ANIMIRANI FILM ‘SLUČAJNA RASKOŠ PROZIRNOG VODENOG REBUSA’ redatelja, animatora, strip-crtača i skladatelja Dalibora Barića, uvršten je u natjecateljski program ovogodišnjeg festivala animiranog filma u francuskom Annecyju koji se održava od 15. do 20. lipnja

Dugometražni animirani film neobičnog naziva „Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa“ Dalibora Barića uvršten je u natjecateljski program festivala animiranog filma u francuskom Annecyju koji će se održati od 15. do 20. lipnja.

Iako su hrvatski animirani filmovi redovno primani na međunarodni festival animiranog filma u francuskom gradu Annecyju koji je jedan od najvažnijih festivala na svijetu, posljednjih desetljeća u Annecyju nije prikazan nijedan dugometražni animirani film iz Hrvatske. Riječ je o kombinaciji animiranog i igranog filma snimljenog u tehnici rotoskopije nagrađivanog hrvatskog redatelja, animatora, strip crtača i skladatelja Dalibora Barića.

Dugometražni animirani film u trajanju od 80 minuta „Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa“ Barić je režirao, napisao scenarij, animirao, montirao i skladao glazbu, nastao je u produkciju studija Kaos i uz potporu HAVC-a i grada Rijeke, a u njemu su sudjelovali Rakan Rushaidat, Ana Vilenica, Frano Mašković, Nikša Marinović, Mario Kovač, Željka Veverec, Boris Bakal, Pavlica Brazzoduro Bajsić koji su likovima posudili svoje glasove. „Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa“ priča je o čovjeku Martinu koji se pokušao boriti protiv sustava, nakon čega je prisiljen na bijeg u revolucionarnu komunu na selu s konceptualnom umjetnicom Sarom. Njima je na tragu inspektor Ambroz.

Film su selektori festivala u Annecyju odabrali u konkurenciji od 3180 filmova sa svih strana svijeta. U kratkometražnu konkurenciju već su na festival Annecy uvršteni hrvatski filmovi „Arka“ redatelja Natka Stipaničeva te „Pustolovine Glorije Scott – Umorstvo u katedrali“ Matije Pisačića i Tvrtka Rašpolića, dok je film „I’m Not Feeling Very Well“ Sunčane Brkulj u natjecanju studentskog filma.

NACIONAL: Kako ste reagirali kada ste čuli da je vaš film „Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa“ uvršten u natjecateljski dio programa?

S obzirom na situaciju kroz koju smo prolazili zadnjih mjeseci, sve moje misli vezane uz film, Annecy i općenito bilo kakvu fikciju i umjetnost bile su istisnute tim izvanrednim brigama i nastojanjima da nastavimo sa svakodnevnim životom. Do objave rezultata selekcije festivalskog programa ja sam potpuno zaboravio da sam prijavio film. Djelovalo je tako davno. Iznenađenje je stoga bilo dvostruko. Naravno i veselje. Živjeli smo na selu. Vijest je unijela neku novu nadu.

NACIONAL: Film je rađen kombinacijom kolaža i rotoskopije. Možete li objasniti o kakvoj je formi riječ?

Po meni, radi se o idealnoj formi koju vidim kao neku vrstu međuzone u kojoj se susreću igrani i animirani film. Pritom ne mislim doslovno na vizualni stil ili tehniku kombiniranja fotografije i crteža, već na kreativnu slobodu koju mi taj pristup omogućuje u načinu predstavljanja stvarnosti, gdje se ne moram opterećivati raznim stvarima kao u klasičnom igranom filmu, gdje bi primjerice morao paziti da ne kompromitiram “stvarnost” ili uvjerljivost svijeta filma s, recimo, čudnim, nelogičnim elementima. Na ovaj način mogu biti ozbiljan, mogu biti smiješan, nadrealan, nerealan…

NACIONAL: Koliko su ta tehnika i specifičan pristup blizak eksperimentalnom filmu pa čak i antifilmu kojim ste se bavili u vašim zadnjim radovima?

Ako bismo gledali po definicijama, eksperimentalno kao nešto oprečno komercijalnom dominantnom filmu, mislim da ne može biti bliži. Iako dok radim ja ne razmišljam o tome da je to nešto eksperimentalno ili hvatam neku formulu za uspjeh. Radi se o mojem jeziku, način izražavanja.

