Automobili kojima smo odjurili u kapitalizam“, bugarski dokumentarac autora Borisa Missirkova i Georgija Bogdanova nastao u bugarsko-njemačko-dansko-hrvatsko-češkoj produkciji, jedan je od filmova koji će biti prikazani u regionalnoj konkurenciji ovogodišnjeg, osamnaestog izdanja ZagrebDoxa.

Festival je svečano otvoren u nedjelju, 3. travnja, u kinu Kapitol Boutique Cinema i trajat će do nedjelje, 10. travnja. U osam dana publika će imati priliku pogledati 86 dokumentaraca u 11 programa. Za službenu festivalsku nagradu Veliki pečat natječe se 20 filmova u kategoriji međunarodne i 17 u regionalnoj konkurenciji, dok će nagrada Mali pečat biti dodijeljena najboljem filmu autora/ice do 35 godina.

U srijedu, 6. travnja, posebno će se obilježiti i prvih 25 godina Factuma, produkcijske kuće koja, usprkos svim preprekama, pa i optužbama kojima je bila izložena, iza sebe ima više od 80 filmskih ostvarenja. O teškim počecima, proizvedenim ali i neproizvedenim filmovima, autorima i autoricama, kontroverzama i priznanjima, govorit će Nenad Puhovski, osnivač i ravnatelj Factuma i direktor i osnivač ZagrebDoxa, najvećeg regionalnog festivala dokumentarnih filmova.

„‘Automobili kojima smo odjurili u kapitalizam’ predstavlja lepezu likova iz cijele Europe, zapelih između prošlosti i budućnosti, koji stare socijalističke automobile smatraju najvažnijim članovima obitelji. Oni im daju smisao i nadu, ali i osjećaj slobode. Priča je to o podijeljenim identitetima generacije rođene u socijalizmu, koja svoje zrele godine proživljava u kapitalizmu. Ima tu i ponešto nostalgije za vremenima u kojima je većina vozača morala naučiti utrobu svojih automobila ako je željela imati vozilo u pokretu, što je stvaralo mnogo čvršću vezu između čovjeka i stroja“, navodi se u najavi filma. Priča uključuje i politički moment koji će svima promijeniti sudbinu: napuštanje voljenog auta da bi se prešla granica i došlo do “slobodnog” svijeta. To putovanje otvara pitanja podijeljenog identiteta i kolektivnog sjećanja petstotinjak milijuna Europljana danas. Hrvatski producent filma je Hulahop, koproducentica je Dana Budisavljević, originalnu glazbu za film napisao je Dalibor Grubačević, dok je mikser zvuka bio Ivan Zelić.

Likove za svoj dokumentarac, vlasnike ‘socijalističkih’ automobila, tražili su godinu i pol dana u istočnoj Europi. FOTO: ZagrebDox

Uoči prikazivanja „Automobila kojima smo odjurili u kapitalizam“ na ZagrebDoxu, tjednik Nacional razgovarao je s autorima filma i gostima festivala Borisom Missirkovom i Georgijem Bogdanovom. Film će u Bugarskoj biti prikazan u kinima tek u rujnu, u studenome prošle godine prikazan je na festivalu u Leipzigu i Talinu, prošloga tjedna u Moskvi i Kopenhagenu i ovoga tjedna u Zagrebu. Iako Georgij Bogdanov ističe da je prije dosta godina bio u Zagrebu, gdje se susretao s kolegama filmašima, njima dvojici bit će to prvi put da im je film ušao u selekciju ZagrebDoxa.

Kreativni duo surađuje desetljećima i međunarodno su proslavljeni kao snimatelji, redatelji, likovni umjetnici i fotografi. Autori su vizualnih kampanja, dugometražnih dokumentaraca, videa i kratkih filmova, ideolozi i osnivači produkcijske kuće AGITPROP i suosnivači Bugarskog društva fotografa. Direktori su fotografije najuspješnijih AGITPROP-ovih filmova, za koje su dobili brojne međunarodne nagrade. Direktori su fotografije i prvih izvornih bugarskih produkcija za HBO, dokumentarnih filmova i autori prvih originalnih bugarskih sadržaja za National Geographic. Režirali su seriju i dugometražni film Palace for the People, koji je premijerno prikazan na DOK Leipzigu 2018. godine i osvojio nagradu publike Dok Buster, a prikazali su ga BBC, ARTE, MDR, SVT, NHK i mnogi drugi. Autori su i filma „The Sweetest Thing“, nominiranog za najbolji bugarski kratki film na Međunarodnom filmskom festivalu u Sofiji 2020.

