Nakon nekoliko godina mira Libanon je ponovno na rubu ozbiljnog sukoba koji bi mogao završiti promjenom političkog ustroja u zemlji koja se nalazi pod političkom blokadom i u velikoj ekonomskoj krizi. Početkom prošlog tjedna izbile su ulične demonstracije i to zbog smeća koje nitko ne odvozi u glavnom gradu Bejrutu. U sukobima prosvjednika i policije ranjeno je 30 osoba. Prosvjednici su bacali kamenje i razvaljivali bodljikave žice iza kojih je bila policija, koja je odgovorila vodenim topovima i suzavcem. Premijer Tammam Saeb Salam obratio se javnosti, osudio prekomjernu uporabu sile te ustvrdio da je odvoz smeća samo kap koja je prelila čašu. Prosvjede organizira skupina pod nazivom YouStink, što bi doslovce prevedeno značilo „vi smrdite“, s time da se „vi“ odnosi na Vladu i političke elite u zemlji koja se ponovno našla na rubu sukoba. Ljuti zbog gomile smeća na ulicama Bejruta, prosvjednici su u početku tražili ostavke odgovornih u samom Bejrutu, ali prosvjedi su vrlo brzo postali masovne demonstracije protiv premijera i vlade. Premijer Tammam Saeb Salam ne prihvaća poziv na ostavku, a zanimljivo je da su podršku premijeru dale gotovo sve, čak i oporbene, stranke u Libanonu. Razlog tome je što su prosvjedi upereni protiv svih stranaka i svih političara i oni su svjesni da bi svaki od njih mogao postati meta prosvjednika.

POKRET YOUSTINK ANALITIČARI OCJENJUJU kao zakašnjelu reakciju građana Libanona na Arapsko proljeće, koje je zaobišlo ovu zemlju. Međutim, mnogi zaboravljaju da su Libanonci svoju revoluciju doživjeli prije točno deset godina, mnogo prije nego što je val revolucija preplavio arapski svijet. Stotine tisuća prosvjednika okupiralo je 2005. godine ulice Libanona u znak prosvjeda zbog ubojstva bivšeg premijera Rafika Haririja. Prosvjednici su zahtijevali ostavku vlade te su od Sirije zatražili da obustavi vojnu okupaciju dijela zemlje. Najveći idealisti među prosvjednicima nadali su se da će prosvjedima promijeniti i politički sustav države i da će Libanon napokon postati država u kojoj se poštuju zakoni i građanska prava, a ne neka vrsta post-otomanske feudalne države. Prve dva zahtjeva su usvojena, ali deset godina kasnije politički sustav države i dalje je nepromijenjen pa je još uvijek na snazi takozvana konsocijacijska demokracija, što znači da se političke funkcije popunjavaju na temelju vjerske pripadnosti. Mnogi Libanonci smatraju da zemlja neće moći krenuti putem oporavka dok se takav način podjele vlasti ne ukine.

Revolucija 2005. godine postala je poznata i kao Revolucija cedra, po stablu koje je zaštitni znak ove države i koje se nalazi na nacionalnoj zastavi, a u njoj je sudjelovalo preko milijun i pol ljudi i to prije svega zato što su Libanoncima dosadili nasilna okupacija i utjecaj koji je Sirija imala na Libanon. Krajnji cilj bila je uspostava republike, ali ta želja nije ostvarena. Pokret YouStink, iako puno manji, nema cilj samo maknuti tone smeća s bejrutskih ulica, nego poput revolucije otprije deset godina ima cilj maknuti „smeće“ koje već godinama vlada libanonskim političkim životom. Većina Libanonaca složit će se s tvrdnjom da smeće na bejrutskim ulicama ne trune zbog administrativnih ili logističkih pogrešaka, nego zato što je vladanje državom jednostavno pretežak zadatak za libanonsku političku kastu. Primjer toga je i činjenica da Libanon već godinu dana nema predsjednika, a umjesto da se održe redoviti parlamentarni izbori, parlamentarni zastupnici su sami sebi za godinu dana produžili mandat. Zbog tih slučajeva Libanonci strancima teško mogu objasniti kako biti stanovnik njihove zemlje. Teško im je gledati nakupine smeća u glavnome gradu, teško im je i živjeti sa stalnim redukcijama struje i sve težom gospodarskom situacijom, ali oni se najteže mire s činjenicom da nitko ne preuzima odgovornost i da nitko nema kontrolu nad problemima koji već godinama muče tu državu jer oni kojima bi to trebala biti dužnost, rade sve da bi odgovornost prebacili na drugoga, a građane prepuštaju samima sebi. Međutim, kako Libanon nije diktatura poput nekih okolnih zemalja, bijes građana teško je usmjeriti na jednu osobu.

LIBANONSKI PROSVJEDNICI zato imaju pred sobom težak zadatak jer ako žele uspjeti, moraju ostati ujedinjeni i moraju se oduprijeti religijskoj radikalizaciji koja sve više prijeti libanonskom društvu. „Revolucija smeća“ sekularna je revolucija koja pruža podršku i kršćanskoj manjini u Libanonu, čija ljudska prava sve više ugrožava muslimanska većina. Po libanonskom političkom sustavu predsjednik države trebao bi biti maronitski kršćanin jer su maroniti, pored pravoslavaca i katolika, najveća kršćanska zajednica u Libanonu.

