nutricionista do pedagoga i sociologa – ali i infrastrukturom, dakle laboratorijima i sportskim dvoranama, omogućuje da sportašima sve usluge na jednome mjestu, od dijagnostike do intervencija i savjetovanja, budu pružene sada.“

To sve bit će olakšano i mrežnom aplikacijom Centra CAIS (Comprehensive Athlete Information System) putem koje će sportaši slati zahtjevi za podrškom te će se s njima dogovarati savjetovanja unutar Centra ili ih se upućivati direktno na stručnjake iz suradničkih institucija. Osim u Zagrebu, takav se centar otvara i u Ljubljani i Novome Sadu, a ti centri u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji glavni su ishodi međunarodnog projekta WE CARE te ih povezuje to što su rezultat iste inicijative koju je pokrenuo Kineziološki fakultet u Zagrebu, a koju je sufinancirala Europska unija. U budućnosti je plan da centar u svakoj od zemalja postane nacionalni, što podrazumijeva mogućnost i potrebu osnivanja regionalnih centara unutar pojedine zemlje.

Cvita Gregov, profesorica na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, osnivačica Centra za razvoj sportaša, i Mario Baić, dekan KIF-a. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Područje skrbi o sportašima, kaže Cvita Gregov, definirano je i u Nacionalnom programu športa – ‘’Prema zdravoj i aktivnoj naciji ponosnoj na športske uspjehe’’ – za razdoblje od 2019. do 2026. godine, što je strateški dokument u sportu koji definira aktivnosti potrebne za ostvarivanje ciljeva u sustavu sporta:

„Skrb o sportašima tu obuhvaća područja: dualne karijera sportaša (obrazovanje i zaposlenje sportaša tijekom i nakon sportske karijere), zdravstvene skrbi, radnopravnog statusa, sustavnog i redovitog stipendiranja te status manje zastupljenih skupina u sustavu sporta. Fokus Centra je na svim uslugama koje su bitne za očuvanje zdravlja sportaša, primarno kroz prevenciju i tretiranje ozljeda kao najčešćeg rizika bavljenja sportom te olakšavanje paralelnog obrazovanja tijekom sportske karijere i prilagodbe sportaša tržištu rada nakon prestanka bavljenja sportom. Osnivanje centra ne znači da se o sportašima nije vodila skrb po navedenim pitanjima, već samo da nije postojala institucija koja se u toj mjeri i na nacionalnoj razini bavi pružanjem usluga sportašima po pitanju prevencije ozljeda i dualne karijere. Stoga je 2019. godine prijavljen i odobren europski projekt kojemu je bio cilj osnovati takvu ustanovu po uzoru na naprednije zapadnoeuropske zemlje, a koji bi se opet prilagodio specifičnostima naše zemlje. Ono što je meni, kao voditeljici Centra za razvoj i skrb o sportašima, izuzetno bitno jest podrška Kineziološkog fakulteta i svih njegovih djelatnika od kojih su neki već aktivni u radu Centra. Također, jako mi je bitna i podrška Sveučilišta u Zagrebu te Ministarstva znanosti i obrazovanja. Veseli i to što su našem Sveučilištu i novome rektoru Stjepanu Lakušiću sport i studenti sportaši iznimno važni o čemu svjedoči i veliki uspjeh – u konkurenciji više od 550 europskih sveučilišta, Sveučilište u Zagrebu prvo je po broju osvojenih medalja.“

Osim sportaša, važno je voditi brigu i o trenerima koji su neizostavni dio procesa treninga za sportaše. U Hrvatskoj nema dovoljno obrazovanih i stručnih trenera, a velik je problem i taj što velika većina trenera ima negdje drugdje stalan posao, pa im je trenerski zapravo hobi koji rade ili odrađuju u poslijepodnevnim i večernjim satima pa se stoga nikako ne mogu pripremiti za sportaše koje treniraju. Kako kaže Cvita Gregov, treneri su središnje osobe sustava sporta kada je u pitanju briga, odnosno skrb o sportašima i od najvećeg su značaja za njihov uspjeh i razvoj:

