Danas kada Ivana Brlić Mažuranić, hrvatska književnica koja je živjela od 1874. do 1938., jedina od svih hrvatskih dječjih pisaca ima objavljeno kritičko izdanje svojih sabranih djela, teško je zamisliti vrijeme kada ona nije bila najveći hrvatski dječji književnik. O društvenom uvažavanju autorice najpoznatije po „Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića“ i „Pričama iz davnine“ puno govori to da je bila član HAZU i da je imala četiri nominacije za Nobelovu nagradu. Međutim, nakon 1945. iako je vladala nestašica knjiga, punih pet godina njezine knjige nisu objavljivane, a o njoj se šutjelo. S obzirom na to da ih je ilustrirao Vladimir Kirin, koji je dizajnirao novčanicu od tisuću kuna te je zbog toga bio osuđen zbog kolaboriranja u NDH, ni još uvijek preostale količine starih naklada nisu bile dobrodošle u knjižare. Antikomunistički retci u njezinoj prozi kao i kršćanskim vrijednostima natopljena djela dugo su sprečavali da se njezine knjige pojave u javnosti, a i onda kada se konačno pojavila njezin lik je temeljito remodeliran kako bi se uklopio u komunistički svijet.

Ovako je Berislav Majhut, autor u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade nedavno objavljene knjige „Na Titoniku: hrvatska dječja književnost u socijalističkoj Jugoslaviji“, objasnio kakva je bila recepcija djela Ivane Brlić Mažuranić u Drugoj Jugoslaviji i zašto je bila ideološki nepoželjna kao autorica. Ivana Brlić Mažuranić samo je jedan od primjera koji pokazuje kako je književnost za djecu bila dobar poligon za širenje komunističke ideologije, odnosno kako su postojala ideološki podobna i nepodobna djela i autori čak i u slučaju dječje književnosti. Berislav Majhut u knjizi se bavio i Ivanom Kušanom i njegovim romanima “Uzbuna na Zelenom Vrhu”, “Domaća zadaća”, “Koko i duhovi” i “Zagonetni dječak” te Hrvojem Hitrecom, autorom kultnih “Smogovaca” kao oponentskim autorima, ali i Dankom Oblakom čiji roman “Modri prozori” ilustrira kako se u ono doba trebalo pisati za djecu.

Berislav Majhut doktorirao je na dječjem romanu, a predaje kolegije vezane uz dječju književnost i medijsku kulturu na Odsjeku Učiteljskog fakulteta u Petrinji. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Berislav Majhut rođen je 1956. u Zagrebu. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju 1980. Doktorirao je 2003. na temi “Rani hrvatski dječji roman iz perspektive implicitnog čitatelja”. Od 1993. do 1997. radio je kao kustos u Hrvatskom školskom muzeju. Od 1997. predaje kolegije vezane uz dječju književnost i medijsku kulturu na Odsjeku u Petrinji Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Objavio je zbirku pripovijedaka “O nekim teškoćama koje nastaju prilikom olakšanja”, roman “’Neusporediva’ protiv slučajne sličnosti”, knjigu “Od slikovnjaka do Vragobe: hrvatske slikovnice do 1945.”, s koautoricom Štefkom Batinić i književno-povijesnu studiju “Pustolov siroče i dječja družba: povijest hrvatskog dječjeg romana do 1945.”

A na pitanje zašto su djeca bila važna komunističkim ideolozima, Berislav Majhut rekao je sljedeće:

„Dok se 1945. odrasle koji su desetljećima bili izloženi najžešćoj antikomunističkoj promidžbi moralo na različite načine milom ili silom upregnuti u novi komunistički režim, djecu je trebalo odmah početi odgajati u novom socijalističkom duhu tako da kasnije ne trebaju nikakve prisile, već da djeca po svojoj prirodi već budu novi socijalistički ljudi. A u tome je dječja književnost imala nemalu ulogu. Te 1945. odlučeno je da mnoštvo buržujskih knjiga u koje su pripadale cijele književne vrste kao što su bajke, vjerske knjige, pustolovni romani te kriminalistički i svaki drugi oblik popularne književnosti zajedno sa stripom treba izbaciti s polica knjižnica i knjižara te da treba maknuti knjige nepoćudnih kolaboracionističkih autora. Nova dječja književnost mora imati posve drugu svrhu nego do sada, ona dakle ne smije biti ‘buržujski otrov’ nego služiti agitiranju i odgajanju djece u borbi za besklasno društvo, a od svih dječjih pisaca u Hrvatskoj dopušteno je objavljivanje samo desetorici. U takvim uvjetima istraživač dječje književnosti mogao je samo potražiti stolac u prvom redu i neposredno pred sobom nazočiti nastajanju posve nove dječje književnosti.“

‘Meksikanac po Jack Londonu’ objavljen u Horizontu 1951. godine. FOTO: Privatna arhiva

Kako kaže, jedna od notornih tvrdnji u povijestima književnosti je da hrvatska dječja književnost počinje s djelovanjem naprednih učitelja sredinom 19. stoljeća. „A ja sam nalazio doslovno na stotine naslova prije 1850. i to naslova koji su uglavnom bili autorski ili prevoditeljski ili nakladnički povezani sa svećenicima a ne s naprednim učiteljima. Već i sam termin ‘naprednih učitelja’ čini se obojen jednostranošću. Za nekoga su ti učitelji bili ‘napredni’. Za nekoga je bilo važno da na početku dječje književnosti budu učitelji, a ne svećenici. I nekome je bilo važno da povijest hrvatske dječje književnosti počne 1850., a ne u šesnaestom stoljeću gdje su uistinu njezini početci.“

Od samog dolaska komunista na vlast, ističe naš sugovornik, postojalo je itekako snažno oponiranje velikih dijelova društva.

