Tvrtka Zarja Grupa na hrvatskom tržištu poljoprivrednih proizvoda djeluje 20 godina. Odnedavno pod brendom Rajska, poznata je kao pionir hidroponskog uzgoja voća i povrća u staklenicima smještenima na čak pet hektara površine u mjestu Kerestinec u blizini Zagreba. Krajem devedesetih započeli su s proizvodnjom jagoda, rajčica i krastavaca, s vremenom su se specijalizirali isključivo za rajčice sorte grappolo, a potom od 2011. godine i za posebne vrste rajčice – popularne i sve traženije cherry i koktel rajčice. Danas su, prema riječima vlasnika i direktora tvrtke Zvonimira Belića, najveći proizvođač cherry i koktel rajčica u Hrvatskoj. S ponosom će spomenuti da su prije tri godine na poljoprivrednom sajmu Fruit Logistic u Berlinu bili pozvani među 50 najboljih proizvođača u svijetu. No lijepa priča o rajčicama ima i svoje naličje koje obilježavaju nesmiljena državna birokracija i nerazumijevanje nadležnih institucija prema malim i srednje velikim poljoprivrednim proizvođačima. Zvonimir Belić nam je ispričao kako se nosi s tim problemima, zbog čega mu je suradnja s Ministarstvom poljoprivrede dobra, a njihovo razumijevanje poteškoća s kojima se bori u poslovanju važno i gdje vidi domaću poljoprivredu u godinama koje dolaze.

NACIONAL: Jeste li do sada imali podršku i razumijevanje Ministarstva poljoprivrede i kakva je vaša suradnja s državnim institucijama?

Moram priznati da sam imao prilično dobar odnos s nedavno smijenjenim ministrom Tomislavom Tolušićem, koji je bio otvoren za susrete i razgovor. On je bio jedan od rijetkih ministara do kojega smo mogli doprijeti i mi mali i srednji proizvođači jer su tu privilegiju do tada imali samo veliki koncerni. Više puta smo se sastajali i razgovarali o konkretnim problemima s kojima se suočavamo u našem radu. Ministar je pokazao razumijevanje i za nas male i srednje proizvođače i pokazao je volju za rješavanje naših problema, a to je posebno važno u situacijama kada treba reagirati brzo i kada administraciju treba rješavati promptno. Tolušić je također brzo reagirao kada je trebalo riješiti problem korištenja europskih fondova za male i srednje poljoprivredne proizvođače. Do tada su se procedure raspisivanja natječaja, rješavanja dozvola i prijava razvlačile i po dvije do tri godine, a vrijeme raspisivanja natječaja nikada nije bilo najavljeno, što je nama proizvođačima stvaralo velike probleme u postupku prikupljanja potrebne dokumentacije. Ministar je nasreću taj proces znatno ubrzao. Posebno je bilo apsurdno da gotovo 10 godina, zahvaljujući nečijem grubom previdu koji se dogodio tijekom pregovora za članstvo u EU, poljoprivrednici koji se bave stakleničkom proizvodnjom uopće nisu mogli aplicirati za korištenje prvo pretpristupnih, a potom kasnije i EU fondova za bespovratno financiranje poljoprivredne proizvodnje. Hrvatska je bila jedina zemlja u Europskoj uniji čiji poljoprivrednici više od 10 godina nisu uopće mogli koristiti europske poticaje za izgradnju staklenika. Ministar Tolušić je uočio taj problem i odlučio otvoriti i ubrzati taj proces. To je bio dobar potez. Doduše, ta odluka nije bila savršena, još uvijek se vuku neki repovi i traju sudski postupci vezani uz te natječaje na koje su se javljali i veliki koncerni iako za njih natječaji nisu bili predviđeni. Ta su sredstva namijenjena za male i srednje poljoprivrednike jer se veliki koncerni ionako na sasvim drugačiji način financiraju i imaju daleko snažnije veze s državom, što im značajno olakšava poslovanje.

‘BILO NAM JE TEŠKO nakon 2016. okrenuti se tržištima rada izvan regije i okrenuti se svijetu. U ovom trenutku zapošljavamo 20 radnika iz Indije, a ovih dana očekujemo još jednu grupu od 10 Indijaca’

NACIONAL: Jeste li iskoristili te fondove?