Georgiju Bogdanovu drago je što je film „Automobili kojima smo odjurili u kapitalizam“ nastao u širokoj koprodukciji: „Mogu reći da Martichki Bozhilovoj, producentici iz naše producentske kuće Agitprop, nije bilo teško pronaći koproducente, s obzirom na to da likovi iz našeg filma dolaze iz nekoliko različitih zemalja. Nažalost, iako smo to željeli, nemamo nijednog protagonista iz Hrvatske. Ali zato smo dobili odličnu originalnu glazbu za film, čiji je autor Dalibor Grubačević.“

Budući da su Missirkov i Bogdanov, kako ističu, prvenstveno fotografi, napravili su i veliku multimedijalnu izložbu o socijalističkim automobilima tijekom Mjeseca fotografije prošle godine u Bratislavi i nadaju se da će je imati priliku pokazati i u Sofiji.

Na pitanje kako izgleda rad dvojice režisera na jednom filmu, ima li svađa i kreativnih nesuglasica, Boris Missirkov ustvrdio je kako je, kao i u životu, udvoje lakše: „Kada zapnete u nekom trenutku, kada stvari jednostavno ne štimaju, onaj drugi to može odraditi. Osim toga, nas dvojica, neovisno jedan o drugome, često dolazimo do istih rješenja određenog problema.“

Autori ‘Automobila kojima smo odjurili u kapitalizam’ su Boris Missirkov i Georgij Bogdanov. FOTO: ZagrebDox

Georgij Bogdanov slično razmišlja: „Nas dvojica radimo zajedno jako dugo. Ta suradnja traje dulje od prosječnog braka. Najvažnije je da uvijek o svemu raspravljamo i prije nego što počnemo sa snimanjem imamo prilično preciznu sliku o tome što bismo i kako željeli napraviti. Naravno, ima situacija u kojima jedan od nas ima bolji pristup nekom akteru ili sceni pa tada preuzme vodeću ulogu i obrnuto. Ali, što da vam kažem, dvije glave uvijek više znaju od jedne!“

Kako su došli na ideju da snimaju film o automobilima i kroz to se dotaknu teme o tranziciji, koju mnogi građani iz bivših socijalističkih zemalja dijele? Georgij Bogdanov o tome je rekao: „Definitivno, ima nas mnogo u Europi koji dijelimo zajedničku prošlost. Boris i ja imali smo osamnaest godina kada je pao Berlinski zid. Mi smo bili pripremljeni za sasvim drugačiju vrstu društva od ovog kapitalističkog u kojem smo se našli. I čini mi se da se još uvijek na neki način pokušavamo nositi sa svojom prošlošću kako bismo razumjeli svoje nasljeđe i kako bismo se prilagodili drugačijem sustavu. Naš prethodni film „Palace for the People“ bavio se svim tim ogromnim građevinama u bivšim socijalističkim državama i pitanjem što bi se sada s njima trebalo napraviti. Treba li ih uništiti, sačuvati, transformirati ih u muzeje? Kao sljedeća tema nekako su se prirodno nametnuli automobili. Jer oni su u doba socijalizma bili zapravo mali simbol slobode i putovanja. Moja obitelj, na primjer, čekala je na svoju Ladu sedam godina. Dakle, kada smo je naručili, imao sam sedam godina, a kada smo je dobili bilo mi je četrnaest. U filmu se ne bavimo katalogom automobila, već nam oni služe kako bismo ispričali priču o svojim likovima.“

