Na svojim trećim olimpijskim igrama džudašica Barbara Matić ne samo da će pokušati prvi put doći do medalje, već će na otvaranju, s Giovannijem Cernogorzem, nositi hrvatsku zastavu

Splitska džudašica Barbara Matić (29) osvojila je u karijeri gotovo sve što je mogla, dvostruka je svjetska prvakinja u kategoriji do 70 kilograma, ove je godine osvojila Europsko prvenstvo, tri puta osvajala je Grand Slam turnire, pet je puta uzela Grand Prix zlato, kao juniorka osvojila je još dva svjetska prvenstva… Jedina medalja koja joj nedostaje je olimpijska, a priliku za to imat će u Parizu na Igrama koje će joj u startu donijeti još jedno veliko priznanje – uz Giovannija Cernogoraza nosit će hrvatsku zastavu na svečanom otvaranju, čime je ušla u ugledno društvo hrvatskih sportaša koji su imali tu čast, od Gorana Ivaniševića do Sandre Perković.

TEMPO: Kako ste reagirali na to kad ste saznali da ste odabrani, uz Giovannija Cernogoraza, za stjegonošu na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara u Parizu?

Iz Hrvatskog olimpijskog odbora su prvo kontaktirali mog trenera Vladimira Preradovića, on mi to nije rekao odmah, nego naknadno. Pitali su ga je li moguće da nosim zastavu s obzirom na to da ceremonija otvaranja Olimpijskih igara traje vrlo dugo, sportašima je to problem jer morate biti satima na nogama i usput možda remetite svoj plan priprema tih zadnjih dana pred natjecanje. Otvaranje igara je 26. srpnja, moja prva borba je tek 31. i imam dovoljno vremena, doći ću sebi nakon tih sedam-osam sati stajanja na nogama i hodanja, pa je moj trener to odobrio, nakon čega su u HOO-u to onda i službeno potvrdili. Velika je to stvar za mene, bila sam jako sretna kad sam čula da sam odabrana. U slučaju da mi je raspored drukčiji, da imam prvu borbu dan ili dva nakon otvaranja, nisam sigurna da bismo mogli to prihvatiti.

TEMPO: Kako i gdje vam protječu ovi zadnji tjedni priprema pred odlazak u Pariz?

Kraj prošlog mjeseca proveli smo u španjolskom Benidormu, radi se o kampu koji organizira Europska judo unija i na koje dolaze praktički svi koji idu na Olimpijske igre, to su zadnje službene pripreme za Olimpijske igre, prvenstveno sparing, iako ćemo raditi i na fizičkom dijelu. Nakon Španjolske tjedan dana sam bila kući, a onda smo otišli u Ljubljanu, u naš prijateljski klub iz kojeg dvije djevojke također idu u Pariz na Igre, tamo smo bili pet dana. Zatim smo se par dana vratili kući, a u Francusku putujemo 25. srpnja.

TEMPO: Zbog ozljede palca na lijevoj ruci propustili ste nastup na Svjetskom prvenstvu koje je u svibnju održano u Abu Dabiju, jeste li sada potpuno zdravi i fizički spremni za Igre u Parizu?

Da, prvo sam krajem prošle godine ozlijedila desni palac, a onda tijekom Europskog prvenstva i lijevi. Desni palac je potpuno ok, još uvijek ga „tejpam“, ali više ne osjećam bol, lijevi je dobro iako ga još uvijek malo osjećam, važno mi je da me ni malo ne ograničava ni kroz treninge ni u borbama. Imala sam puknuće kosti u palcu, zbog te ozljede sam propustila Svjetsko prvenstvo, sretna je okolnost bila ta što se u tom lomu kost nije pomakla. Svejedno, nije bila potreba da riskiramo odlaskom na SP pa da se pred Pariz nešto zakomplicira, a i bodovi u tom momentu nisu mi bili potrebni jer sam ionako bila prva na svjetskoj listi. Drugih ozljeda nemam, zdrava sam, normalno treniram.

TEMPO: Činjenica da niste nastupili na Svjetskom prvenstvu, osim što ste vjerojatno propustili osvojiti još jednu medalju, nije vam promijenila status za Olimpijske igre.

Da, i nakon Svjetskog prvenstva ostala sam prva na svjetskoj listi, jedino mi je donekle bio problem što sam tako prisilno imala malo dužu pauzu bez ijednog turnira jer da sam i išla u Abu Dabi, ne bih tamo došla na vrhu forme, to nam ove godine i nije glavno natjecanje, jer znamo za što tempiramo formu ove godine. Svjetsko prvenstvo bilo bi samo jedan od turnira u nizu i prilika da vidimo gdje smo trenutno u formi, ovako sam imala dosta dugi period bez natjecanja, još od Europskog prvenstva krajem travnja.

