Otkad je Hrvatski nogometni savez 2018. godine raspisao natječaj za izgradnju i uređenje hibridnih travnjaka u Hrvatskoj, nove travnjake dobili su stadioni u Kranjčevićevoj, Maksimiru, Puli, Zaprešiću i Koprivnici. U drugoj seriji tog projekta novi travnjaci su ove godine postavljeni na Šubićevcu, Poljudu i u Varaždinu, a hibridni travnjak dobit će i Velika Gorica. Hibridni travnjaci kod nas su se pojavili 2015. godine. Prvi je postavljen na stadionu Rujevica, koji je u kolovozu te godine postao privremeno glavno igralište HNK-a Rijeke, nakon što je odlučeno da će stadion pod stijenama Kantride u temeljitu rekonstrukciju. Gradnju stadiona i postavljanje travnjaka od početka je pratila Barbara Zanelli, 31-godišnja magistra, uskoro i doktorica hortikulture, koja se u doktorskom radu bavi upravo sportskim travnjacima.

Diplomu i magisterij stekla je na Agronomskom fakultetu u Ljubljani. Studirati u Ljubljani, kaže, nije bilo teško. Jezik je naučila, a stručne termine usvojila je na slovenskom. “Nakon završenog magisterija pružila mi se prilika da se zaposlim na održavanju travnjaka za HNK Rijeku gdje sam radila šest godina. Imala sam sreću prisustvovati izgradnji novih travnjaka u kampu, što mi je puno pomoglo kasnije u njihovu održavanju”, kaže Barbara Zanelli.

Surađivala je većinom sa stručnjacima iz inozemstva, no ističe da stručnjaka ima i kod nas: “Malo nas je i povezani smo, dobro je izmijeniti bilo kakvo iskustvo, sa stručnjacima i predstavnicima tvrtki koje prodaju proizvode za održavanje travnjaka.” Koliko zna, zasad je jedina žena u Hrvatskoj koja se posvetila sportskim travnjacima. “Uvijek mi je drago upoznati bilo koga tko se time bavi”, rekla je.

Barbara Zanelli obišla je brojne europske stadione poput ovog Manchester Uniteda, a svoja saznanja primijenila je u Hrvatskoj. FOTO: Privatna arhiva

U njenom mandatu stadion Rujevica osvojio je tri nagrade „Trofej Nogometaš“ Hrvatske udruge Nogometni sindikat, za najbolji travnjak HNL-a. “Te su mi nagrade, naravno, laskale jer znači da smo dobro radili svoj posao. Jedna osoba ne može sve sama, potreban je tim. S ekipom u Rijeci odlično sam se slagala, svatko je imao i znao svoje podjele i zadaće u određenim vrstama posla na travnjaku. Pojedinac ne može sve pokriti. To je svakodnevni, jako odgovoran i stresan posao”, rekla je mlada stručnjakinja.

Kad je Rijeka tek uvela hibridni travnjak, nogometaši su s guštom dolazili igrati na Rujevicu i znali su govoriti da ih ne čeka crveni već „zeleni tepih“. “Standardi su se sada promijenili. Većina stadiona ima hibridne travnjake i odlično je da su uvjeti posvuda više-manje isti. Mijenja se i svijest, sve više se želi savršeni travnjak”, istaknula je Barbara Zanelli.

Tijekom dvogodišnje pauze između magisterija i doktorata željela se uvjeriti da uopće treba krenuti tim putem. “Uz posao sam shvatila da se želim više educirati o toj temi i odlučila sam se na taj korak”, navodi. Za doktorat na ljubljanskom Agronomskom fakultetu odabrala je temu „Problemi na sportskim travnjacima“ i došla do zaključka da su najčešći problemi gljivična oboljenja i korovi, posebno jednogodišnja vlasnjača. Uskoro će, dodaje, biti objavljen i istraživački rad o toj temi na kojem je radila.

