U Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj, već danima se s nestrpljenjem očekuje veliki kulturni događaj – otvaranje retrospektivne izložbe najvećeg i međunarodno najuglednijeg hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, koja će u povodu 140. obljetnice njegova rođenja uslijediti u srijedu, 22. studenoga. Dom za više od 200 Meštrovićevih skulptura, prikupljenih iz muzeja i od privatnih kolekcionara iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Austrije, Češke, Italije i Velike Britanije, do početka ožujka 2024. godine bit će Galerija Klovićevi dvori. Uspješna i primjerena suradnja Muzeja Ivana Meštrovića i Galerije Klovićevih dvora rezultirat će do sada najkvalitetnijom i opsegom najvećom ikada održanom retrospektivnom izložbom skulptura Ivana Meštrovića, čija je vrijednost procijenjena na 30 milijuna eura. Izložbu su priredile dvije doktorice znanosti – povjesničarke umjetnosti Petra Vugrinec, muzejska savjetnica u Galeriji Klovićevi dvori, i Barbara Vujanović, muzejska savjetnica iz zagrebačkog Atelijera Meštrović u sklopu Muzeja Ivana Meštrovića – koje su zajedno sastavile i pozamašni Katalog izložbe. O dometima i sadržajima te izložbe, o stereotipima i arhetipima u Meštrovićevu kiparstvu na razmeđu promjena, o njegovim brojnim angažmanima i uklonjenim spomenicima, ali i o pet ljubavi Meštrovićeva života – Olimpiji, Ruži Klein, Čehinji Růženi Zátkovoj (koju je Meštrovićeva prva supruga Ruža zvala „demonska Zatkova“), Olgi Meštrović i Mariji Banac – i umjetnikovim porukama i posvetama na kapelici Gospe od Anđela Mauzoleja obitelji Račić u Cavtatu, o skulpturama koje je Ivan Meštrović posvetio ženama koje je volio, od kojih će neke, poput izrazito inventivnog „Sjećanja“, biti prvi put izložene na zagrebačkoj izložbi, o skulpturama koje su se vrlo rijetko mogle u nas vidjeti, poput „Skidanja sa križa“ ili „Violončelistice“ iz londonskog Tate Museuma, razgovarali smo s Barbarom Vujanović, koautoricom izložbe i jednom od najboljih poznavateljica Meštrovićeva kiparskog i umjetničkog rada, koji je bio i sadržaj njezina doktorata. „Često zaboravljamo da Ivan Meštrović nije bio samo kipar, već i arhitekt, slikar, profesor, dekan, književnik, politički aktivist i disident te da je u svakom od tih angažmana bio izložen i preispitivanju i kritikama. Ali unatoč svemu tome, Meštrović je živeći Hrvatskoj, Europi i u SAD-u postigao i nacionalni i međunarodni umjetnički ugled po kojem je zasigurno već godinama hrvatski kulturni i društveni brand“, istaknula je Barbara Vujanović.

NACIONAL: Zašto ste se zajedničkim snagama dviju institucija, Galerije Klovićevi dvori i Muzeja Ivana Meštrovića, odlučili prirediti ovu izložbu?

Muzeji Ivana Meštrovića posjeduju najveću zbirku djela Ivana Meštrovića, jedini skrbe čak o četiri Meštrovićeve građevine u Zagrebu, Splitu i Otavicama te su posvećeni sustavnom proučavanju i predstavljanju opusa Ivana Meštrovića. Iza nas je veliki broj manjih i većih, domaćih i međunarodnih izložbi i drugih projekata. Kad je riječ o mogućnosti što cjelovitijeg predstavljanja nekog umjetnika, razdoblja ili određene teme, u Hrvatskoj nema pogodnijeg prostora i institucije od Galerije Klovićevi dvori. I što se tiče prostora, ali i logistike. Tako je bilo kad je tamo prije 40 godina postavljena izložba Ivana Meštrovića povodom obilježavanja 100. obljetnice njegova rođenja, tako je i danas. Stoga je posve logično da smo ovom prilikom uložili stručne, tehničke, organizacijske i administrativne snage kako bismo zajednički realizirali taj projekt. U njega je uključeno puno kolegica i kolega, od dvoje ravnatelja ustanova, Sandre Grčić Budimir i Antonia Picukarića, preko Petre Vugrinec i mene, koje smo kao koautorice koncipirale projekt, do kustosice izložbe Ive Sudec Andreis, više kustosice u GKD-u, do brojne predane i strpljive tehničke ekipe iz obiju ustanova i dizajnerskog trojca Turković, Šesnić i Heged, autora vizualnog identiteta izložbe.

