Francuski filozof Alain Badiou, čije je gostovanje u Hrvatskoj prošlog tjedna otkazano zbog bolesti, godinama intrigira europsku javnost. Nacional otkriva zašto njegove najznačajnije hipoteze mogu pomoći izgradnji hrvatskog identiteta te pronalasku prave mjere između apsolutne sotonizacije i idealizacije socijalističkog nasljeđa

Renomirani francuski filozof Alain Badiou trebao je boraviti nekoliko dana u Zagrebu, u sklopu Filozofskog teatra i drugih događanja, ali je sve otkazano zbog autorove bolesti. Ipak, prošle subote organiziran je posjet Petrovoj gori uz razgovor na temu “poezija i komunizam” i nekoliko simboličkih akcija sjećanja na dane otpora i antifašističke borbe, dok se u petak u Booksi također govorilo o filozofu koji sam sebe svrstava na radikalnu ljevicu i priznaje da mu je i danas bliska “komunistička hipoteza”. Ovaj plodni autor koji je već u ranoj mladosti bio politički aktivan u borbi za dekolonijalizaciju Alžira, objavio je pedesetak knjiga. “Teorija subjekta”, “Može li se misliti politika”, “Bitak i događaj”, “Manifest za filozofiju”, “Etika”, “Logike svjetova”, “Pohvala ljubavi” i “Drugo Sokratovo suđenje” samo su neki od njegovih naslova. Rođen je 1937. u Rabatu (Maroko), majka mu je bila profesorica filozofije, a otac profesor matematike. U središte svog filozofskog sustava postavlja četiri procedure istine koje filozofija prepoznaje kao univerzalne i vječne: matematiku, umjetnost, ljubav i politiku.

RAZLIČITI INTELEKTUALCI, kada je riječ o pojedinačnim datostima iz političke i društvene stvarnosti, ovisno o tome koliko su lijevo ili desno orijentirani, imaju suprotstavljena gledišta. Oni ne samo da imaju različite interpretacije, nego se ponekad čini da stvarnost koju promatraju nije ista, iako se nalaze u istom prostoru i vremenu. Jedni govore o sve većoj eroziji ljudskih prava, drugi o ideologiji ljudskih prava, jedni misle da je najpoznatija feministička uspješnica “Drugi spol” danas barem jednako aktualna kao 1949., drugi su dojma da je feminizam nepotreban ili čak štetan i da sve više dolazi do negiranja svake razlike među spolovima, jedni smatraju da je sve podređeno vrijednostima poput domoljublja, nacionalnog i vjerskog identiteta, drugi da je današnja Hrvatska – baš kao i Europa – sve više anacionalna i antikatolička.

Ta divergentnost u gledanjima na stvarnost može se uočiti i ako se Badioua pozicionira u odnosu na Pascala Brucknera ili Alaina Finkielkrauta. Bruckner vidi problem u odnosu ljevice prema komunizmu. “Unatoč tome što je politička opcija koja predstavlja komunizam pala na tri posto podrške, u Francuskoj postoji dio visoke lijeve inteligencije koja je i dalje nostalgična prema komunizmu, što proizlazi iz apetita prema egalitarizmu”, ustvrdio je nedavno u intervjuu za Nacional taj književnik i filozof. Iako nije nikoga poimenice prozvao, jedan od prvih intelektualaca na koje se ta tvrdnja odnosi zasigurno je Badiou. “Komunistička hipoteza” naslov je Badiouove, na hrvatski neprevedene, knjige iz 2009. u kojoj promišlja ideju komunizma u uvjetima današnjice i razrađuje tezu da se kapitalizam ni po čemu nije pokazao kao “manje zlo”. Za razliku od Brucknera, Badiou smatra da je došlo ne samo do potonuća socijalističkih država kao konkretnih tvorbi, nego i do slabljenja revolucionarnih i progresističkih ideja u intelektualnoj eliti u Francuskoj nakon 1945. Ne uzdiže povijesne komunizme i ne relativizira zločine počinjene pod krinkom revolucije, ali negoduje zato što je povijesni slijed događaja bio takav da danas nema druge doli rezignirano izabrati “tržišnu ekonomiju, manjkavu parlamentarnu demokraciju, sveopću nejednakost i sveprisutne krvave ratove te na kraju – besmisao života”.

