Reporter Nacionala bio je u srcu beogradskog izbjegličkog kampa u ‘Picinom parku’ te je zabilježio kako izgleda život sirijskih i drugih bliskoistočnih izbjeglica u glavnom gradu Srbije

Tisuće izbjeglica s Bliskog istoka koje pokušavaju ući u Makedoniju dočekuju bodljikava žica, policijski pendreci, automatske puške, oklopna vozila, šok bombe. Zbog tih neželjenih gostiju Mađarska na svojoj južnoj granici podiže ogradu visoku četiri metra i dugu 175 kilometara. Slovačka vlada izjavila je da može primiti samo kršćanske izbjeglice “jer se muslimani ne bi osjetili kao kod kuće”. A srpski premijer Aleksandar Vučić, čovjek koji je prije dva desetljeća, tijekom rata u Bosni i Hercegovini, tvrdio da će za svakog poginulog Srbina biti ubijeno 100 Muslimana, izbjeglicama iz Sirije, Afganistana i Iraka poručio je: “Dobrodošli!”

Izbjeglice s Bliskog istoka u Beogradu se mogu najlakše uočiti u dva parka, u blizini glavne željezničke i autobusne stanice.

KAO I U VEĆINI EUROPSKIH GRADOVA, i u Beogradu okruženje željezničke stanice podrazumijeva prisustvo “polusvijeta” – pijanaca, narkomana, lopova, prevaranata, prostitutki… Jedan od dva parka, onaj pored Ekonomskog fakulteta, poznat je kao “Picin park”. Tako je bio nazivan i prije četiri desetljeća, kada je svaki Beograđanin da bi pojeo “pravu pizzu” morao otići do Trsta ili, ako nije bio probirljiv, do Zagreba. Naziv “Picin park” bio je u skladu sa činjenicom da su u parku svake noći, a i tijekom dana, ordinirale seksualne radnice.

Ali njih u “Picinom parku” više nema. U travnju su se povukle pred došljacima s Bliskog istoka. Kao i lokalni prevaranti i džeparoši. Zamijenile su ih stotine nesrećnika koje u Beogradu čekaju na nastavak putovanja ka boljem i, u prvom redu, mirnijem i sigurnijem životu negdje u zapadnoj Europi.

Beograd ima iskustva s došljacima. Kao prijestolnica i najveći grad mirne Jugoslavije, desetljećima je bio odredište tisuća ljudi iz bivše države u potrazi za profesionalnom ili osobnom srećom. Od 1991. u Beograd počele su dolaziti tisuće ljudi iz bivše države koje su nazivane ratnim izbjeglicama. Ali svi oni su govorili isti jezik i, uglavnom, “bili naši”. Ljudi iz parkova nisu “naši”.

Uglavnom se radi o mladim muškarcima iz Sirije, Afganistana, Pakistana, Bangladeša i Sudana, ali ima i obitelji. Većina ih govori engleski. Ne prave probleme. Izbjegavaju razgovarati s novinarima i ne žele reći bilo što loše o iskustvu u Srbiji. Njihova djeca nakon samo nekoliko sati provedenih u Beogradu znaju podignuti ruku i pokazati tri prsta. Imaju dovoljno novca za kratak boravak u Beogradu, koji obično traje dan ili dva, a nakon toga nastavljaju put ka obećanoj zemlji – Njemačkoj ili Švedskoj. U Srbiju stižu nakon beskrajno dugog putovanja kroz Tursku, Grčku, Bugarsku i Makedoniju, gdje su često, kako tvrde, bili žrtve lošeg tretmana. Neki od njih navode da ih je bugarska policija “tukla i tretirala kao pse”.

Beogradski parkovi čiste se svakodnevno. Postavljeni su novi kontejneri za smeće, kao i cisterne s vodom, ali ne i dovoljan broj pokretnih toaleta, što je najveći problem.

JEDAN OD LJUDI IZ PARKA, koji tvrdi da se zove Salim Hassan Ali, izjavio je za Nacional da je iz Afganistana krenuo s devet članova obitelji u Njemačku i da putuju ilegalno, koristeći švercere ljudima.

