Jedna od javnih zgrada u Zagrebu koje čekaju obnovu nakon potresa je i impozantna palača Medaković na Zrinjevcu, jedan od, prema svemu sudeći, tri objekta u Zagrebu koji spadaju u pojedinačno zaštićeno kulturno dobro, a u rukama su privatnih vlasnika. Većinski je vlasnik palače Medaković, u kojoj je nekoć bila smještena kultna zagrebačka kavana Splendid, a nakon toga Lenuci, Bernard Rošić, poslovni čovjek koji se rodio, školovao i odrastao u Danskoj. On posjeduje i vrlo značajnu umjetničku Zbirku Rošić, proglašenu kulturnim blagom. To je naslijedio sa samo 11 godina kada mu je otac 1985. poginuo u prometnoj nesreći, a dvije godine prije toga umro mu je djed, doktor Milivoj Rošić, renomirani zagrebački ginekolog koji je prije Drugog svjetskog rata kupio cijelu palaču od prvog vlasnika, doktora Bogdana Medakovića, kao i cijele zgrade u Petrinjskoj i Frankopanskoj, a imao je jedan od prvih automobila u Zagrebu i stvorio je Zbirku Rošić u palači. Njegov unuk sada želi toj palači dati javnu namjenu i udahnuti novi sadržaj, ali već godinama muku muči s hrvatskim institucijama koje mu onemogućuju da je nakon potresa obnovi sam i koristi svoje vlasništvo, a s obnovom odugovlače. Najnoviji element u cijeloj priči je to da je Hrvatski centar za potresno inženjerstvo, volonterska udruga čije usluge od studenog 2023. koristi Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, u slučaju palače Medaković ljetos spustio razinu protupotresne obnove s razine 3 na razinu 2, a Rošić mora, rečeno mu je jučer na sastanku u tom ministarstvu, platiti novi projekt obnove na razini 2. On je revoltiran jer bi sada trebao napraviti novi projekt, a nije mu vraćeno ni oko pola milijuna eura za projekt obnove koji su stručnjaci po uputi Ministarstva za njega napravili imajući u vidu prethodno određenu razinu 3 protupotresne obnove. Od zagrebačkog potresa on, koji inače radi softverske robote, ne može raditi svoj posao jer se, priča nam „navlači“ s nadležnima, a nema ničiju podršku. Prisiljen je živjeti daleko od obitelji jer je zbog svega toga u Zagrebu, a supruga i dvoje djece su mu u Danskoj. Iako mu ljudi nerijetko kažu da bi najlakše bilo da odustane i proda palaču, on kaže da bi mu to teško palo jer se previše borio da postane većinski vlasnik nakon što je u Jugoslaviji nacionalizirana, i uložio je silna vlastita sredstva u njezinu obnovu još i prije potresa. To ju je, prema njegovu mišljenju, uvelike ojačalo i pomoglo da u potresu, u kojem je zadobila crvenu naljepnicu, ne prođe bitno gore i ne sruši se u cijelosti. Naime, tvrdi da su njegova sanacija tavanskih stepenica i dodatni niz drugih ojačanja katova ukrutili gornji dio palače i time je spasili.

Nacional: Kako je došlo do toga da je razina protupotresne obnove spuštena na razinu 2 i što to znači za projekt obnove palače koji ste vi napravili i utrošili na to oko pola milijuna eura?

Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine odlučilo je da se palača ipak neće obnavljati na razini 3, a razinu 3 odredili su sami prije tri godine kada su u dva navrata napravili kontrole koje su trajale 13,5 mjeseci i plaćene su po 15 do 20.000 eura stručnim tvrtkama. Sada je tvrdnja Ministarstva da najpoznatiji i najkorišteniji statičari, profesori na fakultetu, nisu znali svoju struku i da su krivo procijenili razinu obnove po zakonu. To znači da je Ministarstvo utvrdilo da je stotine obnova izvršeno na previsokoj razini obnove jer su tek nakon listopada 2023. zauzeli novo tumačenje razine obnove. Sve prije listopada 2023. je dakle odobreno po starim, sada neispravnim definicijama. To bi značilo da je RH prevarila EU za stotine milijuna eura koje je dobila kao bespovratna sredstva iz fonda solidarnosti jer su se radovi navodno vršili na previsokoj razini ojačanja. Navodnu prevaru je utvrdio Hrvatski centar za potresno inženjerstvo na čijem je čelu Josip Atalić, koji je sada heroj jer će državi navodno uštedjeti velike novce na obnovi privatnog vlasništva koja će se odraditi po novim okvirima koje je postavio HCPI. Sve što je u javnom vlasništvo se već odavno obnavlja, pa tako neće doći ni do kakve promjene u javnim obnovama. Zanimljivo je da se na Zrinjevcu sve povijesne zgrade iz istog doba obnavljaju na razini 3, osim jedne, a to je palača Medaković, koja je u privatnom vlasništvu i koja se sada mora obnoviti na razini 2. Koja je logika da ojačavate konstrukciju palače a da ne napravite temelje, što je glavna razlika između razine 2 i 3?

‘Povrat imovine moje obitelji trajao je 23 godine, od 1993., a tijekom svih tih godina Zavod je stalno blagoslivljao devastiranje palače’, kaže Rošić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Nacional: Znači li to da bi sada obnova vaše palače mogla početi ranije jer će biti jeftinija, ali zgrada time neće biti sigurna od budućih potresa? Maksimalni potres za Zagreb je otprilike 6,3?

Ako mene pitate, gotovo jednako je zahtjevno raditi razinu 2 i razinu 3, i dalje se vrše isti radovi, samo što za razinu 2 stavljate manje materijala, odnosno ojačanja, a na razini 3 se rade i novi temelji. Zgrada sigurno, ako bude obnovljena na razini 2, neće biti jednako sigurna u slučaju jačeg potresa. Koja je onda uopće svrha ojačanja ako se sve oslike, štukature, mozaici i drugo opet oštete jer se uštedjelo sitno na razini obnove? Prije tri godine rekao sam da će razina 3 biti prezahtjevna i preskupa i zalagao sam se za razinu 2 jer sam želio nastaviti sa životom i poslom, ali svi statičari su mi objasnili da se sve povijesne zgrade, a palača je iz 1883., obnavljaju na razini 3 po zakonu. Pukli su zidovi koji kao takvi nemaju svoju nosivost, a na razini 2 samo krpate stanje umjesto da ojačate povijesne zidove na razini 3. I sada, kada sam platio projekt za obnovu na razini 3, moram ponovo napisati projekt za razinu 2 zbog odluke Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo koji je utvrdio da je moj projekt ispravan i da nije bilo prevare, ali da statičari i projektanti s licencom za rad na baštini, a to proizlazi iz njihove odluke, nisu znali Zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom. Gledaju na mene kao na vlasnika obične stambene zgrade, a riječ je o pojedinačnom zaštićenom kulturnom dobru. Zbog toga je palača trebala biti dio fonda solidarnosti, što je bio slučaj na početku, ali je prebačena u fond obnove. Za kontrolu razine obnove, ali i kontrolu prevara i manipulacija, trebali bi služiti sudski vještaci građevinari, a ne volonterske udruge kakva je Hrvatski centar za potresno inženjerstvo. Zašto HCPI tek stupa u kontrolu i radi nove interpretacije zakona četiri godine nakon potresa? Nitko ne zna zašto su oni dobili funkciju kontrole prevare i sami sebi zadali zadatak da projektantima i financijskoj tehničkoj kontroli mijenjaju razinu obnove, kada su izvorno nakon potresa imali ulogu pomoći u kriznim situacijama poput potresa i poplava, i to na način da osiguraju stručnjake koji izlaze na teren i daju upute za daljnje postupanje.