• DOK NJEGOV IDEOLOŠKI PROTIVNIK Finkielkraut kaže da je sve više Francuza odvojeno od jezika i kulture, za Badioua je svaki oblik skrbi o identitetu na razini države ‘neofašistička logika’

Za činjenicu da desetljećima postoji ista politika, bez obzira na to koja je stranka na vlasti, ne krivi pojedinačne političare, nego u tome pokušava uočiti veze na višoj razini. Nalazi ih u kapitalističkoj oligarhiji koja po njegovu mišljenju ima tendenciju uništavanja funkcije države. “Imali smo zemlju u kojoj su postojali masovni pokreti i potencijal političke obnove, stvorena je nova lijeva organizacija. Međutim, kada je Syriza došla na vlast, nije formirana jaka snaga koja je u stanju oduprijeti se financijskom svijetu”, iznio je svoj pogled na grčki slučaj u siječnju za Libération, povodom objavljivanja svoje posljednje knjige “Notre mal vien de plus loin-penser la tuerie du 13 novembre” (Naše zlo dolazi izdaleka – promišljati ubojstva 13. studenog).

Za njega su masovna ubojstva u Parizu iz studenog prošle godine događaji koji imaju duboke, pozadinske uzroke u povijesnom neuspjehu komunizma. Novinar izrazito lijevog Libérationa pitao ga je je li njegov odnos prema komunizmu nostalgičan i “dépassé”, na što mu je Badiou odgovorio da nije nostalgičan i da nikada nije bio komunist u smislu da je naginjao biranju takvih političkih opcija. Za njega je komunizam jednostavno način da se mladima na globalnoj razini ponudi druga mogućnost, odnosno da nisu prisiljeni birati između konzumerističke svakodnevice i nihilističkih tendencija. “Ono što se dogodilo u Parizu samo je simptom kakvih će biti i dalje ako ne ponudimo alternativu i ideju da je drukčiji svijet moguć”, rekao je u tom intervjuu. Smatra da trenutna nemogućnost postojanja drugačijeg svijeta, dok u ovom postoji prostor koji je ispunjen samo konzumerizmom, komforom i novcem, otvara prostor instinktu smrti. “Mrzimo mjesto koje želimo u svijetu jer ga nemamo”, kaže.

U spomenutom intervjuu na neki način mu je zamjereno da u analizama izbjegava pitanje religije, posebno islama. “To je pitanje metode. Ako smatrate da je religija početna točka analize, nećemo izaći iz toga i upadamo u reakcionarnu stupicu rata civilizacija. Predlažem politički neutralne kategorije univerzalnog dometa koje se mogu primijeniti na različite situacije”, njegovo je mišljenje. Ne negira da nihilizam izlazi van i kroz islam, ali to su za njega iznimke. Također smatra da religija ne producira ponašanja tog tipa. “Fašizacija je ta koja islamizira, a ne obrnuto”, rekao je i dodao da će odgovor na fašizam biti novi prijedlog komunizma oko kojeg će se okupiti mladi, odakle god dolazili.