Svakako. Nakon 10 godina stagnacije konačno smo došli u priliku da možemo proširivati svoje kapacitete uz pomoć fondova Europske unije. Ove smo godine uspjeli iskoristiti subvenciju od tri milijuna eura bespovratnih sredstava kojom smo dogradili još jedan staklenik površine 2,5 hektara i time proširili svoje kapacitete za dodatnih 100 posto. Sada se naši staklenici prostiru na pet hektara površine. Povećali smo svoju proizvodnju s dosadašnja dva na četiri milijuna paketića rajčica na godinu i osim na domaće i susjedno tržište Slovenije od iduće godine ulazimo i na tržište Srbije.

NACIONAL: S kakvim se još problemima susrećete u poslovanju i uspijevate li ih riješiti s nadležnim državnim tijelima?

Posljednje se dvije godine mučimo s problemom nedostatka radne snage. I o tome sam dosta razgovarao s bivšim ministrom Tolušićem, a isti će problem naslijediti i nova ministrica Marija Vučković. Pokušao sam uvjeriti ministra da ne ovisi sve o nama kao proizvođačima nego da i država mora uskočiti sa svojim mjerama kako bismo zaustavili odljev radne snage. Upozorio sam ministra da obzirom na iznose koje svaki poslodavac uplaćuje u državni proračun imamo pravo tražiti snažniji angažman Vlade da se riješi ovo pitanje. Uspjeli smo postići da je Ministarstvo pristalo nakon nekoliko godina povećati kvote i dozvoliti uvoz radne snage izvana za poljoprivredne radove i ta je odluka stigla u zadnji čas. Da nam to nije omogućeno, mi ne bismo danas mogli normalno proizvoditi jer na tržištu domaće radne snage nismo u mogućnosti dobiti dovoljan broj radnika.

NACIONAL: Kada je riječ o nedostatku radne snage, u medijima su najglasniji turistički djelatnici koji se žale na manjak radnika u turističkoj sezoni. Isti problem u ostalim gospodarskim granama prolazi tiho i gotovo neprimjetno. Zbog čega je to tako i kako ste vi riješili ovaj problem?

Sve do 2016. godine mi nismo imali nikakvih problema s nalaženjem dovoljno radne snage, a radnike smo pronalazili među lokalnim stanovništvom ili u BiH. No te 2016. godine sve se promijenilo doslovce u tri mjeseca. Odjednom na tržištu nije bilo dovoljno ljudi koji su bili voljni raditi na poljoprivrednim poslovima, na naše pozive i natječaje javilo bi se svega par ljudi. Unazad dvije godine taj je problem posebno izražen. U javnosti se o ovom problemu počelo raspravljati tek ovoga proljeća kada su turistički djelatnici zavapili da nemaju dovoljno radnika koji žele raditi u turističkoj sezoni. A iste probleme imamo i mi u poljoprivredi, samo nismo bili toliko medijski eksponirani. Nije to bio samo problem nas malih i srednjih proizvođača, s istim su se izazovima suočavali i veliki proizvođači. Radnike više nismo mogli naći čak ni u susjednoj BiH jer i iz te zemlje radnici bježe na Zapad. A država je presporo reagirala, nije učinila ništa kako bi na vrijeme povećala kvote za strane radnike, što je našu tvrtku dovelo do apsurdne situacije da nam je zbog premalog broja radnika proizvodnja došla u pitanje. Moram priznati i da je i nama bilo teško  prelomiti dosadašnji način razmišljanja, okrenuti se tržištima rada izvan regije i okrenuti se svijetu. U ovom trenutku zapošljavamo 20 radnika iz Indije, a očekujemo još jednu grupu od 10 radnika, koja treba stići za nekoliko dana. Izuzetno smo zadovoljni jer su se dobro prilagodili i pokazali su se kao vrlo vrijedni radnici. Njihove su plaće identične onima koje dobivaju naši radnici, a naši su ih domaći ljudi jako dobro prihvatili.

NACIONAL: Smijenjenog ministra Tolušića naslijedila je ministrica Marija Vučković. Što očekujete od nove ministrice i kojim bi se problemima, prema vašem mišljenju, trebala prioritetno posvetiti?

