Mostarac Behdžet Mesihović umirovljeni je profesor Mašinskog fakulteta Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. U listopadu prošle godine na svom profilu na Facebooku javno je iznio sumnju u vjerodostojnost magisterija predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, koji je, prema biografskoj natuknici na službenoj internetskoj stranici HDZ-a BiH, magistrirao 1989. na Strojarskom fakultetu u Mostaru. Tu sumnju profesora Mesihovića ovih dana aktualizirao je mostarski portal Tacno.net. Nacional je Mesihovićeve tvrdnje pokušao provjeriti na četiri adrese: na Mašinskom fakultetu Univerziteta „Džemal Bijedić“, na Strojarskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu te u HDZ-u BiH. Do rata, Univerzitet „Džemal Bijedić“ bio je jedina akademska institucija u Mostaru, a profesor Mesihović predavao je na Mašinskom fakultetu Univerziteta. S Mašinskog fakulteta Nacional je dobio odgovor kako nam ne mogu odgovoriti je li Dragan Čović magistrirao na toj instituciji, i to zato što je cijela arhiva Mašinskog fakulteta prenesena na Strojarski fakultet Sveučilišta u Mostaru. To sveučilište, kao što je poznato, osnovano je u prvoj polovini devedesetih godina, kao “hrvatska” akademska institucija u BiH, na poticaj i uz kontrolu HDZ-a BiH te uz pomoć hrvatskih vlasti. Sa Strojarskog fakulteta ignorirali su pitanja Nacionala ne odgovorivši na njih, a istu sudbinu doživjela su i pitanja koja smo poslali HDZ-u BiH. S Mašinskog fakulteta u Sarajevu, kojemu smo pitanje o Čovićevu magisteriju postavili zato što kruže i glasine da Čović nije magistrirao u Mostaru, nego u glavnom gradu BiH, dobili smo odgovor da Čović na tom fakultetu nije magistrirao. Budući da nadležne institucije odbijaju odgovoriti, Nacional je profesoru Mesihoviću ponudio da u formi intervjua objasni svoje sumnje te da iznese ključne informacije o svojoj akademskoj karijeri i ratnoj sudbini.

NACIONAL: Profesore Mesihović, predstavite ukratko svoju akademsku karijeru.

Prije rata izabran sam za redovitog profesora na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Bio sam šef katedre za matematiku na Građevinskom fakultetu, a honorarno sam radio i na Mašinskom fakultetu. Poslije rata izabran sam za profesora na sarajevskom univerzitetu. Tako da sam izabrani redoviti profesor i na Univerzitetu u Sarajevu i na Univerzitetu u Mostaru. Danas sam u mirovini.

NACIONAL: Javno ste iznijeli sumnje u vjerodostojnost magistarskog rada predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića. Zašto?

Uoči rata, na posljednjem magistarskom studiju Mašinskog fakulteta Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, predavao sam predmet Numerička analiza i programiranje (NAIP). Prema podacima u životopisu gospodina Čovića, on je trebao pohađati i položiti taj predmet, ali se nikada nije pojavio na nastavi niti je položio NAIP. Predavao sam sam, nisam imao suradnika, pa Čović taj predmet nije mogao položiti ni kod koga drugoga nego kod mene. Ako nije položio NAIP, nije mogao ni magistrirati. A u njegovom životopisu piše da je na Strojarskom fakultetu u Mostaru magistrirao 1989. godine. Te godine jedini strojarski fakultet u Mostaru bio je Mašinski, na kojem sam ja predavao NAIP.

NACIONAL: Je li to jedina vaša sumnja?

Nije. Na istom Mašinskom fakultetu jedan predmet, koji je Čović također trebao položiti, držao je profesor kojega odlično poznajem. I on je svoj predmet predavao sam. U veljači 2021. godine našao sam se s njim, a kada sam mu rekao o čemu želim razgovarati, dobri čovjek je, s očiglednim strahom, tražio da to bude usamljeno mjesto bez ljudi. Bilo je hladno i nismo se dugo zadržali, jer je osjetljivog zdravlja, što je posljedica višemjesečnog zatočeništva u logoru, u vrlo teškim uvjetima. Na pitanja o tome je li Dragan Čović pohađao i položio njegov predmet na Mašinskom fakultetu, pokazao je takav panični strah da je to za mene predstavljalo dokaz da je moja sumnja opravdana, jer u suprotnom, moj prijatelj profesor jednostavno bi, bez straha, potvrdio da je Čović položio njegov predmet. Našem razgovoru svjedočio je jedan čovjek. Pored toga, jedan drugi profesor, bivši dekan Strojarskog fakulteta, tvrdio mi je da je Čović svoj magisterij branio u Sarajevu, a ne u Mostaru. Ne magistrira se svaki dan, pa bi taj profesor morao znati kada je i gdje Čović polagao magisterij, tim više što Čović nije bilo tko.

