Sedamdesete su veoma značajne za talijanski film uopće, kao i za Bertoluccijeve redateljske poduhvate. Tadašnji njegovi filmovi izazivali su svađe, kontroverze, političke napade, suđenja i šokirali gledatelje. “Ne znam plesati ni svirati, a poeziju sam prestao pisati kad sam se počeo baviti filmom. U svom domu imao sam mnogo boljeg pjesnika, kojeg nisam uspio nadmašiti. Upravo me je moj otac, kad mi je bilo 18 godina, odveo u kino da vidim ‘La dolce vitu’ dok još nije nasnimljen govor.”, ispričao je.

Bernardo Bertolucci rođen je u Parmi 16. ožujka 1940. godine, kao sin Attilija Bertoluccija, pjesnika, povjesničara umjetnosti i filmskog kritičara, i majke nastavnice, porijeklom iz Australije. Počeo je pisati vrlo rano, već s 15 godina, i dobio nekoliko značajnih književnih nagrada za svoju prvu knjigu. Kako je htio postati pesnik kao i njegov otac, studirao je modernu književnost u Rimu od 1958. do 1961. godine. Otac Attilio pomogao je redatelju Pieru Paolu Pasoliniju pri objavljivanju prvog romana, a Pasolini mu je uslugu uzvratio tako što je zaposlio Bernarda kao svog pomoćnika na filmu Accattone (1961).

Tako je počela i Bertoluccijeva filmska karijera koja završava s dva Oscara i legendarnim filmovima poput “Il Conformista”, “Posljednjeg tanga u Parizu”, “Posljednjeg kineskog cara”, “Novecenta” i drugih.