Iskreno se nadam da će i nova ministrica imati sluha za nas male i srednje proizvođače i da će nastaviti rješavati preostale probleme, a obzirom da je u vrijeme mandata ministra Tolušića bila državna tajnica u istom Ministarstvu vjerujem da je dobro upoznata s problemima koji muče poljoprivredne proizvođače i da joj neće trebati dugo da uđe u problematiku. Nadamo se i da će se nova ministrica više posvetiti velikom problemu nejasnog deklariranja proizvoda koji muči sve nas proizvođače. Naime, na deklaracijama proizvoda koje možete naći na policama naših trgovina naći ćete podatak gdje je proizvod pakiran, ali ne i gdje je proizveden, što ostavlja velike mogućnosti uvoznicima hrane da manipuliraju porijeklom proizvoda. Time su prije svega zakinuti domaći proizvođači koji nisu u mogućnosti adekvatno deklarirati proizvod kao zaista domaći, a kupci su dovedeni u zabludu jer često, uvjereni da kupuju domaći proizvod, u stvari kupuju uvozno voće i povrće pakirano u Hrvatskoj. Poseban je problem što proizvod koji dolazi iz uvoza vrlo često nije jednake kvalitete kao i domaći i ne može se s njime mjeriti, ali je zato osjetno jeftiniji od domaćeg, pa domaćim proizvođačima uvoznici niskim cijenama rade nelojalnu konkurenciju. To doista jest zavaravanje kupaca, no s druge strane stvara i velike gospodarske probleme jer se u pravilu u Hrvatsku uvozi loša roba koje se proizvođači nastaje riješiti, a istovremeno uvoznici nama kao domaćim proizvođačima ruše cijenu proizvoda robom koja je lošije kvalitete.

NACIONAL: Jeste li o tome razgovarali s predstavnicima Ministarstva?

Nekoliko puta smo o tome razgovarali u Ministarstvu, no ne vidim nekog pomaka. Upozoravali smo ministra da domaćim proizvođačima cijenom konkurira proizvod koji je daleko lošije kvalitete od domaćeg. Stoga od nove ministrice očekujemo da poradi na tome problemu i da to konačno riješimo. Također očekujemo i da država izađe u susret proizvođačima, da smanji nepotrebna davanja i da ubrza administrativne poslove koji su danas nepotrebno i nedopustivo spori. Ono što nas posebno muči i što ćemo tražiti od nove ministrice jest da pravovremeno najavi datum otvaranja natječaja za subvencije iz europskih fondova kako bismo se na vrijeme stigli pripremiti i prikupiti potrebnu dokumentaciju. Do sada je taj proces bio vrlo kaotičan i nesređen i nikada nismo imali dovoljno vremena za pripremu prijave na natječaj. Očekujemo i da Ministarstvo poljoprivrede pripremi neke naputke svim državnim uredima koji su vezani uz pripremu dokumentacije i izdavanje dozvola i da ih upozori da dokumentaciju vezanu uz natječaje za europske fondove rješavaju po prioritetima i ubrzanim postupkom kako ne bismo bespotrebno gubili vrijeme i novac na prikupljanje beskrajne dokumentacije i dozvola da bismo ostvarili pravo na prijavu na natječaj. Država mora biti bolje umrežena, brža i efikasnija kako bi i gospodarstvo bilo uspješnije. Na tome ćemo raditi u narednim godinama i nadam se da ćemo imati razumijevanje nove ministrice.

‘Državna strategija poljoprivrednog razvoja u RH već dugi niz godina je ista i nije se mijenjala ni osuvremenjavala već više od desetljeća. A poljoprivreda ide naprijed i tehnologija se mijenja’

NACIONAL: Što je s politikom državnih poticaja za poljoprivredne proizvođače? Jeste li zadovoljni poticajima, možete li se na njih osloniti i koristite li ih?

Proteklih smo godina, odnosno od samog osnivanja tvrtke, izrazito nezadovoljni državnim poticajima za poljoprivrednu proizvodnju. Spomenuo sam ranije da 10 godina nismo imali mogućnost konkurirati za bespovratna sredstva iz europskih fondova. U isto to vrijeme nismo imali priliku niti prijaviti se na druge natječaje, primjerice one u Ministarstvu rada i poduzetništva, jer su nas svaki puta vraćali na naše matično Ministarstvo poljoprivrede. A u našem matičnom Ministarstvu nismo se mogli prijaviti na natječaje jer je apliciranje na natječaje za poticaje bilo zabranjeno proizvođačima koji su obrađivali više od jednog hektara zemljišta. Rezultat je da naša tvrtka više od 10 godina nije imala pravo ni na državne poticaje niti na bespovratna sredstva iz europskih fondova i time smo bili osjetno zakinuti u odnosu na druge proizvođače jer smo kompletnu proizvodnju morali financirati sami.

NACIONAL: Znači li to da od nove ministrice očekujete da krene sređivati stanje i u politici dodjele državnih poticaja za poljoprivrednu proizvodnju?