TEMPO: Zapravo vam ni Europsko prvenstvo koje je održano u Zagrebu u travnju, na kojem ste osvojili svoje prvo europsko zlato, nije bilo označeno kao natjecanje od kojeg očekujete veliki rezultat.

Kvalifikacije za Olimpijske igre trajale su do 1. travnja, tada se odlučivalo na temelju kriterija Hrvatskog judo saveza tko će ići u Pariz, a kako sam ja bila ispred Lare Cvjetko, na Europsko prvenstvo sam išla neopterećena rezultatom. Naravno, s obzirom na to da je EP bio u Zagrebu, prvo seniorsko Europsko prvenstvo u Hrvatskoj, bilo bi glupo da se tamo ne pojavim, na kraju je ispalo da sam konačno nakon četiri bronce pred svojom publikom uspjela osvojiti i europsko zlato. Kad sam ušla u finale rekla sam si: kletva trećeg mjesta konačno je skinuta, sad mogu mirno u borbu za zlato.

TEMPO: U Zagrebu ste do europskog zlata došli uz podršku domaće publike, sada ste već u više navrata govorili kako ćete i u Parizu imati podršku s tribina. Koliko vam to znači i uspijete li pred borbe i kroz same borbe čuti i osjetiti podršku navijača?

Kad idem u borbu ne razmišljam tko je u dvorani, ali lijepo je znati da je netko vaš na tribinama. Naravno da ni za vrijeme borbe ne čujem nikoga sa strane, uz potpunu koncentraciju i fokus na borbu nema šanse da do vas dopre bilo što drugo, ali ipak mi je jako drago da će obitelj i nekoliko prijatelja doći i osjetiti atmosferu Olimpijskih igara. U Rio 2016. nitko nije mogao doći jer je bilo predaleko, Tokio se održavao u vrijeme pandemije koronavirusa, nije bilo gledatelja, nije smjelo biti okupljanja i druženja po olimpijskom selu tako da sad u Parizu konačno imamo sve mogućnosti da navijači budu uz nas. Bit će tu moja obitelj, prijatelji, poznanici, kolege iz reprezentacije, drago mi je da će svi oni biti tamo, nadam se i dobrom rezultatu i da ćemo se svi na kraju veseliti.

U kolovozu prošle godine Barbara Matić je u finalu IJF World Judo Toura u Zagrebu u kategoriji do 70 kilograma za protivnicu imala Laru Cvjetko. Godinu dana ranije njih dvije bile su u finalu svjetskog prvenstva kada je zlato osvojila Matić Photo: Luka Stanzl/PIXSELL

TEMPO: Spomenuli ste da će na tribinama biti vaša obitelj, znači li to da će se konačno i vaš otac ohrabriti i uživo gledati vaše borbe?

On će biti u dvorani, ali bojim se da nema ništa od toga da će gledati moje mečeve, mislim da netko drugi komotno može sjesti na njegovo mjesto. Inače on izađe iz kuće kad krene moja borba i onda zove mamu na telefon i pita je li borba gotova. Ne znam kad je otac zadnji put gledao moj meč, sjećam se juniorskog europskog prvenstva u Sarajevu 2013., tada je doslovno kroz tribine samo virio za vrijeme finala.

TEMPO: Na prethodnim Olimpijskim igrama niste osvajali medalje, to je jedino veliko natjecanje s kojih nemate odličja. Kako iz današnje perspektive gledate na Rio i Tokio?

U Riju sam imala 21 godinu, bila sam mlada, praktički sam tek ušla u seniorski džudo, ali iako su me tada smatrali za nekog tko može iznenaditi, došla sam tamo nakon ozljede, nisam bila spremna za takav turnir. Sjećam se da sam u veljači ozlijedila rame i onda dva ili tri mjeseca nisam mogla biti u dvorani, tako da nismo mogli niti očekivati da ću tamo napraviti nešto značajno. U Tokiju je sve bilo dobro do te borbe za broncu koju sam izgubila, ne mogu reći da je to bio loš rezultat.

TEMPO: Od početka ove godine ste u nizu sjajnih rezultata, uz europsko zlato osvojili ste dva Grand Slama i jedan Grand Prix, prvi ste na svjetskoj listi. Je li i to sve rezultat činjenice da se pripremate za Olimpijske igre, najveće natjecanje, ali i ono s kojeg nemate medalju?

