Objavljeno u Nacionalu br. 467, 2004-10-26

Zbog skandalozne političke odluke HDZ-a 1998. uzdrman je bankarski sustav a iz RH odlilo se 7 milijardi kuna u inozemstvo

Afera Dubrovačke banke i tajnog ortačkog ugovora o kriminalnom preuzimanju te banke, koja je u proljeće 1998. potresla Hrvatsku i poslije odredila njenu političku budućnost, uključujući i budućnost danas vladajuće stranke, HDZ-a, doživjela je svoj konačni pravosudni epilog. Početkom rujna Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio je da je predsjednik tadašnje uprave banke Neven Barač potkraj veljače 1998. bio nezakonito smijenjen. Sud navodi da su navedeni razlozi Nadzornog odbora za njegovu smjenu bili potpuno neistiniti i izmišljeni te da se radilo o političkoj smjeni, koju su inicirali tadašnji HDZ-ovi moćnici na čelu s Ivićem Pašalićem i Miroslavom Kutlom.

Pravnički rečeno, na najvišoj pravosudnoj razini odbijena je žalba na presudu Trgovačkog suda iz Dubrovnika, koji je još sredinom prošle godine poništio odluku Nadzornog odbora Dubrovačke banke o Baračevoj smjeni. Tako je Baraču stigla pravna satisfakcija na osnovi tužbe koju je sam podnio u građanskom postupku. A u presudi Visokog trgovačkog suda je, među ostalim, zabilježeno i to da je jedan od članova tadašnjeg Nadzornog odbora banke Pero Vićan, diplomirani pravnik s položenim pravosudnim ispitom, na upit suda u čemu se sastojala Baračeva odgovornost, odgovorio da ne zna. Pri tome se nije potrudio da kaže zbog čega je za smjenu tada glasao i pridonio propasti banke i katastrofi bankarskog sustava u Hrvatskoj.

Tom je presudom i hrvatsko pravosuđe nakon više od šest godina stavilo točku na burno razdoblje hrvatske političke povijesti u kojem je označen početak pada nekoć najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj, a danas aktualnog predsjedničkog kandidata Ivića Pašalića. Neven Barač, koji se tada drznuo usprotiviti Pašaliću blokirajući račune Miroslavu Kutli i njegovoj Globus grupi kako bi naplatio pristigle obveze po njegovim kreditima, te razvrgnuvši ortački ugovor, istodobno raskrinkavajući Pašalića kao petog ortaka s petinom udjela u vlasništvu banke, danas je u cijelosti rehabilitiran.

Doduše, kako je u razgovoru za Nacional rekla njegova dugogodišnja odvjetnica Stanka Matić, osim moralne satisfakcije, Barač, koji je od 1999. u mirovini, nije dobio ništa a i dalje mu je odlukom iz 1998. godine blokirana sva imovina. U prvostupanjskoj presudi Trgovački sud u Dubrovniku ustvrdio je da se odluka Nadzornog odbora Dubrovačke banke o Baračevoj smjeni “nije temeljila na relevantnim činjenicama” iz zakona, nego je bila “rezultat političkog diktata”.

Međutim, Barač se danas ne može vratiti na stari posao, jer su u međuvremenu nastale takve statusne promjene u banci koje to onemogućavaju. Nakon što je 1998. pet mjeseci bio pritvoren u dubrovačkom zatvoru, proživio je razdoblje stigmatizacije, čega se ni danas nije oslobodio. Neven Barač, koji je do eksplozije afere uživao ugled uspješnog bankara, odjednom je postao nepoželjan u poslovnim krugovima. Iako upravo u tim bankarskim krugovima i dalje slovi kao najsposobniji bankar koga je imala ne samo Hrvatska, već i bivša Jugoslavija. Zajedno s obitelji suočio se s činjenicom da je prezime Barač postalo loša preporuka za bilo kakav posao. Uglavnom, iz političkih razloga, srušivši Pašalićevu aureolu nedodirljivoga, Barač je postao persona non grata i lopta za napucavanje u svim medijima koje kontroliraju Ivić Pašalić, Mirosalv Kutle i Ninoslav Pavić, uortačenih po istome obrascu kao i u slučaju Dubrovačka banka u tajni medijski kartel ‘Grupo’.

Ni danas o tome Barač ne želi govoriti, ali se slaže s ocjenom da je afera Dubrovačke banke u kojoj je i sam bio neposredni sudionik nagovijestila prekretnicu u Hrvatskoj. Međutim, za razliku od onih koji su u toj aferi prepoznali ključan događaj za kasnije pozitivne političke promjene i određivanje smjera kojim se Hrvatska i danas kreće na putu prema Europskoj uniji, ona je, po njemu, označila i odvođenje hrvatskog gospodarstva u pogrešnom smjeru.