Uspoređujući hrvatske i europske travnjake, 31-godišnja Riječanka ustvrdila je da su bogatiji klubovi i njihovi stadioni, očekivano, na višem stupnju što se tiče održavanja. No razlike su manje nego što su bile prije pet ili šest godina, kada su hibridi tek predstavljeni u Hrvatskoj. Imala je priliku posjetiti Milano i stadion San Siro te ističe da to nije neki „drugi svemir“, kako se možda čini: “Najviše sam vidjela i naučila u klupskim kampovima gdje igrači treniraju. Sve sam pratila i puno toga uspjela sam primijeniti u Hrvatskoj.”

Na Rujevicu su dolazili i studenti agronomije iz Ljubljane kako bi im održala predavanja i pokazala kako to u praksi izgleda, o čemu je rekla: “Bilo im je sve to dosta zanimljivo. Nadam se da sam barem neke studente uspjela zainteresirati za nogometne travnjake.”

Stanje terena pregledava se iste večeri nakon svake utakmice. “Mora se proći po terenu i pogledati ako ima kakvih oštećenja, da se odmah saniraju. Sljedećeg dana su, normalno, nastavak rada i opet pripreme za novu utakmicu ili trening”, rekla je Barbara Zanelli i dodala da je kod hibridnih travnjaka sanacija lakša, no sve ovisi o vrsti oštećenja.

Veći i bogatiji klubovi možda imaju više mehanizacije, no i s jednim kvalitetnim osnovnim strojem može se napraviti dobar posao. “Olakšate si ako pratite UEFA-ine propise oko održavanja nogometnih travnjaka. Ako ih prihvatite i uvedete od početka, onda zaista ništa nije teško. Spremni ste za utakmice bilo koje vrste”, otkrila je Zanelli.

No vratimo se na početak, na samu definiciju: hibridni travnjak je bilo koji travnjak koji ima umjetna vlakna. Kombinacija je prirodne i umjetne trave, a njihov omjer ovisi o proizvođaču. Barbara Zanelli objasnila je da postoje dvije vrste hibridnih travnjaka – onaj koji se radi na licu mjesta, gdje se strojem ubadaju niti u teren, i tepih varijanta koja se uzgoji na drugom mjestu pa se travni buseni donesu u rolama i postave na stadion ili igralište. Tako se, ističe, postavljaju i prirodni travnjaci – travni busen se uzgoji na drugoj lokaciji, a onda se prenese i stavi na željeno mjesto:

“U toj drugoj varijanti na umjetni se tepih zasije trava i kako raste, sjedini se u jedan travni busen i u konačnici to sve rezultira time da, tko se ne razumije, neće ni primijetiti razliku između 100 posto prirodne trave i hibrida.” Prirodna trava srasta u umjetnu pa je riječ o travnjaku koji se održava kao prirodni.

Travnati tepisi su učestalija varijanta; na stadion se donesu gotove role travnih busena pa je brža procedura i travnjak je prije u funkciji, rekla je Zanelli i naglasila: “Ako ćete sijati na samom terenu, onda se mora čekati i tri do četiri mjeseca. Tepisi su bolja i praktičnija varijanta. Travnjak tako može u upotrebu već za desetak dana.”

Zahvaljujući svom poslu Barbara Zanelli često susreće hrvatske nogometaše kao što su Luka Modrić i Marko Pjaca. FOTO: Privatna arhiva

Veliki europski klubovi, poput Reala Madrida, običavaju mijenjati travnjak svake godine. Kod nas, kaže, travnjak bi se mogao promijeniti nakon pet do šest godina, ovisno o stanju, broju odigranih utakmica i samom održavanju: “Mijenja se samo površinski sloj, buseni. S dobrim održavanjem travnjaku se može i produžiti vijek trajanja.” Bitno je stalno dosijavati teren, prihranjivati ga, svakodnevno paziti i pregledavati stanje travnjaka. “Teren se vrlo lako može uništiti i ako ga se malo zapusti, teško ga je vratiti u dobro stanje. Treba mu puno vremena da se popravi, ne može se to dogoditi u nekoliko dana”, istaknula je Barbara Zanelli.

