Ovih dana u prodaji se pojavio prijevod knjige „U potrazi za Titovim punkerima“ koja je objavljena u Engleskoj 2023. godine pod nazivom „In Search of Tito’s Punks“ Barryja Phillipsa, u kojoj je kroz razgovore s brojnim sudionicima pankerske scene bivše Jugoslavije autor prikazao povijest jedne države u nestajanju i punka kao načina života.

Godine 1981. engleska punk grupa Demob snimila je pjesmu „No Room For You“ koja se vrtjela neko kratko vrijeme i potom je zaboravljena. Gotovo 30 godina kasnije, 2011. godine, nekadašnji basist grupe Barry Phillips putem društvenih mreža je saznao da su je obradili brojni punk bendovi u Jugoslaviji tijekom osamdesetih godina. Ne znajući ništa o Jugoslaviji i njenoj pankerskoj sceni, Phillips je krenuo u potragu kako bi otkrio tajni život pjesme grupe Demob. Tijekom višegodišnje potrage razgovarao je s brojnim pripadnicima punk i rock scene osamdesetih poput Saleta Verude iz KUD Idijota, Pere Lovšina iz Pankrta, glazbenim kritičarima Petrom Janjatovićem, Aleksandrom Dragašem i Antom Čikarom, izdavačem Zdenkom Franjićem, književnicom Rujanom Jeger koja je napisala predgovor hrvatskom izdanju, Darkom Rundekom, Marinom Rosićem, članovima grupe Atheist Rap i KBO… Pritom Phillips ne objašnjava samo život punk scene, već i povijesno-društveni kontekst u Jugoslavije prije i poslije njena raspada. „Htio sam napisati knjigu koja je ozbiljna poput doktorata, ali je zanimljiva i laka za čitanje“, izjavio je u razgovoru za Nacional.

Phillips je rođen u južnom Londonu 1962., ali je većinu života proveo u Sheffieldu. Godine 2014. preselio se sa svojom suprugom u Haag, a prije nekoliko godina u Škotsku. Tijekom života radio je kao barmen, građevinski radnik, trgovac, vozač autobusa i autor govora za britanske političare, poput nekadašnjeg engleskog premijera Tonyja Blaira. Diplomirao je modernu europsku povijest. U punk se zaljubio na početku tog glazbenog žanra 1976., kada je prvi put čuo pjesmu Sex Pistolsa ‘’Anarchy In The UK’’. Godine 1981. postao je basist grupe Demob i sudjelovao u nastanku pjesme ‘’No Room For You’’ koja će mu neočekivano biti inspiracija za njegovu prvu knjigu „U potrazi za Titovim punkerima“.

NACIONAL: Kada ste prvi put čuli da su pjesmu ‘’No Room For You’’ obradili KUD Idijoti i da još uvijek živi u drugom dijelu svijeta te što ste pomislili?

Bilo je to 2011., kasno navečer. Bio sam sam kod kuće u Sheffieldu i dobio sam poruku na Facebooku od nekoga s kim nikad nisam komunicirao. Od jednog tipa po imenu Saša. Na Facebooku sam prije nekog vremena postavio stranicu pod nazivom ‘’The Punk Wars Veterans Association’’, dijelom iz zabave, ali i kao eksperiment da vidim kako su se takve grupe razvile. U to vrijeme ta je stranica imala samo oko 150 članova, ali ovaj vrlo inteligentan i obrazovan stranac bio je jedan od te male skupine. Rekao je da je iz Kragujevca, grada za koji u to vrijeme nikad nisam čuo. Bio sam zadivljen. Čak mu i nisam povjerovao. U knjizi sam napisao da je trenutak kada sam to otkrio bio nadrealan, zbunjujući i intrigantan. To je bila istina.

NACIONAL: Koliko ste znali o Jugoslaviji u kojoj se osamdesetih razvijao punk?