Za to je glavni krivac bio nastavak privatizacije rasprodajom nacionalnog bogatstva, a od svega je, kako ocjenjuje, najproblematičnija bila prodaja hrvatskih banaka strancima. Hrvatska je tako, kako je ocijenio u razgovoru za Nacional, ostala bez glavnog instrumenta kojim bi mogla financirati vlastiti razvitak i otvarati nova radna mjesta.

Dubrovnik je pak ostao bez većine hotela, koji su do tog prijelomnog događaja iz 1998. bili u portfelju Dubrovačke banke. Drugim riječima, bili su u rukama malih dioničara i građana Dubrovnika, koji su godinama uspješno upravljali tim bogatstvom, a danas su najvećim dijelom rasprodani. Da mali dioničari mogu biti uspješni, ne svjedoči samo privatizacijski model koji je primijenjen u Sloveniji, nego i uspješni primjeri i u Hrvatskoj, poput Kraša u Zagrebu, zaključio je Barač.

Te 1998. godine, točnije 23. veljače, nakon što je objelodanjena vijest o Baračevoj smjeni, štediše su počeli opsjedati šaltere Dubrovačke banke te su u tri mjeseca povukli više od 300 milijuna njemačkih maraka iz njezinih trezora, što je malo koja banka u svijetu mogla izdržati. Posljedice tog stampeda osjetile su i druge banke, jer su i njihovi štediše u strahu počeli slijediti primjer Dubrovnika. Ukratko, posljedice je osjetio cjelokupni bankarski sustav u Hrvatskoj.

U kritičnom razdoblju od nekoliko mjeseci 1998. iz hrvatskih je banaka povučeno oko 2 milijarde njemačkih maraka, koje su potom završile u bankama u hrvatskom susjedstvu: Austriji, Mađarskoj i Sloveniji, a hrvatsko je gospodarstvo potpuno osiromašilo, prisjetio se Neven Barač.

Upozoravao je glavne sudionike tih događaje, ponajprije Vinka Brnadića, jednog od ortaka i predsjednika Nadzornog odbora banke, da je bankarski sektor veoma osjetljiv i da posljedice njegove nasilne smjene mogu biti pogubne. Međutim, cijela ta skupina okupljena oko ortačkog ugovora nije shvaćala ozbiljnost radikalnih poteza u poslovnoj politici banke, koji se očitavaju kroz smjenu čelnog čovjeka.

Što se doista dogodilo s ortacima iz afere Dubrovačke banke, Barač nije posebno pratio, osim kroz uobičajene informacije iz tiska. Osim njega, koji je razvrgnuo ortački ugovor i potrudio se da njegov sadržaj objelodani hrvatskoj javnosti, među ortacima su bili i nekoć najveći hrvatski tajkun Miroslav Kutle, tadašnji predsjednik njenog Nadzornog odbora Vinko Brnadić, nekadašnji šef SZUP-a u Dubrovniku Petar Luburić te aktualni predsjednički kandidat Ivić Pašalić.

Kad je pak riječ o odredbi iz ortačkog ugovora, koja je za svakoga od ortaka predviđala godišnju naknadu od po 200.000 maraka, ona je bila, prema Baračevim riječima, samo jednom aktivirana prije nego što je razvrgnuo ugovor. Tu mogućnost, kako je dodao, osim njega nikada nije iskoristio ni Miroslav Kutle.

Razmišljajući danas o tome koliko su mu pojedini potezi u životu bili svrhoviti, Barač nije siguran bi li se, nakon današnjeg iskustva, ponovo upustio u takvo što kao što je bilo raskrinkavanje afere oko Dubrovačke banke. I 1998. je bilo ljudi koji su ga upozoravali da se ne upušta u rat s Pašalićem. On je tada, međutim, mislio da mu ne prijeti ozbiljna opasnost, uvjeren da ipak funkcionira pravna država i da se svatko treba baviti svojim poslom ? on bankarstvom, a Pašalić politikom.

Tada je odbio i dvije ponude iz ortačkih krugova. Nakon što je bilo odlučeno da ga smijene, najprije ga je Brnadić pitao što traži zauzvrat za svoj bezbolan odlazak, na što mu je Barač dao negativan odgovor. Poslije toga, kad su vidjeli koji su problemi nastali s bankom nakon njegove smjene, uslijedila je nova ponuda. Osobno Miroslav Kutle pozvao ga je da se vrati u banku, ali kao član Nadzornog odbora, procjenjujući u tadašnjem razgovoru da će banka u suprotnom najvjerojatnije propasti, ali upozoravajući ga da bi netko mogao završiti i u zatvoru.

