Ivica Belina predsjednik je Koalicije udruga u zdravstvu, koja okuplja desetak udruga pacijenata. Sljedećeg tjedna sudjelovat će na godišnjoj Konferenciji o ljudskim pravima koju organizira Kuća ljudskih prava, na kojoj će jedna od tema biti i “Utjecaj epidemije COVID-19 na ljudska prava u Hrvatskoj”. Uoči konferencije, Belina u intervjuu za Nacional.hr iznosi osnovne probleme što ih je pacijentima i cijelome zdravstvenom sustavu u Hrvatskoj uzrokovala pandemija koronavirusa.

– Što kažu članovi udruga uključenih u Koaliciju udruga u zdravstvu, koliko im je pandemija Covida otežala pristup zdravstvenoj skrbi?

– S obzirom da se epidemiološka situacija u zemlji mijenjala od užujka naovamo, teško je govoriti generalizirano. U prvoj fazi, nakon proglašenja lockdowna, najveći je problem predstavljalo odgađanje svih operativnih zahvata, što je rezultiralo i primjenom novih, prilagođenih protokola liječenja. Zabrinuti su bili i pacijenti koji su završili liječenje ili su u remisiji bolesti, napose onkološki pacijenti i oboljeli od drugih kroničnih nezaraznih bolesti, a koji nisu mogli obavljati redovne kontrolne preglede radi kontrole svog zdravlja. Moram reći da su svi koji su primali liječenje to i nastavili tijekom cijele situacije s COVID-19, te se za dio pacijenata čak i ubrzao i pojednostavio put pacijenta kroz zdravstveni sustav, zbog smanjenog pritiska na zdravstvene ustanove. S druge strane, zbog straha od zaraze postoji opravdana bojazan da je dobar dio građana ignorirao svoje simptome i odložio odlazak liječniku, posljedice čega ćemo tek vidjeti u nadolazećoj godini.
Jedan od najvećih problema je bila dostupnost palijativne skrbi i kućne njege, koje su i inače nedovoljno dostupne na cijelom teritoriju RH, a sada su to bile još i manje. Čak i na području primarne zdravstvene zaštite bilo je problema u dostupnosti, jer se zbog preopterećenosti liječnike nije moglo dobiti na telefon ni e-mail. Veliku poteškoću svim građanima predstavljale su i nejasne i nekonzistentne informacije o dostupnosti zdravstvene zaštite; kako, kada i gdje je ostvariti. Cijeloj situaciji pridonio je i potres u Zagrebu, koji je smanjio kapacitete zdravstvenih ustanova, a točka na ‘i’ bilo je zatvaranje svih djelatnosti osim liječenja COVID pacijenata u KB Dubrava – dogovorena liječenja i operativni zahvati su odgođeni na neodređeno, pacijente su ponovo raspoređivali njihovi liječnici obiteljske medicine i bilo je situacija da su pojedinci imali dogovorene operativne zahvate, nakon čega bi se našli u situaciji da ponovo idu na prvi pregled u drugu zdravstvenu ustanovu. Izgubljeno je mnogo vremena, a o psihičkom zdravlju pacijenata da i ne govorim.

– Je li javnost svjesna razmjera tih teškoća? Govorili li se o tome u medijima kako vi mislite da bi trebalo?

– Mislim da se zapravo većini pozadinskih problema nije posvetilo dovoljno pažnje, niti su oni prepoznati kao takvi. Jedna od najvećih nepoznanica je kako u ovih devet mjeseci žive starije osobe, koje smo iz dobre namjere, da bismo im smanjili mogućnost zaraze na neki način socijalno izolirali. Mali postotak te dobne skupine služi se elektronskim medijima i mobilnim telefonima, a s obzirom da je situacija u gradovima kritična, ne usudim se ni razmišljati kakva je situacija u pasivnim krajevima Hrvatske, koliko je tamo zdravstvena zaštita dostupna, jer to su ljudi koji rijetko traže pomoć jer ni ne znaju gdje bi je potražili. Kakva je njihova kvaliteta života, još je veće pitanje. U medijima ni javnosti nismo čuli mnogo ni o oboljeloj djeci, osobito od malignih ili rijetkih bolesti i njihovim obiteljima. Te su obitelji i inače izložene riziku od socijalne isključenosti, a u ovoj situaciji to je značajno naglašeno. Pitanje je kako će se to odraziti na mentalno i emocionalno zdravlje te djece, ali i njihovih roditelja. Pitanje mentalnog zdravlja također mislim da nije adekvatno razmatrano, doduše, o njemu se ponešto i pisalo, ali konkretne mjere, preporuke i savjeti su izostali. Problem nemogućnosti posjeta voljenim osobama, osobito onima u terminalnim fazama bolesti, onemogućio je brojnim obiteljima i prijateljima da se dostojanstveno oproste od svojih voljenih.