Otkad je predsjednik Michel Sulejman okončao svoj mandat u svibnju 2014. godine, vladajuće stranke i oporba nisu se mogli dogovoriti oko jednog kandidata. Michel Aoun, koji bi rado htio postati predsjednik, sada želi kršćane u zemlji mobilizirati za svoje ciljeve, uvjeravajući ih da im sadašnja vlada ukida prava. Takvim izjavama Aoun dodatno povećava strahove libanonskih kršćana koji zabrinuto prate događaje u Siriji i Iraku, gdje teroristi Islamske države brutalno proganjaju kršćane. Suočene s katastrofalnom situacijom na Bliskom istoku, kršćanske stranke žele spriječiti gubitak političke moći u Libanonu. Libanonski predsjednik je jedini kršćanski šef države na cijelom Bliskom istoku, a s obzirom na religijski motivirane progone, Libanon je za mnoge kršćane i posljednja nada za kršćanstvo na Arapskom poluotoku.

PRITOM SU SVE NADE VEZANE UZ JEDNOSTAVNU RAČUNICU: politički utjecaj libanonskih kršćana utemeljen je na Sporazumu iz Taifa iz 1989. godine, kojim je okončan 15-godišnji građanski rat u Libanonu. Muslimani i kršćani tim mirovnim sporazumom dogovorili su se o kvoti od 50:50 u libanonskom parlamentu. U teoriji je to trebalo jamčiti izbalansiran odnos moći. No Sporazum iz Taifa nikad nije u potpunosti primijenjen. Razlog tome je, između ostalog, bilo političko uplitanje sirijskog režima koji sve do 2005. svoje trupe nije povukao iz Libanona. Posebice su u tom razdoblju od Sirijaca patili maroniti koji su se nakon građanskog rata usprotivili sirijskoj vojsci. Posljedica toga bila je da je Aoun, koji je tada vodio “oslobodilački rat” protiv sirijske okupacije, pobjegao na 15 godina u francuski egzil. Njegov protivnik Samir Geagea, vođa jedne druge kršćanske milicije, osuđen je na dugogodišnju kaznu zatvora.

ZBOG REPRESIJA SIRIJACA mnogi libanonski kršćani iselili su se između 1990. i 2005. godine. Kako bi se očuvala kvota zajamčena Sporazumom iz Taifa, kršćanske institucije pozvale su iseljene obitelji da registriraju svoje državljanstvo i time i vjersku pripadnost, ali to nije polučilo neki veći uspjeh. Procjenjuje se da danas u Libanonu živi još samo oko 40 posto kršćana, što je upola manje nego prije 100 godina. Demografske promjene i nepopunjeno mjesto predsjednika mogli bi ići na ruku šijitima i sunitima, pa je šijitska vladajuća stranka Hezbolah već predložila promjenu struktura i to po jednu trećinu vlasti za kršćane, sunite i šijite.

Da se libanonske ustavne odredbe mogu pobiti u vremenima političke krize, pokazalo se krajem prošle godine kad je parlament svoj mandat produžio do 2017. godine. Obnovljen je i mandat šefa vojske, zbog čega je nastao spor između vlade i Aouna koji je na toj funkciji želio vidjeti svog zeta. Sunitski premijer Tamam Salam, međutim, odbija provođenje prijevremenih izbora. Zato ministri Slobodnog patriotskog pokreta prijete blokadom Vijeća ministara.

Prije konfrontacije sa Slobodnim patriotskim pokretom još je i postojala nada da bi se politička kriza mogla uskoro riješiti, ali nakon što je postalo jasno da je Libanon ušao u ozbiljnu političku krizu, građani su sve više gubili strpljenje, a gomilanje smeća u Bejrutu rasplamsalo je iskre nezadovoljstva. Zanimljivo je da se nova revolucija događa točno deset godina nakon ubojstva popularnog bivšeg premijera Rafika Haririja, koji je mnogim Libanoncima nakon građanskog rata (1975. – 1990.) bio simbol obnove države. Deset godina nakon njegove smrti, zemlja se nalazi pred novom prekretnicom s koje će pokušati popraviti greške počinjene tijekom Revolucije cedra.

Ta revolucija nije uspjela ispuniti velike ciljeve dijelom i zato što su sirijske snage i njihovi saveznici u Libanonu nastavili ubijati vođe suparničkih snaga unutar Libanona, što je demoraliziralo demokratske snage u državi. Revolucija cedra propala je i zato što su njene vođe postavile temelj političkim elitama protiv kojih se danas bore prosvjednici na ulicama Bejruta. Spomenuti vođe ubrzo su se međusobno posvađali te su postavili politički sustav potpuno suprotan onome koji su zahtijevali sudionici Revolucije cedra. Današnji prosvjednici imaju priliku izgraditi nove, potpuno drugačije temelje i ako ne ponove pogreške svojih prethodnika, Revolucija smeća mogla bi dovesti do ozbiljne političke promjene u Libanonu.