NACIONAL: Po čemu je ova izložba specifična? Zašto je najveća, najopsežnija i najskuplja izložba djela Ivana Meštrovića?

Meštrović je imao izrazito široko polje interesa, izražavao se unutar više medija. Bavio se crtežom, slikarstvom, grafikom, arhitekturom, pisanjem i pedagoškim radom. Na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti stekao je diplomu kipara i arhitekta. Petra Vugrinec i ja odlučile smo se za prikaz kiparskog segmenta stvaralaštva jer je on najobimniji i najzaokruženiji. Do sada su poduzete i priređene mnoge tematske izložbe, a naš cilj je bio drugačiji – dati monografski, sveobuhvatni pogled u genezu njegova kiparskog rukopisa i tematskih preokupacija. Posegnule smo u funduse domaćih i stranih muzeja i privatnih kolekcija, među kojima posebno trebamo izdvojiti onu Rumjane Meštrović. Uspjele smo prikupiti više od 200 skulptura. Nažalost, nisu nam bila dostupna sva djela koja smo željele dovesti u Zagreb. No riječ je o najvećoj izložbi ovog umjetnika koja omogućuje da na jednom mjestu vidimo njegova najpoznatija ostvarenja, ali i ona široj javnosti nepoznata i u Hrvatskoj do sada neizlagana.

NACIONAL: O kojim se nedovoljno poznatim i u nas neizlaganim Meštrovićevim djelima radi?

To su, primjerice, reljefi sakralne tematike pristigli iz Velike Britanije, potom iz Češke, prvi put prikazan u Hrvatskoj, Meštrovićev portret češke umjetnice Růžene Zátkove, s kojom je imao vrlo blizak odnos, te portret gospođice St. George. Također bih istaknula da na izložbi donosimo i rani autoportret iz 1902. godine, iz slovenskog Muzeja Sadnikar, te portret Otta Koninga, koji je Meštrovića pripremao za upis na bečku Akademiju likovnih umjetnosti, iz fundusa te institucije, koji također do sada nije bio kod nas izlagan. Čak i ona djela koja svakodnevno viđamo ako živimo u Zagrebu, kao što su „Zdenac života“ i „Povijest Hrvata“, čije sadrene odljeve izlažemo, moći ćemo sagledati na drugačiji način – u kontekstu recepcije impresionizma, simbolizma i Rodinova kiparstva kad je riječ o „Zdencu života“. Ili, pak, u kontekstu razvoja kompozicijskih rješenja skulpture u bloku kad je riječ o „Povijesti Hrvata“. Brojnost odabranih djela omogućava uspostavljanje različitih poveznica, na što Petra Vugrinec i ja ukazujemo svojim tekstovima u katalogu te popratnim proširenim legendama.

Radovi: Kipar Otto König, beč, 1901.; Portret Růžene Zátkove (Žena bez ruku), Rim, 1912.; Glava anđela (Ruka), Navještenje II (Anđeo II, Glava anđela II), Ženeva, 1916.. FOTO: Arhiva Muzeja Ivana Meštrovića i Galerije Klovićevih dvora

NACIONAL: Može li se reći da je izložba ponovno tumačenje i sagledavanje uloge i mjesta kiparstva Ivana Meštrovića u hrvatskoj kulturnoj povijesti?