– Što su, sa stajališta Koalicije udruga u zdravstvu, najveći problemi?

– Nekako ispada da su sve snage, misli, ideje i resursi uloženi u nošenje s koronakrizom, a kao da su sve ostale bolesti nestale. Bilo je sjajnih inicijativa, osobito povezanih s IT rješenjima za upućivanje pacijenata i slanje nalaza, ali nažalost, takva rješenja su samo djelomično funkcionalna jer različite bolnice koriste različite informatičke sustave od kojih neki to nisu bili u stanju podržati. Prije sam već spomenuo problem jasnih i razumljivih informacija, kako o samoj koronakrizi i mjerama minimalizacije rizika, tako i o funkcioniranju zdravstvenog sustava. Prva situacija pridonijela je neodgovornom ponašanju građana i minorizaciji problema COVID-19 pandemije, a druga je pridonijela nedovoljnoj dostupnosti zdravstvene zaštite. Ne smijemo zaboraviti da je i situacija između bolnica i veledrogerija samo djelomično, odnosno privremeno riješena, jer kompletan dug zdravstvenih ustanova nije podmiren i veledrogerije su već najavile da u ovakvim uvjetima one teško mogu poslovati. Zaoštravanje problema u dostupnosti lijekova možemo očekivati već početkom sljedeće godine.

– Jesu li vam dostupne ikakve statistike o broju pacijenata kojima je proteklih mjeseci zbog koronakrize bila uskraćena ili otežana zdravstvena skrb?

– Nažalost, službeni podaci ne postoje. Vjerujem da se to razlikovalo do županije do županije, mi imamo neke informacije s terena, ali se ne bih usudio baratati brojkama jer službene ne postoje, a mi svakako nemamo kompletne informacije.

– Što preporučate?

– Kao organizacija smo i službeno iznijeli prijedloge Ministarstvu zdravstva za onkološku skrb – procjena postojećih kapaciteta i javna objava rezultata procjene, optimalno raspoređivanje kadrova i resursa tamo gdje su potrebni, mapiranje potreba u lokalnim zajednicama putem županijskih Zavoda za javno zdravstvo, procjene potreba od strane stručnih društava i strategije i taktike kako te potrebe zadovoljiti… Vjerujem da bi se ovi prijedlozi mogli zapravo odnositi na bilo koju skupinu bolesti.

– Biste li na osnovu Vašeg iskustva zaključili da je hrvatski zdravstveni sustav kolabirao pod teretom koronakrize?

– Ne bih išao toliko daleko da bih rekao da je zdravstveni sustav kolabirao, ali je svakako razotkrio sve svoje slabe i ranjive strane. Ni jedna od njih nije otprije nepoznata, ali kako su sada sve zajedno došle do izražaja, teško ih je sve odjednom i rješavati. Naravno da je zdravstvenom i medicinskom, ali i nemedicinskom osoblju u sustavu teško, da rade u iznimno teškim uvjetima, da su pod dodatnim opterećenjem, i da su i dodatno opterećeni strahom od zaraze. Naravno da sad uviđamo posljedice neulaganja u specijalizacije i kadrove općenito, nedostatak liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i slično, ali ovo je i situacija u kojoj je sustav sam o sebi trebao puno naučiti te uvidjeti kako učiniti pozitivne funkcionalne promjene da bi se modernizirao i ostao održiv.