Imala sam veliku motivaciju jer je između mene i Lare Cvjetko bila borba za odlazak u Pariz, svaka država po kategoriji može imati samo jednog predstavnika, a Lara je stvarno vrhunska i trebali su mi isto tako vrhunski rezultati kako bih se kvalificirala na Igre. Iskreno, veći mi je stres bio taj prvi dio godine u kojem je trebalo izboriti Pariz, nego sada pred odlazak na Olimpijske igre. Na svjetskoj listi ja sam prva, Lara je četvrta, ali ona je nažalost morala otpasti s liste za Pariz, takva su pravila. To što Hrvatska ima nas dvije u TOP 10 velika je stvar, rijetko koja druga država ima tako nešto.

TEMPO: Sportaši su obično pred velika natjecanja oprezni u najavama, ali svi vaši rezultati, kako ovogodišnji tako i oni prethodni, stavljaju vas u najuži krug favorita za medalju u Parizu.

Nećemo se lagati, svaki sportaš želi medalju s Olimpijskih igara, i to po mogućnosti što sjajniju medalju, pa tako i ja. Međutim, znamo kakav je sport džudo, i kad si najspremniji napraviš u prvoj borbi jednu malu glupost i sve otiđe u potpuno krivom smjeru. Ono što iskreno želim je to da se pred borbu dobro naspavam, da se probudim dobre volje i onda će sve biti lakše.

TEMPO: Kako stojite u međusobnim omjerima s djevojkama iz uskog kruga favoritkinja za medalje?

Sad u zadnje vrijeme u finalima pobijedila sam Nizozemku Van Dijke i Francuskinju Gahie, ove godine pobijedila sam i Grkinju Teltsidou koja je odmah iza mene na svjetskoj listi, u polufinalu EP-a pobijedila sam Španjolku Tsunodu tako da imam dobre skorove sa svima osim s Ruskinjom Taimazoovom koja zbog poznate situacije neće nastupiti u Parizu.

TEMPO: Nekada su sestre Matić činile sjajan duo hrvatskog džuda, ali vaša godinu dana mlađa sestra Brigita, svjetska juniorska prvakinja 2015., napustila je sport. Bile ste nerazdvojan tandem, jeste li je pokušavali nagovoriti da se vrati?

Pokušala se ona vratiti, ali možda je trebalo malo više razumijevanja za nju u Savezu. Ona se vratila već dva mjeseca nakon poroda, što je bilo malo prebrzo, ostala je bez stipendije jer nije napravila veći rezultat, a nije realno ni imala kada, a s malim djetetom je to bilo još teže. Vjerujem da se to sve sada događalo, da bi bilo drukčije, Savez je od tada narastao i mislim da bi Brigita imala bolju podršku nego tada. Isplakala se i odlučila se povući kad je vidjela da će teško ići dalje. Nagovarala sam je da ostane i nastupa barem na manjim natjecanjima, ali nije htjela, smatrala je da ima potencijal za puno više, a kad to ne može, da neće ništa.

TEMPO: Medijima je uvijek zanimljiva priča da je vaša splitska dvorana zapravo nekadašnje atomsko sklonište.

Naša dvorana sada sjajno izgleda u odnosu kako je to bilo kada smo dobili taj prostor, tu je bilo otpada, svega, trebalo je dana i dana da sve to počistimo. To je sada adaptirani prostor, ali nama nije problem što je to atomsko sklonište, nego je problem u veličini tog prostora, djece i članova je sve više, a imamo i dva nosiva stupa u dvorani koji smetaju.

TEMPO: Kako ste počeli trenirati džudo?

Moj sadašnji trener Vladimir Preradović je u mojoj osnovnoj školi Pujanke na satu tjelesnog održao prezentaciju džuda, na Pujankama nema osobe koja barem jedan dan nije trenirala džudo, tako da se i meni to odmah svidjelo, a i moje društvo je tada treniralo džudo.

TEMPO: Uz bavljenje džudom dokazali ste da se može biti vrhunski sportaš i pritom gurati i akademsko obrazovanje, diplomirali ste na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje tako da se ne može reći da sport i učenje ne mogu zajedno.

Nije bilo lako, bilo je dana kad morate birati hoćete li izaći na ispit ili otići na turnir, ali uz dogovore s profesorima sam uspjela to kombinirati. Nakon što sam diplomirala na FESB-u, završila sam i pedagoške predmete na Filozofskom fakultetu u Osijeku, sad sam polagala i na IJF akademiji za licenciranog trenera džuda, prošla sam teoretski dio, još me čeka praktični dio tako da kod mene uvijek ima učenja. Imam i od dva do tri treninga dnevno, kad imam vremena držim repeticije iz matematike i fizike, a uz sve to se mora obavezno naći vremena za kavu na splitskoj rivi.