U srijedu, 27. ožujka, kada se diljem svijeta obilježava Jom Hašoa, Dan sjećanja na žrtve holokausta, u Zagrebu će konačno biti otkriven Spomenik žrtvama holokausta ispred zgrade Hrvatske pošte u Branimirovoj ulici. Inicijator ideje podizanja tog spomenika bio je Branko Lustig, preminuli oskarovac i preživjeli logoraš iz Auschwitza, a bila je prihvaćena za mandata pokojnog gradonačelnika Milana Bandića. Radovi na spomeniku započeli su u prosincu 2020., a Bandićeva ambicija bila je da spomenik čiji su autori akademski kipar Dalibor Stošić i arhitekt Krešimir Rogina, bude svečano otkriven prije prošlogodišnjih lokalnih izbora. Kao što je poznato, to se nije dogodilo – što zbog iznenadne smrti Milana Bandića, što zbog nemogućnosti postizanja dogovora oko naziva samog spomenika, koji mjesecima stoji prekriven ceradom. No čini se da ni nakon dugih pregovora nitko nije zadovoljan postignutim kompromisom.

Predstavnici naroda žrtava, prije svega židovske zajednice, od samog početka nisu se slagali s nazivom spomenika, smatrajući da su u Hrvatskoj žrtve holokausta, odnosno autohtonog zločinačkog ustaškog režima, pored Židova bili i Srbi, i Romi, i hrvatski antifašisti, kao i da bi to moralo biti jasno naznačeno u samom nazivu spomenika.

Protiv naziva „spomenik žrtvama holokausta“, u znak „sjećanja na šest milijuna Židova stradalih u holokaustu, s porukom da se prošlost ne ponovi“, kako stoji u obrazloženju odluke koju je Gradska skupština Grada Zagreba izglasala 4. lipnja 2019., bilo je tada troje gradskih zastupnika iz lijevo-zelenog bloka – Rada Borić, Tomislav Tomašević i Zlatko Nikolić – smatrajući da se zapravo radi o spomeniku državnom revizionizmu.

Inicijator ideje podizanja spomenika žrtvama Holokausta u Zagrebu bio je Branko Lustig, oskarovac i logoraš iz Auschwitza koji je preminuo 2019. godine, a bila je prihvaćena za mandata pokojnog gradonačelnika Milana Bandića. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine u Zagrebu i predsjednik Koordinacije židovskih općina Hrvatske, još je u lipnju 2019., dva tjedna nakon sjednice Gradske skupštine na kojoj je donesena odluka o gradnji spomenika, u svom dopisu jasno izložio razloge neslaganja s takvim nazivom. O tome je u intervjuu tjedniku Nacional 2020. rekao: „Jedino što mogu tome dodati sada jest da mi kao Židovska zajednica ne možemo prihvatiti spomenik za šest milijuna Židova ubijenih u svijetu, jer se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, po rasnim zakonima te takozvane države, osim Židova sistemski ubijalo Srbe, Rome, kao i sve neprijatelje tadašnjeg režima – dakle, Hrvate antifašiste, pa onda i homoseksualce i slične ranjive skupine. Dakle, u Hrvatskoj ne može biti spomenik holokaustu upravo zato što se tu radilo o lokalnom hrvatskom nacizmu, s vlastitim rasnim zakonima na temelju kojih su ustaše izvršile masovne zločine. Ne netko drugi. Zato to mora biti spomenik žrtvama ustaškog terora ili žrtvama Nezavisne Države Hrvatske. Židovska zajednica – i ja kao njen predstavnik – uvjereni smo da se mi ne možemo izdvajati od ostalih žrtava, jer takav pristup može biti razlog stvaranja animoziteta među manjinskim narodima koji su bili žrtve, što mi nikako ne možemo podržati. Osobito zato što smatramo da to vodi poticanju antisemitizma. Negativno mišljenje o izgradnji takvog spomenika žrtvama holokausta dao je i Svjetski židovski kongres (WJC). U procesu nastajanja ovog obilježja, koji je svakako bez presedana u svjetskim razmjerima, nismo sudjelovali niti ćemo ubuduće.“

U međuvremenu se promijenila vlast u Zagrebu, a na čelo Grada došli su oni koji su se protivili prvotnom nazivu spomenika. Međutim, iako je spomenik prvo trebao biti otkriven na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, 27. siječnja 2022., to se opet nije ostvarilo jer dogovor nije bio postignut. Zašto je ta rasprava tako dugo trajala, je li konačno pronađeno kompromisno rješenje i što će na kraju na spomeniku pisati, tjednik Nacional pokušao je doznati od više sugovornika.

