Nakon praizvedbe 1994. u Parizu, tekst „Art“ francuske dramatičarke Yasmine Reze osvojio je nagradu Molière, nagradu Laurence Olivier za najbolju komediju i Tonyja za najbolju predstavu. Ta komedija, koja postavlja pitanja o umjetnosti i prijateljstvu, u središte radnje stavlja troje dugogodišnjih prijatelja, a jedno od njih, udovoljavajući svojoj sklonosti prema modernoj umjetnosti, kupuje veliku, skupu, potpuno bijelu sliku. Dolazi do svađe i napetosti zbog njihovih različitih mišljenja o tome što čini umjetnost.

Taj će tekst na Scenu Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu postaviti Barbara Rocco, a troje prijatelja igraju Helena Minić Matanić, Hana Hegedušić i Marinko Leš. Premijera je 19. svibnja.

Glumica Barbara Rocco rođena je 1969. godine u Zagrebu u umjetničkoj obitelji. Njezina baka Nada Klašterka bila je glumica, kao i majka Nada Rocco, a Barbarin otac Davor Rocco je skladatelj, glazbenik, dizajner zvuka i producent. Njezina kći Vilka Rožić je fotografkinja, a u ovoj predstavi prvi put radi scenografiju. Barbara Rocco je od 1994. u ansamblu HNK-a u Varaždinu, koji je u to vrijeme bio vrlo aktivan, živ, zanimljiv, središte kulturnog života. No desetak godina nakon njezina dolaska kazalište je počelo padati u kvaliteti da bi, prema Barbarinim riječima, zapalo u totalnu katastrofu i postalo provincija. Tek prije godinu dana, dolaskom Senke Bulić na mjesto intendantice HNK-a u Varaždinu, to se nacionalno kazalište počelo buditi.

Barbara Rocco počela je režirati 1998. godine, a osim u kazalištu odigrala je brojne uloge na televiziji i na filmu, pisala je scenarije za dječju TV emisiju, u Osijeku je na Akademiji predavala pet godina, pokrenula je lutkarske radionice i lutkarski festival.

NACIONAL: U Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu režirate predstavu „Art“ Yasmine Reze. Dugo se bavite režijom, što vam je zanimljivo u tom načinu umjetničkog rada?

Volim kazalište otkad sam bila dijete. Odrasla sam u njemu, znatiželjno promatrajući proces nastajanja predstave iz svih perspektiva. Ne znam volim li ga danas više sa scene, igrajući u predstavi, ili iz gledališta, režirajući.

NACIONAL: Gluma i režija drugačije su umjetnosti, ali vrlo bliske. Što izražavate režijom, kako režirate?

S još razmjerno skromnim glumačkim stažem, u redateljskoj ulozi okušala sam se prvi put 1998. godine. To je bio veliki izazov, ali i dragocjeno iskustvo koje je proširilo moja saznanja o teatru. Od tada se gluma i režija u mom radu značajno dopunjuju. Kao redateljica imam veliku odgovornost, ali i značajnu dozu slobode, mogućnost raditi to što me zanima i odabrati suradnike koje želim. U tom poslu veoma su važni briga za dobro raspoloženje u ekipi i predan rad, a ja volim kad se to zasniva na uzajamnom povjerenju, uvažavanju svih sudionika procesa, njihovih ideja i mišljenja. Dobra predstava je rezultat dobrog zajedničkog posla. Kazalište je zajedništvo.

NACIONAL: Predstavu Art radite na maloj sceni, koliko je teže raditi manje, intimnije predstave? Jer fokus je na svega nekoliko glumaca, sve je blizu, čuje se svaki šum, koliko je to glumcima i redateljima lakše ili teže?

Scena Rogoz i ja zaljubile smo se na prvi pogled još davne 1994. godine. Neke od najdražih mi predstava baš su tu nastale. Dvije meni važne nagrade dobila sam za predstavu „Tužna je nedjelja“, koja mi je ukazala na prednosti, ali i velike zahtjeve glume u intimi komorne scene, u neposrednom kontaktu s gledalištem. I prva predstava koju sam režirala nastala je na Sceni Rogoz pa nije neobično da je toliko volim.

NACIONAL: Kad smo kod malih predstava, logično se javlja pitanje o nezavisnoj sceni koja je jako aktivna, ali koja ne dobiva ne samo dovoljno novca nego ni prostor za izvođenje, nezavisni umjetnici moraju raditi sve poslove – pisati, režirati, igrati, producirati. Kako gledate na svoje kolege s nezavisne scene?