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Nacional: Kakva je šteta na palači Medaković nastala kada je na Zrinjevac 7. listopada 1991., tijekom Domovinskog rata, bačena bomba?

Tada je nastala značajna šteta. Gradski zavod za zaštitu spomenika, kulture i prirode izašao je na teren i odnijeli su nekoliko stotina sakralnih skulptura iz Zbirke Rošić. Odbili su to vratiti bez opravdanog razloga. Nakon velike muke uspio sam dobiti pristup skulpturama koje je Zavod smjestio u podrumu Fine u blizini kotlovnice, u neadekvatnim uvjetima. Međutim, ostalo je 69 skulptura, što znači da su druge nestale dok su bile u posjedu i pod nadzorom Zavoda. Od tada su krenuli pritisci i prijetnje da popustim i poklonim Zavodu tu zbirku. Jedino je Stipe Tutiš, koji je svojedobno bio ravnatelj Zavoda, u ožujku 2021. obišao palaču i jako se uznemirio kada je vidio u kojoj ju je mjeri Zavod devastirao. Dok je palača bila nacionalizirana, Grad je bio većinski vlasnik. Gradskim je vlastima uvijek odgovaralo naplaćivati zakupninu, kroz godine milijune, a ništa od toga nisu vratili u održavanje palače. Povrat imovine trajao je 23 godine od 1993., a tijekom svih tih godina Zavod je stalno blagoslivljao devastiranje palače.

Nacional: Kako?

Primjerice, devastiran je oslikani strop, unatoč mojim brojnim pismima i molbama da se devastacija zaustavi. Trebalo je samo sanirati vanjsku površinu iznad stropa za sitne novce, ali niti za to nije bilo podrške Zavoda, pa je prvo oslikani anđeo nestao od vlage, a nakon toga cijeli stropni oslik balkona prvog kata. Nisu to jedini oslici, ima ih posvuda po palači, ali su u vrlo lošem stanju. Što se pak Ministarstva kulture tiče, iako je palača pojedinačno zaštićeno kulturno dobro, nikada se, tijekom svih tih godina, nitko iz Ministarstva nije pojavio i dao mi podršku ili barem savjet kako postupati s kulturnom baštinom. U zakonu je navedeno da država mora sufinancirati obnovu takve baštine, ali nikada nije dala niti kunu – a svu odgovornost je prepustila Zavodu, koji nema financijska sredstva i samo znaju uvjetovati i tražiti. Često čujem da imam renome da sam naporan, nemoguć, zahtjevan i slično, a razlog je što posljednjih 30 godina uporno pišem pisma nadležnima o svim nepravilnostima.

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Nacional: Možete li reći više o vašem djedu, koji je otkupio palaču Medaković od prvog vlasnika i osnovao Zbirku Rošić?

Moj djed je tijekom Drugog svjetskog rata bio osuđen na smrt jer je kao doktor spasio ženu koja je bila silovana i ostala u trudnom stanju. Potom je 1956. palača nacionalizirana, kao i sve ostalo. Milivoj Rošić se izborio da na drugom katu u 56 metara četvornih ima svoju kliniku kao doktor, a nakon dugogodišnje borbe je došao i do stana na prvom katu. Tijekom vremena skupio je sve više umjetnina, koje su danas dio Zbirke Rošić. Jugoslavija je 1967. napravila popis umjetnina koje su se nalazile u zbirci, a potom opet 1969., i oduzeli su mu četiri slike koje su završile u Titovoj vili na Brijunima. Stalno su vršili pritisak na njega, ali je uspio sačuvati zbirku kao tajnu za javnost. Da su ga ulovili i shvatili da štiti hrvatsku baštinu, vjerojatno bi ga odmah osudili na zatvor, pa je zato živio povučeno i nastojao biti nevidljiv. Nekadašnji dugogodišnji ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt vidio je zbirku i smatra da je unikatna i jedinstvena za hrvatsku povijest umjetnosti, a to je mišljenje i nekih drugih stručnjaka. Kada se dogodio zagrebački potres, ugroženi su i palača i zbirka, tražio sam pomoć od Ministarstva kulture i Zavoda, ali svi su se oglušili. Zavod je odredio da zbirka mora biti na temperaturi od 21,5 stupnjeva, određenoj vlazi i pod strogim zaštitnim mjerama, ali sada to više nije bitno kada država mora financijski pomoći.