„Ne treba zaboraviti da je na posljednjim pravim demokratskim izborima 1935. i 1938. za HSS glasalo 93 posto hrvatskih glasača. KPH je iz rata izašla s 28.000 pripadnika. Pa iako su komunisti bili izuzetno uspješni u održanju na vlasti i kontroli svih dijelova društva dajući socijalnu sigurnost u zamjenu za gubitak političke slobode, ipak uvijek je bilo autora, nakladnika, kritičara koji su s negodovanjem gledali na komunistički režim, i to ne zato što su ga, prihvaćajući ga u bitnome, željeli revidirati i reformirati, već zato što se duboko i korjenito nisu slagali s vrijednostima koje je nametao. U knjizi ‘Na Titonicu’ ja se bavim dvojicom takvih pisaca za djecu: Ivanom Kušanom i Hrvojem Hitrecom. Oni su nalazili načine kako da u uvjetima jednoumlja i oštrih sankcija za mišljenje različito od onog dopuštenog progovore na slobodan i demokratski način. Služili su se naime dvosmislenostima na takav način da to ne otkriju oni koji bi to sankcionirali i shvate ispravno oni koji slično razmišljaju. Tako su mogli objavljivati i imati publiku.“

Neki pisci nalazili su načine kako da u jednoumlju progovore na slobodan i demokratski način. FOTO: Privatna arhiva

Berislav Majhut odgovorio je na pitanje u čemu se sastoji subverzivnost romana „Uzbuna na Zelenom Vrhu“ Ivana Kušana.

„Ako gledamo samo kriminalističke romane nakon Drugog svjetskog rata, onda se roman ‘Uzbuna na Zelenom Vrhu’, dječji kriminalistički roman Ivana Kušana, pojavio 1956., samo godinu dana nakon romana Antuna Šoljana ‘Jednostavno umorstvo’ i godinu dana prije prvog kriminalističkog romana Milana Nikolića ‘Prsten s ružom’. Ivan Kušan, mladić od 23 godine, piše živ, majstorski dječji roman u kojemu s arogancijom mladosti koja nema što izgubiti jer još ništa i nije stekla smješta radnju romana u zagrebačko prigradsko naselje i to u ljeto 1945. Opisuje dvanaestogodišnjake jer je i on sam 1945. imao samo dvanaest godina. Stoga on opisuje ono što najbolje zna: svoje djetinjstvo. Ne doslovno, već osnovne crte svog djetinjstva. Opisuje petoricu prijatelja koji se u to uzbudljivo ljeto u kojemu je rat tek završio dosađuju na obali jezera. Dječaci ne sudjeluju u obnovi zemlje, niti u pionirskim akcijama hvatanja kolaboracionista, već se po uzoru na svoje junake iz stripova i filmova upuštaju u hvatanje lopova. Jer što oni u tom trenutku ljeta 1945. znaju o pionirima i kuririma? Ništa. Proteklih godina živjeli su svoja djetinjstva u zabiti Zelenog Vrha dok su očevi bili na frontu. Na čijoj strani to Kušan niti u jednom trenutku ne spominje.“

U knjizi je, dalje, napisao da je kriminalistički roman, što je žanr kojem pripada „Uzbuna na Zelenom Vrhu“, duboko konzervativna književna vrsta u kojoj je sve nastojanje istražitelja usmjereno na restauraciju vladajućeg, sada zločinom narušenog poretka. Dakle, samim odabirom književnog modela koji je uveo, Kušan je odaslao snažnu poruku: evo građanskog dječjeg romana.

U knjizi je objasnio i zašto je za ovu temu važan Kušanov roman „Koko i duhovi“:

„Već je samim svojim naslovom roman ‘Koko i duhovi’ duboko društveno subverzivan. Roman se pojavio 1958., godinu dana nakon što je Lajka poletjela u svemir, u vrijeme naprednog, naučnog, marksističkog materijalizma kada se sve od škole do medija i službene ideologije upreglo da dokaže kako svijet počiva na ‘naučnim osnovama’, kako nema niti najmanje trunke sumnje u to da je svijet u potpunosti objašnjiv dijalektičkim materijalizmom. U takvom svijetu nigdje i nikako ne može i ne smije biti ni najmanjeg mjesta ne samo za natprirodno, za neobjašnjivo već i za samu osobnu sumnju da je tomu tako. I onda se u izlozima pojavi skandalozan naslov romana namijenjenog djeci: ‘Koko i duhovi’. I kroz pola romana dječaci s kojima se djeca-čitatelji poistovjećuju, i koje po cijele dane u školi poučavaju i odgajaju da osjećaju apriorni prezir prema svemu u vezi s religijom, vjeruju u duhove.“

Zagorkinu ‘Gričku vješticu’ crtao je u stripu Andrija Maurović 1960-ih godina. FOTO: Privatna arhiva

Govoreći o romanu „Smogovci“, naš je sugovornik rekao da ih mnogi znaju samo preko umivene verzije TV adaptacije.