“Iz Turske smo krenuli prije 10 dana. Na brodu nas je bilo 14 i stigli smo na grčki otok Lesbos, gdje smo proveli sedam dana u vrlo lošim uvjetima. Iz Makedonije smo vlakom došli do granice Srbije, pješačili više od osam sati, a zatim smo stigli u Beograd. Odavde idemo u Mađarsku, a zatim u Beč”, rekao je Ali. Na pitanje zašto se odlučio da putuje kroz Srbiju i Mađarsku, Ali je odgovorio: “Da smo iz Turske ili Grčke krenuli za Italiju, to bi značilo da ćemo putovati dva ili pet dana na moru, što je suviše opasno. Idemo u potpuno nepoznatu situaciju. U Njemačkoj nemamo ni obitelj, ni prijatelje, ali imamo informacije da tamo dobro prihvaćaju izbjegličke obitelji”.

Aktivisti nevladine organizacije Beogradski centar za ljudska prava svakog dana razgovaraju s oko 150 ljudi iz parkova. Tvrde da su izbjeglice iz Sirije u nešto boljoj financijskoj situaciji od drugih i uglavnom su visoko obrazovani. Mnogi su prinuđeni da spavaju u parku, iako bi mogli platiti smještaj. Razlog je što im je za odlazak u hostel ili hotel potreban službeni dokument – potvrda o izraženoj namjeri za traženje azila.

Takvu potvrdu, koja vrijedi tri dana, teško je dobiti zato što se izdaje u samo jednoj policijskoj stanici u Beogradu, zbog čega su nezadovoljne ne samo izbjeglice, nego i njihovi nesuđeni domaćini – vlasnici hostela i hotela koji tvrde da zbog neorganiziranosti srpske države gube šansu da dobro zarade.

Ali kafići i kiosci s hranom oko željezničke i autobusne stanice rade bolje nego ikada jer svakog dana dočekuju više od 600 novih gostiju. Svake večeri se ispred parkova postroje desetak taksija, spremnih da voze izbjeglice do mađarske granice. Dvadesetčetvorogodišnji beogradski policajac Miroslav Kuzmanović uhićen je zbog sumnje da je dvojici Sirijaca, nakon što im je pokazao pištolj i službenu značku, oteo više od 2000 eura. Izbjeglicama se telefonske kartice prodaju po višestruko uvećanoj cijeni.

ONI KOJI NEMAJU MOGUĆNOST da direktno zarade na tuđoj nesreći, na izbjeglice gledaju sa sumnjom. Tvrde da se radi o potencijalnim teroristima. Prenositeljima ebole. Najboljim klijentima beogradskih kupleraja.

Natalija Dević, kolumnistica lista “Danas” za koji mnogi smatraju da je posljednje glasilo “građanske Srbije”, napisala je: “Broj čudnih stranaca u Beogradu raste. I podiže strepnju. Što rade tu? Mladići, momci, muškarci srednjih godina, svijetlih i tamnijih lica, crnih kovrčavih kosa, obučeni dobro, koji neprekidno govore u mobilne telefone nekim čudnim srpskim ili svojim jezicima i hodaju u grupama, razmiljeli su se Beogradom. Starijih nema. Novca imaju. Sjede po kafićima. Jedu i piju. Troše, bučni su, djeca trče između stolova. Roditelji ih ne opominju. Samo zagledaju nas. Je li im je to običaj? Ne znam. Jesu li to jadni emigranti koji jedva čekaju da nastave svoj put ka Europskoj uniji?”

Ministar unutrašnjih poslova Srbije Nebojša Stefanović rekao je da nije zabilježen ni jedan incident s izbjeglicama. Istraživač Beogradskog centra za ljudska prava Pavle Kilibarda izjavio je za Nacional da izbjeglice i tražitelji azila ne predstavljaju ni sigurnosni, ni zdravstveni rizik. “Oni su ljudi kao vi ili ja, kao bilo koji državljanin Srbije”, tvrdi Kilibarda.

PREMA NJEGOVIM RIJEČIMA, ti ljudi su “vrlo često bili žrtve i sami su uplašeni, zbog čega ne žele da budu vidljivi, kako ne bi imali problema”.