Kad sam odustao od svog sna da budem sljedeći Joe Strummer, imao sam trideset godina i bio sam sretan što sam se upisao modernu europsku povijest na sveučilištu. Uvijek sam bio zainteresiran za povijest i geopolitiku, osobito za sukobe prije i poslije Drugog svjetskog rata između istoka i zapada, socijalizma i fašizma, grada i sela, modernog i tradicionalnog itd. Moja posebna strast bio je Španjolski građanski rat. Godine 1997. imao sam sreću u Španjolskoj susresti dobrovoljce međunarodne brigade koji su dobili španjolsko državljanstvo. Među tim starcima i staricama na događajima u Barceloni, Madridu i Ebru bilo je i dragovoljaca iz Jugoslavije. Potaknuli su u meni zanimanje da otkrijem nešto više o toj zemlji, no ona se već raspadala.

NACIONAL: Niste puno toga znali o Jugoslaviji.

Sram me je koliko sam malo znao o njoj. U knjizi pišem o tome kako sam bio na letu u paket-aranžmanu na povratku iz mog prvog posjeta Grčkoj, kada je pilot rekao da ćemo malo skrenuti s puta zbog ‘’situacije na terenu u Jugoslaviji’’. U jednom trenutku pilot je rekao da ćemo vidjeti nešto jako lijepo, a to je bila dalmatinska obala. Prilično je strašno kad o tome razmišljate. Vodio se rat u vrijeme našeg jeftinog ljetovanja u Grčkoj. Još uvijek se sramim svog neznanja.

NACIONAL: Što je bio okidač da prionete dugotrajnom istraživanju kako biste ispričali neobičan put jedne pjesme?

Kao što sam rekao, povijest me oduvijek zanimala. Pisanje mi je oduvijek bila strast. A punk rock je možda najviše utjecao na moj život, osim mojih roditelja. I onda je odjednom najbolja moguća priča upravo stigla u moj e-mail. Možete li zamisliti da saznate da je pjesma koju ste snimili prije trideset godina imala još jedan život? Cijeli vlastiti život u drugoj zemlji? I za sve ovo vrijeme niste imali pojma? Za mene je to bilo kao da sam saznao da imam brata ili sestru, ili čak dijete, za koje nikad nisam čuo. Zaista ne pretjerujem. Uvjerljivo je bilo to, unatoč činjenici što su svi ti stari pankeri imali potpuno različite živote od mene, što smo imali nešto zajedničko, a to je punk filozofija, ljubav prema glazbi i stvaranju glazbe. Te su stvari bile kulturna putovnica, poput zajedničkog, neizgovorenog jezika. Postalo mi je u jednom trenutku jasno da sam dobio nevjerojatnu priliku, vjerojatno jedinu takvu u životu, naučiti toliko toga i možda početi shvaćati nešto o tako složenoj i zanimljivoj zemlji i razdoblju svjetske povijesti. I bila je to prilika da ispričam priču koju sam samo ja mogao ispričati jer je to bila ploča na kojoj sam i ja svirao.

Sale Veruda (KUD Idijoti) i Barry Phillips u klubu Uljanik, u Puli 2017. godine. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Tko vas se najviše dojmio od sugovornika kojih je bilo puno?

Na to je pitanje nemoguće odgovoriti jer s rukom na srcu mogu reći – svi s kojima sam razgovarao nevjerojatno su pomogli. Nadam se i vjerujem da je dokaz tome u knjizi. To nisu bili holivudski intervjui u kojima novinar u hotelskoj sobi ima 10 minuta razgovora sa zvijezdom. Ti su intervjui bili osmišljeni tako da su svi ispitanici odgovarali na osnovna tri ili četiri pitanja, ali bi imali dovoljno vremena i prostora da odvedu intervju smjerom kojim god žele. Svrha toga bila je omogućiti im da ispričaju, odnosno oslikaju vlastite priče na mnogo većem punk platnu. Opisao sam to kao slikanje portreta od kojeg nastaje krajolik. Ne tvrdim da je knjiga iscrpna znanstvena studija ili da je potpuno reprezentativna. Može biti, a možda i ne. Zamišljena je da bude i ‘’književno’’ i ‘’znanstveno’’ djelo. Poanta je bila u tome da se sve činjenice provjere i preispitaju kao u doktoratu. To je jedan od razloga što je njen nastanak trajao dugo. Htio sam napisati knjigu koja je ozbiljna poput doktorata, ali je zanimljiva i laka za čitanje. To je dobro funkcioniralo, što moj koautor i ja koristimo u knjizi na kojoj trenutno radimo.