NACIONAL: Provjerio sam tu tvrdnju o Čovićevu navodnom magisteriju u Sarajevu. S Mašinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu potvrdili su mi da Čović nije magistrirao u Sarajevu.

Vidite da je tu mnogo nejasnoća. Treba to raščistiti. Pokušao sam razgovarati s još nekoliko bivših profesora s mostarskog Mašinskog fakulteta, ali svi se ustručavaju govoriti, a naročito se boje istupiti javno. Ti ljudi imaju pravo ostati anonimni da ne bi bili izloženi pritisku i neugodnostima, tim više što su neki od njih bili zatočenici logora HVO-a, kao i ja. Ali ja se ne bojim. Imam 82 godine, a svi moji su u inozemstvu. Neugodnosti, naravno, ne bih volio, ali pretrpjet ću, jer drugačije se ništa neće raspetljati. Uvjeren sam da Dragan Čović nema vjerodostojan magisterij i želim da ta istina dopre u javnost.

NACIONAL: Tražio sam od Mašinskog fakulteta mostarskog Univerziteta „Džemal Bijedić“ da mi kažu je li Čović kod njih magistrirao. Odgovorili su da mi ne mogu dati tu informaciju jer je njihova arhiva na Strojarskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Pitao sam isto i taj fakultet. Od njih nisam dobio odgovor premda sam zvao nekoliko puta i tražio da mi odgovore.

Neće vam, bojim se, ni odgovoriti. Oni su zatvorena sredina. Sveučilište u Mostaru pod kontrolom je HDZ-a BiH. Mostar je podijeljen grad. Na desnoj obali Neretve je HDZ, a na lijevoj SDA. Sve je doslovno podijeljeno, poduzeća, gradske firme…

NACIONAL: To što mi sa Strojarskog fakulteta ne žele odgovoriti može se shvatiti kao indicija da su vaše sumnje opravdane.

Trebali ste vidjeti reakciju moga kolege, profesora s Mašinskog fakulteta kod kojega je Čović trebao polagati jedan predmet, kao što je trebao i kod mene. Kad sam tog čovjeka pitao je li Čović kod njega položio, toliko se prepao da mi nije htio odgovoriti. Prekinuo je razgovor i brzo smo se rastali. Za mene je to dokaz da je Čović kod njega trebao polagati, ali da nije i da taj profesor to zna. Mi smo još od prije rata dobri prijatelji, ali otkad sam ga pitao za Čovića, izbjegava me. Prekinuo je, dakle, komunikaciju čak i s dobrim prijateljem. Uvjeren sam da je to zato što zna istinu, ali se boji.

‘U logorima HVO-a proveo sam tri godišnja doba: od 30. lipnja 1993., kad sam odveden u Dretelj, do 22. ožujka 1994.’, kaže Behdžet Mesihović. FOTO: Denis Kapetanovic/PIXSELL

NACIONAL: Kako bi se, po vašem mišljenju, o tome mogla doznati istina? Sudeći po šutnji s mostarskog sveučilišta i iz HDZ-a BiH, čini se da Čović izbjegava pokazati svoju magistarsku diplomu. Zašto bi izbjegavao ako je ima?

Ja ću sam sigurno istraživati i dalje. Pretpostavljam da regularni dokazi ne postoje. Postoje možda falsifikati, kao u slučaju Sebije Izetbegović, supruge predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, kojoj je, kao što je poznato, Senat Univerziteta u Sarajevu zbog krivotvorenih dokumenata nedavno oduzeo i magisterij i profesuru na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Rektor sarajevskog univerziteta Rifat Škrijelj, kojega prilično dobro poznajem, sada je zbog toga pod velikim pritiskom. Sebija Izetbegović isposlovala je da dobije sudsku tužbu, kao da joj je on sam oduzeo magisterij, što nema veze s istinom.

NACIONAL: Ja sam i od HDZ-a BiH tražio da mi dostave magistarsku diplomu Dragana Čovića. Nisam dobio odgovor, premda ne vidim zašto bi diplomu trebalo skrivati – ako postoji.

Ne čudim se što vam nisu odgovorili. Poznato je da je jedna grupa, s Čovićem, osnovala instituciju koja se zove Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti BiH. Ja je zovem “ČAZU”, “Čovićeva akademija znanosti i umjetnosti”. Osnivači su izabrani za akademike. Jedan od tih ljudi bio je predsjednik te akademije, a ja ga nisam htio izabrati ni za profesora na Građevinskom fakultetu u vrijeme kad sam bio predsjednik Savjeta Fakulteta. Taj se čovjek nije bavio građevinarstvom, nego je kao biolog pisao o čempresima. Ali nemojte me pogrešno shvatiti, ne govorim samo o Hrvatima: isti slučaj imate u Sarajevu. Čovjek koji je bio u glavnom odboru SDA, za kojega nitko nije znao gdje je i kako doktorirao, iz Prištine je donio nekakvu diplomu magistra marksizma, utrpao se na Saobraćajni fakultet i ondje ubrzo postao i dekan. A da i ne govorim o ovome što se nedavno dogodilo s magisterijem Sebije Izetbegović.