‘NISAM FUTURIST, privlači me suvremenost, fasciniran sam zapisima iz prošlosti, ljudima iz prošlosti na ekranu. Meni je to sve još pomalo fantastično’

NACIONAL: Sličnom tehnikom koristili su se dadaisti i nadrealisti spajajući nespojive podatke, slike i fakte te tvorili djelo ne znajući kako će na kraju izgledati. Koliko vam je bio inspirativan njihov način rada?

Sam naslov je posveta nadrealizmu i njihovoj definiciji ljepote koja proizlazi iz slučajnog susreta nespojivog. Kurt Schwitters, „Europa nakon kiše“ Maxa Ernsta te readymade objekti Marcela Duchampa. Moji filmovi uvelike nastaju kolažnom tehnikom, recikliranjem starih filmova, ubacivanjem raznih artefakata popularne kulture, industrijskih filmova, reklama pa sve do jednokratnih objekata iz svakodnevne uporabe. U svemu tome su vidljivi ljudski tragovi. Naši snovi, čežnje, fantazije ili pak banalne repetitivne radnje bez značaja. U svojim filmovima ja se koristim zbiljom iz druge ruke, onom koja je već jednom interpretirana, provučena kroz filmsku fikciju u nekom socio-političkom ili ideološkom kontekstu vremena, pa bi ovo što radim mogao zvati reanimiranim filmovima. Oni su uvijek smješteni u nekom atemporalnom retrovizoru, u nekom vremenu izvan vremena, poput duhova, kao nešto što ćemo jednom i mi biti za naše potomke.

NACIONAL: Filmagovori o dvoje ljudi koji se pridružuju nekoj vrsti komune na selu u bijegu od urbanog načina života i nametnutih normi ponašanja, a priča se nehotičnom podudarala s recentnim događajima. Što ste htjeli ispričati tom pričom?

Nisam namjeravao ispričati ništa u smislu donošenja nekakvog zaključka, posebne poruke, idealiziranja prirode i života u divljini naspram gradova i tako dalje. Solipsizam ili asimilacija je česta tema u fikciji. „Divni novi svijet“, „Loganov bijeg“, „Matrix“, “blue pill ili red pill”… Nema života bez adaptacije i naravno to je težak i nevoljki proces u kojem uvijek izgubimo neki dio sebe. Ne želim reći da samo eksploatiram motive da bih imao neku radnju. Ako netko bude gledao film, vidjet će da nije bitna sama priča o dvoje ljudi u bijegu već i način na koji je ispričana. U umjetnosti nema sadržaja bez forme. Kao što lik Inspektora Ambroza u filmu kaže: „Važno je da tvoja istraga završi pitanjem, a ne odgovorom“. Sigurno da film reflektira moj doživljaj svijeta i vremena u kojem živim. Strah, neizvjesnost, nepravdu, osjećaj da nismo ništa naučili iz prošlosti. Ali ono što je meni bitno u tom sumornom krajoliku filma su male oaze ljepote i nade. Onaj neki impuls ljudskosti, života, krvi, krhkosti, ljubavi, dodira, topline. U filmu ih donose Ana, Rakan i Pavlica svojim ulogama. To iskupljuje sve.

NACIONAL: Godine 2013. doživjeli ste neočekivano priznanje kada su vas selektori festivala Pop Montreal pozvali i priredili retrospektivu vaših filmova „Ghost Porn in Ectoplasm“. Je li vas to iznenadilo?

Iskreno, tada nisam ni znao što je festival Pop Montreal. Na prvu mi je zvučalo kao nešto gdje su nekoć nastupali Jimmy Hendrix ili Jefferson Airplane. Do tada moji rani filmovi mogli su se jedino vidjeti na internetu. Moj prvi festivalski film bio je „Pain So Light That Appears As Tickle“ prikazan 2010. godine na 25FPS-u. Iako sam tada s entuzijazmom i jasnom idejom radio te filmove, još uvijek su bili samo dio mog privatnog svijeta i nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da se prikažu na nekim od domaćih festivala, bila mi je potrebna bilo kakva reakcija ili potvrda drugih. Stoga sam ih redovno uploadao na svoj Vimeo kanal. Mislim da sam tako došao u fokus festivala Pop Montreal. Prepoznali su u tim filmovima moju tadašnju preokupaciju duhovima, ne u spiritističkom smislu, već vezi između horor filmova i celuloidne besmrtnosti, filmove o filmovima, fragmentacije materije, nestajanje te samog vremena koje procesom dekompozicije posthumno nastavlja proces stvaranja nečeg novog. Te ideje su me snažno opsjedale te su napokon kulminirale u filmu „Amnezijak na plaži“.

