Izraelski redatelj Avi Mograbi na ovogodišnjem će ZagrebDoxu koji počinje 13. lipnja predstaviti svoj novi dokumentarni film “Prve 54 godine – Skraćeni priručnik za vojnu okupaciju” (The first 54 years – An abbreviated manual for military occupation). Ovaj priznati dokumentarist ujedno je i ovogodišnji dobitnik nagrade Mojoj generaciji koju direktor ZagrebDoxa Nenad Puhovski dodjeljuje za izniman doprinos dokumentarnom filmskom stvaralaštvu. Mograbijev film “Prve 54 godine – Skraćeni priručnik za vojnu okupaciju” daje komentar na najdužu vojnu okupaciju u modernom dobu – izraelsku okupaciju palestinskog teritorija. U ironičnom tonu, u formi kvazi-priručnika, Avi Mograbi sažima suvremenu povijest vlastite države, dopunjujući je arhivskim snimkama i svjedočanstvima bivših vojnika koji otkrivaju okrutnu stvarnost na terenu i porazno stanje ljudskih prava. Mograbi je već ranije sa svojim filmovima izazvao brojne kontroverze u Izraelu gdje njegova kritika izraelske politike nije najbolje prihvaćena te je često na meti kritike vlasti i radikalno desnih organizacija. Uoči dolaska u Zagreb Avi Mograbi je dao intervju za Nacional u kojem je objasnio razloge snimanja filma “Prve 54 godine – Skraćeni priručnik za vojnu okupaciju” te je kritički govorio o stanju u Izraelu i izraelskom društvu u kojem, kako kaže, fašizam jača svakoga dana, pogotovo otkada je prije 15 godinu vladu preuzela ekstremna desnica predvođena Benjaminom Netanyahuom.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju o snimanju filma “Prve 54 godine – Skraćeni priručnik za vojnu okupaciju”?

Film je zapravo skup svjedočanstava koje je prikupila organizacija “Breaking the silence” čiji sam jedan od utemeljitelja. Riječ je o svjedočanstvima izraelskih vojnih veterana koji su imali dovoljno hrabrosti istupiti i govoriti o vojnoj okupaciji pojasa Gaze i Zapadne obale. Njihova svjedočanstva namijenjena su prije svega izraelskoj javnosti jer naše su vlade posljednje 54 godine okupaciju učinili gotovo nevidljivom za sve Izraelce. Problemi koji se tiču okupacije uopće nisu tema predizbornih kampanja, a kao što vam je poznato u Izraelu smo u posljednjih par godina nekoliko puta izlazili na parlamentarne izbore. U tim kampanjama vojna okupacija palestinskih područja uopće nije tema rasprave i nitko o tome ne govori. Činjenica je da oko pet milijuna Palestinaca živi pod vojnom okupacijom i vojnom diktaturom, ali Izraelci jednostavno odbijaju raspravljati o tome. Iz tog razloga je organizacija “Breaking the silence” odlučila prikupiti svjedočanstva vojnih veterana kako bi stavila ovu temu na stol. Svjedočanstva su se počela skupljati od 2000. godine, odnosno od godine početka druge Intifade, ali prije četiri godine smo odlučili da ćemo to proširiti sve od početka okupacije – 1967. godine. Ja sam kao redatelj počeo sakupljati ta svjedočanstva i počeo sam montažu te sam tijekom tog procesa pokušao shvatiti kako bi se taj materijal najbolje mogao iskoristiti i objaviti. Dok sam to radio, shvatio sam da tu postoji puno veća priča od pukog objavljivanja svjedočanstava vojnih veterana te sam odlučio napraviti dugometražni dokumentarni film o 54 godina okupacije.

NACIONAL: U početku je film trebao biti samo niz svjedočanstava, ali ste tijekom montaže dobili neke druge ideje.