„Njihovo obrazovanje je izuzetno bitno te ga stoga treba poticati na sve moguće načine. Centar će osim stručne podrške sportašima, kreirati programe i smjernice za kvalitetan stručni rad temeljen na najnovijim znanstvenim spoznajama. Dakle, kroz znanstvena istraživanja i kreiranje edukativnih programa i radionica te suradnju s nacionalnim sportskim savezima, klubovima i trenerima centar će pomagati i u cjeloživotnom obrazovanju trenera. Tim će aktivnostima Centar također doprinijeti razvoju sportaša. A kada je u pitanju profesionalizam, status i financiranje trenera u klubovima – to je pitanje koje trebaju rješavati državna tijela i nacionalni savezi, ali i lokalne i regionalne samouprave. Hrvatska, naime, ima veliki broj vrlo kvalitetnih trenera koje je klubovima teško zapošljavati i bolje honorirati te je na Ministarstvu financija da ponudi najprikladniji način stimulacije zapošljavanja još većeg broja trenera u klubovima.“

Mnogi govore o nužnom razvoju infrastrukture, ali malo se po tom pitanju radi pa djeca u osnovnoj školi treninge imaju do 23 sata. Mario Baić, dekan Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, kaže da je infrastruktura ključan preduvjet da bi se uopće moglo osigurati dovoljno termina za klubove kako bi provodili sportsku pripremu:

„Sportske građevine prva su stavka javnih potreba u sportu navedena u novome Zakonu o sportu koji je stupio na snagu početkom ove godine. Svi su svjesni tog problema i pokušavaju ga riješiti. Ono što je optimistično jest da je u prosincu 2022. imenovan još jedan državni tajnik za sport, naš bivši vrhunski vaterpolist Josip Pavić, kojemu je cilj unaprjeđenje sportske infrastrukture. Koliko je nama na Kineziološkom fakultetu poznato, Ministarstvo znanosti i obrazovanja snažno radi na tome da se osiguraju uvjeti jednosmjenske nastave za djecu u sustavu odgoja i obrazovanja. Takav pristup riješit će velikim dijelom i pitanje sportske infrastrukture vezane za nedovoljno termina sportske i školske klubove u sportskim dvoranama, ali i mnoge druge. Jednosmjenska nastava vrlo je važna strateška aktivnost koja će osigurati raspoloživost termina u sportskim dvoranama za izvanškolske aktivnosti već nakon 16 sati. Na dokumentima kao što je strategija o izgradnji mreže sportskih građevina na razini Hrvatske zasigurno se radi. Na lokalnoj razini postoje strategije razvoja za pojedine gradove – Osijek, Rijeka, Karlovac, Dubrovnik, Zadar. Za takvo što su ključni podaci, odnosno provođenje kvalitetnih studija procjene potreba te, naravno, akcijskih planova za njihovu izgradnju. Tome će, ponavljam, uvelike doprinijeti Nacionalni informacijski sustav u sportu Ministarstva turizma i sporta.“

Novi zakon o sportu, smatra dekan Baić, predstavlja iskorak u odnosu na prethodni i stvara puno bolje preduvjete za razvoj sporta u Hrvatskoj. Jako je teško, kaže, u ovome trenutku reći koje će efekte, odnosno učinke on polučiti – bilo pozitivne ili negativne. To će pokazati vrijeme pa je posebno važno pratiti posljedice novoga zakona u praksi te pravovremeno isti zakon mijenjati i dopunjavati kako bi njegovi učinci bili što bolji:

„Nama je kao struci jako drago što su Ministarstvo turizma i sporta i ministrica Brnjac prepoznali važnost sva tri kineziološka fakulteta u Hrvatskoj kao konstruktivne partnere u pripremi dijela Zakona o sportu na čemu joj se i ovim putem zahvaljujemo. Nadamo se da će se takav način korektne međusobne suradnje nastaviti i dalje. Ono što se mora istaknuti kao pozitivno u novome Zakonu o sportu jest Nacionalni informacijski sustav sporta koji predviđa dodatne registre podataka. Između ostaloga, stvara pretpostavke za praćenje stanja zdravlja djece i mladih, a što može pomoći i u prevenciji pretilosti djece i mladih, zatim prevenciji sportskih ozljeda, ali i boljoj selekciji i usmjeravanje djece u sport. Osim toga, bitan je i napredak u izdvajanjima u području stipendiranja sportaša, radno-pravnog statusa trenera i sportaša te obavljanja stručnih poslova i stručnih osoba u sportu.“

U Ministarstvu turizma i sporta ističu da se sveobuhvatna skrb o sportašima u Hrvatskoj provodi kroz programe javnih potreba u sportu koje provode krovna sportska udruženja – Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski paraolimpijski odbor, Hrvatski sportski savez gluhih, Hrvatski akademski sportski savez i Hrvatski školski sportski savez. Sredstva za provođenje javnih potreba u sportu državne razine od 2016. povećana su više nego dvostruko. Navedenim sredstvima financiraju se svi programi koji provode krovna sportska udruženja, a kad govorimo o vrhunskom sportu onda se to odnosi na sve troškove pripreme, putovanja i sudjelovanja sportaša i trenera na međunarodnim reprezentativnim natjecanjima, razvojne programe, stipendije sportaša, sufinanciranje rada trenera, brigu o dual-karijeri te niz drugih programa i aktivnosti.

Klaudija Bubalo, bivša proslavljena rukometašica, danas direktorica RK Lokomotiva. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Novim Zakonom o sportu dodatno su uređena pitanja stručnih kadrova u sportu te u Ministarstvu vjeruju kako će se poboljšati status trenera, ali i osigurati da potrebe za trenerima budu zadovoljene na stručan način. Definirano je pet razina trenera povezanih sa stručnim poslovima koje mogu obavljati, kao i jasni uvjeti za stjecanje tih razina, a uvodi se i sustav licenciranja kao garancija razvoja i unaprjeđenje kvalitete stručnog rada.

Budući da, bez obzira na povećanje sredstava za sport, klubovi i dalje nemaju dovoljno novca, u Ministarstvu turizma i sporta kažu:

„Potrebe klubova su javne potrebe u sportu lokalne razine, dok država financira javne potrebe u sportu na nacionalnoj razini. Međutim, svjesni problema klubova koji za sobom onda povlače i manje djece u sportu, novim Zakonom o sportu višestruko rasterećujemo klubove jer ćemo s kategorizacijom sportova zajedno s povećanim ulaganjem u sport dovesti do većih izdvajanja za najuspješnije i najmasovnije sportove, a pogotovo za one koji će imati veći broj djece i mladih u odnosu na ukupan broj sportaša. Zatim, povećan je broj trenera sufinanciran s državne razine, osigurava se jedinstvena stipendija za vrhunske sportaše za sve tri kategorije te doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje za prvu kategoriju. Uz programe ulaganja u lokalnu infrastrukturu i program poticanja lokalnog sporta kroz koji smo uložili gotovo osam milijuna eura za 574 programa s uključenih 270.000 polaznika od kojih su najveći dio djeca, ističemo i članak 74. novog Zakona koji je novitet. S jedne strane jasno definira nastavak ovih ulaganja u programe i projekte od interesa za lokalni sport, ali uvodi prvi put izravno sufinanciranje 21 županijske sportske zajednice iz proračuna, i to isključivo za stručni rad i materijalne uvjete za djecu i mlade do 18 godina. To su sve prilike za povećanje plaća i standarda trenera u klubovima i iako je, kao što smo naveli, klub javna potreba grada i općine, država je prepoznala problem te preuzela odgovornost i već sada pomaže, a ta će pomoć sada biti još konkretnija temeljem novoga Zakona.“

