Objavljeno u Nacionalu br. 758, 2010-05-25

NACIONAL OTKRIVA: tko su Vuk Hamović i Vojin Lazarević, balkanski poduzetnici čije poslovanje se istraživalo od Amerike do Rusije, a od kojih je HEP pod vodstvom Ivana Mravka godinama kupovao skupu električnu energiju i ugovarao štetne poslove

Najveći poslovni partneri bivšeg šefa HEP-a Ivana Mravka niz godina bila su dvojica kontroverznih balkanskih “poduzetnika”: Vuk Hamović i Vojin Lazarević. U samo nekoliko godina na njihove brojne račune u inozemstvu iz HEP-a su se slile stotine milijuna eura, a bivšu upravu HEP-a nikad nije brinulo što blisko surađuju s osobama čije su aktivnosti godinama bile pod posebnom pažnjom istražitelja iz SAD-a, Velike Britanije, Luksemburga, Srbije te Bosne i Hercegovine. Osim njih, Srbina Vuka Hamovića i Crnogorca Vojina Lazarevića posljednjih deset godina zbog sumnjivih poslova sustavno su istraživale i tajne službe SAD-a, Njemačke i Rusije. To i ne iznenađuje ako se uzme u obzir da su, iako dosad neosuđivani, Hamović i Lazarević izgradili ogromnu balkansku švercersko-mešetarsku mrežu u kojoj se vrte milijarde eura, kadroviraju ministri i šefovi javnih poduzeća te indirektno upravlja energetskim tržištem jugoistoka Europe.

Hamović, sofisticirani utjerivač dugova koji se još za Miloševićeva režima obogatio na izbjegavanju sankcija pod kojima se tijekom balkanskih ratova nalazila Srbija, te Lazarević, prvotno švercer nafte i oružja koji je početkom devedesetih usko surađivao s ratnim zločincem Željkom Ražnjatovićem Arkanom, često su bili pod istragom zbog sumnji da su iz velikih energetskih poduzeća isisavali golemi novac uz pomoć podmićenih čelnika tih tvrtki koji su potpisivali ugovore koji su uvijek išli isključivo u korist Hamovića i Lazarevića. Upravo zbog te činjenice istražitelji Uskoka, nakon nedavnog otvaranja afere HEP, odnosno slučaja TLM-Aluminij, intenzivno analiziraju sve ugovore koje je u svom mandatu bivši čelnik HEP-a Ivan Mravak potpisao s Hamovićevom tvrtkom Energy Financing Team (ETF) i Lazarevićevom tvrtkom Rudnap.

Iako je HEP godinama jedan od najvećih europskih kupaca električne energije, ta državna kompanija nikad nije u inozemstvu pokrenula osnivanje vlastitih tvrtki za posredništvo, čime bi se smanjili ukupni troškovi. Umjesto toga, glavni dobavljači HEP-a, osim ukrajinsko-slovačke Korlee, bile su tvrtke ETF i Rudnap. Samo prošle godine Hamovićev ETF Hrvatskoj je prodao struje u vrijednosti više od stotinu milijuna eura, a Lazarević, bivši Hamovićev bliski suradnik, HEP-u je prodao struje u vrijednosti od otprilike 45 milijuna eura. Količina dobavljene struje, ali i letimičan uvid u poslovne biografije Hamovića i Lazarevića bili su dovoljan motiv hrvatskim istražiteljima da pokrenu kompleksnu istragu kojom će se utvrditi zašto je HEP pod Mravkovim vodstvom najviše surađivao upravo s navedenom dvojicom, odnosno je li, kao što se oduvijek sumnjalo za čelnike elektroprivrednih divova u drugim državama, Ivan Mravak imao i vrlo konkretnih razloga za suradnju s Hamovićem i Lazarevićem.

A njihove biografije su u svakom slučaju impresivne iz barem dva razloga: dojmljivi su svi poslovi na kojima su se basnoslovno obogatili, no još je dojmljivija lista istraga koje su se vodile protiv njih. Vuk Hamović, rođen 1949., sin je jugoslavenskog narodnog heroja i bivšeg načelnika Generalštaba JNA Ratomira Radeta Hamovića. Nakon što je od 1968. do 1972. studirao na Ekonomskom fakultetu u u Beogradu, Vuk Hamović je 1974. i magistrirao. Kao sin narodnog heroja odmah je dobio posao u tadašnjoj državnoj kompaniji Energoprojekt, a početkom osamdesetih stupio je na čelo tvrtke-kćeri Energodata, koja se bavila razvojem projekta “TIM 011”, prvog jugoslavenskog PC-ja. Godine 1987., kad je mnogima već bilo jasno da će se Jugoslavija raspasti, Hamović je, zajedno s Izraelcem Aleksom Klormanom, osnovao Milnah, tvrtku za financijske usluge. Iz tog razdoblja datira prvi Hamovićev veliki mešetarski posao: Rumunjska je Jugoslaviji dugovala mnogo novca za prodaju struje, a Hamovićeva tvrtka jeftino je kupila taj rizični dug i nekako se uspjela u cijelosti naplatiti od Rumunja. Očito shvativši da bi u otkupu i naplati dugova mogao dobro zaraditi, Hamović je već godinu kasnije na Cipru osnovao tvrtku East point i u Beogradu Yu Point, pa uspješno posredovao u naplati dugova između bivših zemalja istočnog bloka. Igrom slučaja početkom devedesetih proširio je svoje poslovanje: Srbija se tada zbog rata našla pod međunarodnim sankcijama, pa se gotovo sav vanjskotrgovinski posao odvijao preko off shore tvrtki na Cipru i šačice budućih srbijanskih tajkuna koji su bili odani Slobodanu Miloševiću.

