Hrvoje Antonio Belamarić, novinar i dugogodišnji vanjski suradnik Hrvatske radio televizije, osoba s invaliditetom poznata hrvatskoj javnosti po svom aktivizmu, na 9. je mjestu izborne liste političke platforme Možemo!

Na politički angažman odlučio se jer je ljut zbog nedostatka bilo kakve socijalne politike Vlade, ali je i nezadovoljan opozicijom, odnosno SDP-om, za koji kaže da onda kada je bio na vlasti nije učinio dovoljno za najranjivije društvene skupine. Priznaje da ga je nazvao i Davor Bernardić, nudeći mu mjesto na listi SDP-a, no sjetio se prekasno.

Hrvoje Belamarić jedna je od rijetkih osoba s invaliditetom koja je, barem honorarno, zaposlena na javnom mediju, gdje godinama progovara upravo o problemima populacije kojoj pripada. Od 2010. do 2015. bio je član Vijeća za socijalnu pravdu bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića i aktivno sudjelovao svojim sugestijama i analizama.

Novinarsku karijeru započeo je 1997. na Radiju 101 svojom emisijom „Rezolucija 48/96“ koju je uređivao i vodio sve do 2010., a od 1998. u vrijeme kada je glavni ravnatelj bio Mirko Galić, surađivao je u različitim programa Hrvatske televizije i Hrvatskog radija. Iako su ga se mnoge uredničke garniture željele riješiti, zahvaljujući snažnoj volji i upornosti uspio je opstati u statusu vanjskog suradnika. Jedno vrijeme surađivao je s urednicom Anom Tomašković u emisiji „Normalan život“, radio je i za emisiju „Hrvatska uživo“, a nakon što je ukinuta, posljednjih nekoliko godina angažiran je u Mozaičnom programu. Osmišljava priloge i priče za „Dobro jutro Hrvatska“, a na Hrvatskom radiju sve do nedavno uređivao je emisiju za osobe s invaliditetom „Jedan plus jedan“ koja je ukinuta uslijed pandemije koronavirusa. Sa sjetom se sjeća svoje kreativne i prijateljske suradnje s prerano preminulim redateljem Matijom Vukušićem, s kojim je 2015. snimio dva dokumentarca u produkciji HTV-a:  „Čovjek kolica 1“ i „Čovjek kolica 2“  koji do danas nisu prikazani.

Prošlog tjedna, s ostalim predstavnicima političke platforme Možemo! organizirao je performans pred zgradom Vlade na Markovu trgu, gdje su premijeru Andreju Plenkoviću ostavili vrećicu s hranom i medicinskim potrepštinama u vrijednosti 1500 kuna, koliko iznosi invalidnina za 100-postotne osobe s invaliditetom u Hrvatskoj.

NACIONAL: Zašto ste se politički angažirali i pridružili političkoj platformi Možemo!?

Zato da promijenim paradigmu o osobama s invaliditetom. Javio sam im se sam, iako smo prije toga imali puno razgovora. Da budem iskren, prva me prepoznala Rada Borić iz Nove ljevice koja ima poseban senzibilitet. Zapravo, da nisam toliko godina novinar, već bih odavno bio u politici, ali sam vagao što mi je bitnije. Sada mi je dogorjelo do noktiju i  smatram da je došlo vrijeme da i ja kažem gospodi političarima – dosta je, idemo raditi! Platforma Možemo! objeručke me prihvatila i stavila na 9. mjesto na listi u I. izbornoj jedinici jer poštuje ZIP princip. Uvjeren sam da, ako netko želi ići na izbore, niti jedno mjesto na listi ne smije biti problem. Ako uspijem ući u Sabor, obećavam da ću svaki mjesec 7000 kuna od svoje saborske plaće davati udrugama i osobama s invaliditetom koje su u težem položaju od mene, kako bih pokazao svoju solidarnost s njima.

NACIONAL: Za razliku od ostalih europskih zemalja, u hrvatskoj politici gotovo da i nema osoba s invaliditetom. U nekim prethodnim sazivima Sabora političke stranke su se trudile da barem na simboličnoj razini imaju jednog takvog zastupnika, ali u ovom posljednjem upravo stranke ljevice nisu imale nikoga.