U početku sam mislio da će biti vrlo sirov film s nizom svjedočanstava iz kojih će gledatelj sam pokušati doći do zaključka o povijesti vojne okupacije palestinskog područja, ali vrlo brzo sam shvatio da je to možda previše za “normalnog” gledatelja koji nije upoznat s temom ili kojem ta tema nije dovoljno poznata. Tako je nastao “Skraćeni priručnik za vojnu okupaciju” jer sam shvatio da se pojedina svjedočanstva mogu grupirati u posebne cjeline, a kasnije sam zaključio da je potreban i netko tko će gledatelje voditi kroz priručnik. Budući da nisam mogao očekivati da to bude netko iz sustava koji je odgovoran za okupaciju, odlučio sam da ću ja biti stručnjak koji će gledateljima objašnjavati okupaciju. Ujedno to je bila i prilika da se o okupaciji progovori na jedan ironičan način.

NACIONAL: Zbog aktualnih događaja u Izraelu i pojasu Gaze, film je danas vjerojatno aktualniji nego što ste mislili da će biti kada ste počeli sa snimanjem.

Dok sam pripremao film i predstavljao ga ocjenjivačkim sudovima na raznim festivalima, često su mi postavljali pitanje: “OK, što je novo u cijeloj priči? Zašto radiš film o okupaciji kada je već napravljeno toliko filmova o toj temi?”. Nažalost, ovdje je riječ o prve 54 godine okupacije koja neće tako skoro završiti i zapravo smo zapeli u petlji u kojoj se svake dvije ili tri godine ponavlja novi žestoki napad na pojas Gaze i na palestinsko stanovništvo. U tih par minuta cijeli svijet se ujedini oko podrške Palestincima, ali jako brzo ta podrška nestane i nastavlja se ignoriranje okupacije koja traje već 54 godine. Film završava sa scenom bombardiranja kuće u Gazi koju je snimio izraelski vojnik tijekom jedne operacije 2014. godine, a u pozadini možete čuti vojnike koji se vesele i pozdravljaju rušenje kuće. Iako je ta scena na kraju filma, to nije završna scena, to je zapravo početna scena za sljedećih 54 godine okupacije. Upravo to se i dogodilo prije desetak dana u Gazi. Potpuno nepotrebno bombardiranje koje je ubilo 200 ljudi, među kojima je bilo i 68 djece. U TV serijama je posljednja scena uobičajeno početak sljedećeg poglavlja i upravo to se događa i na kraju mog filma. Situacija je takva da ću za nekoliko godina moći napraviti nastavak.

NACIONAL: Koliko je teško bilo naći sugovornike za film jer tematika filma sigurno nije sa simpatijama prihvaćena u cijelom Izraelu?

Nisam osobno radio intervjue, već su to radile stručne osobe iz organizacije “Breaking the silence”, a moj je posao bio da to sve montiram u jednu cjelinu. Međutim, organizacija “Breaking the silence” je u posljednjih nekoliko godina u Izraelu označena kao “nova sotona” i najopasnija nevladina udruga u Izraelu. Postoje čak i dva zakona koja su dobila ime po ovoj organizaciji – “Zakon Breaking the silence 1” i “Zakon Breaking the silence 2”. Ti zakoni pokušavaju limitirati opseg rada i to dovoljno pokazuje da smo meta žestokih napada u posljednjih nekoliko godina, ne samo od članova vlade i premijera osobno, već i od desničarskih organizacija. Jedna organizacija je čak uspjela ubaciti svoje ljude koji su malim kamerama snimali što se događa te su nas pokušali uloviti u nekim sumnjivim radnjama jer nas optužuju da osjetljive informacije dajemo “neprijatelju” ili drugim stranim vladama. Oni su nas pokušali uhvatiti, ali budući da to ne radimo, nisu uspjeli.

NACIONAL: Znači li to da Izrael danas nije zemlja otvorena za mišljenja koja odudaraju od “mainstream” mišljenja?