Iako navodno Miloševićev veliki protivnik, Hamović je navodno preko svog oca Rade od Miloševića iz Srbije iznio 500 milijuna dolara na Cipar da ih drži na sigurnom i – da ih oplođuje. Istovremeno je u Srbiji nastavio s gradnjom imidža protivnika Miloševićeva režima: 1990. je bio jedan od osnivača i glavnih financijera tjednika Vreme, koji je ubrzo napustio, a 1992. je financirao kampanju Milana Panića, tadašnjeg Miloševićeva protukandidata. Rat i sankcije ipak su mu bitno smanjili mogućnosti za biznis, pa je 1992. Hamović otišao u London i počeo raditi u kompaniji GML International, koja je bila financijski most između istoka i zapada – bivših sovjetskih republika i europskih zemalja. U tom razdoblju Hamović je dobio i britansko državljanstvo, a kad se na Balkanu smirio ratni kaos, među prvim velikim “igračima” u regiji ponovo se pojavio Hamović i GML.

Prva veća Hamovićeva afera tako datira iz ljeta 1999. Tada je Elektroprivreda Crne Gore (EP CG) dugovala velik novac Elektroprivredi Republike Srpske (EP RS). Budući da je bilo upitno hoće li Crnogorci ikad platiti taj dug, Hamovićev GML je od EP RS-a uz 30 posto popusta od kolovoza 1999. do veljače 2000. otkupio sva njihova potraživanja prema crnogorskoj kompaniji u vrijednosti od 8,4 milijuna dolara. Posao je svakome sa strane vjerojatno djelovao kao vrlo rizičan, no očito je Hamović nekako znao ono što drugi nisu: da će američka vlada Crnoj Gori dati višemilijunsku donaciju upravo za plaćanje dugova za električnu energiju. Nakon nekoliko takvih transakcija Amerikanci su uočili da Hamović kupuje dugove EP CG-a neposredno prije no što američki USAID prebaci novac za određeni dug, pa su američki istražitelji pokrenuli istragu protiv Hamovića i GML-a, ali i čelnika elektroprivreda Republike Srpske i Crne Gore koji su i dalje sklapali ugovore o otkupu dugova s Hamovićem iako je već postalo jasno da će dugovi biti podmireni američkim donacijama.
Posredujući između energetskih kompanija bivših jugoslavenskih republika Hamović je dobro svladao znanje o strujnom biznisu, pa je početkom 2000. godine s prijateljem iz GML-a Jamesom Nyeom na otočiću Isle of Man, poznatom off shore području, osnovao tvrtku Energy Financing Team (ETF).

Nekoliko mjeseci kasnije u Londonu je osnovao tvrtku s istim nazivom, a osim Hamovića i Nyea, suvlasnik je bio i Crnogorac Vojin Lazarević. Tek u tom trenutku postala je i javno poznata bliskost Hamovića i Lazarevića, koji su isprva potajno surađivali, pa godinama zajednički vodili ETF, a tijekom 2005. navodno se samo nominalno razišli – vjerojatno da na raznim tržištima, pa tako i u Hrvatskoj, ne bi upadalo u oči da ETF drži većinu poslova, a zapravo su milijuni dolara i eura odlazili jednoj te istoj skupini ljudi.