Kolegica Petra Vugrinec i ja nastojale smo rezimirati prethodna istraživanja i pristupiti temi iz vlastita kustoskog, znanstvenog, pa i osobnog rakursa. Petra se bavi pitanjem kolektivnog i individualnog identiteta, kojim je premrežila Meštrovićevo stvaralaštvo mnogim literarnim referencama. Mene je, pak, zanimalo relacioniranje Meštrovića prema samom mediju skulpture, kako bih izlučila njegovu autorsku osobnost i poziciju. Kiparski medij određen je mogućnosti multipliciranja te izvedbe određene kompozicije u različitim materijalima. Zahtjevni projekti traže sudjelovanje većeg broja kipara, pomoćnika, a velike kiparske radionice, kao što je Meštrovićeva, često su mjesta transfera praktičkih znanja. Tu je odnos s naručiteljem – primjerice, s portretiranim osobama – preko kojeg možemo pratiti dinamične društvene, umjetničke i političke odnose. Tu je i prisutnost u javnom prostoru koja prinuđuje na neprestano propitkivanje. Meštrovićevo kiparstvo smještam na razmeđe promjena. Njegovo djelovanje počinje u periodu početka 20. stoljeća, kad kiparstvo biva modernizirano Rodinovom transformacijom kiparske forme i izlagačke prakse. Meštrović je prigrlio obje tendencije i dodatno ih radikalizirao, što je vidljivo na primjeru „Vidovdanskog hrama“, koji rekreira na nekoliko samostalnih i grupnih izložbi. Središnju disperzivnost po brojnim muzejima herojskih ciklusa, koji su činili taj neostvareni projekt podizanja hrama, kao i fluidnost njihova čitanja, interpretiram kroz pojam utopijske skulpture. On se može primijeniti i na druge primjere europske skulpture 19. i 20. stoljeća, čime pratimo recepciju Meštrovićevih invencija.

NACIONAL: Što znači tvrdnja da je Meštrovićev likovni izraz obilježen figurativnošću i zašto je Meštrovićev opus arhetipsko promišljanje tema? Ocjene Meštrovićeva stvaralaštva prate teze o stereotipima i arhetipima…

Meštrović nastavlja i reinterpretira dugotrajnu povijest klasične figurativnosti dajući joj potencijal modernosti. On je u neprekidnom dijalogu s antikom i renesansom, ali im, poput drugih umjetnika kao što su Auguste Rodin i Antoine Bourdelle, daje pečat svoga vremena. Bilo da se radi o stilskom predznaku impresionizma ili art decoa, bilo da je riječ o iskustvu rata ili utamničenja. U tome smislu zanimljiva je sintagma „mitsko-moderna tjelesnost“, koju je na primjeru talijanskog kipara Marina Marinija skovao srpski književnik i povjesničar umjetnosti Oto Bihalji-Merin. U njoj se sjedinjuju tradicija i modernost, što je naizgled kontradiktorno. No antimodernizam, kojem Meštrović nesumnjivo pripada, ne postoji bez modernizma. Tako da je negacija svojevrsna afirmacija. Meštrovićev opus gotovo u cijelosti počiva na arhetipskom promišljanju tema. Arhetip predstavlja idealni model jer svojom formom i sadržajem podrazumijeva univerzalnost, prihvatljivost različitim razdobljima, okolnostima i kulturama. Stereotip je, naprotiv, pejorativno poopćavanje karakteristika, najčešće skupine, u svrhu degradacije. Često se ta dva pojma brkaju, miješaju. Tako i procjena Meštrovićeva rada ponekad klizi u procijep između svih tih značenja. Moje tumačenje kiparskog opusa Ivana Meštrovića na ovoj izložbi temelji se na istraživanju njegova odnosa prema arhetipovima, iz čega proizlazi njegova sposobnost da stvori nove.

Izložbu su priredile dvije povjesničarke umjetnosti, Petra Vugrinec i Barbara Vujanović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako se arhetipsko deriviranje tema odrazilo na njegove portrete i autoportrete? Jesu li i zašto njegovi spomenici biskupu Grguru Ninskom i književniku Marku Maruliću doista autoportreti umjetnika?

Meštrović je nerijetko povijesnim ličnostima i svecima, čiji je izgled nepoznat, davao portretne i autoportretne odlike. Spomenici Marku Maruliću i Grguru Ninskome zapravo su njegovi autoportreti, što govori o identifikaciji s tim ličnostima. Prema podjeli na arhetipove, sukladno teoriji Carla Gustava Junga, renesansni književnik spada u kategoriju umjetnika pa je prikazan u trenutku pisanja. Grgur Ninski svojom sposobnošću i nastojanjem uspostave kontrole unutar crkvenih politika, nalazi se na razmeđu arhetipa heroja i vladara, što je stimulirano njegovom silovitom gestom rukom i prstom. Meštrović je, dakako, radio, i „prave“ autoportrete i svakim je radom načinio svojevrsni rezime intimnog stanja, kao i umjetničkog i društvenog položaja. „Prvi autoportret“, oblikovan 1900. – 1901. godine, pri dolasku u Beč, spada u arhetip odmetnika. Iskaz je nadobudnosti, iščekivanja obećavajuće budućnosti. Ali i dokazivanje, ponajprije samom sebi, tinejdžera koji je započeo život u velegradu i čiji je jezik tek počeo savladavati. Već iduće godine, impresionističkim autoportretom jungovskog tipa umjetnika, sve se mijenja. Kosa je duža, razbarušena, u skladu s tadašnjom modom, a bisti pridružuje stisnute pesnice. Naglašavanje ruku tipično je za Meštrovićeve portrete umjetnika, poput Tomislava Krizmana, Augustea Rodina i Michelangela. Svi ti primjeri zastupljeni su na izložbi, kao i portreti britanskih društvenih domaćica, koje određuje arhetip zavodnice kojim je kipar iskazao njihovu samosvijest, slojevitost statusa i zanimanja kojima su se bavile.