Luka Korlaet, profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, od prošle godine zamjenik gradonačelnika Zagreba, o tome je rekao:

„Sadašnja gradska uprava naslijedila je spomenik koji je izgrađen po odluci Skupštine Grada Zagreba iz 2019. godine – i koji je u trenutku preuzimanja vlasti bio dovršen, no ne i otkriven, uslijed nemogućnosti dogovora o natpisu koji bi pratio spomenik. Radi se o osjetljivoj stvari i trebalo je saslušati i uvažiti mišljenja raznih dionika. Natpis, odnosno posveta, sada su usuglašeni, a njihov sadržaj bit će otkriven na ceremoniji.“

Luka Korlaet istaknuo je i da je na otvaranje spomenika pozvan cjelokupni državni vrh. Dakako, tko će se odazvati, još nije poznato.

Protiv naziva ‘Spomenik žrtvama holokausta’ i odluke koju je Gradska skupština Grada Zagreba izglasala 4. lipnja 2019. bilo je tada troje gradskih zastupnika, i to iz Lijevo-zelenog bloka – Rada Borić, Tomislav Tomašević (desno) i Zlatko Nikolić – smatrajući da se radi o spomeniku državnom revizionizmu. FOTO: Nacional, Josip Regovic/PIXSELL

Rada Borić, potpredsjednica Nove ljevice, dugogodišnja aktivistkinja, bivša direktorica Centra za ženske studije, bivša članica i potpredsjednica Europskog ženskog lobija i u drugom mandatu zastupnica u Skupštini Grada Zagreba, bila je jedna od predstavnika opozicije koji su glasali protiv naziva Spomenik za žrtve holokausta. Na pitanje je li Skupština Grada Zagreba promijenila odluku o nazivu spomenika i zašto spomenik nije otkriven na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, 27. siječnja 2022., kako je bilo planirano, Borić je odgovorila:

„Odluka u Skupštini nije se mijenjala jer se načelno neće mijenjati ni smisao podizanja spomenika, a u krajnjoj liniji, mi se moramo držati odluka koje su donesene. To će biti spomenik žrtvama holokausta, samo što će u nazivu biti dodano i objašnjenje da je to i spomenik žrtvama ustaškog režima. Mi smo još kao opozicija bili protiv mimikriranja zločina, smatrajući da nije dovoljno da u Gradu Zagrebu bude jedan ‘općeniti’ spomenik za šest milijuna žrtava holokausta, već da se mora jasno naznačiti i tko ga je u Hrvatskoj počinio, kao i da su, osim Židova, žrtve zločinačkog ustaškog režima bili i Srbi, Romi i hrvatski antifašisti. Spomenik nije otvoren 27. siječnja ove godine jer se pokušavalo pronaći način da odluka koja je obvezujuća bude prilagođena primjedbama predstavnika naroda žrtava. Nova zagrebačka vlast odlučila je poštovati njihove stavove i pronaći kompromisno rješenje. Naime, novu gradsku upravu ova je situacija zatekla takva kakva jest, spomenik je izgrađen, iako je bilo primjedbi i na lokaciju i na umjetničku izvedbu i trebalo je vremena da se usklade stavovi i postigne dogovor o tome što će na spomeniku točno pisati.“

Luka Korlaet o tome je rekao: „Unatoč prijeporima i poštujući odluku Skupštine, sadašnja gradska vlast smatrala je svojom obavezom da spomenik koji je izgrađen novcem Zagrepčana stavi u funkciju. Stoga smo ostvarenju tog cilja pristupili s velikom ozbiljnošću. Zahvaljujući konstruktivnom doprinosu predstavnika naroda žrtava, taj cilj je i postignut. Razgovore sam vodio ja kao zamjenik gradonačelnika Grada Zagreba. Spomenik je posvećen svim žrtvama holokausta i ustaškog režima, a sadrži i pojašnjenje razloga izbora lokacije na kojoj se nalazi.“