Vojin Lazarević, rođen 1960. u Kotoru, gotovo je tipičan primjer velikog balkanskog švercera iz devedesetih: godinama je po Srbiji i Crnoj Gori širio mrežu šverca nafte i cigareta, a svoje poslovanje štitio je izdašno financirajući ratne zločince Željka Ražnjatovića Arkana, Vojislava Šešelja i njegove ratne horde te Radovana Karadžića. Osim klasičnog šverca nafte i cigareta, uz Lazarevića i njegovu tvrtku Rudnap vezuju se i nikad razjašnjene afere sa švercom oružja: tijekom devedesetih američka CIA i njemački BND istraživali su ulogu tvrtke Rudnap u Miloševićevoj suradnji s Libijom i Iranom. Tih je godina Libija preko Miloševića pokušavala nabaviti rezervne dijelove i tehničku pomoć za raketni sustav SS-21, pa je u travnju 1993. u Ukrajini zaplijenjena pošiljka od 80 tona amonij-perklorata koji se koristi kao raketno gorivo. Zaplijenjeni sadržaj išao je iz Rusije, a pošiljku je u Ukrajini trebala preuzeti tvrtka Rudnap i isporučiti je u Libiju i Iran. Potkraj devedesetih Lazarević je zašao na Hamovićevo energetsko područje u sumnjivim poslovima u kojima su sudjelovale Elektroprivreda Srbije, Elektroprivreda Republike Srpske i Elektroprivreda Crne Gore. Tako su 1997. i 1998. godine obilato koristili izbjegavanje poreza tako što su termoelektrane u Srbiji “iz usluge” prerađivale uvezeni mazut u električnu energiju, što je po srbijanskim poreznim zakonima bilo oslobođeno plaćanja poreza na promet jer je mazut bio “privremeno uvezen u Jugoslaviju radi obrade, odnosno dorade”. Nakon “obrade” u termoelektrani, mazuta više nije bilo, odnosno bio je otpisan u poslovnim knjigama, a proizvedena struja je kroz više off shore tvrtki preprodana natrag u Crnu Goru ili BiH.

Nakon silnog bogaćenja u ratnom i poratnom vremenu, Lazarević je preventivnu zaštitu od mogućih istraga i kaznenog progona našao u politici: isprva zastupnik Narodne stranke u Skupštini Crne Gore, Lazarević je potom dvije godine bio ministar bez portfelja u crnogorskoj vladi, a onda i savjetnik bivšeg crnogorskog premijera Filipa Vujanovića. Godinama je u vladi Mila Đukanovića bio i njegov savjetnik za ekonomska pitanja.
Kad su se potkraj 2000. Vuk Hamović i Vojin Lazarević napokon i javno udružili u Energy Financing Team, počelo je njihovo potpuno ovladavanje energetskim tržištem bivše Jugoslavije. U samo godinu, dvije ETF je preuzeo dominantnu ulogu u trgovanju strujom u Srbiji, Crnoj Gori i BiH. Princip je u svakoj državi bio istovjetan: viškove struje ETF je kupovao jeftino, manjkove rješavao skupim dobavljanjem, a čelnici državnih energetskih kompanija naoko su bez razloga s ETF-om potpisivali ugovore koji su bili jako nepovoljni za njihove kompanije. Istovremeno, javni natječaji bili su koncipirani tako da je ETF-ova ponuda uvijek bila jedna od najpovoljnijih ili – upravo jedina koja zadovoljava uvjete jer su izgledali kao da ih je diktirao ETF. Prednost nad ostalim ponuđačima Hamović i Lazarević imali su i kroz snažno financijsko zaleđe: obojica su bili suvlasnici srbijanske Nacionalne štedionice i Euroaksis banke, koju je Slobodan Milošević još 1994. otvorio u Moskvi da bi u nju transferirao gomile novca kojem su prijetile blokade i sankcije. Tako je stvoren umjetni tržišni krug: Hamović i Lazarević su kroz svoje banke energetskim kompanijama davale kredite, odnosno posuđivale novac za koji su onda te kompanije kupovale skupu struju od – Hamovića i Lazarevića.

Godine 2003. u BiH su provedene revizije poslovanja elektroprivrednih kompanija, pa je ubrzo otvorena istraga protiv Hamovićeve bivše kompanije GML. Međunarodni tužitelj Jonathan Ratel i tadašnji visoki predstavnik UN-a u BiH Paddy Ashdown su tijekom istrage zatražili pomoć i od britanskog Ureda za teški gospodarski kriminal (Serious Fraud Office), čiji istražitelji su iz londonskog sjedišta ETF-a odnijeli 34 vreće poslovnih dokumenata o sumnjivim poslovima ETF-a na Balkanu. Osnova za istragu bila je ista kao i u mnogim drugim slučajevima: čelnike energetskih tvrtki sumnjičilo se da su ETF-u prodavali struju ispod tržišnih cijena, kupovali po višestruko većim cijenama i potpisali niz štetnih ugovora koji su išli na ruku isključivo ETF-u. Istovremeno s istragom u BiH, 2004. godine ETF je postao predmet istrage i u Srbiji. Srbijanska skupština osnovala je odbor koji je trebao ispitati poslovanje Elektroprivrede Srbije, odnosno sve poslovne aranžmane koje su čelnici glavne energetske kompanije u Srbiji sklapali s ETF-om, pogotovo s obzirom na činjenicu da je ETF iz mjeseca u mjesec preuzimao sve veći udio u trgovini električnom energijom. Otvorene su istrage i oko dugogodišnje “uslužne prerade mazuta” kojom se izbjegavalo plaćanje poreza, a na površinu su izbili i drugi kriminalni detalji: tako je pred skupštinskim odborom jedan dispečer iz Elektroprivrede Srbije pojasnio kako je državna tvrtka nepotrebno uvozila struju od ETF-a: u listopadu 2003. u hidroelektranu Bajina Bašta došao je nagli dotok Drine koji su dispečeri, umjesto da proizvedu električnu energiju, morali propustiti preko brane jer je istovremeno Srbija od ETF-a uvozila skupu struju. To je bio samo jedan primjer štete koju su u korist ETF-a izveli čelnici Elektroprivrede Srbije, no nipošto jedini.