Mislim da im je jako teško jer su potpuno sami u borbi za opstanak. Sve su okrutnija vremena i sve je manje brige za kazalište, pa i kulturu u širem smislu riječi. Toliko se govori o pozicioniranju naše zemlje u svijetu i nacionalnom identitetu, a to može spasiti samo kultura.

NACIONAL: Nedavno su upravo oni prosvjedom ispred Markova trga tražili svoja prava, ali ministrica Nina Obuljen Koržinek rekla je da ne zna zašto prosvjeduju. Kako to komentirate?

Mislim da se politika oglušuje na stvarne probleme i zadovoljava pro-forma rješenjima, što je strašno. Riječ kultura vuče podrijetlo iz poljoprivredne terminologije, a znamo da nema plodova bez zalaganja, truda, pa i ljubavi.

NACIONAL: „Art“ ima tri lika i sva tri su muška, međutim, vi ste odlučili dvije od tih uloga dati ženama – Heleni Minić Matanić i Hani Hegedušić, a Marinko Leš je treća uloga. Zašto ste se tako poigrali tekstom?

To je prvenstveno komad o prijateljstvu, a mene je privukla misao da su to oni vječni prijatelji kakve ima svatko od nas, koje vučemo još iz djetinjstva, iz srednje škole. Zato mi je pri podjeli uloga bilo bitno da budu ista generacija, a manje je važno kojeg su spola. Hana, Helena i Marinko idealna su podjela za „Art“ kakav ja vidim.

NACIONAL: Ova predstava, inače, govori o strahu od napuštanja i želji za ljubavlju koja u nama stvara nesigurnost. Neki to rješavaju kupnjom jako skupe slike, kao jedan od likova, drugi na razne druge načine. Zašto vas ta tema zanima?

Predstava načinje više tema nego što se na prvi pogled čini. Uvijek su me zanimali prvenstveno „glumački“ tekstovi – jer ja sam ipak glumica – s ulogama koje su stvarni izazov. Međuljudski odnosi i psihička stanja, to je meni zanimljivo.

NACIONAL: Kako rješavate nesigurnost i kad se ona najčešće javlja?

U kazalištu nesigurnost proizlazi iz istraživanja i prisutna je svakodnevno tijekom radnog procesa na novoj predstavi. I hvala dragom Bogu na tome, jer kad to ne bi bilo tako, ne bismo mogli napraviti dobru predstavu. Nesigurnosti se rješavamo nakon premijere, a naravno da nam je važna i reakcija publike.

Barbara s kćeri Vilkom Rožić, fotografkinjom koja je u ovoj predstavi prvi put scenografkinja. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: HNK u Varaždinu puno radi, dobro radi, dobiva nagrade, odnedavno su u ansambl primljeni novi glumci. Vi ste u ansamblu od 1994., kako biste ocijenili rad te nacionalne kazališne kuće?

Naše kazalište, kao i svako drugo, imalo je i uspona i padova, nažalost, zadnji pad je trajao nevjerojatno dugo. No, srećom, od dolaska Senke Bulić opet smo poletjeli, dobro radimo, pa su se čak i novinari ponovno za nas zainteresirali.

NACIONAL: Zašto volite HNK u Varaždinu?

Tko je rekao da ga volim? Posljednjih 17 godina dizao mi se želudac od njega. Evo, sad ga opet volim. Volim ga kada dobro radi.

NACIONAL: Unatoč svemu nabrojenom, HNK u Varaždinu, kao i druga kazališta koja nisu u Zagrebu, ipak je na marginama ako se gleda hrvatska kultura. Zašto je to tako, ima li načina da se to promijeni?

U vrijeme kada sam ja došla u HNK Varaždin, nismo bili na marginama, dapače, bili smo u žiži kazališnog života Hrvatske. Zato sam i bila došla. Tada je tu bilo daleko plodnije nego u Gavelli, Kerempuhu, ZKM-u, Komediji, gdje sam do tada radila. A onda su krenule nedaće, marginaliziranje… Bolje da o tome više i ne govorim. I da, sada se napokon vraćamo u normalu.

NACIONAL: Osjećate li vi, kao glumica koja je u ansamblu skoro trideset godina, da ste na margini?

Više ne.

NACIONAL: Odluka da se iz Zagreba nakon diplome preselite u Varaždin sigurno nije bila laka, kako je to izgledalo, zašto ste je donijeli?

