Među valovima izbjeglica koje ulaze u EU, na desetke tisuća je europskih građana sa zapadnog Balkana, posebice iz četiriju zemalja, koji bježe od siromaštva i nezaposlenosti. Od 20.000 zahtjeva za azil u Njemačkoj u prvoj polovici 2015., 40 posto predali su ljudi s Kosova, Albanije, Makedonije i Srbije. Kosovo je treći najveći izvor azilanata nakon Sirije i Afganistana.

Po najnovijim procjenama, Berlin očekuje oko milijun zahtjeva za azil do kraja 2015. Broj Kosovara koji traže azil u Njemačkoj skočio je s 3000 u prvoj polovici 2014. na 32.000 u istom razdoblju ove godine, dok su zahtjevi za azilom iz Albanije porasli s 4.500 na 29.000. Ostale države, uključujući Švicarsku, Austriju i skandinavske države, također bilježe povećan priljev s Balkana.

Tijekom protekle godine Kosovo je doživjelo nezapamćen egzodus više od 50.000 ljudi. Većina je otišla zbog očajnih ekonomskih uvjeta u kojima četvero od desetero ljudi živi ispod granice siromaštva, a nezaposlenost prelazi 40 posto. Mnogi su odlučili migrirati zahvaljujući širenju glasina da Njemačka ima otvorena vrata i slobodna radna mjesta. Kako su te glasine s vremenom utihnule, broj ekonomskih migranata počeo je padati.

Kosovski egzodus bilježi najveći broj odlazaka od kraja rata 1999. i protjerivanja u režiji Beograda. Euforija oko neovisnosti Kosova utihnula je prije nekoliko godina kada je okrutna ekonomska stvarnost dovela do općeg razočaranja nacionalnim institucijama i političarima.

UNATOČ VELIKIM ULAGANJIMA U INFRASTRUKTURU, Priština nije uspjela razviti produktivnu ekonomiju te i dalje uvelike ovisi o međunarodnoj pomoći. Korupcija, nepotizam i loša državna uprava uzroci su brojnih institucionalnih propusta. Težnje velikog dijela mlađih generacija, a prema procjenama 40 posto populacije čine mladi između 15 i 30 godina, nisu ispunjene.

Štoviše, Kosovo je jedina država u regiji koja s EU-om nema sklopljen ugovor o liberalizaciji viznog režima koji djeluje kao ekonomski ispušni ventil. Nepostojanje brzih i učinkovitih pravnih mehanizama za putovanja i emigraciju, dok ljudi traže izlaz iz izolacije, potaknulo je trgovinu ljudima. S obzirom na masovni priljev izbjeglica u EU ovoga ljeta, liberalizacija viznog režima za Kosovo vjerojatno će biti odgođena i obnovit će se ograničenja za druge zemlje koje imaju koristi od programa, pogotovo Srbiju, Makedoniju i Albaniju. Međutim, egzodus se događa i u državama koje su već postigle liberalizaciju viznog režima s EU-om, što ukazuje na slabe ekonomske uvjete života njihovih građana. Da bi obeshrabrio nove valove izbjeglica, EU također poduzima korake da razdvoji one koji bježe od rata od onih koji bježe zbog ekonomskih razloga. Nekoliko zemalja uspostavilo je prijemne centre s ciljem prepoznavanja „pravih“ izbjeglica koje bježe od represija i nasilja; Balkanci više ne ulaze u tu kategoriju.

Glavni gradovi EU-a planiraju sastaviti službenu listu „sigurnih zemalja porijekla“ u koje mogu vratiti migrante jer nema većeg rizika od njihova progona. Ta lista uključila bi Albaniju, BiH, Makedoniju, Kosovo, Crnu Goru, Srbiju i Tursku.

NEKOLIKO ZEMALJA POZDRAVILO je svoje članstvo na listi, a Priština tvrdi da će to poslati „snažnu poruku“ da politički azil neće biti odobren iz ekonomskih ili socijalnih razloga. Tijekom 2015. 14.600 Kosovara već je vraćeno iz zemalja članica EU-a, dok ih je 2014. bilo 4.600. U Njemačkoj je pogotovo ubrzan postupak za procjenu prijava s Balkana i u prvih sedam mjeseci 2015. deportirano je gotovo 10.000 ljudi. Iako je prihvaćeno manje od jedan posto zahtjeva za azil s područja Balkana, politika EU-a nije uspjela smanjiti broj ljudi koji i dalje pokušavaju. Jedan od glavnih poticaja je mjesečni džeparac u eurima na koji imaju pravo svi koji čekaju da proces dobivanja azila bude dovršen. Taj iznos veći je od prihoda koji izbjeglice mogu ostvariti u svojoj domovini. Berlin zato umjesto gotovine namjerava osigurati bonove za hranu kako bi smanjio zloporabu.

Zatvaranje vrata pred ekonomskim migrantima s Kosova, Albanije, Makedonije, Srbije i BiH moglo bi naposljetku stvoriti veće probleme nego da im se dopusti da žive i rade. Pritisci rastu u nekoliko zemalja u kojima se ekonomska stagnacija sve više ogleda u porastu nezaposlenosti među mladima. Iako, dugoročno gledano, svaka država pati zbog gubitka radnika i stručnjaka, kratkoročni efekt je popuštanje pritiska. Na Kosovu bi se nezadovoljstvo korumpiranim dužnosnicima, ekonomska stagnacija i međunarodna izolacija mogli manifestirati rastom podrške radikalnim grupama ili čak spontanim prosvjedima i nasiljem. U Makedoniji i BiH velika je šansa da će gospodarski problemi zadobiti nacionalni naboj. Napetosti između makedonskih Slavena i Albanaca mogu se lako staviti u službu ambicioznih stranaka i njihovih političkih ciljeva. Slično, ekonomska stagnacija može se iskoristiti za planove o odvajanju Republike Srpske koja optužuje Sarajevo da sputava entitet.

IDEALNI ISHOD SITUACIJE bio bi sljedeći: sveopća frustracija pojačat će pritisak na dužnosnike, povećati odgovornosti vlada i potaknuti gospodarski razvoj. Nažalost, frustriranoj javnosti nedostaje učinkovite organizacije i mehanizama kojima bi mogla utjecati na vladinu politiku. Paradoksalno, stroža politika EU-a prema balkanskim izbjeglicama mogla bi u njihovim matičnim zemljama potaknuti pobune koje neki politički sustavi neće moći obuzdati.