NACIONAL: Kako je prošla retrospektiva? Je li bilo reakcija i kritika?

Bilo je reakcija i kritika. Bio sam iznenađen njihovim interesom, pažnjom prema meni kao autoru te poznavanjem tog specifičnog područja koje sam istraživao u svojim filmovima. Postalo mi je jasno da me zanima medij filma kao pogled u onostrano. Ja nisam futurist, ne privlači me suvremenost, fasciniran sam zapisima iz prošlosti, kao nečem najbliže pogledu u paralelni svemir. Našim temporalnim susjedima. Ljudima iz prošlosti na ekranu. Meni je to sve još pomalo fantastično.

NACIONAL: Još jedno vrlo veliko priznanje za svoj rad primili ste 2008. od britanskog redatelja Kena Russella koji je prilikom preuzimanja nagrade za životno djelo na Motovun film festivalu skrenuo pažnju na vas, odnosno na vašu špicu festivala, izrazivši iskreno divljenje spram vašeg rada. Jeste li bili u prilici zahvatili mu i popričati s njim?

Nisam. Ne vjerujem da bih tada smogao hrabrosti popričati s njim. Ljudi su mi kasnije govorili, piši mu, javi se. Čini se da je u mojoj glavi to izgledalo puno kompliciranije od zdravog razuma i par jednostavnih rečenica u e-mail. Sad je prekasno da žalim za tim. Ali mogu reći da je to jedno od meni najdražih priznanja u životu. Veliki pozdrav Motovun film festivalu!

NACIONAL: „Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa“ je zadnji film iz zamišljene trilogije koji još čine i „Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji“ iz 2015. i „Amnezijak na plaži“ iz 2013. Što povezuje ta tri filma?

„Amnezijak na plaži“, „Astronaut od perolaka“ i „Nepoznate energije, neidentificirani osjećaji“ tvore tu neformalnu znanstveno-fantastičnu trilogiju zbog zajedničke tematike identiteta, sjećanja i autentičnosti ljudskog iskustva. U svakom od tih filmova postoji i jedan mali detalj koji se ponavlja u nekom drugom. Film ‘’Slučajna raskoš’’, iako stilski blizak „Nepoznatim energijama“, razlikuje se utoliko što je osnovna priča donekle plauzibilna, s mogućim likovima i okruženjima. Postoji element znanstvene fantastike koji je ostavljen nedorečen i više ima funkciju metafore otuđenja i psihičkog rasipanja glavnog lika Martina. Ono što je svima zajedničko je moja novootkrivena ljubav prema narativnom filmu, ali pod vlastitim uvjetima. To je potpuno novi svijet na horizontu.

NACIONAL: Prije nego što ste radili animirane filmove, crtali ste stripove. Što vas je privlačilo stripu, a što animiranom filmu?

Kao prvo, iz respekta prema drugim autorima iz svijeta animiranog filma, sebe ne bih nazvao animatorom. Možda prije re-animatorom. Kad bi netko tražio da animiram Mikija Mausa kako hoda, bio bih u problemu. No to i nije nešto čemu težim. Što se tiče stripa, to je odličan medij s puno potencijala. Kao primjer, skrenuo bih pažnju na nevjerojatnog japanskog strip autora i crtača Yuichija Yokoyamu. Kada pomislite da ste došli do kraja, on pokazuje kako izgleda budućnost. U stripovima možete raditi stvari koji drugi medij ne bi mogao izdržati. Nije pod pritiskom očekivanja, ali je često i podcijenjen kao umjetnost. Kao klinac sam obožavao čitati i crtati stripove. Tu je sve počelo. Onda nije bilo interneta, nije bilo TV programa s crtićima. Sve manje gledam animirane i eksperimentalne filmove. Ono što me najviše puni je čitanje. Knjiga je pra-oblik filma.

NACIONAL: Ovaj film je vaš najambiciozniji projekt. Jeste li zadovoljni i kakva su vam očekivanja od festivala u Annecyju?

Prije dvije godine sam zapisao “Stupac pepela cigarete između njezinih prstiju uskoro će se raspasti”, iz te je rečenice nastao scenarij za film. Sretan sam što sam ga dovršio. U potpunosti sam zadovoljan rezultatom. Zahvalan sam na pruženoj prilici da film bude predstavljen na Annecyju. Vjerujem da će dosta značiti za njegovu promociju.

NACIONAL: Hoće li hrvatska publika moći vidjeti film „Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa“?

Pretpostavljam da hoće. Ne znam još gdje i kad. Nadam se prikazivanju na nekom od hrvatskih festivala.