SDP je nekada imao zastupnicu Vesnu Škulić, no nje već dugo nema u Saboru. HDZ je u posljednjem sazivu imao Ljubicu Lukačić, o kojoj ja kao ženi mogu reći sve najbolje, ali o njenom programu za osobe s invaliditetom ne mogu reći ništa. Jer ona nije ništa napravila u posljednje četiri godine, a mogla je. Koliko znam, premijer stalno nama govori da nas sluša i da se samo obratimo gospođi Lukačić s našim problemima. Ja se bojim da je premijer gluh. Što se tiče Vesne Škulić, ona je na čelu SDP-ovog Savjeta za osobe s invaliditetom i moram joj čestitati. Ona radi odličan posao, ali ona nije problem. Problem je njen šef, do kojeg bi trebale doprijeti njene poruke i njen program. Htio bih još dodati i da u mandatu Vlade nismo izvukli više od polovice novca iz Europskog socijalnog fonda, zato što u njenim institucijama nema ljudi koji poznaju populaciju osoba s invaliditetom i ne znaju napisati projekte.

NACIONAL: Prošlog tjedna održali ste performans pred Vladom. Je li vas premijer vidio, je li stao da s vama popriča?

Sandra Benčić, Tomislav Tomašević, Urša Raukar i ja otišli smo na Markov Trg i odnijeli premijeru malo hrane, da čovjek ne bude gladan. Za 1500 kuna, kolika je naša invalidnina, kupili smo ono što smo mogli. U vrećicama koje smo ostavili u Vladi ima hrane za jedno šest dana. Ostalo je potrošeno na nužne potrepštine u apoteci. Eto, toliko dana od svoje invalidnine mogu živjeti ljudi kao ja. Sve smo to odnijeli premijeru, a dobio je od nas i čepiće za probavu. Kada smo bili tamo, on je izlazio iz zgrade s autom i nije se zaustavio. Možda se malo i prepao, jer je već doživio performanse s Možemo!, Zagreb je naš i Radničkom frontom. Inače, ja imam fotografiju s premijerom, priredio sam mu sačekušu kada je prvi put gostovao kod Ace Stankovića. Tada mi je objašnjavao kako je on Europejac koji se zalaže za poboljšanje statusa osoba s invaliditetom. I sve je ostalo na riječima. Više se nikada nismo sreli. Smatram da je problem svih političara i HDZ-ovih i SDP-ovih da sebe doživljavaju kao mačo-muškarce i njih socijala ne zanima. Oni bi najradije valjda ukinuli to ministarstvo. Posljednja ministrica socijale je profesorica s Filozofskog fakulteta Vesna Bedeković. Ta gospođa ne zna ni kako izgledaju starije osobe, a kamoli što muči osobe s invaliditetom. Što ona zna o socijalnim politikama koje su u svijetu prioritet?

NACIONAL: Razljutile su vas mjere Vlade za spas gospodarstva nakon korone koje su išle na štetu osoba s invaliditetom.

Naravno, poludio sam na to što je Vlada uzela 450 milijuna kuna iz Fonda za pomoć zapošljavanja osoba s invaliditetom. Kao prvo, to se u normalnim zemljama ne radi. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom o tome pojma nije imala, nego je to slučajno vidjela u Narodnim novinama. Onda kad je to izašlo, onda je nastala panika. Ja se slažem da smo svi trebali jednako podnijeti teret krize, ali ne na ovakav način. Naime, da apsurd bude još veći, država je podijelila taj novac, između ostalog, i kladionicama. Od kojih je jedna samo prošle godine imala 300 milijuna kuna dobiti.

NACIONAL: Na izbore izlazite s programom za osobe s invaliditetom. Što on sadrži?