‘U ovoj državi nemate nikakvu pravnu zaštitu’, zaključuje Bernard Rošić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Nacional: Zašto ta zbirka nije negdje izložena?

Ja sam u Hrvatskoj skladištar kulturnog blaga, to kažem kada me pitaju što radim u Hrvatskoj. Držim je na tajnoj lokaciji zbog opasnosti od krađe, u njoj ima svega, od slika i skulptura do porculana, stakla i srebra. Moj djed je kipove spasio iz crkava jer su svećenici u Jugoslaviji dobili nalog da ih moraju maknuti, pa su završavali po tavanima u lošim uvjetima. Imam nešto Bukovca i Meštrovića, ali moj djed je skupljao i strane majstore slikarstva. Drago mi je da je jedan dio tih kipova sada u MUO-u jer ih je otkupila država, ali žao mi je što zbirka nije ostala cjelovita. No nije bilo izbora, kipovi su mogli ostati u Fini, gdje ne bi bili očuvani. Jedna opcija je da država otkupi za muzej cijelu zbirku, ali nema novca, a druga da zbirka ostane u mojem vlasništvu, a da država to negdje izloži. Godinama tražim od nadležnih da se kategoriziraju umjetnine i artefakti iz zbirke i da se država obveže da će se brinuti o onome za što se utvrdi da spada u kategoriju kulturnog blaga. Odbiju svaki put uz uvijek isti argument da ja moram financirati prostor u kojem je to izloženo, čuvare i stručnjake za umjetnine, a ja već 40 godina financiram čuvanje zbirke jer mi treba prostor od 200 kvadrata za nju. Ogroman mi je to gubitak jer zbirka zahtijeva posebne uvjete i ne mogu koristiti taj prostor za stanovanje.

Nacional: Tvrdite da je u više navrata došlo do bespravne gradnje na palači, zbog čega ste i na sudu. Možete li reći više o tome?

Tijekom povrata nacionalizirane palače jedna je osoba znajući da se vrši povrat oduzete imovine otkupila 40 metara četvornih. Točnije, to joj je Grad ilegalno prodao 1997. za 2700 eura. Nije joj bilo dovoljno tih 40 kvadrata u palači, pa je ishodila lokacijsku dozvolu bez moje suglasnosti. Proširila se na 156 kvadrata i tek nakon toga ishodila građevinsku dozvolu. I danas ta osoba uživa u svom bespravnom i besplatnom stanu u palači od 156 kvadrata jer ju je država ilegalno uvela, a sustav je štiti. Svojim je postupanjem i uništavala palaču, pa je između ostalog srušila povijesne stube tavana, što je uzrokovalo velika oštećenja ostalih dijelova gornjeg kata. Tražio sam od RH da se u zemljišne knjige upiše da je država konfiscirala moje vlasništvo kada je ilegalno prodala stan drugoj osobi, međutim to mi je odbijeno. Kakva je to demokratska država, članica EU-a, koja konfiscira privatno vlasništvo, a ne želi ostaviti pisani trag? Ali to nije jedini takav slučaj.

11.10.2024., Zagreb – Palaca Medakovic na zagrebackom Zrinjevcu. Bernard Rosic.
Photo Sasa ZinajaNFoto

Nacional: Što to znači?