“U cijeloj 2014. 16.490 ljudi tražilo je azil u Srbiji, a do kraja srpnja ove godine već ih je 66.428. Od tog broja, 99 posto ne ostaje u Srbiji, jer se ova država ne percepira kao zemlja odredište, nego kao tranzitna zemlja na putu prema, najčešće, Njemačkoj ili Švedskoj. Svaki drugi tražitelj azila je iz Sirije, a slijede Afganistan, Irak, Somalija, Eritreja, čak i Pakistan. Često ih zovemo azilantima i emigrantima, ali to su, po međunarodnom pravu, izbjeglice, ljudi kojima bi prijetio problem u slučaju da se vrate u svoje zemlje. Postoji percepcija da se zelena granica između Srbije i Mađarske lakše prelazi nego Dunav, kao vodena granica između Rumunije i Bugarske. Manji broj ljudi ide iz Grčke, kroz Albaniju i Crnu Goru, prema Hrvatskoj. Vidjet ćemo kako će utjecati najavljena mađarska ograda na granici sa Srbijom”, izjavio je Kilibarda.

I iz dokumenta usvojenih na Trećoj konferenciji Ujedinjenih naroda o financiranju razvoja, održanoj nedavno u Adis Ababi, moglo bi se zaključiti da međunarodna zajednica ne tretira emigrante kao prijetnju. Za razliku od, u zapadnoj javnosti prevladavajućih stavova da se na njih troši suviše državnih sredstava i da su oni prijetnja koheziji i sigurnosti društva, na skupu u Etiopiji zaključeno je da izbjeglice imaju pozitivan doprinos, ne samo u razvoju svojih domovina, nego i u zemljama kroz koje prolaze i u državama krajnjeg odredišta.

PREMA PODACIMA SVJETSKE BANKE, doznake koje migranti šalju u zemlje u razvoju prošle godine iznosile su 436 milijardi dolara, što je tri puta veća suma od zvanične globalne pomoći za razvoj. Migranti razvoju svojih domovina doprinose i ulaganjem u poslovne aktivnosti, razmjenom znanja ili tako što su dio filantropskih projekata dijaspore. U zemljama koje su njihovo odredište, imigranti ne samo da pomažu da se smanji nedostatak radne snage, nego i kao porezni obveznici doprinose mobilizaciji domaćih resursa. Prema podacima Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj iz 2013., fiskalni položaj imigranata je od 2007. do 2009. bio pozitivan u većini država. Drugim riječima, imigranti više daju plaćajući porez, nego što primaju kao pomoć.

Velika je mogućnost da je Aleksandar Vučić vidio te podatke, pa je prošlog tjedna posjetio ljude u parkovima i izjavio da je ponosan kako se srpska država i građani odnose prema izbjeglicama koji su “dobri ljudi u nevolji”.

“Pružili smo im vrstu gostoprimstva kakvu nigdje nisu vidjeli. Znamo kako su se nakon Oluje naši ljudi mučili prije 20 godina, kada su morali napustiti ognjišta”, rekao je Vučić.

Na primjedbu da je Srbiji lako, jer izbjeglice ne žele da u njoj ostanu, Vučić je odgovorio: “Njihova želja je da idu u razvijenije zemlje, gdje su veće plaće. Ali oni koji ostanu – dobrodošli su u našu Srbiju”.

PARKOVI POKRAJ ŽELJEZNIČKE I AUTOBUSNE STANICE nalaze se u neposrednoj blizini prostora koji obuhvaća projekt “Beograd na vodi”. Radi se o jednom od glavnih aduta zahvaljujući kojima je Vučić postao premijer. U izbornoj trci 2012. Vučić je obećao da će uz rijeku Savu, uz ulaganje više od tri milijarde dolara iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, sagraditi “Beograd na vodi” – oko dva milijuna kvadratnih metara poslovnog i stambenog prostora, uz otvaranje 200.000 novih radnih mjesta. Predviđena je izgradnja nebodera visokog 210 metara, shopping centara, opere, “više od 2000 apartmana koje će kupovati najbogatiji ljudi na svijetu”, avenije široke 40 metara. Radilo se o projektu vrijednom osam milijardi dolara, “koji će od šest do osam godina kompletnu privredu Srbije podići i dovesti u vrh Europe i svijeta”.

Prošle su tri godine. Sadržaj ugovora s Arapima o “Beogradu na vodi” nije poznat. Najavljeno je da će krajem rujna početi izgradnja dvije stambene zgrade. Što se tiče investicija vrijednih tri milijarde dolara, arapska kompanija “Eagle Hills” uplatom 22.000 eura postala je vlasnik 68 posto poduzeća “Beograd na vodi”.

Zli jezici tvrde da je Vučić srdačan prema ljudima iz parkova jer potvrđuju njegovo obećanje da će u Beograd privući brojne investitore s Bliskog stoka.