U proteklih sedam godina u centralnim općinama Beograda ozakonjeno je više od 450.000 četvornih metara stambenih objekata izgrađenih bez dozvole, čija se vrijednost procjenjuje na više od milijardu eura. Taj podatak je rezultat višemjesečnog rada novinara Balkanske istraživačke mreže (BIRN) posvećenog stambenim zgradama koje nisu postojale 2015. godine, što je jasno na temelju satelitskih snimki, a podignute su bez dozvola, plana, pripremljene infrastrukture… Radi se o više od 300 objekata u Beogradu, uglavnom stambenih zgrada čija je površina veća od 1000 četvornih metara.

Na temelju tih brojki moglo bi se zaključiti da se ne radi o izoliranim slučajevima karakterističnim za pojedine beogradske općine, već o dugogodišnjem uspješnom sistemu kakav je i dalje na djelu. Čak i aktualni gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić i bivši prvi čovjek srpske prijestolnice Siniša Mali, koji je godinama na funkciji ministra financija, stanuju u objektima čiji su dijelovi podignuti bez dozvole.

Problem nelegalne gradnje u Srbiji konačno je trebao biti riješen kada je u studenome 2015. donesen novi Zakon o ozakonjenju objekata. Njegovim odredbama predviđeno je da svi objekti “divlje gradnje” podignuti prije usvajanja Zakona budu legalizirani, dok će svi ostali biti srušeni. Pritom je osnovni kriterij bio postojanje završenog objekta na satelitskim snimkama Republičkog geodetskog zavoda iz 2015. godine.

Simbol građevinskog i urbanističkog kaosa, kao i desetogodišnje vladavine predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, ipak je i dalje naselje ‘Beograd na vodi’. FOTO: Emica Elvedji/PIXSELL

Općine i lokalne vlasti počele su, međutim, satelitske snimke dobivati tek u srpnju 2016. godine, tako da je osam mjeseci legalizacija obavljana bez tog osnovnog sredstva. U Beogradu se gotovo ništa nije promijenilo ni kada su snimke stigle – lokalne vlasti nastavile su postupak ozakonjenja ne obazirući se na ono što su kamere zabilježile. Tako su građevinski inspektori više puta tvrdili u rješenjima kako su ustanovili da su višekatnice završene prije stupanja Zakona na snagu. Kada su 2016. dobila anonimnu prijavu o legalizaciji više zgrada u centru Beograda iako se ne vide na satelitskom snimku, tužilaštva su je odbacila. Investitori su tvrdili da više nitko nije ni tražio građevinsku dozvolu, već su svi zidali nelegalno pa ozakonjivali. Objekt podignut bez neophodnih dokumenata i plaćenih naknada mnogo je jeftiniji investitoru, a kada se legalizira ima identičan status kao zgrada zidana od početka u skladu s propisima. Pritom se u Beogradu “spominjalo” da su investitori “zaštitu” od rušenja nelegalnih objekata plaćali 15 do 20 eura po četvornom metru.

Vrijednost ozakonjenih objekata kojima se BIRN bavio veća je od milijardu eura, s tim da među investitorima – pojedincima i firmama – neki imaju po više desetaka, čak i više stotina nekretnina. Što dovodi i do pitanja: odakle novac za toliku stambenu izgradnju?

Država Srbija je 2021. objavila “Nacionalnu procjenu rizika”. U tom dokumentu navodi se da su “u samo dvije beogradske općine investitori, fizička lica, bez građevinske dozvole i ikakve kontrole porijekla novca, izgradili oko 150.000 četvornih metara stambeno poslovnih objekata, investirali oko 75 milijuna eura gotovog novca i izgradili objekte potencijalne tržišne vrijednosti od oko 150 milijuna eura”. U postupku legalizacije objekata ne razmatra se porijeklo sredstava korištenih za investiranje, što otvara široki prostor za pranje novca.

