Plesno-kazališni kolektiv BADco. bio je kolaborativna izvedbena skupina čiju su jezgru činili Ivana Ivković, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš i Zrinka Užbinec. Od svog osnutka u 2000. pa sve do završetka svog djelovanja 2020. BADco. se sistematično bavio istraživanjem protokola izvođenja, predstavljanja i gledanja, strukturirajući svoje projekte unutar različitih formalnih i percepcijskih odnosa i sklopova te preispitujući odnos izvedbe i publike. Tijekom tih 20 godina BADco. je širom Europe ostvario niz gostovanja i stekao reputaciju respektabilne suvremene plesno-kazališne skupine. Autorica knjige „BADco.:Vježbanje nemogućeg“ Una Bauer docentica je na Odsjeku dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a doktorirala je na Odsjeku za dramu i kazalište sveučilišta Queen Mary u Londonu. Objasnila je što ju je privuklo radu skupine BADco.: „Inicijalno, sasvim sigurno je to fascinantna plesačka i izvođačka virtuoznost Nikoline Pristaš i Pravdana Devlahovića koja je uvijek bila autorska, nikad samo reproduktivna. I ta ‘mistična’ scenska prisutnost koju oboje imaju. Zatim potpuna, gotovo vjerska posvećenost umjetničkom radu svih članova skupine. Oni su oduvijek umjetnost shvaćali iznimno ozbiljno i to je možda, osobito u vrijeme kad je bilo osobito popularno biti ciničan, ironičan, parodičan, bilo zavodljivo anakrono. A kasnije i jasna težnja prema sistematizaciji vlastitog rada i dosljednom razvoju svoje umjetničke metode koja se uvijek shvaćala vrlo manifestno i programatski.“ Prvi put je BADco. gledala još 1999. godine, i to zapravo i prije nego što su službeno postali BADco., u predstavi „Ispovijedi“ koju je režirao Goran Sergej Pristaš, dramaturginja je bila Ivana Sajko, a među izvođačima su bili i Nikolina Pristaš i Pravdan Devlahović. Dakle, na okupu je bila inicijalna četvorka koja je godinu dana kasnije osnovala BADco..

„Integralan dio ‘Ispovijedi’ bio je performans Damira Bartola Indoša iz 1982. koji je potom poslužio kao okosnica prve predstave koja je izašla pod imenom BADco., ‘Čovjek.Stolac’, kao susret performansa tada starog gotovo 20 godina i suvremenog plesa. Sjećam se vrlo dobro, u tom sam razdoblju iskustveno otkrivala kazalište koje nije bilo utemeljeno na dramskom tekstu, kao i ples koji je propitivao fluidno ritmičko kretanje kao svoju temeljnu formu. Budući da sam tada studirala komparativnu književnost i filozofiju i bila temeljno orijentirana na tekst i analizu teksta, BADco. je – naravno, s drugim umjetnicima koji su gostovali na Eurokazu i Tjednu suvremenog plesa i s nekim drugim lokalnim umjetnicima – otvarao potpuno drugačije umjetničke svemire od onoga što je u to vrijeme bilo uobičajeno u institucionalnom kazalištu i plesu u Hrvatskoj“, prisjetila se Una Bauer.

Što izdvaja BADco. od ostalih plesnih/izvedbenih kolektiva/projekata na globalnoj razini?

„Kolektivi su u izvedbenim umjetnosti sami po sebi iznimni i rijetko ih se sreće, pogotovo u ovako dugom trajanju od 20 godina. Zaista nema puno takvih kolektiva kao što su BADco., američki Goat Island, koji su se transformirali u Every house has a door, i britanski Forced Entertainment. Daleko je dominantniji model režijskog kazališta u kojem je jasnije postavljena autorska hijerarhija, odnosno režiser ili koreograf u kontekstu plesa oko kojeg temeljno kruže sateliti, i iako se ponekad ponavljaju isti suradnici i izvođači, ipak svaki novi projekt donosi novu ekipu. Bez obzira na niz suradnika koje je BADco. uključivao u svoj rad, ipak je tu bila čvrsta jezgra najposvećenijih članova kolektiva koja je njihov umjetnički rad kontinuirano držala na okupu. Drugo, BADco. zaista jest jednom nogom u plesu, a drugom u kazalištu, što je također rijetka pojava, tako da se ja i sama uhvatim da jednom govorim o njima kao o plesnoj skupini, a drugi put kao o kazališnom kolektivu. Treće, oni su zaista sustavno i programatski razvijali i tematizirali svoju specifičnu umjetničku metodologiju, koja je nadilazila njihove pojedine umjetničke osobnosti. Četvrto, uvijek su radili s izuzetnim autorima-izvođačima, kako unutar tako i izvan kolektiva“, objasnila je Una Bauer.

Hrvatska dramatičarka, spisateljica, scenaristica i dramaturginja Jasna Žmak u recenziji knjige napisala je da „… s obzirom na zanemarenost plesne scene u širem kulturnom polju, ovaj naslov predstavlja rijedak primjer tako sustavnog bilježenja jedne kolektivne, utjecajne karijere koji će biti višestruko koristan budućim generacijama umjetnika i teoretičara“.

Docent na Odsjeku za dramaturgiju Akademije dramske umjetnosti Goran Pavlić, čija su područja teorijskog interesa filozofija politike, politička ekonomija, teorije izvedbe i estetika, s posebnim naglaskom na odnos kazališta i politike, u recenziji knjige između ostalog je napisao da autorica Una Bauer tretira BADco. kao „materijal za aktualnu refleksiju, a ne muzealizirani, zaleđeni trag u povijesti izvedbenih skupina u Hrvatskoj“.

Pitali smo stoga autoricu kako je to postigla i koliko je zbog toga ova knjiga važna svima koji se žele baviti izvedbenim umjetnostima. „Čini mi se da razgovorna forma omogućava neku propusnost i komunikativnost knjige. Ona, s jedne strane, opusu jednog umjetničkog kolektiva koji postoji 20 godina pristupa u retrospektivi i s obzirom na konkretan kontekst u kojem su nastale pojedine predstave, ali s druge strane, postoji u nekoj permanentnoj sadašnjosti koju forma intervjua uvijek nekako implicira. Često sam se postavljala u poziciju ‘naivnog’ ili ‘nevinog’ promatrača koji postavlja očita pitanja, umjesto sveznajućeg teoretičara, jer mi je bilo stalo do toga da knjiga može funkcionirati i kao svojevrstan priručnik (za studente) o tome kako se može ‘praviti’ umjetnost. To možda zvuči blasfemično široj zajednici koja često idealizira sliku umjetnika kao nekog tko se spaja na sam izvor čiste kreativnosti, a zapravo se radi o mukotrpnom radu, disciplini i borbi na promišljanju toga što je to što radiš, što nije nužno u suprotnosti s intuicijom i onim nekim neizrecivim ‘viškom’ koji uvijek nastaje u posvećenim umjetničkim radovima. Međutim, mislim da je ključno da ova knjiga daje vrlo iscrpan uvid u jedan konkretan i vrlo specifičan umjetnički proces, iz različitih pozicija, dramaturških, koreografskih i izvođačkih. Uobičajeniji pristup na koji se, pretpostavljam, Pavlić referira jest onaj koji dolazi u formi analize i interpretacije samog rezultata (predstave) odnosno opusa i onda nekog konačnog suda za vječnost“, zaključila je Una Bauer.