NACIONAL: Bili ste vrlo zadovoljni razgovorima sa sugovornicima.

Svi su bili impresivni. Svi koji su pristali na razgovor odrekli su se tri ili četiri sata svog vremena. Neki od njih su me kontaktirali dan nakon intervjua i ponovno smo se našli kako bi mi pokazali punk artefakte koje su skupljali tijekom godina. Zdenko Franjić pokazao mi je stotine i stotine svojih CD izdanja jer me posebno zanimala grafika. Aleksandar Dragaš bio je enciklopedija fantastičnih priča; sjedili smo satima ispred jednog kafića u Ljubljani s Perom Lovšinom i razgovarali o nogometu i punku; već sljedećeg dana nas je Marin Rosić poveo u punk rock taksi turu po mjestima o kojima je Pero govorio. Zanimala me post punk i elektronička scena i saznao sam da je Jure Popović izvrstan izvor za to, a mnogi će se iznenaditi kad saznaju da je Jure povjesničar cijele punk scene od početaka. Prikupljao je i arhivirao časopise i knjige više od 40 godina. Znao je toliko toga o glazbi iz mog rodnog Sheffielda i mogao se prisjetiti svakog akorda sa svake B-strane pjesmama The Clasha. Bio mi je nevjerojatno koristan.

NACIONAL: Tako ste saznali i nešto o način života na ovim prostorima.

Neki ljudi su me primili u svoje domove, nahranili me divnom hranom, a onda me dobro napili rakijom. Zna to dobro onaj koji me napio pa ga neću imenovati. Sjajni street punk bend Pogonbgd poveo me u ludu noć – obilazak Beograda. Branko Rosić i Petar Janjatović bili su sjajni pripovjedači za koje sam znao da će i biti. Fascinantna su sjećanja Darka Rundeka s početka Haustora, posebice u kontekstu njegove uspješno solo karijere. Ante Čikara u Amsterdamu proveo je sate, u više navrata, vodeći me kroz svoju zbirku ploča i objašnjavajući izazove promicanja nezavisnih koncerata i izdavanja ploča u kasnim 1980-im i ranim 1990-im. Naravno, druženje u Puli sa Saletom Verudom iz KUD-a Idijoti za mene je bio san – bilo je apsolutno čarobno. Bez Saleta i sjajnih KUD-a Idijota ovo se nikada ne bi dogodilo. Nevjerojatno je to da je Tusta još uvijek bio živ i na mojoj listi ljudi za kontakt kada je ovo putovanje počelo. Njegova smrt je bila tako tužan gubitak. Zanimljivo, Sale i ja smo razgovarali o balkanskoj narodnoj glazbi koliko i o punku. I, naravno, tu je superpametna i iznimno velikodušna Rujana Jeger koja je pokazala najbolje od ‘’pankerskog duha’’ na način na koji me podržavala i gurala, osobito kad sam udario u zidove ili se svađao s izdavačima ili medijima u Velikoj Britaniji ili SAD-u.

NACIONAL: Koliko vam je trebalo da shvatite odnose nacija koje su činile Jugoslaviju, odnosno odnose današnjih samostalnih država i važnost punka tijekom raspada Jugoslavije i rata?