Što je u skladu sa “suvremenom narodnom mudrošću” da se “u Srbiji stanovi kupuju za gotovinu, a patike i gaće na rate”. Zakon je za izgradnju bez građevinske dozvole predvidio i zatvorske kazne – od tri mjeseca do osam godina. Prema službenim podacima, 2020. i 2021. godine doneseno je nešto više od 500 sudskih presuda. Od tog broja izrečeno je 39 zatvorskih kazni, 435 uvjetnih i nešto novčanih.

Simbol građevinskog i urbanističkog kaosa, kao i desetogodišnje vladavine predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, ipak je i dalje naselje “Beograd na vodi”.

Vučić je “Beograd na vodi” proglasio projektom od nacionalnog značaja, gdje će više od tri milijarde dolara iz Ujedinjenih Arapskih Emirata biti uloženo u oko dva milijuna četvornih metara poslovnog i stambenog prostora, uz otvaranje 200.000 novih radnih mjesta. Govorio je o izgradnji nebodera visokog 220 metara, koji je u međuvremenu skraćen za 50 metara, operi, više od 2000 apartmana koje će kupovati najbogatiji ljudi na svijetu. Tvrdio je da će taj projekt ukupne vrijednosti osam milijardi dolara u roku od šest do osam godina kompletnu privredu Srbije dovesti u vrh Europe i svijeta.

Vučić je ‘Beograd na vodi’ proglasio projektom od nacionalnog značaja, gdje će više od tri milijarde dolara iz Ujedinjenih Arapskih Emirata biti uloženo u oko dva milijuna četvornih metara poslovnog i stambenog prostora. FOTO: MARTON MONUS/REUTERS/PIXSELL

Prošlo je šest, osam, pa i 10 godina, novih 200.000 radnih mjesta nije otvoreno, nema opere ni najbogatijih ljudi na svijetu. Srpska privreda nije stigla u europski i svjetski vrh. Umjesto toga, prema podacima Europskog zavoda za statistiku Eurostata, 2021. godine Srbija je bila četvrta najsiromašnija država u Europi, mjereno po bruto domaćem proizvodu po stanovniku i po standardiziranoj individualnoj potrošnji po stanovniku. Siromašnije od Srbije bile su Sjeverna Makedonija, Albanija i Bosna i Hercegovina.

“Beograd na vodi” se, međutim, neprestano širi izgradnjom sve većeg broja stambenih zgrada. Ne sliči puno projektu kakav je bio u početku predstavljan, ali vlasti čine sve kako bi njegovim žiteljima omogućile najviše standarde stanovanja. Zbog toga je 2016. godine tijekom noći srušen niz objekata u četvrti Savamala, a ubrzo je uklonjena i glavna željeznička stanica, čiji su peroni zatrpani tonama smeća, mada je bilo najavljeno da će u zgradu, završenu 1885. godine, biti premješten Povijesni muzej Srbije.

Iako je teško utvrditi gdje se sada nalazi željeznička stanica, vlasti namjeravaju zbog “Beograda na vodi” “izmjestiti” još jedan objekt koji decenijama predstavlja zaštitni znak grada – Stari savski most.

Čak i aktualni gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić stanuje u objektu čiji su dijelovi podignuti bez dozvole. FOTO: Milan Maricic/ATAImages/PIXSELL

Dug 430 metara, most je 1942. godine napravila njemačka okupatorska vojska i nazvala ga “Prinz Eugen”. Povlačeći se iz Beograda 20. listopada 1944. ta ista njemačka vojska minirala je most, ali je rušenje onemogućio 55-godišnji učitelj Miladin Zarić, koji je živio u blizini. Koristeći iskustvo iz Balkanskih i Prvog svjetskog rata, Zarić je presjekao žice detonatora. Navodno je zato Stari savski most jedini u Europi izbjegao rušenje tijekom povlačenja nacističke vojske.