Međutim, čini se da natpis ipak nije usuglašen među svim predstavnicima naroda žrtava. Veljko Kajtazi, saborski zastupnik iz redova romske manjine, član Kluba nacionalnih manjina, osnivač i prvi predsjednik Saveza Roma u Republici Hrvatskoj Kali Sara, koji djeluje od 2007. godine, ustvrdio je da ga o toj temi nitko ništa nije pitao: „Kao predstavnik 12 nacionalnih manjina, među ostalima i dvaju stradalačkih naroda – Židova i Roma, ni u kakvim pregovorima nisam sudjelovao. O tome do unatrag nekoliko mjeseci nisam imao nikakve informacije. Nisam bio ni pozvan kada se radilo na tom projektu i kada se rodila ideja o takvom spomeniku. To mi je izrazito žao, s obzirom na to da su Romi narod nad kojim je izvršen genocid u NDH, a koje se u tom kontekstu, sve do prije 13 godina, uopće nije ni spominjalo. Uvijek kada su se nabrajali stradalački narodi, govorilo se: Židovi, Srbi i ostale nacionalne manjine. Ja to nisam dopustio i prije 12 godina pokrenuo sam inicijativu za uređenje romskog groblja i komemoraciju u Uštici. Tamo su ustaše pobili oko 17 tisuća Roma na najbrutalnije načine – maljem, noževima, bodljikavom žicom, čekićem i slično. U međuvremenu, tamo je izgrađen i Romski memorijalni centar i Zid boli. Što se tiče ovog spomenika pored Glavnog kolodvora u Zagrebu, svako me takvo sjećanje na stradanje naroda u NDH prožima jezom. Žao mi je da mladi o tome jako malo uče i uglavnom ništa ne znaju. Moralo bi ih se o tome učiti u školama, da se povijest više ne ponovi. No slažem se da taj spomenik ne može biti posvećen isključivo žrtvama holokausta, mora biti jasno naznačeno da se radi o žrtvama ustaškog režima među kojima su, pored Židova, Srba i hrvatskih antifašista, u velikom broju bili i Romi.“

‘To mora biti spomenik žrtvama ustaškog terora ili žrtvama NDH. Židovska zajednica – i ja kao njen predstavnik – uvjereni smo da se mi ne možemo izdvajati od ostalih žrtava’, rekao je još 2019. godine Ognjen Kraus

Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a i predsjednik SNV-a, također tvrdi da se s predstavnicima srpske nacionalne manjine, kao jednom od naroda žrtava, o tome nije razgovaralo:

„Mi smo to pratili, ali nismo bili uključeni niti pozivani na razgovor o toj temi. Naime, kao što je poznato, Gradska skupština je u vrijeme kada je većinu imala stranka pokojnog gradonačelnika Milana Bandića sa svojim koalicijskim partnerima, donijela odluku da se radi o spomeniku židovskoj zajednici, odnosno Židovima, žrtvama holokausta. Spomenik je i napravljen na temelju takve odluke Gradske skupštine. Naknadni pokušaji da se ispravi greška koja je takvom odlukom učinjena išli su u smjeru da se obuhvati sve žrtve, ali to nije prihvaćeno na Skupštini. Nova gradska vlast u Zagrebu o tome nije razgovarala s predstavnicima srpske manjine. Sasvim je legitimno da se podigne spomenik židovskim žrtvama holokausta u NDH kao zaseban spomenik i mi kao predstavnici srpske zajednice ne gledamo na to ni negativno ni kritički. Smatram da je loše od početka bilo to da se podiže spomenik samo žrtvama holokausta, bez specificiranja da se radi o žrtvama tzv. NDH i ustaškog pokreta.“

