Objavljeno u Nacionalu br. 785, 2010-11-30

Britanski psihijatar i pisac Ben Goldacre otkriva kako je kolumnama u Guardianu raskrinkao i razbjesnio prevarante među nutricionistima i farmaceutima

Nakon što je 2003. godine počeo objavljivati kolumnu u britanskom listu Guardian u kojem je raskrinkavao lažne znanstvene tvrdnje, zle farmaceutske kompanije, loše novinare, utjecajne PR agencije i sve one koji lažno promoviraju medicinska otkrića, 36-godišnji Ben Goldacre našao se na udaru svih onih koje je kritizirao te znanstveno dokazivao da nisu u pravu. Protiv njega podizane su brojne tužbe, ali ni jednu nije izgubio. Dapače, 2008. godine svoje je tvrdnje objavio u knjizi “Loša znanost” koja je postala hit, a prije deset dana objavljena je i u Hrvatskoj, istovremeno kada i u Americi.

Ben Goldacre je liječnik, ali i vraški dobar pisac, duhovit i prepun ironije i sarkazma, tako da i ne začuđuje što su mnogi bijesni zbog njegovih tekstova. Dvije tužbe su iznimno poznate, jedna je od Gillian McKeith, medijski iznimno poznate britanske nutricionistice čije je teze Goldacre s lakoćom raskrinkao, a druga je ona Matthiasa Ratha, liječnika koji se obogatio na proizvodnji vitaminskih preparata i koji je tvrdio da se postojeći lijekovi koji drže AIDS koliko-toliko pod kontrolom ne smiju upotrebljavati, u što je uvjerio i vlast u Južnoj Africi. U oba slučaja tužitelji su sudski izgubili parnice. Goldacre i dalje piše za Guardian, a u jednom od posljednjih tekstova okomio se na proizvođača kreme za povećanje grudi. Kada smo prošlog tjedna razgovarali s Goldacreom i rekli mu kako se na izrazito duhoviti način obračunava s nutricionistima, rekao nam je: “Nisam guru životnog stila, nisam ovdje kako bih promovirao zdrav način života, ovdje sam da bih objasnio kako znamo je li nešto dobro ili loše za vas.”

NACIONAL: Dok sam čitao vašu knjigu, u Jutarnjem listu objavljen je tekst o kiselom kupusu u kojem stoji “znanstvenici ističu da kiseli kupus pomaže u pravilnom lučenju hormona te da svakodnevna konzumacija, u malim količinama, uvelike pridonosi hormonskoj homeostazi. Velika pobornica upotrebe poznata je nutricionistica dr. Gillian McKeith”. Pomaže li kiseli kupus lučenju hormona i trebamo li ga jesti zato što to preporučuje Gillian McKeith, koju ste u svojoj knjizi toliko kritizirali?

– Ovo je doista veselo. Pojavljuje li se Gillian McKeith na nekoj od televizija u Hrvatskoj?

NACIONAL: Ne, ona je malo poznata u Hrvatskoj, ali je ipak citiraju kao meritornu osobu.

– Želim upozoriti ljude kako prepoznati prevarantsku znanost. Ja nisam magični stroj, ne mogu u sekundi provesti istraživanje i reći vam je li nešto što je objavljeno u medijima točno ili nije. Ne znam ništa o kiselom kupusu i o lučenju hormona, ali moram reći da mi to zvuči pomalo nevjerojatno. Iskreno, ne znam što bi trebao značiti izraz “pravilno lučenje hormona”, a drugi razlog za sumnju da se radi o prevarantskoj znanosti jest pozivanje na Gillian McKeith koja je nevjerojatan lik. Primjerice, ona je tvrdila da ima titulu doktorice, a onda sam ustanovio da je tu titulu dobila preko neovlaštenog dopisnog tečaja s jednog fakulteta u Americi koji je prošle godine zatvoren. U svom životopisu tvrdila je kako je član Američke udruge nutricionističkih savjetnika, što zvuči vrlo autoritativno. To je počast koju sam uspio dobiti i za svoju mrtvu mačku. Naime, otišao sam na internetsku stranicu tog udruženja, ispunio formular na ime moje mrtve mačke Henriette Goldacre, uplatio 60 dolara i tri tjedna kasnije dobio sam diplomu na kojoj stoji da je Henrietta postala ovlašteni član te udruge. Znači, da biste bili član te akademije, ne trebate biti nutricionist, ne morate biti ni ljudsko biće, čak ne morate biti ni živi, što je sve skupa nevjerojatno.

NACIONAL: Kako to da je Gillian McKeith ipak medijski tako popularna kao nutricionistica?