Trava je živo biće, ima svoj tijek i razvoj. Treba proći određeni period da od sjemena nastane busen. “Postoje razlike u održavanju, hibridni travnjak je možda malo i zahtjevniji, potrebno mu je malo više pažnje da bi dobro izgledao i da bi bio kvalitetan za igrače. Stalno dolazi do novih pomaka, stižu nove tehnologije. Sve se radi s ciljem da se olakša održavanje i da sigurnost igrača na travnjaku tijekom igre bude veća”, objasnila je, uz napomenu da je najosnovnija stvar – košnja.

Kosilice moraju biti dobre, a noževi im oštri. “Važno je i održavati higijenu strojeva jer strojem lako prenesete neku bolest na teren, možete je također prenijeti i na tenisicama i cipelama. Nakon toga ide prihrana, ali i svakodnevni pregledi terena te praćenje vremenskih uvjeta”, rekla je i dodala da se svakodnevno potrebno prošetati po terenu jer svaki dan može donijeti nešto novo. Bolest se može razviti preko noći.

“Najveći problem su ljeta. Problem čak nisu ni dani, dnevne vrućine riješe se navodnjavanjem. Problem su tople noći u kojima zbog navodnjavanja nastaje vlaga i dolazi do gljivičnih oboljenja. Zato se potrebno svakoga dana prošetati po terenu i vidjeti kakvo je stanje. Travnjak uvijek mora biti zelen. I kada ljeto dođe, uvijek su prisutni neki strah i nervoza. Najveći je problem ako se pojavi ta vrsta gljivične bolesti na koju jednostavno koji put ne možete utjecati. Unatoč svom trudu koji ste uložili, ona se ipak pojavi. Priroda je takva. Za gljivična oboljenja koristila su se zaštitna sredstva, ali nekako se to uvijek moglo izbjeći praćenjem vremenskih uvjeta i kvalitetnom prihranom. Može proći dobra sezona i bez da se koriste fungicidi, odnosno da dođe do gljivičnih oboljenja”, pojasnila je Barbara Zanelli i naglasila da je riječ o samostalnoj znanosti koja zahtijeva profesionalni pristup materiji.

Sve je stvar individualnog pristupa. Drenaža i sistem navodnjavanja ugrađuju se od početka, a ako je posao napravljen dobro, ne bi smjelo doći do problema. Sjećamo se bazena u koji se znala pretvoriti Kantrida nakon svake veće kiše. A prema podacima Državnog hidrometeorološkog saveza, lani je u Rijeci prosječno palo 1427 milimetara kiše. S druge strane, u Osijeku je prošlogodišnji prosjek bio 495 milimetara. Kod sušnih područja teren se navodnjava prskalicama, a ako i dođe do nekog većeg nevremena, koja smo znali viđati ove godine, ako je drenaža dobro napravljena, moguće je da voda brže prodire u tlo.

Svi se novi tereni rade na kvarcnom pijesku, najviše kako bi voda mogla bolje protjecati. “Ali taj pijesak zahtijeva malo više ulaganja što se tiče prihrane jer u sebi ne zadržava hranjive tvari zbog bržeg ispiranja. Znači, mora se više dohranjivati raznim gnojivima, NPK-om (dušik-fosfor-kalij), nekim prirodnim preparatima i slično” objasnila je Zanelli.

Logičan slijed događaja za nju je bio prelazak u privatni sektor. S trojicom kolega ove godine osnovala je tvrtku TurfGrass Pro Care d.o.o., koja nudi stručni pristup, savjetovanje i proizvode za sportske travnjake. Sve je na organskoj bazi, riječ je o ekološkim proizvodima koji su sve više traženi jer bi se na prirodan način travnjak trebalo osposobiti da se bori protiv bolesti i stresa. U planu je i organizacija seminara, čega u Hrvatskoj nedostaje.

Sportski travnjaci ne podrazumijevaju samo nogometne travnjake. Tu su i golf i hokej na travi, bilo koji sportski teren. Nakon što doktorira, njima će se baviti i službeno jedina „doktorica za travnjake“ u Hrvatskoj.