Ja sam povjesničar koji proučava povijest moderne Europe. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da shvatim tehničke aspekte raspada Jugoslavije, barem na osnovnoj razini. Ali nikada to neću potpuno razumjeti. To bi bilo kao da ja zamolim nekoga iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine da razumije Sjevernu Irsku. Osim toga, da budem iskren, većina ljudi u Velikoj Britaniji nema pojma što se događa u Sjevernoj Irskoj. Ne pretvaram se da ću ikada razumjeti raspad Jugoslavije ili današnje odnose država. Naravno, na Balkanu postoji vjerojatno 24 milijuna različitih mišljenja o tome, a okolnosti se mijenjaju. Jedna zemlja uđe u EU, druga ne i okolnosti se mijenjaju. Tada se mijenja EU i mijenjaju se mišljenja o njoj. Nikada se neću pretvarati da sam više od promatrača koji pokušava prenijeti priču ljudima poput mene koji znaju vrlo malo, ali bi htjeli znati više.

NACIONAL: Tijekom rada na knjizi posjetili ste i Međunarodni kazneni sud u Haagu. Što ste saznali o ratu u Jugoslaviji?

Da, to je vjerojatno bio najteži aspekt pisanja ove knjige. U državama bivše Jugoslavije savjetovali su mi da ne pišem o ratu, a ja nisam htio da knjiga bude još jedan pokroviteljski ‘‘zapadnoeuropski’’, jugoslavenski ratni putopis zaodjenut u knjigu o glazbi. Ili, da citiramo Sex Pistolse i pjesmu ‘’Holiday In The Sun’’, ‘‘Jeftini odmor na tuđoj bijedi’’. Ali svrha knjige bila je da ljudi poput mene, nakon što je pročitaju, dobiju puno jasniju ideju o tome što je Jugoslavija bila i što su zemlje nasljednice danas, mnogo više od pukih užasnih ratnih zločina ili krajnje desničarskih nogometnih huligana, odnosno Melanije Trump. Dakle, nisam mogao ignorirati raspad države i rat. Otkako sam se oženio i preselio u Haag 2014., živio sam samo nekoliko stotina metara od ICTY-a. Smatrao sam da bih trebao pokušati razumjeti te sudske procese koji su se vodili u ime svih nas. Dugo sam proučavao Nürnberški proces pa sam također želio napraviti neke usporedbe.

NACIONAL: Što ste naučili tijekom boravka na Međunarodnom kaznenom sudu?

Ono što sam naučio bilo je vrlo slično onome što sam naučio o Sjevernoj Irskoj kad je moj bend potpisao ugovor s velikom izdavačkom kućom iz Belfasta Good Vibrations. Imam irsku obitelj i imao sam prilično čvrst stav o tome. Ali onda smo otišli tamo snimati i bili na turneji mnogo puta i otkrio sam koliko malo znam. Morao sam se otvoriti prema tome da moje mišljenje osporavaju ljudi koji su proživjeli to iskustvo, a ne samo čitali u knjigama ili vidjeli na TV-u. I da to trebam prihvatiti i promijeniti mišljenje. Bilo je isto kao i sa Sjevernom Irskom, naučio sam da trebam više znati, a manje govoriti. Nije baš bilo dobro da iznosim mišljenje kad znam tako malo.

Phillips u Portsoyu, u Škotskoj, luci u kojoj je snimana serija ‘Peaky Blinders’. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Koliko je bila važna nacionalna pripadnost među pankerima tijekom rata u Jugoslaviji?

Mogu samo prenijeti ono što su mi rekli sugovornici. Većina ‘’starih pankera’’ smatrala je da je Jugoslavija bila daleko od savršene države. Međutim, koja je država blizu ‘’savršene’’? Ta država bila je temelj za pristojnu naciju iz koje se može izgraditi bolja. Naravno, svi pogledi su retrospektivni i pod utjecajem onoga što se dogodilo od tada i malo je ljudi koji bi rekli da se našim zemljama ili našim svijetom dobro upravljalo u posljednjih 30 ili 40 godina. Prilike nakon Drugog svjetskog rata protraćene su u cijelom svijetu.

Stekao sam jak dojam da postoji žaljenje koje dijele stariji i mlađi pankeri jer se raspadom Jugoslavije punk scena raspršila na pojedinačne zemlje, pa čak i gradove. Polako se oporavlja, ali jako sporo i mogućnosti da pulski bend jednostavno otputuje u Beograd, Kragujevac, Sarajevo ili Mostar i dalje su daleko manje nego što su bile, a to vrijedi i za bendove iz tih mjesta koji putuju u Zagreb. Očito, oni u EU-u imaju neka nova ‘’tržišta’’, ali tim tržištima nedostaje zajednička povijest pa nisu sasvim ista.