– Ne radi se samo o njezinim kvalifikacijama, riječ je o osobi koja je iznosila tvrdnje o znanosti. Jednom je tako rekla da treba jesti što više tamnozelenih listova, poput špinata, jer to sadrži puno klorofila i od toga će vam krv oksidirati. Kao što znate, klorofil stvara kisik pomoću Sunčeve svjetlosti, a u vašem tijelu je prilično mračno. Ako u vašem tijelu nije mračno, onda ste u problemu. Čak i ako nije mračno jer ste nekako gurnuli reflektor kroz svoju stražnjicu pa je došlo do oksidiranja, tek ste onda u opasnosti jer može doći do eksplozije. Nije to sve, tvrdila je kako je svaka klica krcata hranjivom energijom potrebnom za stvaranje narasle zdrave biljke. To je glupost. Ima li klica šećerne trske istu količinu hranjive energije kao i zdrava biljka šećerne trske? Naravno da ne. Meni je fascinantno što novine silno žele objavljivati mišljenja ljudi kao što je Gillian McKeith, kao da su oni autoriteti i eksperti. Novine žele objavljivati komplicirane priče i stvoriti iluziju kako objavljuju nešto potpuno novo. Zato svaki tjedan u novinama možete naći članak o borbi protiv raka.

NACIONAL: Može li se doista zdrav način života svesti na vaš prijedlog: Jedite voće i povrće, vježbajte i nutricionist vam ne treba?

– Svi znaju da morate jesti što više voća i povrća, vježbati, da se ne smijete previše udebljati, ne smijete pušiti i piti previše alkohola. No problem za novine je što u tome nema ništa ni zanimljivo ni glamurozno. Da bi nutricionist ili alternativni terapeut zaradili novac od svojih savjeta, oni moraju zakomplicirati, kako bi svoje savjete pretvorili u komercijalni proizvod. Ako neki nutricionist dođe i kaže “trebate jesti više voća i povrća”, nitko mu neće plaćati 60 funti po satu za takvu vrstu savjeta. Umjesto toga imate dnevni list u Hrvatskoj koji objavljuje priču o kiselom kupusu. Ima još nešto u toj priči o kiselom kupusu koja me intrigira. Kada se piše o nekoj kompliciranoj temi i predstavlja je se javnosti, važno je objasniti komplicirane tehničke riječi koje se koriste. Ako ste objektivni, pomoći ćete ljudima da shvate. Umjesto toga, u članku koji ste mi spomenuli koristi se riječ homeostaza i pravilno lučenje hormona. To su riječi koje zvuče vrlo znanstveno, ali nema objašnjenja što one znače. Time se stvara iluzija kako autor zna o čemu piše a da ne informira čitatelja o čemu je zapravo riječ. Upravo sam to želio pokazati u svojoj knjizi, da je vrlo lako shvatiti što je dobro a što loše za nas. Oni koji žele da to zvuči komplicirano vjerojatno vas žele navesti na krivi put.

NACIONAL: Čitajući vašu knjigu, čini se da sve nutricioniste smatrate prevarantima. Je li to baš tako?

– Nije me briga ako je neki nutricionist prevarant ili nije, kao što me ne zanimaju ljudi koji su prevareni. Kada netko odluči posjetiti nutricionista, meteopata ili alternativnog terapeuta i kada mu da novac u zamjenu za čarobne tablete, onda je to odnos između žrtve i onog koji iskorištava tu žrtvu. No briga me je što se takvi ljudi pojavljuju u novinama i uporno podcjenjuju javno shvaćanje znanosti. To doista nije fer. Pisao sam o tim ljudima jer mi je zanimljiv način na koji oni iskrivljuju činjenice i tome sam dodao objašnjenje kako znanost treba ispravno koristiti.

NACIONAL: Kako gledate na popularnost dućana s organskom hranom? U Hrvatskoj, gdje utjecaj genetski modificirane hrane nije velik, dućani s organskom hranom također postaju jako popularni i sve ih je više.

-Uvijek sam tužan kada vidim da su se dućani sa zdravom hranom odlučili povezati s trgovcima sranjem. Dućani zdrave hrane mogu biti mjesta gdje možeš dobiti divnu, zdravu hranu, svježe povrće, smeđu rižu. Umjesto toga, kada uđete u dućan zdrave hrane, zajedno s malo zdrave hrane, naići ćete na brojne police prepune vitamina i tableta te knjiga punih sranja. Nakon što su pročitali moju knjigu, brojni vlasnici dućana zdrave hrane su mi pisali kako i dalje prodaju zdravu hranu ali i vitamine i tablete zato što ih ljudi žele kupovati. To je za mene bilo obeshrabrujuće. Međutim, napisali su mi da više ne prodaju knjige prepune sranja jer im je neugodno. E, sad, nemaju ništa protiv prodaje tableta, ali ne žele prodavati knjige.

NACIONAL: Godine 2003. počeli ste pisati o lošoj znanosti u kolumni u listu Guardian. Kako je počela vaša suradnja s tim listom?

– Jednostavno sam im se jednog dana javio i rekao da želim nešto napisati. Bio sam ljut čitajući svakojake stvari u novinama koje su bile neistinite te sam im se obratio sa željom da objasnim o čemu se u znanosti radi. Prvih nekoliko puta ljudi iz Guardiana su me odbili, ali to je normalno.