Badiou je trenutno posvećen brizi za vlastito zdravlje pa nije moguće dobiti koji dodatni odgovor od njega, ali svoje mišljenje o tome je li potrebno kritizirati religije za Nacional je podijelio Abdennour Bidar, poznati francuski i muslimanski filozof i publicist koji je pažnju javnosti izvan svoje zemlje privukao neposredno nakon siječanjskog atentata na redakciju tjednika Charlie Hebdo, kada je napisao “Otvoreno pismo muslimanskom svijetu”, esejistički tekst koji je dostupan na internetu i u engleskoj verziji. Osjetio je dužnost izreći stvari koje može argumentirati s pozicije humanističkog stručnjaka koji je upio nešto zapadne kulture i erudicije i s distance promatra sve ono “lijepo” i “ružno” u islamskoj civilizaciji. Pozvao je na kritički duh, pomalo tužan što o kulturi koja mu je bliska i u kojoj vidi regenerativni potencijal, mora govoriti tako strogim tonom. Osvrnuo se i na zapadne intelektualce koji mu govore da problem muslimanskog svijeta nije religija, nego ekonomija, povijest ili politika. Bidar smatra da su oni, a to bi se odnosilo i na Badioua, zaboravili u kojoj su mjeri religije moćne, u pozitivnom i negativnom smislu, i to zato što predugo žive u sekularnom poretku. “Islam je religija koja još nije ušla u svoje razdoblje zrelosti. U većini muslimanskih obrazovnih institucija i sredina i dalje se prenosi ideja da je islam ‘najbolja religija’, ‘istinska religija’ čiji temelji dolaze direktno od Boga i iz Kurana. Ne postoji kritička refleksija toga. Muslimansku vjersku praksu nerijetko odlikuje osiromašena vizija religioznosti koja počiva na crno-bijelim kategorijama ‘dobra’ i ‘zla’, ‘dopuštenog’ (halâl) i ‘nedopuštenog’ (harâm). Ne razmišlja se nego se pasivno samopodvrgava tradiciji i vjerskim vođama. Koliko će još trebati da se u islamu oslobodi potencijal za autonomno razmišljanje svake osobe i njezinu samostalnu procjenu dobrog i pravednog, umjesto dosadašnjeg slijepog prihvaćanja vjerskih dogmi i riječi vjerskih vođa kojima je stalo samo do moći?” govori Bidar za Nacional.

• ‘AKO SMATRATE DA JE RELIGIJA početna točka analize, nećemo izaći iz toga i upadamo u reakcionarnu stupicu rata civilizacija. Fašizacija je ta koja islamizira, a ne obrnuto’, kaže Badiou

Vjerojatno najpoznatiji ideološki Badiouov neistomišljenik s kojim je 2009. opširno polemizirao u magazinu Le Nouvel Observateur je Finkielkraut, francuski akademik koji je na ovim prostorima najpoznatiji po tome što se devedesetih godina nedvosmisleno svrstao na stranu Hrvatske. U studenom prošle godine Badiou je u tom tjedniku objavio otvoreno pismo Finkielkrautu, u kojem je javno obznanio da više ne želi dijalogizirati s njim, istaknuvši da ga je ljevica već kritizirala zato što je uporno pokušavao naći zajednički jezik s tim filozofom. “Želim jednostavno konstatirati da više nemam želje za tim, što je previše je previše. Ostavljam vas u vašoj rupi s vašim novim tzv. prijateljima. Onima koji su profitirali od vašeg prolijevanja suza nad krajem etničkih država, neka oni brinu o vama. Kada shvatite tko su oni i gdje ste s njima, nadam se da će vam se vratiti zdrav razum koji je, prema klasičnoj filozofiji, imanentan ljudskim bićima”, raskrstio je u oštrom tonu poznati lijevi intelektualac s jednako istaknutim kolegom s druge strane spektra.

Njih su se dvojica, prije sedam godina, u toj polemici dotaknuli vrlo važnih stvari koje su danas još aktualnije u kontekstu izbjegličke krize.