Zato što sam u to vrijeme radila posvuda, a u Varaždinu je bilo najbolje. Znam da je mnogima koji se ne sjećaju tog vremena teško to zamisliti, ali zaista je bilo tako. Kakva margina. Središte. Redovito su dolazili autobusi iz Zagreba na naše premijere. Marija Grgičević i Dalibor Foretić redovito su nas pratili i pisali o nama, nije bilo festivala s kojeg nismo nosili nagrade i na kojem nismo sudjelovali. I onda je najednom sve stalo, postali smo provincija…

NACIONAL: Cijela vaša obitelj je umjetnička, ne čudi stoga što ste odabrali glumu – baka i majka su bile glumice, otac je skladatelj, a evo vaša kći Vilka također je umjetnica – scenografkinja i fotografkinja. Kako je izgledalo djetinjstvo, odrastanje, u jednoj takvoj obitelji? Čega se najradije sjetite?

Moja obitelj je divna, istina da su oni dobrim djelom krivi što se ta kazališna ovisnost proteže već u četvrtu generaciju, ali nitko nije savršen! Kod moje kćeri se jako rano prepoznalo da je likovnjak, još u vrtiću, s pet godina je počela fotografirati, iako i jako dobro pjeva. Završila je fotografiju u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna. Scenografiju radi prvi put, no mogu vam reći da joj jako dobro ide. Moje djetinjstvo i odrastanje obilježeno je familijarnim okupljanjima, a mi smo velika familija. Moja nona je kuhala senzacionalno i po dva dana unaprijed pripremala delicije za svoju djecu. Blagoslovljena sam time što sam poznavala i djeda i baku, pranonića, nonića… Nona mi je još uvijek živa, što znači da sam još uvijek sretno dijete.

NACIONAL: Ako se ne varam, vaša prva uloga bila je u „Jadnicima“, kad ste igrali upravo s majkom Nadom. Koliko puta ste s njom imali priliku dijeliti scenu, što ste od nje naučili? Razgovarate li o poslu?

„Jadnici“ nisu bili moja prva predstava, ali tada sam prvi put igrala u predstavi sa svojom mamom. Nismo zajedno bile na sceni jer smo igrale istu ulogu: ja sam bila mala Cosette, a ona odrasla Cosette. Dosta kasnije smo opet u Lisinskom zajedno radile „Crnu kraljicu“, e tu smo zajedno igrale. U svakom slučaju, premalo smo zajedno igrale. I, nažalost, nikada nismo igrale sve tri, baka, mama i ja, a to nam je bila velika želja.

NACIONAL: Osim što ste glumica i redateljica, vodili ste glumačke radionice i predavali na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Što ste naučili iz svih tih iskustava, zašto vam je važno sve to raditi?

Da, svašta sam radila. Imala sam nekada davno dramski studio Barocco, pisala sam scenarije za dječju TV emisiju „Žutokljunac“, u Osijeku na Akademiji sam predavala pet godina, jednoga ljeta sam pokrenula lutkarske radionice i lutkarski festival na otoku Braču, radila sam predstave u Dubrovniku, Požegi, Karlovcu, radila sam s amaterima, s penzionerima… Sve su to dragocjena iskustva i predivne uspomene. Svašta sam naučila: biti strpljiva, voljeti ljude, što su značajne stvari za moj posao i život.

NACIONAL: U posljednje vrijeme u Varaždinu je bilo dosta burno na političkoj sceni, evo, održani su i novi lokalni izbori. Vi ste prije desetak godina bili HDZ-ova kandidatkinja za dožupanicu, zašto ste odlučili prihvatiti kandidaturu kao nestranačka osoba i kakvo vam je bilo to iskustvo?

Već sam spomenula katastrofični period našeg kazališta, a u tom periodu ponudili su mi kandidaturu za dožupanicu. Prvo sam mislila da je neka šala jer se nikada nisam bavila politikom, čak mislim da se ljudi koji se bave kazalištem ne bi smjeli baviti i politikom. Isprva sam rekla da neću, a onda sam pomislila da bih možda s te pozicije mogla pomoći kazalištu da ispliva iz ponora pa sam, naivno, pristala. No, na sreću, nisu me izabrali, a sada, s malo više životnog iskustva, jasno vidim da se tada nije moglo pomoći kazalištu.

NACIONAL: Kakvi su vam planovi?

Sve nježniji. Nisam više ni ja u cvijetu mladosti. Moram se s Kumom, to je moj pas, malo šetati po šumi, premalo sam vremena za to imala u zadnje vrijeme.