NACIONAL: Ubrzo nakon vaših tekstova našli ste se na udaru onih koje kritizirate te su protiv vas podignute brojne tužbe. Jeste li ikada proglašeni krivima?

– Svatko u svijetu tko zna nešto o znanosti ili medicini, te pročita sve one glupe novinske tekstove, mora se uhvatiti za glavu. Čini mi se da sam svojim pisanjem postao neka vrsta glasnogovornika svih tih ljudi. Iako u novinama i dalje ima nevjerojatan broj gluposti, čini mi se da se nešto ipak pomaknulo. Zahvaljujući internetu stvorila se zajednica koja je ustala protiv gluposti u novinama, na televiziji i radiju. Nije bilo lako. Brojni nesretni novinari i prodavači lažnih tableta objavljivali su neugodne optužbe protiv mene. Izmišljali su laži o meni, što je doista tužno. Bio sam razočaran kada sam shvatio da to rade i novinari. Postoji nešto čudno u vezi s novinarima, oni nisu navikli da netko kritizira njihov rad. Svaki put kada bih utemeljeno napisao kako je nešto vezano za medicinu i znanost netočno napisano, reakcija je gotovo uvijek bila ista, poručili bi mi da začepim. U nekoliko slučajeva objavljeni su tekstovi gdje su doslovno izmišljali stvari o meni i napadali me a sve zato da bih začepio. To je bila njihova želja. Mnogi su mi prijetili tužbama, tužili me, ali ni jednu tužbu nisu dobili. Da sam kojim slučajem napisao nešto pogrešno, rado bih priznao svoju pogrešku i napisao ispravak. Povremene pogreške nisu ništa strašno, problem je kada se sustavno i namjerno objavljuju tekstovi s krivim podacima. Jedan prodavač lažnih tableta tvrdio je kako me plaća farmaceutska industrija iako sam ja jedan od najvećih kritičara farmaceutske industrije u Velikoj Britaniji. Napisao sam više tekstova o lošim stranama te industrije nego ijedan drugi britanski novinar. A onda su izmislili da sam sluga farmaceutske industrije a sve kako bih začepio. U tim trenucima najbolje je učiniti sasvim suprotno, a to je ne začepiti.

NACIONAL: Oni koji vas ne vole kažu da ste samo vješt retoričar.

– Ja samo pišem kada primijetim da je nešto krivo objavljeno i to objasnim. Nema ničega jako pametnog u onome što ja radim. Svatko bi to mogao raditi.

NACIONAL: Mediji su prepuni vijesti o novim lijekovima, novim otkrićima, novim kremama za povećanje grudi. Koga više krivite – medicinsku industriju koja okreće milijarde dolara ili medije i novinare koji automatski prenose vijesti o novim otkrićima bez provjere istinitosti informacija?

– Nikoga se ne može pojedinačno kriviti. Riječ je o opisivanju fascinantnog sustava u kojem su svi na neki način povezani u objavljivanju lažnih priča. Postoji jako puno velikih kompanija prepunih novca koje koriste skupe timove za odnose s javnošću kako bi promovirale svoj brend u novinama. S druge strane, postoje brojni novinari koji traže histerične i ekstremne priče koje upadaju u oči čitatelja a koji ujedno nemaju puno vremena pa samo prepišu vijesti koje dobiju od tih kompanija. Zatim postoje čitatelji novina koji su također odgovorni jer žele čitati takve histerične tekstove. Novinari često pišu o onome što javnost želi i spremni su izmisliti nešto kako bi čitatelji dobili ono što žele. Ja želim opisati taj sustav i objasniti kako to funkcionira.

NACIONAL: Zašto su obični čitatelji, kako u Velikoj Britaniji tako i u Hrvatskoj, toliko zainteresirani za medicinska otkrića i zašto su tako lakovjerni kada se reklamiraju medicinski proizvodi koji nude brzo ozdravljenje?

– Zato što svatko želi brzo ozdravljenje. Problem je u tome što, ako nešto zvuči predobro da bi bilo istinito, onda je to vjerojatno doista tako.

NACIONAL: Postoji li način na koji bi se mogla suzbiti “loša znanost”?

– Ne želim ništa suzbiti, bitno je reagirati na tako nešto i upozoriti kada netko znanstveno griješi. Ne želim nikoga zaustaviti u svom radu, ne zanima me ako netko vara ljude prodajući im skupe tablete, samo želim da mi se dopusti da objasnim kada se dokazi predstavljaju na pogrešan način i na taj se način ljude navodi na krivi put. Ujedno im objašnjavam kako to rade. Na kraju krajeva, vjerojatno ne možete zaustaviti ljude da govore gluposti u medijima, ali možete unijeti smisao u sve to. Upozoravajući na pogreške dobivate korisne povratne reakcije i vidite da se ljudi brinu.