NACIONAL: Meštrović je bio i hvaljen i kritiziran. Koji su njegovi projekti posebno kritizirani, uklonjeni, srušeni, uništeni ili premješteni?

Spomenici, odnosno, javne skulpture uvijek su najviše izložene sudu najšire i stručne javnosti. Splitski „Spomenik Luki Botiću“, književniku, te „Zdenac života“ smješten ispred zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, u vrijeme kada su postavljeni, u prvom i drugom desetljeću prošloga stoljeća, skandalizirali su građane zbog golotinje. „Spomenik Grguru Ninskom“ otkriven je 1929. godine na splitskom Peristilu, a bio je oštro kritiziran zbog nametanja antičkoj arhitekturi. Posebno je bio glasan veliki arheolog i konzervator don Frane Bulić. Talijanskim okupatorima, pak, smetao je jer je srednjovjekovni biskup, borac za staroslavenski jezik i glagoljaško bogoslužje bio percipiran kao simbol otpora talijanskoj hegemoniji te su ga uklonili. Nakon Drugog svjetskog rata spomenik Grguru Ninskom je vraćen, ali ne na istu lokaciju, već pokraj Zlatnih vrata Dioklecijanove palače, dakle, izvan nje. Kad je 1959. godine posjetio Split, u sklopu, prvog i posljednjeg posjeta domovini nakon njezina napuštanja za vrijeme NDH, i ponovo ugledao Grgura, ali na drugoj lokaciji, uzviknuo je: „Opet ne daju Vlaju u grad!“ Meštrovićevi spomenici rumunjskim kraljevima Karolu I. i Ferdinandu I. u Bukureštu uništeni su nakon Drugog svjetskog rata iz političkih razloga. U raznim razdobljima, u raznim kulturama, gradovima i zemljama, Meštrovićeve skulpture u javnom prostoru provocirale su svojom formom, sadržajem i političkim konotacijama, što je u pojedinim slučajevima rezultiralo izmještanjem ili uništavanjem. Stavovi su se mijenjali i vidimo da su „Zdenac života“ i „Spomenik Grguru Ninskom“ danas omiljeni simboli Zagreba i Splita.

NACIONAL: Kako je Meštrović u skulpturi i u literaturi klasificirao svoje ljubavi, od Olimpije, preko supruge Ruže, spomenute Růžene Zátkove, do Olge i Marije Banac?