NACIONAL: Jeste li u nekoj stranci?

Nisam. Neko vrijeme bio sam u SDP-u BiH te u Republikanskoj stranci Stjepana Kljujića. Kljujićevoj stranci priključio sam se najviše zbog Stjepana Šibera, generala Armije BiH.

NACIONAL: Bili ste zatočeni u logoru HVO-a?

Dopustite da prvo podsjetim na to da je Mostar pretrpio dvostruku agresiju. Prvo su već u proljeće 1991. horde Slobodana Miloševića opkolile Mostar i s okolnih brda granatirale grad. Kad su obrambene snage HVO-a i Teritorijalne obrane, koji su u početku agresije bili saveznici u obrani grada, protjerale srbočetničku vojsku, HVO je napustio savezništvo i pretvorio se u osvajača. Počelo je protjerivanje građana s desne na lijevu obalu Neretve, takozvano etničko čišćenje, i odvođenje u konclogore. Otvoreni rat HVO-a i Armije BiH počeo je 9. svibnja 1993. Ja sam uhapšen 30. lipnja. Pred ulaz u moju zgradu postavljena je straža HVO-a, a trojica vojnika upadala su u stanove, od jednog do drugog, i odvodila sve koji nisu Hrvati.

NACIONAL: Opišite kako je bilo u logoru.

U logorima HVO-a Dretelj, Heliodrom i više manjih logora u Mostaru proveo sam tri godišnja doba: od 30. lipnja 1993., kad sam odveden u Dretelj, do 22. ožujka 1994. kad su me pustili iz logora Heliodrom. Zatvorili su me prvo u Dretelj, kamo sam odveden tijekom masovnog zatvaranja: opkoljavali su kvart po kvart, upadali u stanove i odvodili muškarce u logore, a žene, djecu i starije stanovnike prebacivali na lijevu obalu Neretve. Iz konclogora Dretelj prebačen sam u logor Heliodrom.

NACIONAL: Odvodili su vas i na rad?

Svakodnevno su dolazili kamioni iz raznih bojni HVO-a i HV-a i odvodili logoraše na radove. Odvođen sam u više navrata na razne poslove: utvrđivanje prvih linija, kopanje rovova, izgradnja bunkera, izgradnja puta koji je povezivao Heliodrom s postojećom prometnicom prema Čitluku i Mostaru. Posebno je naporno, ali i opasno bilo na radu na utvrđivanju prvih linija, gdje smo bili izloženi opasnosti da budemo ranjeni ili ubijeni. Privilegijom su se smatrali rad na izgradnji puta ili poslovi na Buni. Nekoliko puta su me vodili u jednu porodicu da jednu osmoškolku podučavam matematiku.

NACIONAL: Radili ste i u zrakoplovnoj tvrtki Soko, koju je tada vodio Dragan Čović?

U Soko sam odvođen u nekoliko navrata u srpnju i kolovozu 1993. Taj posao smatrao se lakim. Bila je jagma među logorašima da se ide raditi u Soko. I ondje je bilo sitnih maltretiranja, ali smo bili dobro čuvani i bilo je dosta dobronamjernih ljudi, čak inženjera, koji su nas uzimali u zaštitu. Imena im se više ne mogu sjetiti. Pomagali smo u raščišćavanju ruševina. Bili smo daleko od linije sukoba i relativno dobro hranjeni, što nije bio slučaj u logoru. Tako da su se mnogi jagmili da odu u Soko.

NACIONAL: Na čiji ste zahtjev išli u Soko?

Postoji dokument, mislim da se može naći na internetu: zahtjev Dragana Čovića zapovjedniku logora Heliodrom Stanku Božiću u kojemu traži deset logoraša za rad. Taj dokument ima žig, a potpisao ga je Čović. U Božićevom odgovoru, koji također ima potpis i žig, piše kako je Berislav Pušić odobrio da logoraši idu raditi u Soko. Berislav Pušić kasnije je osuđen pred Haaškim sudom, kao jedan od šestorice vojnih i civilnih zapovjednika Herceg-Bosne. Kombi je dolazio po tih desetak logoraša relativno često, iz dana u dan. Mi smo, kažem, u Soko rado išli jer je tamo bilo mnogo bolje nego na prvoj liniji gdje su ljudi ginuli.