Kako duha više nije bilo moguće vratiti u bocu, Barač je odbio i Kutlinu ponudu, ne misleći, međutim, ni u jednom trenutku da bi on osobno mogao završiti u zatvoru. To se, ipak, dogodilo. Dva dana nakon što je u Nacionalu objavljen njegov intervju, u kojem je Pašalić bio označen kao peti ortak, te je dokraja bila otvorena afera oko Dubrovačke banke, on je bio uhićen, točno po scenariju kojim se zaprijetio Miroslav Kutle. On je na dan smjene, 23. veljače 1998. godine Baraču poručio ako samo zucne u javnosti oko pravih razloga smjene, da će ga strpati u zatvor. To je i ostvario. U zatvoru u Dubrovniku Barač je proboravio punih pet mjeseci, od 3. travnja do 3. rujna 1998.

U to se vrijeme naveliko pisalo i o njegovoj odgovornosti za nekontrolirano i rizično ulaganje velikog novca u iznosu od 3,5 milijarde kuna kroz plasmane kredita dubrovačkim hotelima. Dubrovačka je banka bila većinski vlasnik u 27 hotela na tom području. Danas, međutim, kad je Dubrovnik ponovo uvršten među najpoželjnije turističke destinacije u svijetu, ta priča o rizičnim ulaganjima djeluje smiješno, rekao je Barač.

Složio se da nije bilo logično očekivati kako će ti hoteli uspjeti vratiti novac u roku od pet godina, kako su predviđali tadašnji kreditni aranžmani. Međutim, cilj mu je bio, kako je rekao, omogućiti gospodarski razvoj, a ti bi se krediti poslije lako sanirali reprogramiranjem, uvjeren je Barač.

Koliko se situacija otad u Dubrovniku promijenila, najbolje pokazuje primjer sa zgradom špediterske i trgovačke tvrtke DTS. Dok je u vrijeme stečaja te tvrtke, koja je trebala opstati, četvorni metar prodavan za 600 eura, on se danas ne može dobiti, nakon što je prostor malo ušminkan, po cijeni nižoj od 4000 eura. Jednostavno, današnja situacija, kako je naglasio Barač, u cijelosti je opovrgnula teze o tadašnjoj rizičnosti ulaganja u dubrovačke hotele, koji su poslije bili rasprodani.

Kad danas objašnjava motive zbog kojih je pristao potpisati ortački ugovor, navodi iste argumente kao i 1998. kad je eksplodirala afera. Jednostavno, to je bio, kako kaže, jedini način da u tim okolnostima ostane na čelu banke i nastavi projekt ulaganja u obnovu dubrovačkih hotela devastiranih u vrijeme rata, kad je u neposrednoj blizini Dubrovnika bila bojišnica. Vjerovao je da će se kasnijom prodajom dionica Dubrovačke banke na slobodnom tržištu stvoriti takva vlasnička struktura u banci koja će taj ortački ugovor učiniti neprimjenjivim.

Ovim epilogom pred Visokim trgovačkim sudom i drugi je put pravosudno rehabilitiran Neven Barač. Prvi put to se dogodilo 2001. u kaznenom postupku koji je bio vođen protiv njega, a zbog kojeg je i proveo pet mjeseci u pritvoru. Sada je pak riješen isti slučaj u građanskom sporu, koji je pred Trgovačkim sudom pokrenuo sam Neven Barač, osporavajući zakonsku utemeljenost odluke o njegovoj smjeni kao predsjednika uprave Dubrovačke banke. Na kraju se postavlja pitanje ? tko će čovjeku nadoknaditi svu materijalnu i moralnu štetu nastalu u posljednjih šest godina neprestanog proganjanja. A sve je bilo samo u službi politike i nastojanja da se zaštiti Ivića Pašalića i njegovu političku budućnost, koja je svima u njegovu taboru osiguravala lagodan život, vlast, novac i ono što je najvažnije ? zaštitu od sudskog i policijskog progona.