Izrael danas je jedna vrlo desničarska država. Fašizam jača svakoga dana, pogotovo otkada je prije 15 godinu vladu preuzela ekstremna desnica predvođena Netanyahuom. Naravno da takva radikalna desnica nije tolerantna prema suprotnim stavovima, pogotovo onima koji dolaze s ljevice i onima koji se suprotstavljaju okupaciji. Iako su ti napadi do sada bili isključivo napadi putem medija, cijelo vrijeme osjećate i tu neku fizičku prijetnju jer nikada ne znate gdje će se naći neki luđak koji bi vas mogao i fizički napasti samo zato što se vaši stavovi ne poklapaju sa stavovima većine. Ako danas u Izraelu želite biti popularni, morate voljeti Kralja Bibija.

NACIONAL: Što biste izdvojili kao najvažniju stvar koja je potrebna za uspješnu vojnu okupaciju koja traje 54 godine?

Morate imati sudionike, a to su ljudi koji vam služe u vojsci i ljudi koji vjeruju svim vladama, i lijevima i desnima, da je opstanak Izraela u opasnosti i da je okupacija nužna kako bi se to spriječilo. Ako ljudi vjeruju u tu ideju, a većina ih vjeruje, onda oni služe tim vladama i pod njihovom su kontrolom. Da samo dio ljudi odbije služenje u vojsci, tada bi okupacija umrla prirodnom smrću, ali indoktrinacija u ovoj državi je jaka i od jako rane dobi vas uče da je vojska najvažnija organizacija u Izraelu. Svako dijete je odgajano da mora biti borac, još bolje ako može biti u nekoj elitnoj jedinici ili pilot. Mozak Izraelaca je ispran idejom da moraju služiti u vojsci i nažalost to je prava slika današnjeg izraelskog društva.

NACIONAL: Kakvu ulogu u cijeloj okupaciji ima Hamas, snose li i oni dio odgovornosti?

Ne možete zanijekati odgovornost Hamasa za cijelu situaciju i ja ni slučajno nisam pobornik ili branitelj onoga što Hamas radi. To je jedna tvrda, radikalno desna, religijska organizacija koja odbija bilo kakav dijalog i nikako ne mogu stati iza onoga što rade. Međutim, pogledajte bilo koje drugo mjesto u svijetu koje je bilo ili koje je pod ovakvom okupacijom. Uglavnom je riječ o državama trećeg svijeta gdje je ogromna ekonomska razlika između okupatora i okupiranih. Svim tim mjestima je zajedničko da okupacija potiče radikalizaciju religije i radikalno desne organizacije. Prisutnost Hamasa samo pomaže Izraelu da održava okupaciju jer s takvim neprijateljem je lakše uvjeriti druge Izraelce i države širom svijeta da mi kao “demokratska” država branimo slobodni svijet od ekstremnih religijskih fanatika. No, kada ste ugnjetavani onda se bunite i takve situacije potiču ekstremne ideje. Izrael bi bez problema mogao smanjiti utjecaj Hamasa kada bi dozvolio da ljudi u pojasu Gaze imaju normalne uvjete za život, a ne da jedva preživljavaju i da ljudi praktički umiru od gladi. To ljude tjera na otpor i na podršku radikalnim organizacijama poput Hamasa.

NACIONAL: Nakon što se pogleda film, ali i nakon ovog razgovora, dojam je da je jako teško biti optimističan oko situacije u Izraelu. Je li mogu će s optimizmom gledati na budućnost u Izraelu i Bliskom istoku?

Nažalost nije moguće. Optimizam odavno više ne živi na Bliskom istoku. Ovo što ću sada reći nije šala. Svaki dan na Bliskom istoku je gori od onoga prethodnog. Situacija se rapidno pogoršava i nitko ne želi ustati i reći: “Dosta je. Trebamo omogućiti svima bolje uvjete života”. Ni ja nisam optimističan, što se vjerojatno može i vidjeti iz mojih odgovora i baš zato se film i zove “Prve 54 godine”. Volio bih da sam ga mogao nazvati ‘’Posljednje 54 godine’’.