Autori smo Ana Alapić, majka djeteta s težim oblikom spinraze, koja je također na listi u VI. izbornoj jedinici i ja, a pomogao nam ga je uobličiti Tomislav Tomašević. Program je vrlo jednostavan i ima četiri točke: socijalizacija, integracija osoba s invaliditetom, zatim adekvatno obrazovanje i zapošljavanje. Obrazovanje je ključno, a u Zakonu još uvijek stoji da osoba s invaliditetom koja maturira nema pravo ostvariti mirovinu putem roditeljskog statusa, jer se smatra radno sposobnom. Zato većina mojih prijatelja nije namjerno maturirala, a kamoli išla na studij. Niti jedna vlada do sada tu točku nije izmijenila, iako je poznato da je gotovo nemoguće pronaći posao osobama s invaliditetom, kao i da velike tvrtke radije plaćaju penale, nego zapošljavaju nekog takvog. Ili čak i ne plaćaju ništa jer ih nitko ne provjerava.

NACIONAL: Kako je moguće da to ni vlada Zorana Milanovića nije željela izmijeniti?

Moguće je. Jer – kao što sam rekao – u politici dominiraju kurčeviti dečki i oni se takvom problematikom nemaju vremena baviti. Zoran Milanović, Andrej Plenković, Davor Bernardić, Tomislav Karamarko, da ne idem dalje. Nitko od njih nije živio život osobe s invaliditetom, niti s nekom takvom osobom, oni su u svom svijetu koji nema veze sa stvarnošću. Njih ni najmanje ne zanimaju osobe s invaliditetom, kao što ih ne zanimaju ni djeca s teškoćama u razvoju koja su u još tragičnijoj situaciji. Prije nekoliko godina sjedili smo pred Ministarstvom socijale i tražili da se majkama njegovateljicama takve djece omogući primanje veće od 2,5 tisuća kuna, kako bi mogle ostati doma uz svoju djecu. Tada su takav zahtjev odbili jer navodno nije bilo novca, a sada se ta ista vlada predizborno sjetila povisiti te naknade na 4 tisuće kuna. Sad su to izvukli iz pričuve! Zašto sad?

Photo: Patrik Macek/PIXSELL

NACIONAL: Postoji li u vašem programu zahtjev za povišenje invalidnine za osobe koje su rođene s invaliditetom ili su ga stekle na neki drugi način, s obzirom na to da postoji velika diskriminacija vas u odnosu na ratne vojne invalide. Iako među njima doista ima onih koji su teško stradali, ima i lažnih invalida, a njihove naknade su nekoliko puta veće od vaših.

U mom programu postoji i pojam osobne invalidnine koji bi se, po meni, trebao dići s 1500 na 7000 tisuća kuna za svakog 100-postotnog civilnog invalida. Tražio bih i da se stavi klauzula  da ta invalidnina ne može biti blokirana. To državu ne bi trebalo koštati previše jer da se ukine preveliki broj općina i županija i sva njihova birokracija i posegne za europskim fondovima, našlo bi se dovoljno sredstava. Cilj bi nam trebao biti da osobe s invaliditetom ne moraju biti ovisne o članovima svoje obitelji i da ne moraju završavati u institucijama. Zato u svom programu predlažem i socijalne usluge u kući, što znači da bi se osnovale tvrtke koje bi pružale usluge čišćenja stanova, kuhanja i slično, a država bi to kontrolirala. Time bismo zaposlili određeni broj ljudi, a osobe s invaliditetom mogle bi živjeti samostalno. Tako ne bismo morali graditi posebne domove, a kriminalci koji se bave takvim stvarima ne bi mogli zarađivati.

NACIONAL: Gotovo nerješiv problem koji često ima tragične epiloge je smrt roditelja. Tada relativno mlade ljude, osobe s invaliditetom, za koje nema tko brinuti smještaju u staračke domove i kljukaju sedativima.

Ima i gore. U posljednje vrijeme, jer nema mjesta u staračkim domovima, šalju ih u umobolnice, gdje mladi ljudi od trideset ili četrdeset godina umiru. Pritom im socijala oduzme i onu bijednu mirovinu od 1500 kuna, čime doplaćuju navodno njihov smještaj u takvom domu i daju im sto kuna mjesečno. U posljednjih nekoliko godina gotovo petnaest mojih prijatelja umrlo je zbog sličnih situacija.

NACIONAL: Vanjski ste suradnik HRT-a već gotovo dvadeset godina. Je li postojala razlika u pristupu prema vama između uprava koje je postavljao HDZ ili SDP?