Svakako. No sve počinje od strategije. Da bismo znali gdje želimo stići u poljoprivrednoj proizvodnji, kakva je naša budućnost i gdje se Hrvatska vidi u poljoprivrednom sektoru za 10 ili 20 godina, moramo odrediti konkretne ciljeve i strategiju. Nažalost, naša je strategija poljoprivrednog razvoja već dugi niz godina ista i nije se mijenjala ni osuvremenjavala već više od desetljeća. A poljoprivreda ide naprijed, tehnologija se mijenja, europski ciljevi u poljoprivrednoj proizvodnji mijenjaju se svakih nekoliko godina. Mi ih ne pratimo dovoljno brzo. Država treba biti mnogo brža u prihvaćanju novih tehnologija, u poticanju investicija i promjeni ciljeva i strategije. U strategiju svakako trebaju biti uključeni i korištenje državnih poticaja i europskih fondova, a država mora odlučiti u koje vrste proizvodnje će kanalizirati takve poticaje i kako će pomoći malim i srednjim proizvođačima da razviju uspješne modele proizvodnje. Očekujemo od ministrice da strategiju osuvremenjuje i prilagođava je novim europskim poljoprivrednim smjernicama. Hrvatska ima prostora da proizvodi dovoljno hrane i za vlastite potrebe, ali i za izvoz, i siguran sam da se na tržištu možemo nametnuti kvalitetom naših proizvoda.

NACIONAL: Uzevši u obzir sve probleme koje ste naveli, možete li procijeniti gdje je hrvatska poljoprivreda u odnosu na razdoblje otprije pet godina? Vide li se neki pomaci i je li se moglo i moralo učiniti više?

Uvijek se može učiniti više. Mi smo pak sa svoje strane zadovoljni činjenicom da su se bar neke stvari pokrenule. Konačno nam se otvorila mogućnost korištenja europskih fondova, nama je to bio veliki vjetar u leđa i sada poslujemo stabilnije i mirnije. No gledajući šire, situacija se nije previše promijenila nabolje jer ljudi odlaze iz Hrvatske i sve je manje ljudi koji se bave poljoprivredom. Iako smo u nekoliko sektora – posebno u maslinarstvu ili vinarstvu u kojem smo prepoznati i u svijetu – postigli vrhunske rezultate i tako pokazali da možemo postići mnogo kad imamo pravu podlogu, to nije dovoljno. Mi možemo puno više, ali se bojim da će, ne reagira li država sa svoje strane određenim poticajnim mjerama i to brzo, proći previše vremena i da će kolektivno znanje iz poljoprivrede koje smo skupljali desetljećima unatrag naprosto biti izgubljeno. Nažalost presporo prihvaćamo nove trendove i nove tehnologije u poljoprivrednoj proizvodnji i bojim se da će se mnogo toga izgubiti ne načini li država drastičan zaokret u svojem odnosu prema poljoprivredi.

NACIONAL: Kad spominjete sporost u prihvaćanju novih tehnologija i trendova, gdje je, po vašoj procjeni, u ovom trenutku hrvatski poljoprivrednik u odnosu na europske kolege? Možemo li svojim proizvodima biti konkurentni i što se može učiniti da naši proizvodi na tržištu zemalja EU-a bolje kotiraju?

Znate, kada je Hrvatska postala članica Europske unije rečeno nam je da nam se širom otvaraju vrata tržišta od 500 milijuna potrošača i da su naše mogućnosti ogromne. Tada su nam i makroekonomisti objašnjavali da smo se i ranije trebali okrenuti izvozu i da smo trebali na vrijeme pronaći svoje mjesto u Europi. No ja se s tim mišljenjem nikad nisam slagao. Zar nije posve logično da svoje proizvode prvo ponudite lokalnom tržištu, na kojem trebate stvoriti bazu? Tek tada možete krenuti u izvoz jer u protivnom nećete imati ni količine ni kvalitetu koje možete ponuditi inozemnom tržištu. Uz to, na tom se tržištu treba i probiti, što nije jednostavno, jer morate biti i bolji i kvalitetniji, ali i cijenom konkurentniji kako biste uspjeli prodati svoje proizvode vani. Ja bih dakle, prema sugestijama makroekonomista, svoje proizvode trebao prodati vani napuštajući vlastito tržište, koje onda ostaje otvoreno uvoznicima robe lošije kvalitete. Što od toga imaju moji kupci i što ima država od takve politike? Osim toga, treba znati da ja sa svojim proizvodom koji sam proizveo bez državnih poticaja i bez podrške države, uz konstantnu iscrpljujuću bitku s glomaznom i sporom državnom administracijom i s neriješenim problemima valjanih građevinskih dozvola za moje staklenike, ulazim na tržište na kojem već 30 ili više godina suvereno vlada poljoprivrednik koji proizvodi uz državne subvencije od 50 do 70 posto, koji je odlično organiziran u proizvođačke grupe i klastere koji ga dodatno podržavaju, koji mu olakšavaju investiranje s daleko povoljnijim kreditima od onih kakvi se nude u Hrvatskoj i osiguravaju mu nepovratna poticajna sredstva za proizvodnju, koji je u potpunosti otplatio sve svoje kredite i koji u svakom trenutku ima podršku i pomoć države. Kako ja mogu konkurirati takvom proizvođaču? Jedini način da hrvatski proizvođač može konkurirati na inozemnom tržištu jest da država stvori jednake uvjete za sve proizvođače i da nam maksimalno olakša poslovanje kroz bolju organizaciju državne administracije, poticaje i oslobađanje od prevelikih davanja.