Zanimljivo je pratiti kako je Meštrović razvijao svoj stil i kiparsku gestu oblikujući portrete, odnosno, posvete ženama kojima je bio fasciniran. Studentske godine obilježila je tragična ljubav s Olimpijom. To iskustvo pretočio je u više djela poput veoma izražajne kompozicije „Posljednji cjelov“ iz 1902. godine, koju izlažemo. Smrt obgrljuje bolesnicu čiji se lik već počinje dematerijalizirati. U tome razdoblju mladi kipar istražuje simbolističke teme, inspirira se književnošću, napose ruskom. Oblikuje ženske aktove koji pokazuju snažnu recepciju erotiziranosti Augustea Rodina, koja prečesto ekvilibrira na granici strasti i boli, života i smrti. „Zdenac života“ iz 1905. godine, remek-djelo simbolizma i impresionizma, na kojem niže nage muške i ženske parove, promišljanje je ciklusa i prolaznosti života. Mlade žene imaju portretne crte lica Ruže Klein, buduće Meštrovićeve prve supruge, i njezinih sestara. Ruža je bila velika Meštrovićeva muza, baš kao i druga supruga Olga koja mu je donijela toliko željenu djecu. Između njih se smjestila fatalna Čehinja, umjetnica Růžena Zátkova, koja je s Meštrovićem bila i u nekim jako bitnim trenucima njegove osobne i profesionalne karijere, poput Meštrovićeva portretiranja Rodina ili susreta sa češkim predsjednikom Masarykom. Njihov odnos omeđuje monumentalni, ekspresionistički portret „Sjećanje“ iz 1912. godine, koji prvi put izlažemo u Zagrebu. Ali obrise toga odnosa Meštrović ostavlja i na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu, građenom između 1920. i 1922. godine. U tome primjeru Gesamtkunstwerka sa stilskim predzankom art decoa, sjedinio je svoju kiparsku i arhitektonsku umješnost stvarajući posvetu još jednoj ženi, Mariji Banac, rođenoj Račić, koja je u tome Mauzoleju i pokopana. Ali na Mauzoleju je i posveta Růženi, čiji je lik lajtmotiv kiparskog uresa građevine. Na izložbi donosimo sedrene modele prema kojima su klesani reljefi za Mauzolej, kao i prikaze Meštrovićevih ljubavi – Olimpije, Ruže, Ružene i Olge. Oni se manifestiraju u formi portreta, sakralnih kompozicija, aktova.

NACIONAL: Je li točno da sve njegove ljubavi natkriljuje „Majka“?

Odnos s majkom uvijek je poseban, Meštrović tu nije iznimka. Ali je bila iznimna spretnost njegove majke Marte da podupre sinov talent i želju da se bavi umjetnošću. Bio je to konac 19. stoljeća u Dalmatinskoj zagori, najnerazvijenijem dijelu tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Meštrović je majku često portretirao, smjestio ju je u vidovdanski panteon, uz heroje i ratnike Kosovske bitke, te je uzdigao na razinu nacionalnog simbola, prikazavši je u skulpturi „Povijest Hrvata“. Majčinstvo je općenito njegova omiljena tema, bilo da je prikazivao „Bogorodicu s Djetetom“ ili svoju drugu suprugu Olgu u trenucima nježnosti s njihovom djecom.

NACIONAL: Za koje je skulpture na izložbi trebalo graditi skele za transport i postav u Klovićevim dvorima?

Osobito je bio zahtjevan transport skulptura iz splitske Galerije Meštrović. Riječ je o djelima velikih dimenzija i težine, poput „Kontemplacije“ i „Ženskog torza“, koja su veoma osjetljiva. Također, pri iznošenju i unošenju skulptura valjalo se baviti premošćivanjem stepenica i drugih prepreka. Stoga je podignuta skela. U tom delikatnom pothvatu, osim tehničkih službi Galerije Meštrović i Galerije Klovićevi dvori, sudjelovao je i Marin Marasović čiji je djed, istoimeni splitski graditelj, bio Meštrovićev suradnik. Između ostalog, Meštrović ga je angažirao i na izgradnji obiteljske vile, današnje Galerije Meštrović.

NACIONAL: Što se dogodilo s reljefima „Arhanđela Gabrijela“ iz SAD-a i s drvenim gigantima „Adamom i Evom“ iz Galerije Meštrović u Splitu?

Kolege iz Klovićevih dvora dogovorili su posudbu remek-djela „Arhanđeo Gabrijel“ iz newyorškog Brooklyn Museuma i mramorna skulptura bila je spremna za zagrebačko izlaganje. No onda su nastupile komplikacije s prijevoznikom i od posudbe se moralo odustati. Američka faza, odnosno, radovi nastali nakon Drugog svjetskog rata odabrani su iz hrvatskih muzejskih i privatnih zbirki. Što se tiče gigantskih drvenih skulptura „Adam i Eva“ iz Galerije Meštrović, koje su bile izložene u Klovićevim dvorima 1983. godine, procijenjeno je da njihovo stanje ne dozvoljava transport i izlaganje. Nipošto nismo htjeli ugroziti ta neprocjenjiva djela. Bilo je još nekoliko sličnih slučajeva da nam skulpture nisu bile dostupne. Ali bit će drugih prilika, drugih izložbi. Uostalom, i to je razlog da se posjete muzeji u kojima se nalaze Meštrovićevi radovi.