Jedan od strateških ciljeva Vlade i Ministarstva turizma i sporta je i ulaganje u sportsku infrastrukturu. Država je u lokalnu sportsku infrastrukturu ulaganja započela 2018. i do 2022. uloženo je više od deset milijuna eura u 170 projekata obnove ili izgradnje sportske infrastrukture u svim dijelovima Hrvatske. Uz povećanje ulaganja u lokalnu sportsku infrastrukturu u državnom proračunu za 2024. i 2025. predviđena su sredstva i za građevine od nacionalnog interesa, gotovo 30 milijuna eura, dok je ulaganje u sportsku infrastrukturu prvi put omogućeno i putem projekata koji će biti sufinancirani sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti te Višegodišnjeg financijskog okvira. U Ministarstvu turizma i sporta ističu:

„Ova Vlada kontinuirano povećava izdvajanja za sport, pa je tako od izdvajanja 2016. koje je iznosilo 28,5 milijuna eura, u 2022. izdvajanje bilo gotovo 63 milijuna eura, dok će u 2023. biti više od 70 milijuna eura. Posebno želimo istaknuti da je u 2022. napravljen najveći iskorak u izdvajanjima te je rebalansima povećan inicijalni planirani iznos za čak 15,6 milijuna eura, od čega namjenski još osam milijuna eura nacionalnim sportskim savezima za organizaciju natjecanja nacionalne razine, čime se rasteretilo klubove dijela troškova natjecanja. Svake godine izdvajanja za sport rastu te će se to i nastaviti sukladno definiranim strateškim ciljevima.“

Klaudija Bubalo, bivša proslavljena rukometašica, danas direktorica RK Lokomotiva i koordinatorica mlađih dobnih kategorija u tom klubu, predsjednica Društva sportaša veterana i rekreativaca i profesorica tjelesnog odgoja u osnovnoj školi, kaže da ono što je za hrvatske sportaše jako bitno jest konstantna briga o njima, otkad uđu u sport kao djeca pa sve do kraja karijere. Prije svega tu misli na zdravstvenu zaštitu sportaša koje danas nema. Društvo sportskih veterana i rekreativaca započelo je projekt u suradnji s liječnicima koji bi kroz godinu dana trebao biti implementiran u Zakon o športu:

„To je sveobuhvatna priča oko zdravstvene zaštite sportaša – pregledi bi se trebali raditi ovisno o sportu kojim se sportaš bavi, trebale bi se raditi ozbiljnije pretrage, da to traje neko vrijeme, a ne pet minuta. Iznenadne smrti sportaša o kojima, nažalost, sve češće slušamo mogle bi se na ovaj način prevenirati i spriječiti. Djeca se u Hrvatskoj – to je stara priča, a ja kao kineziolog radim u školi pa sam upoznata i s tim aspektom – ne kreću, sve ih se manji broj uključuje u sport, ne druže se, ne izlaze, ne znaju trčati po travi, po neravnoj podlozi, sad su pred tabletima, računalima i mobitelima. Takvim načinom života razvijaju se i poteškoće kod nekih, da ne govorim o pretilosti. Ono što bi se trebalo napraviti, a mi to projektom i predlažemo, jest da kod djece sportaša zdravstveni karton bude dostupan svim liječnicima koji to dijete pregledavaju. Kad dijete ulazi u sport ili kad prelazi iz kluba u klub, da se vidi koje je poteškoće imalo ili kakve je ozljede imalo. Na taj način se mogu spriječiti ozbiljnije zdravstvene poteškoće. Primjerice, u Lokomotivi smo imali slučaj djevojčice kojoj je na pregledu pronađen šum na srcu i dobila je zabranu treniranja dok se ne obave sve pretrage. Danas pregledi nisu tako sveobuhvatni, u moje vrijeme to je bilo ozbiljno – mjerio se kapacitet pluća, pregledavala se kralježnica, stopala, nije bilo samo mjerenje težine i visine iako je i to važno za razvoj djeteta. Danas djecu rano ‘gurnemo’ u natjecanje i imaju puno obaveza u trenažnom procesu. Dugo su u školi koja uglavnom nije prilagođena djeci sportašima pa ona moraju iz škole trčati na trening, ne hrane se kvalitetno zbog toga, pa je važno da se vodi skrb o sportašima, da se krene od liječničkih pregleda.“