‘Svi staklenici za uzgoj voća i povrća u Hrvatskoj rade bez valjane građevinske dozvole jer Ministarstvo graditeljstva i prostornog planiranja punih 17 godina taj problem nije sposobno riješiti’

NACIONAL: Spomenuli ste probleme s građevinskim dozvolama za staklenike. O kakvim je problemima riječ?

Teško je vjerovati, no mi proizvođači povrća i voća iz stakleničkog uzgoja već više od desetljeća i pol pokušavamo riješiti problem ishodovanja građevinske dozvole za staklenike i taj apsurdni administrativni problem već nam godinama otežava normalno poslovanje. Svi staklenici u Hrvatskoj praktički rade bez valjane građevinske dozvole jer Ministarstvo graditeljstva i prostornog planiranja punih 17 godina taj problem nije sposobno riješiti. Naime, Hrvatska je iz bivše države prepisala pravilnike za gradnju jednostavnih građevina, u koje spadaju i staklenici i plastenici. U tim je pravilima između ostaloga stajala i odredba o nosivosti krovne konstrukcije od 125 kilograma po kvadratnom metru koja je odgovarala nosivosti industrijske hale, iako je staklenik posve drugačija građevina. U isto vrijeme u svijetu ne možete kupiti staklenik nosivosti veće od 60 kilograma po kvadratnom metru. Takve su nosivosti prihvaćene i u pravilnicima o gradnji staklenika u zemljama članicama Europske unije. Ja već 17 godina uporno kucam na vrata Ministarstva graditeljstva i prostornog planiranja i pokušavam ih uvjeriti da tu odredbu izmijene i prilagode je pravilnicima EU-a. Da apsurd bude veći, u međuvremenu sam saznao da je Hrvatska još 2008. godine preuzela EU normu koja propisuje nosivost krovne konstrukcije staklenika do maksimalno 60 kilograma. S tim sam dokumentom potom otišao ponovo u Ministarstvo i zatražio da tu uredbu implementiraju. Sve je učinjeno, ali nije prihvaćena najvažnija odredba, ona koja propisuje nosivost krovne konstrukcije grijanih staklenika, pa smo opet na početku te i dalje imamo problem s nosivosti zbog koje svi staklenici u Hrvatskoj nemaju valjane dozvole. Iskreno se nadam da će nova ministrica Marija Vučković prepoznati ovaj problem i da ćemo ga uz njezinu pomoć konačno uspješno riješiti.

Prednosti hidroponskog uzgoja voća i povrća

U hidroponskom uzgoju biljka se umjesto u zemlju sadi u teglu ili pak u vreću s kompostom. Kompost iz kojega biljka raste nije tretiran nikakvim kemijskim sredstvima ni pesticidima, što na kvalitetu ploda utječe jednako kao i činjenica da rajčice rastu u zatvorenoj, kontroliranoj stakleničkoj sredini, odnosno u zaštićenim uvjetima, zbog čega biljke nisu podložne nepovoljnim vremenskim uvjetima i bolestima pa je i količina zaštitnih sredstava svedena na minimum. Budući da je biljka zdrava, nema potrebe ni za kemijskim tretiranjem protiv bolesti, a povremeni štetnici suzbijaju se na prirodan način – biološkom zaštitom uz pomoć kukaca, prirodnih neprijatelja štetnika. Oprašivanje biljaka također se vrši prirodnim putem, uz pomoć bumbara.