Ivo Goldstein, profesor suvremene hrvatske povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, književnik, publicist, autor niza djela o holokaustu u Zagrebu i Hrvatskoj, kao i knjige „Jasenovac“, smatra da je stvar od početka bila pogrešno postavljena: „Kada je napuštena ideja da to bude spomenik za šest milijuna Židova žrtava holokausta, nastao je nesporazum. Neki ljudi, uključujući i mene, smatrali su da se taj spomenik treba posvetiti zagrebačkim Židovima, hrvatskim Židovima ili Židovima u NDH koji su stradali u holokaustu. Druga, vrlo snažna ideja bila je da se spomenik treba posvetiti svim žrtvama ustaškog terora. Smatrao sam da spomenik mora biti posvećen prvenstveno Židovima, ne samo zato što je to bila originalna ideja, već i zato što je upravo s tog mjesta, sa zagrebačkog Glavnog kolodvora, grupa od 800 zagrebačkih Židova u kolovozu 1942. deportirana u Auschwitz, otkud se nitko nije vratio. Nijedna druga nacionalna grupacija s tog mjesta nije deportirana. Moram dodati i da ostali narodi, žrtve ustaškog režima, imaju spomenike na mjestima svojih stradanja, osim Židova. Osim toga, sam spomenik je izrazito židovski – naime, motiv gomile ostavljenih kofera već se koristio kod takvih spomenika. No to nije samo motiv, to je bila teška realnost. Te gomile kofera dio su postava izložbe u Auschwitzu. To je karakteristično za Židove. Zato sam mislio da je logično da i Židovi imaju svoj spomenik. Međutim, u ovih nekoliko mjeseci od formiranja nove vlasti bilo je više debata o tome i konačno je pronađen kompromis koji bi trebao zadovoljiti sve strane – a to je da to bude spomenik posvećen žrtvama holokausta i ustaškog režima. Ali na spomeniku će u podnaslovu biti napisano i da je s tog mjesta deportirano 800 Židova u Auschwitz, i to i na hrvatskom, i na hebrejskom, i na engleskom.“

‘Djelomično sam zadovoljan kompromisnim rješenjem koje je na tragu mog prijedloga’, kaže Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine Zagreb. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Upitan je li kao arhitekt i urbanist zadovoljan lokacijom i arhitektonsko-kiparskim rješenjem projekta te bi li, da je u prilici sada odlučivati, odabrao neku drugu lokaciju, Luka Korlaet je rekao: „Jesam, zadovoljan sam. Radi se o prvonagrađenom natječajnom radu na javnom arhitektonsko-skulptorskom natječaju koji je na tragu najbolje suvremene javne plastike. Nakupina kofera snažno i jasno konotira osobne stvari koje su oduzimane budućim logorašima prije deportacije. Također, mislim da je i lokacija primjerena, a detaljnije o tome saznat ćete nakon otkrivanja pratećeg natpisa.“

Ivo Goldstein je zadovoljan i lokacijom i umjetničkim rješenjem spomenika, koji je, prema njegovu mišljenju, impozantan.

„Sama lokacija dobro je odabrana, a zbog spomenika postojat će kultura sjećanja. Budući da nema nijedne memorijalne sinagoge ili židovskog kulturnog centra u Zagrebu, u Praškoj, smatram da je ovo jedna dolična memorija na jednu zajednicu koja je praktički nestala. Sedam do osam tisuća zagrebačkih Židova pobijeno je i nestalo, a spomenik će biti postavljen gotovo 80 godina nakon deportacije velike grupe Židova u Auschwitz“, istaknuo je Goldstein.

‘Nikako se neću složiti s time da na spomeniku piše samo ‘žrtvama holokausta’. radi se o žrtvama svih stradalačkih naroda’, kaže Veljko Kajtazi. FOTO: Davor Puklavec/PIXSELL

Rada Borić komentirala je tezu da je dogovaranje oko imena spomenika jako dugo trajalo, a da na kraju nitko nije zadovoljan, vjerojatno na radost gradske opozicije i desnice: „Naravno da je potrajalo da se usuglasi jedna rečenica koja bi pokrivala upravo to – i žrtve, ali i počinitelja. Problem je u tome što se u ovoj zemlji oko svega teško dogovara, pa čak i kad se radi o istomišljenicima i o malim zajednicama. Načelno me žalosti da se i oko dobrih tema nije lako složiti iako su na korist svima. Iskreno, nikome u ovom slučaju ne zamjeram, jer je svaka strana na svoj način bila u pravu. S jedne strane, Židovi pobijeni u holokaustu nemaju nijedan spomenik u Hrvatskoj. S druge strane, holokaust u Hrvatskoj – ne samo nad Židovima, već i Srbima, Romima i hrvatskim antifašistima – počinio je ustaški režim. Na ovom spomeniku prvi put će javno biti napisano tko je počinitelj. Bilo je različitih prijedloga, no nije bilo dovoljno pisati da se radi o žrtvama ustaškog terora ili NDH. Naime, pažljivo se vagalo da se ne priznaje legitimitet zločinačkoj tvorevini kakva je bila NDH i da se ne pristane na tezu da je to bila država. Bilo je važno istaknuti i da se nije radilo o teroru, već sustavnom uništavanju Židova, Srba, Roma, kao i hrvatskih antifašista. I to prema rasnim i ostalim zakonima koje je donio ustaški režim, To je trebalo sažeti u najkraću moguću rečenicu. Ta rečenica glasi: ‘U spomen žrtvama holokausta i ustaškog režima’.“

