Bernd Rosemeyer je poginuo 28. siječnja 1938. na autocesti Frankfurt-Darmstadt, pri brzini većoj od 400 km/h, pri postizanju apsolutnog brzinskog rekorda

Na slici: Bernd Rosemeyer pobjednik Vanderbilt Cupa 1937.

Bernd Rosemeyer je 1930-ih proslavio legendarne Srebrne strijele, koje nikada nisu izgledale dramatičnije od bolida Auto Union, sa središnje smještenim motorom. Napravio ga je inženjerski genij Ferdinand Porsche. Nažalost, koliko god bili neobični i na svoj način lijepi, ti su bolidi bili i nadasve teško upravljivi, posebice imamo li u vidu da su bili posve različiti od svega na što su tadašnji vozači bili navikli. Tek su najveći majstori, kakvi su bili Tazio Nuvolari i Achille Varzi uspijevali ukrotiti te zvijeri – i pobjeđivati u njima.

Najuspješniji, nedvojbeno, bio je Bernd Rosemeyer, koji je prvi put sjeo u trkaći automobil 1935., a godinu potom bio je već europski prvak – ekvivalent današnjem naslovu svjetskog prvaka u kategoriji Formula 1. Mnogi, zapravo, smatraju da je  čak bio u prednosti spram drugih vozača, jer je sve njegovo trkačko iskustvo bilo vezano za motocikle, pa nije morao prilagođavati svoj stil vožnje, nego mu je intuitivni, prirodan način vožnje bolida Auto Union došao sam po sebi, jer nije imao ranije stečenih navika.

Kako god bilo, Bernd Rosemeyer, rođen 14. listopada 1909. u Lingenu, Donja Saska, postao je velika zvijezda u Njemačkoj, ali i diljem svijeta, što se još intenziviralo vezom i brakom s najpoznatijom njemačkom avijatičarkom tog vremena Elly Beinhorn. Bila je to priča iz snova i za nacističku propagandu, jer je plavokosi, naočiti Rosemeyer bio prototip savršenog Arijevca. No on nije mario za politiku, pa se i prigodom svečanih prigoda nerijetko kreveljio ili zezao, otvoreno pokazujući da ga to ne zanima. Upravo je to jedan od dva glavna razloga zašto legenda o njemu nikada nije izblijedila, pa ga mnogi, uključujući i potpisnika ovog teksta, svrstavaju na sam vrh ljestvice najvećih vozača utrka svih vremena.

Drugi razlog nažalost leži u tome što je Rosemeyer poginuo mlad, 28. siječnja 1938., natječući se s Rudolfom Caracciolom u postizanju apsolutnog brzinskog rekorda, kad je njegov Auto Union, pri pokušaju obaranja svjetskog brzinskog rekorda na autocesti zahvatio snažan bočni vjetar. Brzina je u tom trenutku bila veća od 400 km/h. Na autocesti Frankfurt-Darmstadt i danas možete vidjeti spomenik posvećen tom tragičnom događaju.