Badiou je tada prigovorio svom imenjaku da potencira identitetska pitanja koja su, za njega, loša brana protiv kapitalizma, odnosno reakcionarno sredstvo za suočavanje s izazovima globalizacije. “To je kao da je Marx u ono doba rekao da treba birati između svjetskog kapitalizma i francuskog nacionalizma. On je prije stoljeće i pol definirao politički internacionalizam koji se ne može reducirati ni na jedno ni na drugo”, istaknuo je Badiou. Na optužbe o traženju unutarnjih neprijatelja, Finkielkraut je odgovorio da mladi iz predgrađa nisu neprijatelji, ali da je potrebno nametnuti im pravila. Badiou mu je ovako uzvratio: “Pozitivna i univerzalna sudbina tih mladih ljudi je organiziranje protiv etabliranog sistema, umjesto toga, vi im predlažete da se jednostavno podvrgnu naredbama društva.” Finkielkraut mu nije ostao dužan, komunističku utopiju nazvao je kičem, a komunističku politiku okrutnom. Govoreći o odnosu ljevice prema komunizmu i antifašizmu, upotrijebio je izraz “megalomanija otpora”. “Pozivam vas i intelektualnu ljevicu koja je pod vašom paskom postala megalomanska, da si prestanete pričati priče”, rekao je Finkielkraut, a Badiou mu je s druge strane prigovorio da je i on jedan od zaslužnih osoba za diskreditaciju svih formi “komunističke hipoteze”. Ova su dva intelektualca potpuno na suprotnim stranama; dok Finkielkraut govori o tome da je sve više Francuza danas odvojeno od jezika, kulture, povijesti i književnosti, Badiou u svakom obliku skrbi o identitetu na razini države vidi “neofašističku logiku”. Badiou se bavio Nicolasom Sarkozyjem i onim što on predstavlja na razini šireg fenomena u knjizi “De quoi Sarkozy est-il le nom?” (Čega je Sarkozy ime?), a u polemici s Finkielkrautom on je Sarkozyja izjednačio s Philippeom Pétainom, čelnikom francuske kolaboracionističke ratne tvorevine. Za razliku od njega, kada je riječ o doživljaju identiteta, Finkielkraut bi zasigurno potpisao poljskog filozofa Leszeka Kołakowskog koji je rekao da povijest ne učimo da bismo znali kako da se ponašamo ili kako da pobijedimo, nego da bismo znali tko smo.

• BADIOU SMATRA da trenutačno nepostojanje drugačijeg svijeta, dok u ovom postoji prostor koji je ispunjen samo konzumerizmom, komforom i novcem, otvara prostor instinktu smrti

U knjižici “Pohvala ljubavi” Badiou povlači paralele između ljubavi i politike. Politika se u idealnom obliku odnosi na rješavanje problema unutar kolektiva s entuzijazmom i donosi istinu o sposobnosti zajednice, a prema toj logici, ljubavni odnosi značili bi isto za par kao manju jedinicu. Nadalje, rezimira poziciju ljubavi unutar povijesti filozofije i ističe važnost ljubavi koja za njega ne predstavlja sekundarno i drugorazredno pitanje današnje filozofije. Piše o internetskim načinima upoznavanja partnera i stranicama koje promoviraju “ljubav bez rizika”. “To nisu u ime obiteljskog poretka ugovorili despotski roditelji, ali su takvi odnosi svejedno ugovoreni u ime osobne sigurnosti, prethodno uređene tako da se izbjegne svaka slučajnost, svaki susret, a napokon i svaka egzistencijalna poezija, u ime temeljne kategorije odsutnosti rizika. Druga je pak prijetnja ona koja ljubavi ne pridaje nikakav značaj. Kao protuteža sigurnosnoj prijetnji, ljubav se smatra tek jednom varijantom općeg hedonizma”, piše u “Pohvali ljubavi”. Ističe da je ljubav u ovakvom svijetu uhvaćena u škripac i opkoljena, a time i ugrožena te da je treba ponovno izmisliti i obraniti, što spada u zadaće filozofije. “Ekstaza početaka postoji, ali ljubav je prije svega trajna konstrukcija. Recimo da je ljubav uporna avantura. Avanturistička je strana nužna, ali tako je i s upornošću. Odustati kod prve prepreke, pri prvoj ozbiljnoj nesuglasici, samo je izobličenje ljubavi. Prava je ljubav ona koja trajno trijumfira, ponekad i teško, nad preprekama koje joj postavljaju prostor, svijet i vrijeme.”

Badiouov doprinos temi ljubavi u današnjem svijetu možda bi zainteresirao i one koji bi ga zaobilazili u širokom luku zbog uzdizanja komunizma na idejnoj razini. U svakom slučaju, u trenutku kad se često govori da Europska unija sve manje predstavlja protok ideja i intelektualno-kulturnu razmjenu, a sve više puki ekonomski savez, šteta je što Badiou ovog puta nije posjetio Hrvatsku. Bilo bi zanimljivo vidjeti što deklarirani marksist Badiou može donijeti zemlji koja ima iskustvo komunizma, ali se i dalje traži. I to kada je riječ o gradnji identiteta, odnosu prema prošlosti i poteškoćama u pronalaženju adekvatne mjere između apsolutne idealizacije i apsolutne sotonizacije socijalističkog naslijeđa.