Kronologija afere Dubrovačka banka

23. veljače 1998. ? smijenjen je predsjednik Uprave Dubrovačke banke Neven Barač – Miroslav Kutle u restoranu Rossini u Vlaškoj ulici rekao je predsjedniku Uprave Nacionala Ivi Pukaniću da je Barač smijenjen dodavši da će “djedica” ako ne bude šutio završiti u zatvoru 25. ožujka 1998.
? Nacional je objavio prvi tekst o aferi Dubrovačke banke u kojem je objelodanjeno da je Neven Barač, predsjednik uprave, smijenjen zbog otkazivanja ortačkog ugovora nagovijestivši da se tajnoviti peti ortak nalazi u vrhu HDZ-a 30. ožujka 1998.
? zasjedalo je Predsjedništvo HDZ-a na kojem je potpredsjednik stranke Franjo Gregurić predložio da se svi predsjedništva stranke upoznaju sa svim aspektima afere oko Dubrovačke banke i ortačkog ugovora procjenjujući da od posljedica afere neće biti pošteđen ni sam vrh HDZ-a
1. travnja 1998.
? Neven Barač dao je intervju Nacionalu u kojem je otkrio da je peti ortak tadašnji najmoćniji čovjek u Hrvatskoj Ivić Pašalić, savjetnik tadašnjeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana
3. travnja 1998. ? Neven Barač je uhićen, na što njegovi njegovi odvjetnici uzvraćaju optužbama da je cilj uhićenja ušutkati Barača
travanj 1998. ? Neven Barač pokreće građansku parnicu osporavajući zakonitost odluke Nadzornog odbora Dubrovačke banke o svojoj smjeni
3. rujna 1998. – Neven Barač pušten je iz pritvora
3. travnja 1999. ? nakon što je u ožujku iste godine oslobodio Nevena Barača krivnje, Županijski sud je donio pravomoćnu oslobađajuću presudu u kaznenom postupku protiv Nevena Barača
27. rujna 2001. ? Vrhovni je sud utvrdio neutemeljenost žalbe Državnog odvjetništva potvrđujući oslobađajuću presudu
11. lipnja 2003. ? Trgovački sud u Dubrovniku poništio je odluku Nadzornog odbora o uklanjanju  Nevena Barača s dužnosti predsjednika uprave Dubrovačke banke, potvrđujući tako da je ona bila protuzakonita
7. rujna 2004. ? Visoki trgovački sud RH odbio je žalbu na prvostupanjsku presudu potvrđujući da je Neven Barač bio nezakonito smijenjen

Gdje su danas ortaci

Ivić Pašalić danas je predsjednik Hrvatskog bloka i kandidat te stranke na predsjednički izborima. Direktor je tvrtke Kapital konzalting i upravo se sprema ući u posao prerade piljevine s izvoznim ambicijama.

Miroslav Kutle u srpnju je ponovo završio u zatvoru. Unatoč očekivanjima da će biti oslobođen u slučaju malverzacija s najvećim distributerom tiskovina u Hrvatskoj, poduzećem Tisak iz Zagreba, to se nije dogodilo.

Uz Vinka Brnadića, kao predsjednika NO-a, članovi Nadzornog odbora Dubrovačke banke koji su potkraj veljače 1998. protuzakonito smijenili predsjednika Uprave Dubrovačke banke Nevena Barača banke bili su i Luka Korda, načelnik općine Konavle, i Stjepo Bego, danas umirovljenik, koji su glasovali protiv njegove smjene.

O smjeni Barača tada su presudila tri glasa. Osim glasa Vinka Brnadića, koji danas uživa plodove minulog rada, presudni su bili glasovi Pere Vičana, direktora “Dubrovačkog primorja” i stečajnog upravitelja u nekoliko tvrtki u Dubrovniku, te Ante Iličića, koji je danas u mirovini.

Preostali neriješeni pravosudni slučajevi Nevena Barača pred županijskim sudom u Dubrovniku:

– oslobađajuća prvostupanjska presuda protiv Nevena Barača i Ivana Majića po žalbi županijskog državnog odvjetnika nalazi se na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske – istraga protiv Nevena Barča, Miroslava Kutle, Zdeslava Barača, Antuna Crlenjaka, Engelberta Schreibera, Milana Cesarca i Ivana Majića, pokrenuta 1999., čeka na odluku županijskog državnog odvjetnika
Pred Općinskim sudom u Dubrovniku: – oslobađajuću presudu protiv Nevena Barača u slučaju tzv. privilegiranih kredita ukinuo je Županijski sud u Dubrovniku
Pred Županijskim sudom u Zagrebu: – istražni zahtjev iz srpnja 2004. za razdoblje od 1995. do 1998. protiv Marka Marčinka, Sandre Zubčić, Angela Organdžijeva i Nevena Barača zbog zlouporabe položaja i ovlasti potaknut javnim istupima Marka Marčinka