NACIONAL: Koliko je politika Josipa Broza Tita i socijalističke Jugoslavije utjecala na bunt pankera i stvaranje punk scene, a koliko je to bio trend koji je zahvatio i tadašnju omladinu?

Kao i kod svih mojih odgovora, moram reći da je bilo različitih mišljenja, a moje se mišljenje temelji na svima njima. Jedno od četiri pitanja koja sam svima postavio bilo je slažu li se ili osporavaju tvrdnju “Pankeri u Jugoslaviji nisu se borili protiv sustava nego protiv anomalija u sustavu”, s čime su se gotovo svi složili. Ali onda su, naravno, unijeli vlastiti kontekst i živote u tu izjavu. Jedan od najjednostavnijih, ali meni najsnažnijih bio je Branko Rosić u Beogradu koji je rekao: “Imao sam problema s roditeljima jer su mrzili moju odjeću, moju frizuru, ponekad sam imao crvenu kosu, a ponekad zelenu kosu. Socijalizam nije bio problem, problem su bili roditelji”. Kad je Branko to rekao, shvatio sam koliko su provincijski pankeri iz Velike Britanije poput mene i pankeri u Titovoj Jugoslaviji imali iste brige. Možda smo ponekad vodili raspravu o tome kako politički sustavi utječu na naše živote, ali mnogo su nas više zabrinjavali naši roditelji koji su nam prijetili da će nas izbaciti iz kuće jer smo bojali kosu, previše pili ili pravili previše buke s našim jeftinim električnim gitarama. A glavni razlog zbog kojeg smo radili sve te stvari je taj što smo željele izgledati cool pred djevojkama ili dečkima. Sada je to vrlo lako zaboraviti, bili smo tinejdžeri, a tinejdžeri bi trebali biti malo sebični i pomalo ludi. I stvarno bi trebali imati puno veće prioritete od dosadne politike i ispraznih političara.

NACIONAL: Radili ste razne poslove tijekom života pa i pisali govore za britanskog premijera. Kako ste s tim pomirili svoje punk korijene?

Napisao sam govore za mnoge visokopozicionirane političare ranih 2000-tih i nekoliko govora Tonyja Blaira. Ali nisam bio pisac političkih govora. Pisao sam o obrazovanju i socijalnoj uključenosti. Da je to bilo nešto pozitivno, onda bi ured Tonyja Blaira intervenirao i ukrao to za njegove govore. Političari vole dobivati zasluge za velike stvari poput izgradnje nove škole ili povezivanja škotskih otoka s internetom. Mnogi bi za takvu slavu kolegi zabili nož u leđa.

NACIONAL: Slušate li punk bendove koje ste upoznali tijekom rada na knjizi? Tko vas je oduševio?

Da, još uvijek ih sve slušam i još uvijek otkrivam neke koje nisam čuo. Volim one rane kao što su Pankrti, Pekinška patka, Paraf i Kuzle. Potom su tu i Atheist Rap, KBO! Boye, Goribor, Overflow, Partibrejkers, Obojeni program, The Spoons, Erotic Biljan & His Heretics, Pogonbgd, Punkreas, M.O.R.T., Protektori, Majke, Mizar, Anastasia i mnogi drugi.

Mnogi od tih bendova više ne postoje, ali napravili su sjajnu glazbu i toliko toga moram nadoknaditi. Jedan od mojih najdražih bendova nije striktno punk, ali je imao nešto od duha punka, a to su Bambi Molesters. Vrhunski bend. Imam potpisanu kopiju njihova albuma ‘’Sonic Bullets’’ i to je vrlo dragocjen CD. I naravno, tu su KUD Idijoti. Sve što trebam reći o njima je to da sam svojoj ženi rekao da mi na sprovodu mora svirati pjesma ‘’Marjane moj’’.