„No u romanima Hrvoja Hitreca prikazuje se jedan posve disfunkcionalan svijet koji prikazuje socijalističku svakodnevicu. Svijet u kojemu postoje opće poznati kriminalci Crni Džek i Kumpić čije kriminalne radnje redovito završavaju u spektakularnom neuspjehu. Naprotiv, simpatični pozitivni likovi kradu, izdaju, manipuliraju, potkupljuju, bivaju potkupljeni i slično. Tako se teta Katica, kuharica u restoranu Plavi devet u Ulici socijalističke revolucije, vraća zadovoljna kući jer je s radnog mjesta ukrala kilu i pol mesa. Buco, jedan od Vrageca, potkupljuje sanitarnog inspektora. Bongo, genijalni najmlađi Vragec, namješta košarkaške utakmice. I ti likovi su simpatični jer oni ne čine ništa što i svi drugi njihovi čitatelji ne bi činili, a to je sve ono što sustav dopušta jednostavno da bi se moglo preživjeti. I sve završava s onom genijalnom Nosonjinom idejom da mu djeca na način omladinskih radnih akcija naprave vikendicu. Nosonja je nesvršeni student arhitekture i tek što dovrše veličanstveno zdanje, ono se ruši u prah i pepeo. Baš kao što su srušili i neki drugi veličanstveni projekti koje su zamislili bravari, krojači, postolari.“

Naglasio je da je većina dječjih pisaca pristajala uz komunističku ideologiju, što je posve razumljivo jer takvim piscima bila su širom otvorena sva vrata i u smislu nakladnika i u smislu nagrada, društvenih priznanja, a bogme i u smislu lektira:

„Ipak i među tim piscima upravo s obzirom na ideologiju možemo jasno razlučiti barem tri najčešće pojavnosti: tu su bili pisci kojima je bilo manje više svejedno i nije ih uopće zanimala ideologija, ali kad je već bila tu oni su u njoj plivali. Zatim tu su bili oni koji su bili nezadovoljni i kritički nastrojeni prema socijalističkoj stvarnosti, ali ni u kom slučaju nisu dovodili u pitanje njezine osnovne postulate. Možemo ih nazvati reformatorima. Slovenska teoretičarka Pirnat Cognard takav kritički odnos u dječjoj književnosti vidi kao bitnu odrednicu jugoslavenske komunističke dječje književnosti. I na trećem mjestu su oni pisci koji posve prihvaćaju ideološku maticu i u njoj jedino mogu opstati. Kao primjer takvog ideologijom zasićenog dječjeg romana naveo sam ‘Modre prozore’ Danka Oblaka. U slučaju da dječji čitatelj Oblakova romana ne zna koja boja je privilegirana u komunističkom svijetu, onda ga se pouči da su crveni bomboni slađi od drugih, a crvena guma za praćku bolja od drugih boja. Oblak je od svog romana stvorio pravu ideološku početnicu jugoslavenskog komunizma. Djeca su saznala kakav stav treba zauzeti prema kapitalizmu, kolonijalizmu, bogatašima, bratstvu i jedinstvu, Kraljevini Jugoslaviji, avnojskoj Jugoslaviji, Beogradu, Zagrebu, Matiji Gupcu, ustašama, Nijemcima, Talijanima, domobranima, Hrvatskoj, vjeri, Bogu, različitim jezicima, i o tome što se mislilo i o čemu neposredno prije i na početku Drugog svjetskog rata.“

Fotografije filmskih glumaca objavljene u filmskom vjesniku 1953. godine. FOTO: Privatna arhiva

Nakon 1991. ideološki obilježena mjesta u romanu postajala su sve vidljivija i očitija.

„Oblakov roman, usprkos pokušaju nekih kritičara da ga održe u kanonu, jednostavno nije uspio. Kada nije uspjelo da Oblakov roman ostane u kanonu najboljih hrvatskih dječjih romana, onda ga se pokušalo proglasiti jednim od najboljih hrvatskih dječjih romana o ratu. Međutim, u slijedu povijesnih i političkih mijena, vrijednosti koje je roman zastupao jednostavno su nestale, osim, možda, u svjetonazorima nekih književnih kritičara. Ideološki obilježena mjesta u romanu došla su u koliziju s vrijednostima koje zastupa današnje društvo. Postala su toliko vidljiva i očita da je i izdavačima, koji su možda pomišljali da ga ponovno objave, bilo posve jasno da će ponovno izdanje romana voditi u materijalni gubitak.”