Orašar ima gotovo jednako značenje za Božić kao i tradicionalni blagdanski ručak – purica s mlincima ili orahnjača. Baletne kuće diljem svijeta tijekom blagdana postavljaju svoje verzije klasičnog baleta ‘Orašar’ Petra Iljiča Čajkovskog, a obitelji se mjesecima ranije pripremaju na odlazak u kazalište. Mnogima je to, nažalost, jedini put u godini da razmišljaju o trošenju novca na kazališne predstave, a neki čak kažu da Božić bez Orašara – nije Božić.

Priča Ernsta Theodora Amadeusa Hoffmanna iz 1816. godine ‘Orašar i kralj miševa’ adaptirao je Alexandre Dumas (otac autora ‘Tri mušketira) 1844. godine, a balet temeljen na toj verziji naručio je Ivan Vseboložski, ravnatelj Ruskog carskog kazališta 1892. godine, pokušavajući ponoviti veliki uspjeh ‘Uspavane ljepotice’ Čajkovskog dvije godine ranije. Svoju je premijeru ovaj balet imao 18. prosinca 1892. godine u Sankt Petersburgu.

O čemu se radi u baletu?

“Radnja počinje na Badnjak. Obitelj i prijatelji okupljaju se u salonu kako bi ukrasili božićno drvce, pripremajući se za blagdansko veselje.

Božićna proslava počinje, kao i darivanje djece. Odjednom, tajanstvena osoba ulazi u prostoriju. To je Herr Drosselmeyer, lokalni vijećnik, mađioničar, te Clarin i Fritzov kum, ali i talentirani lutkar koji je djeci donio darove – četiri lutke koje plešu na oduševljenje sviju. Drosselmeyer tada zatraži da se skupocjene lutke radi sigurnosti sklone. Clara i Fritz su tužni jer su lutke odnešene, ali Drosselmeyer ima još jednu igračku za njih: drvenog orašara u obliku čovječuljka, koji služi za drobljenje oraha. Dok je drugoj djeci nezanimljiv, Clari se odmah jako svidi. Fritz, pak, namjerno slomi igračku. A Clari to slomi srce.

U drugom činu Clara i Princ putuju po Zemlji slatkiša. U Clarinu čast započinje slavlje slatkiša sa svih strana svijeta: plešu čokolada iz Španjolske, kava iz Arabije, čaj iz Kine, šećerni štapići iz Rusije… U toj svečanosti i cvijeće pleše valcer, nakon čega su Clara i Princ okrunjeni za vladare Zemlje slatkiša. Uskoro, ipak, ljudi iz Zemlje slatkiša počinju nestajati jedan po jedan, dok ne nestane i sam Princ Orašar te se Clara nađe u svojoj sobi. Lutak Orašar je ispod božićnog drvca. Clara se pita je li to sve bio san”, navodi sadržaj baletne predstave HNK Ivana pl. Zajca.

Originalna je priča puno mračnija od baleta jer sadrži krvavu bitku između orašara i vojske kralja miševa te pojašnjava pozadinsku priču o tome kako se princ pretvorio u Orašara.

U baletu nema teologije i drži se podalje od Isusa i slavi svečanosti s kojima se mnoge obitelji, bez obzira na religiju, u ovo doba godine mogu poistovjetiti. Vodi nas u čarobni svijet u kojem su djeca, roditelji, božićna drvca, pahulje i slatkiši, a sve je postavljeno uz savršenu glazbu Čajkovskog.

Balet je, kažu mnogi, vječna fantazija o Božiću koji je zaživio na pozornici.

Kritičari popljuvali djelo na premijeri

Ali, stvari na početku nisu išle baš glatko. Čajkovski, koji je kao skladatelj bio izrazito samokritičan i nije polagao puno nade u uspjeh baleta, zacijelo se osjećao potpuno u pravu, pogotovo kad su izašle prve kritike koje su za balet imale samo negativne reacije.

No, sve je spasila publika. Posljednjih godina diljem svijeta možemo vidjeti redove ispred kazališta, karte se rasprodaju ‘dok kažeš keks’, a neki su u kinodvorane uveli izravne prijenose ‘Orašara’ s kazališnih dasaka s druge strane svijeta.

‘Orašar’ je danas tradicija u mnogim zemljama svijeta, bilo da u vrijeme Božića kroz prozor vide snijeg ili sunce i plažu.

Njemački folklor

Jedna od starih njemačkih obitelji koja figure orašara proizvodi na tradicionalan način, Steinbachovi, priznaju da je balet ‘probudio strast’ prema tim drvenim uspomenama. Prema njemačkom folkloru, orašari su bili pokloni za uspomenu, kako bi obitelji donijeli sreću i zaštitili dom. Kaže se da oni predstavljaju snagu i moć i čuvaju obitelj štiteći ih od zlih duhova i opasnosti.

“Velika popularnost ove klasične baletne predstave uvelike je pridonijela i popularnosti skupljanja figurica orašara u Americi”, kažu iz obitelji Steinbach.

Kako su orašari postali popularni?

Prvi orašari bili su metalni alati, izgledali su jednostavno kao kliješta. Muzej Orašara navodi da su u 15. stoljeću drvoresci počeli stvarati orašare koji su bili funkcionalni i zanimljivi za gledanje. Nussknacker, prema njemačkoj riječi, dobili su obličja pasa, ptica i drugih životinja. Do 1930-ih godina orašari su počeli poprimati ljudski oblik koji danas prepoznajemo – izgledali su poput malih vojnika čija su se usta mogla otvoriti i zatvoriti polugom ili vijkom.

Prvi komercijalno prozvedeni (i prodani) orašari djelo su njemačkog stolara Wilhelma Fuchtera oko 1865. godine. Njegov se lik temeljio na liku iz popularne dječje knjige Heinricha Hoffmanna ‘König Nußknacker und der arme Reinhold’ (‘Kralj Orašar i siromašni Reinhold’).

Upravo je započeo s prodajom tradicionalnih figura orašara, kada je 1892. godine u Sankt Petersburgu premijerno izveden balet Petra Iljiča Čajkovskog. Kako je radnja baleta smještena u božićno vrijeme, a jedan od ključnih likova je upravo Orašar, pa su se Fuchterovi proizvodi brzo povezali s blagdanskim dekorom.

Orašari danas

Iako su popularnost doživjeli još kasnih 1800-ih godina, tijekom posljednjih nekoliko godina došlo je do ponovne popularizacije Orašara, pogotovo u uređenju doma.

U posljednjih šest godina, kako pokazuju podaci Google Trenda, potraga za Orašarima porasla je za više od 60 posto. Taj se trend može povezati i s ponovnim oživljavanjem trendova vintage ukrasa – Orašari i keramička drvca postali su toliko popularni da su u vrhu trendova u blagdanskom ukrašavanju.