Nisam primijetio nikakvu razliku. U vrijeme kada je glavni urednik programa bio Saša Runjić, s kojim sam, doduše mogao razgovarati, ništa od mojih ideja nije usvojeno. Sva sreća da sam tada radio za ”Hrvatsku uživo”, gdje me snažno podupirala Maja Sever koja mi je dala sektor za osobe s invaliditetom. Osim toga, kao ni mnogi prije ni poslije njega, Runjić me nije puštao na ekran jer je tvrdio da nisam fotogeničan. Čini mi se da je za autentičnost programa koji se bavi problemom osoba s invaliditetom puno važnije da ih radi čovjek koji sam taj život živi, nego je li fotogeničan ili nije. Ja bolujem od cerebralne paralize i jako dobro znam i osjećam sve probleme s kojima se svi mi u takvoj situaciji borimo cijeli život.

NACIONAL: Nije li dužnost javnog servisa, koji ima garantiranih milijardu i 400 milijuna kuna prihoda samo od pretplate, da proizvodi programe koji nisu komercijalni i koji se obraćaju ugroženim društvenim manjinama?

Ja sam ugrožena većina. Svi vi novinari radite istu pogrešku. Ako govorimo o 12% stanovništva koje ima neki oblik invaliditeta, mislim da se više ne može govoriti o nekoj manjini. Ova vlast ima sreću da smo mi navikli trpjeti i da ne izlazimo na ulice. Naravno da je jedna od uloga javnog servisa plaćenog novcem pretplatnika da se posebnim programima obraća i osobama s invaliditetom. No njima u toj kući predstavlja veliki problem da to radi netko od nas. Konkretno, da to radim ja. A znam i zašto – jer imam svoj mozak i jer se nikada nisam želio ulagivati nijednoj političkoj opciji na vlasti, ni onoj u opoziciji, već ukazivati na istinske probleme s kojima se godinama suočavamo i koji se sustavno ne rješavaju. Ni Plenkoviću ni Bernardiću ne bih dao ni da mi čuvaju kućnog ljubimca, a kamoli da vode vladu.

NACIONAL: Kako na HTV-u gledaju na vaš politički angažman?

Iskreno, ne gledaju blagonaklono i nije im bilo drago, iako sam im ja sve na vrijeme rekao. Mislim da je to tragično jer smatram da osoba s invaliditetom prema Ustavu može birati i može biti birana, ma gdje god radila. Meni ne može nitko zabraniti da budem na nekoj izbornoj listi. Pitam se bi li mi zabranili takav angažman da sam ušao u HDZ? Čini mi se, da smo nakon ulaska u EU, što se tiče politika prema osobama s invaliditetom i njihovih ljudskih prava, otišli 30 godina unatrag.

NACIONAL: Bili ste član Vijeća za socijalnu pravdu Ive Josipovića. Postojali su političari kojima je bilo stalo.

Ivo Josipović je jedini pokazao sluh i brigu za osobe s invaliditetom. Ja sam sudjelovao u radu tog tijela i to mi je ostalo u dobrom sjećanju. Predsjednik Josipović pokazao je ljudskost i razumijevanje za mnoge ranjive skupine. No mi smo kao društvo otada doista nazadovali i zapravo nemamo više volje objašnjavati da samo želimo svoja prava. Razina civiliziranosti i demokratičnosti jednog društva ogleda se upravo u brizi za starije osobe i osobe s invaliditetom. Zato smo i izveli taj performans pred Vladom, zato se i ja osobno želim uključiti u politiku.

NACIONAL: Kakav rezultat očekujete na izborima?

Da ću kroz iglene uši proći u Sabor. Da bi mi to uspjelo, molim vas napišite, treba mi 4000 preferencijalnih glasova. Valjda ću ih uspjeti skupiti. Ako toliko dobijem, bit ću sretan, jer ću biti bolji od Jandrokovića. Za svoju stranku očekujem 9-10 mjesta. Znam da će me ubiti jer sam to rekao, jer oni kažu 2-3, ali mislim da trebaju biti ambiciozniji. Ako ne prođem na ovim izborima, idem na lokalne i ostajem uz stranku Možemo!. Ići ću i na europske izbore, sve dok ne dokažem da ja to mogu.