Drugi dio priče, koji se veže na vrhunski sport i razvoj sporta općenito, jest centar izvrsnosti koji u Hrvatskoj ne postoji, a nužan je, smatra Klaudija Bubalo. Trenutačno vlada besparica i rijetko koji klubovi organiziraju pripreme za sportaše, do prije koju godinu svi hrvatski klubovi to su radili:

„Mi nemamo olimpijski centar, kao što ga ima svaka država. Tamo bi sportaši imali pripreme, sve potrebne sadržaje, infrastrukturu. Govorilo se da bi to trebala biti Bjelolasica, ali nažalost to nije zaživjelo, mislim da više nije ni u hrvatskim rukama već je prodana. Mi, dakle, nemamo centar koji bi obuhvatio sve ono potrebno za vrhunske sportaše. A s druge strane, imamo izuzetne rezultate u odnosu na ulaganja u sport i brigu o sportu, ali sve je prepušteno individualnom uspjehu – u pojedinačnom sportu je to veliko ulaganje svake vrste, koje se tek prepozna kad dođu prvi rezultati, a u kolektivnim je sportovima to isto tako izraženo zbog istaknutih pojedinaca. Centar u kojem bi bila sva struka, sve vrste stručnjaka vezanih uz svaki segment sporta. Zato je otvaranje ovog centra na KIF-u odlična ideja.“

Nikolina Brnjac na čelu je Ministarstva turizma i sporta, koje od 2016. u sport ulaže sve veći novac. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Klaudija Bubalo smatra da rezultat rukometne reprezentacije posljednjih godina nije zadovoljavajuć, ali isto tako smatra da javnost uvijek očekuje puno. Međutim, kaže da moramo biti svjesni činjenice da sve počinje s mlađim dobnim kategorijama, od njih sve kreće:

„Očekivanja su ogromna, a u isto vrijeme imamo sve manje djece u sportu, sve je manje kvalitetnog trenerskog kadra. Moje je mišljenje da bi s mlađim dobnim kategorijama trebali raditi vrhunski treneri, obrazovani, stručni, s iskustvom, dobro plaćeni. A mi u velikoj većini slučajeva imamo situaciju da je riječ o ‘instant’ rješenjima koja o trenerskom poslu uče s YouTubea. Za rezultat je potrebno iskustvo i vrijeme. Ne možete od 16 igrača njih svih 16 dovesti do seniora. Morate znati procijeniti tko od njih ima karakterne, igračke i svake druge sposobnosti postati vrhunski igrač i budući reprezentativac. To može prepoznati samo vrhunski trener, a u Hrvatskoj je trenerska struka podcijenjena i potplaćena, to se mora mijenjati. Da bi se netko mogao posvetiti djeci u potpunosti ne može raditi negdje od 8 do 16 sati i nakon toga doći na trening djeci.“

Još jedan problem u mlađim dobnim kategorijama jest to da se prerano ulazi u sustav natjecanja. Klaudija Bubalo pojasnila je to u rukometu, sportu koji poznaje, ali slična je situacijama u mnogim drugim sportovima:

„Kad djevojka koja još nema 17 godina izađe iz ‘svog’ sustava natjecanja, kao što nama sada izlaze djevojke 2006. godište, i uđe u seniorsko natjecanje, kako možete očekivati neki veliki uspjeh? Te cure igraju drugu ligu, ali svejedno je to seniorska liga. One se moraju natjecati u svom godištu, a ne postoji juniorska liga. Ista stvar je s dječacima. Moramo ih zadržati u sportu, a na ovaj način to se ne može, pa možete nabrojati na prste dviju ruka djevojke koje s 20, 21 godinom još uvijek igraju rukomet! A one bi trebale jednog dana nositi reprezentaciju. Juniorska liga bi se morala organizirati, ali klubovi nisu organizirani. Kad su selekcije u pitanju, a one su prvi korak prema reprezentaciji, dobar primjer je kamp HRS-a, ali trenutačno je situacija takva da uglavnom roditelji plaćaju taj kamp, trebali bi se zvati oni najperspektivniji bez obzira na to može li roditelj priuštiti djetetu kamp ili ne, pa se na tom kampu onda može raditi s odabranima. Sviđa mi se to što je u posljednjih godinu dana Zagrebački rukometni savez krenuo zaista ozbiljno u rad sa selekcijama U14, U15, U16, U18, a posebno mi se sviđa to što su uključili i djevojke, to je prvi put. Te se selekcije natječu, s djecom se radi individualno, to je sve obećavajuća priča.“

A posebna je priča akademska karijera sportaša o kojoj se sve više govori i u koju HOO ulaže dosta novca. Unatoč tome, problem su škole i fakulteti koji uglavnom nemaju razumijevanja za sportaše:

„Ne postoji dokument, odluka, prema kojoj bi se to promijenilo jer sportaši tijekom karijere pomažu zajednici zbog sportskih uspjeha, a nakon karijere ako završe fakultete ponovno će pomoći zajednici. Kako će sportaš ići na trening ako mu nastava u školi ili predavanja na fakultetu traju do 20 sati, pa i duže? Sportaši su djeca koja puno prije odrastu, koja su samouvjerena, imaju svoje ciljeve, fokusiraniji su, organiziraniji, motiviraniji. To je nešto što će biti na pomoć zajednici, a to treba podupirati. Treba imati sluha za njihove obaveze, za treninge, putovanja, natjecanja, ali taj ‘sluh’ ne može biti individualan već sustavan. Jer na ovakav način ih ‘tjeramo’ da biraju, a naravno da škola mora biti broj 1 i zato odlaze iz sporta. Djeca treniraju do 23 sata, kako možemo očekivati da budu odmorna za školu? Dok ne prilagodimo sustav treniranja kao što je u drugim europskim državama, a to je prije svega jednosmjenska nastava, teško možemo djecu motivirati za sport. Kad nastava bude do 14 sati, ili do 16 sati, onda će ostati slobodnih termina u školskim dvoranama pa će se moći razmišljati o nekim boljim, ali ne idealnim uvjetima. U sport se mora ulagati sustavno, pametno, dugoročno, jer bez sustavne brige nema svijetle budućnosti sporta. Sport bi, isto tako, trebao biti dostupan svima, a ne samo onoj djeci čiji roditelji mogu plaćati članarinu i brojne druge troškove.“

Klaudija Bubalo smatra da bi se s Ministarstvom financija trebalo dogovoriti da ulaganje u sport bude porezna olakšica, a još uvijek u zakonu stoji da državne tvrtke mogu ulagati samo u saveze, a ne u klubove. Kaže i da nam se pred očima događa odumiranje ženskog sporta i to je jako teško gledati:

„Donedavno se ženski sport u Hrvatskoj puno više cijenio. Puno se više cijeni i ulaže u muški sport, a svi se javljamo na natječaje i taj novac je javan, to je novac svih nas. On mora biti ravnopravno podijeljen, ne znam zašto bi muški klub morao dobiti šest ili sedam puta više od ženskog, za isti sustav natjecanja, za iste rezultate.“