Ono što prije skoro osam desetljeća nije uspjelo Nijemcima u ratu, sada gradske vlasti Beograda pokušavaju učiniti u miru.

Iako preko mosta dnevno prolazi oko 30.000 vozila, kao i više tramvajskih linija, što čini 15 posto prometa u Beogradu, vlasti su 2017. godine, usprkos prepoznatljivosti njegova zelenog metalnog luka, odustale od rekonstrukcije i počele govoriti o namjeri da ga premjeste, zbog dotrajalosti. Tadašnji gradonačelnik Siniša Mali izjavio je da će na istom mjestu biti izgrađen za 30 milijuna eura, što je “višestruka ušteda”, novi most, viši i širi, koji će biti novi simbol Beograda.

Među onima koji žive u djelomično nelegalnim objektima je i bivši beogradski gradonačelnik i aktualni ministar financija Srbije Siniša Mali. FOTO: Milos Tesic/ATAImages/PIXSELL

Stari savski most svojim kapacitetom ne može zadovoljiti postojeće prometne potrebe. Drugi razlog je sigurnosni, s obzirom na to da je Stari most rađen tijekom Drugog svjetskog rata, postavljen je na drvenim šipovima, što ga čini nesigurnim za korištenje, objasnio je Mali.

Vreme je prolazilo, javnost je negodovala, a vlast predlagala različita rješenja, uključujući i da Stari most bude postavljen – na suhom, u parku Ušće, gdje bi na njegovoj konstrukciji, podignutoj za 4,5 metara, predstavljao “skulpturu” s restoranima, prodavaonicama suvenira, galerijama… Što bi koštalo oko 15 milijuna eura.

Nedavno je ministar građevinarstva, prometa i infrastrukture Goran Vesić izjavio da Stari most nije simbol antifašističke borbe jer “imamo druge simbole”. „To je jedan od konfekcijskih mostova koji su se proizvodili u Njemačkoj u vrijeme Drugog svjetskog rata i nije kulturno-povijesni spomenik. Građanima treba omogućiti da se brzo kreću kroz grad“, izjavio je Vesić.

Gradonačelnik Aleksandar Šapić poručio je da se ne želi baviti “tipskim nacističkim mostom bez ikakve kulturno-povijesne vrijednosti kakav je poslije Drugog svjetskog rata u 60 država uništen i bačen u staro željezo”.

Rasprava se prenijela i u srpski parlament, gdje je opozicija tvrdila da bi uklanjanje mosta dovelo do prometnog kolapsa jer je nezamislivo da se ruši, a da prethodno nije izgrađen novi. Ocijenjeno je i da se radi o simbolu holokausta u Beogradu, čijim bi uklanjanjem bila narušena povijest jer su tim mostom tisuće ljudi prevožene u nacistički logor na Starom sajmištu. Najavljeno je organiziranje obrane Starog mosta, uz očekivanje “reakcije međunarodnih institucija”. Kao rješenje je predložena izgradnja novog mosta na Savi, nizvodno od Starog. Za rušenje mosta u mirnodopsko doba svakako su potrebni jaki razlozi. Možda su to “vizija modernog Beograda”, zaklanjanje pogleda stanovnicima “Beograda na vodi” ili buka tramvaja. Moguće je i da su razlozi prometni, sigurnosni ili estetski.

Možda za odluku o uklanjaju Starog savskog mosta i izgradnji novog ipak presudni značaj ima činjenica da je cijena projekta s 30 milijuna eura gotovo preko noći porasla na više od 94 milijuna. U skladu s tim, poslanici Skupštine Srbije u studenome su potvrdili ugovor o kreditu od 80 milijuna eura, osiguranom kod “China Export & Credit Insurance Corporation”.

Što je u skladu s još jednom “suvremenom narodnom mudrošću”, da srpske vlasti “ne znaju da grade, ali znaju da se ‘ugrađuju’”.