Potkraj 2005. godine u srbijanskim medijima objavljeno je da Vojin Lazarević napušta ETF, no to je po svemu sudeći bio samo prividni razlaz kako bi dominacija Hamovića i Lazarevića na području Balkana djelovala slabija. Na to je upućivala i činjenica da nitko od njih nije htio javno komentirati odlazak Lazarevića iz ETF-a, ali i na to da se u strujnom biznisu gotovo ništa nije promijenilo, osim što je Rudnap počeo “osvajati” nova tržišta: tako je u veljači 2007. u Albaniji buknula velika afera kad je državna kompanija naglo prekinula dugogodišnju suradnju s talijanskom tvrtkom AEM i najavila da će ubuduće struju kupovati od Lazarevićeve kompanije Rudnap, čija je ponuda na očito fingiranom natječaju od talijanske bila jeftinija za točno sedam eura. Odluci o kupnji struje od tvrtke Rudnap navodno je prethodio tajni sastanak Vojina Lazarevića i albanskog premijera Salija Berishe u Moskvi, pa je nakon toga albanska opozicija svog premijera mjesecima optuživala da je za unosan posao od Lazarevića primio izdašno mito. U međuvremenu, istrage protiv Hamovića i Lazarevića u Bosni i Hercegovini i Srbiji su prekinute, uglavnom zbog nedostatka dokaza, no mnogi smatraju da su njih dvojica postali toliko bogati i moćni da ih od istraga direktno štite podmićeni političari na najvišoj razini.

U prilog tezama o moći koju su u deset godina na Balkanu akumulirali Hamović i Lazarević ide i navodni sukob njih dvojice s krupnim ruskim kapitalistima koji već godinama pokušavaju ući u energetski biznis na Balkanu. Budući da je taj sektor pod snažnom kontrolom Hamovića i Lazarevića, Rusi su obojici poslali jasne poruke da se ne protive ulasku ruskih kompanija na balkansko tržište, a kao metodu pritiska ruska Federalna služba sigurnosti pokrenula je istragu o njihovim mutnim poslovima u moskovskoj Euroaksis banci. Prema nekim izvorima, Hamović je shvatio poruku i dopustio dijeliti dio tržišta s Rusima, no njegov dugogodišnji bliski partner Vojin Lazarević odbio je sva ruska “uvjeravanja” i preventivno povećao broj svojih osobnih tjelohranitelja. Koliko je sukob balkanskog energetskog lobija i ruskih biznismena bio velik pokazuje i slučaj iz siječnja 2008., kad je visoka politička delegacija Rusije došla na tajni sastanak u srbijansku vladu, gdje su najvišim srbijanskim političarima navodno pokazani dokumenti koji, osim kriminalnih poslova Hamovića i Lazarevića, navodno sadrže i dokaze o njihovim vezama i podmićivanjima mnogih srbijanskih političara.

Nakon toga činilo se da su Vuk Hamović i Vojin Lazarević malo usporili tempo svog potpunog ovladavanja balkanskim energetskim tržištem, a u nekim medijima Hamović je čak najavljivao mogućnost da započne s izgradnjom ili kupi neke energetske kompanije u bivšim jugoslavenskim republikama. Tako je još u listopadu prošle godine Hamović u beogradskom predstavništvu svog londonskog ETF-a primio skupinu hrvatskih novinara koje je uspio šarmirati, a potom im je i “odao” svoju poslovnu tajnu: da želi kupiti HEP. U tim planovima možda je imao i insajdersku pomoć nekih od ključnih osoba u Upravi HEP-a, s kojima je godinama uspješno poslovao. A Uskokovi istražitelji ovih dana upravo istražuju sve razmjere te balkanske suradnje: koliko je HEP izgubio, a koliko su u tom poslu dobili Vuk Hamović i Vojin Lazarević.