Ognjen Kraus, predsjednik Židovske općine u Zagrebu i predsjednik Koordinacije židovskih općina Hrvatske, nakon svega je rekao: „Djelomično sam zadovoljan kompromisnim rješenjem koje je na tragu mog prijedloga, ali samo djelomično!“

Sigurno možemo očekivati reakcije desnice nakon otkrivanja spomenika, ali ne znam s kojim argumentima’, rekla je Rada Borić. FOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

Veljko Kajtazi je dodao: „Nikako se neću složiti s time da na spomeniku piše samo ‘žrtvama holokausta’. Očekujem da piše i ‘žrtvama Samudaripena’, što je romski izraz za genocid nad Romima u Drugom svjetskom ratu. Ako to ne bude naznačeno, sigurno neću biti prisutan na otvorenju. Treba biti jasno da se radi spomeniku žrtvama svih stradalačkih naroda.“

Luka Korlaet je poručio: „Gospodin Kajtazi je pozvan na otvorenje spomenika koji će biti posvećen žrtvama holokausta i ustaškog režima, pa time i Romima.“

Milorad Pupovac također nije zadovoljan postignutim kompromisom: „Rješenje koje je nađeno u kompromisu da je to spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima, nije rješenje s kojim smo mi suglasni. Ono implicira neku vrstu povijesne revizije, s obzirom na to da se žrtve genocida nad Romima, koji se naziva Samudaripen, kao i žrtve genocida nad Srbima, na spomeniku ne navode. Zahvalan sam onima koji su željeli popraviti prvo loše rješenje, ali mislim da i ovo rješenje ide na ruku domaćim revizionistima koji bi još priznali holokaust, ali ne i genocid na Srbima i Romima.“

Na tezu da još uvijek ima vremena da se o tome porazgovara, Pupovac je odgovorio da se boji kako je kasno te dodao: „Ali ako netko bude želio razgovarati, mi smo tu.“

Upitan očekuje li, nakon otkrivanja spomenika, negativne reakcije desnice ili povijesnih revizionista, Ivo Goldstein je odgovorio:

„Desnica je u mnogo prilika već pokazala da je daleko ispod svake civilizacijske razine, pa ne znam na temelju čega bismo očekivali da će ovoga puta biti na visini.“

Luka Korlaet ne očekuje negativne reakcije s desnice, jer „riječ je o civilizacijskoj stvari nulte razine i svaki eksces bio bi doista bizaran“.

Rada Borić dodaje: „Sigurno možemo očekivati reakcije, ali ne znam s kojim argumentima. Naime, mogla bi im smetati činjenica da prvi put na jednom spomeniku piše ‘žrtvama ustaškog režima’, a kao što znamo, većina povijesnih revizionista negira i Jasenovac i sustavno ubijanje Židova, Srba i Roma od ustaškog režima.“

Koliko su licemjerni Vlada i HDZ – koji, s jedne strane, podržavaju spomenike holokaustu i odlaze na komemoraciju u Jasenovac, a s druge strane na godišnjicu osnivanja IX. bojne HOS-a šalju izaslanika koji tamo veliča NDH i 10. travnja, pitali smo Ivu Goldsteina koji kaže:

„To je licemjerno i neiskreno. Već godinama raspravljamo o zabrani ustaškog pokliča, simbola i natpisa „za dom spremni“ – što je važno, ali nije ključan problem. Ključan problem je kontekst u kojem se nameće strategija poštovanja svih žrtava. Ta strategija propisuje da je svaka žrtva ista, a onda kada predstavnici Vlade dođu u Jasenovac, onda je na snazi šutnja. Šutnja je, navodno, najbolji način odavanja poštovanja žrtvama i svemu što se događalo u Jasenovcu. A kada se dođe na Bleiburg, onda se govori o katastrofi hrvatske vojske. Službena pozicija koju bi trebalo zauzeti kako bi taj narativ postao barem pristojan i civiliziran i sukladan Ustavu, jest da se dolično poklonimo žrtvama ustaškog terora, a da na Bleiburgu kažemo da su tamo pobijeni ratni zločinci, pripadnici ustaške vojske, ali i nevini civili. Tim nevinim žrtvama Križnog puta treba odati počast’, zaključio je Goldstein.