Kada je jedan čovjek, kojeg također neću imenovati, počeo iz susjedne zgrade graditi dvoetažni stan na krovu palače 2012., nitko nije vjerovao da će stvarno besplatno i bespravno uživati u svojem dvoetažnom stanu na krovu palače. Prijavio sam to svim javnim institucijama, Zavod je napisao rješenje o bespravnoj gradnji i Ministarstvo kulture me uvjeravalo da se ne brinem, ali i nakon toga je on nastavio graditi stan i na kraju je dovršio tu izgradnju. Tvrdio je da je „samo“ povisio krov postojeće zgrade palače, ali jasno je da je bespravno gradio bez ikakve dozvole ili projekta na tuđoj čestici koja je još tome pojedinačno zaštićena. Prošlo je nekoliko godina da nitko nije ništa poduzimao da bi se srušila bespravna građevina i stupio je na snagu Zakon o legalizaciji. Ta dvokatnica, koja je napravljena od PVC stolarije, dvije žute fasadne boje, a palača nije žuta, i limenog krova nagrđuje palaču. Svi u starom dijelu Zagreba znamo da je nemoguće dobiti dozvolu za PVC prozor, a kamoli za ovakvo ruglo od građevine. Zašto ja uvijek moram raditi skupe projekte za sve, pa čak i kada farbam zid u prostoru moram tražiti blagoslov Zavoda, a neki ljudi, kod mene suvlasnica u palači i susjedi, sve mogu raditi bez ikakvih projekata i odobrenja, a država ih štiti?

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Nacional: Jeste li išta poduzeli?

Prijavio sam kazneno Silvija Novaka, nekadašnjeg Bandićeva pročelnika Zavoda, jer je „blagoslovio“ tu bespravno izgrađenu dvokatnicu na krovu palače, što je učinio naknadno uz podršku Davora Trupkovića iz Ministarstva kulture. Prijavio sam i osobe koje bespravno grade na prostoru palače. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu istražuje predmet sedam godina unatoč upozorenjima drugih državnih odvjetništava koja su procijenila da se predmet mora konačno završiti. Na kraju su odbili prijavu unatoč tome što su utvrdili da se radi o bespravnoj izgradnji na kulturnoj baštini, što je po zakonu kazneno djelo. Pozvali su se na izjavu Zavoda koji je rekao da Palača na tom dijelu nije toliko zaštićena. Sada sam prisiljen pokrenuti građansku parnicu, ali prošlo je ukupno 12 godina od izgradnje, Novak je u penziji, pa je jasno da će teško nešto od toga biti. Da apsurd bude veći, sam sam osuđen na šest mjeseci uvjetnog zatvora jer sam u nereprezentativnom prostoru palače postavio stalke za bicikle i sanirao pristup tavanu, a to je spriječilo urušavanje palače u potresu. Zbog toga sam se na kaznenom sudu pet godina borio za pravdu, a onaj koji je izgradio dvokatnicu na tuđem posjedu, koji je još ktome kulturno dobro, ima doživotno pravo besplatnog posjeda u stanu na krovu palače. Zbog izgradnje tog čovjeka ugrožena je statika palače i došlo je do poplave. Međutim, sutkinja se uvrijedila što je požurujem i donijela je odluku koja je u potpunosti išla u korist tog čovjeka rekavši da zbog mog navodnog požurivanja nije imala vremena proučiti predmet, pa je presudila u njegovu korist da ga ne bi oštetila. Predmet je trajao osam godina, a presudu se čekalo devet mjeseci, pa neka svatko procijeni je li imala dovoljno vremena. Inače, Ministarstvo kulture mi se ne javlja tri godine i ne žele me primiti na sastanak, unatoč upozorenjima upravne inspekcije. U ovoj državi nemate nikakvu pravnu zaštitu i onemogućeno je da štitite svoje vlasništvo jer sudovi traju godinama, a istovremeno država podržava bespravno i štetno postupanje ljudi koji znaju da se mogu tako ponašati jer za to ne snose nikakve posljedice.

FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine odgovara na Nacionalov upit