I Boris Missirkov potvrđuje da njih dvojica već preko deset godina prate različite teme o zajedničkom socijalističkom nasljeđu u različitim zemljama, ali ističe da je priča o autima zapravo mnogo osobnija: „Auto je za svakoga od nas pojedinačno zaista bio simbol slobode, slobodnog kretanja na more, u planine, na praznike, bez korištenja javnog prijevoza. I za likove u našem filmu auto je bio simbol slobode tada, ali je to i danas. Svojim starim autima oni danas pokazuju da su različiti i da se izdvajaju iz mase i komercijalizma.“

Georgij Bogdanov podsjetio je kako su za vrijeme socijalizma u Bugarskoj, kao i u ostalim zemljama Istočnog bloka, mogli kupiti samo automobile proizvedene u socijalističkim zemljama iako je svima bio san voziti Golfove, Fiate ili Peugeote. No sada se događa suprotni fenomen. „Mladi ljudi koji nisu ni rođeni u socijalizmu, sada se vraćaju tim starim autima i kroz njih nastoje na drugačiji način dohvatiti taj svoj djelić slobode, pronaći svoj identitet i to za jako mali novac“, rekao je Bogdanov.

Boris Missirkov je naglasio: „U filmu smo stavili fokus na te specifične automobile iz socijalizma koji su tada bili jeftini. Nismo se bavili luksuznin Volgama ili Čajkama, koje su vozili socijalistički funkcioneri u prošlosti. Zanimljivo je kako je jedan od likova jedan bogati Bugarin koji je uložio gotovo sto tisuća eura kako bi renovirao jedan stari Zaporožac iz sedamdesetih, koji je u to vrijeme bio među najjeftinijim automobilima. Njegovo ulaganje u takav auto nema nikakvog smisla jer taj novac nikada neće dobiti natrag. Da je, naprimjer, taj novac uložio u stari Mercedes ili Rolls Royce, isplatilo bi mu se. No ovako je izrazio svoj stav.“

Upitan kako su pronašli glavne likove za film, Gregorij Bogdanov rekao je da su počeli tražiti po zemljama istočne Europe, nastojeći pronaći vlasnike starih socijalističkih automobila koji za njih imaju posebnu strast. Snimali su u Rusiji, Njemačkoj, Norveškoj, Češkoj i Bugarskoj.

Boris Missirkov otkrio je da je to bio vrlo dug proces: „Potrošili smo godinu i pol dana na casting, a u pronalaženju su sudjelovali i lokalni fikseri i koproducenti. Kada bi nam nekoga predložili, morali smo se s tim ljudima upoznati – ponekad preko Zooma, ponekad uživo. U Češkoj smo posjetili potencijalne likove i onda donijeli odluku. Sve u svemu, izgledalo je to kao casting za jako veliku produkciju. U filmu, inače, imamo i ljubavnu priču između vlasnika velikog američkog auta i njegove djevojke, koja ima mali stari sovjetski auto – a to ujedno odražava i razliku njihovih karaktera. No nevjerojatno je kako su se stvari promijenile u posljednjih nešto više od mjesec dana. Naši likovi iz Sankt Peterburga, koji su obnavljali stare sovjetske automobile, poput Moskviča, želeći pomiriti sovjetsko nasljeđe s američkim snom, pobjegli ovih dana iz Rusije. Jedan je otišao u Ameriku, a drugi u Nizozemsku. Dakle, kada su se suočili s novom stvarnošću, izabrali su američki san.“

Gregorij Bogdanov dodaje kako je jedan od likova vlasnik oldtimera iz Norveške, koji je vozio relije Škodom u šezdesetim godinama prošlog stoljeća i koji se kroz priču o automobilima prisjetio i revolucionarne ‘68. „Imamo i priču o zubaru iz Njemačke i njegovu Trabantu. Trabi je zapravo simbol kraja socijalizma. Ti oldtimeri danas su jako popularni u Njemačkoj, a, kao što znamo, to je bio auto kojim su se Istočni Nijemci doslovce prevezli iz socijalizma u kapitalizam kroz Berlinski zid. Inače, u filmu postoji i jedan lik iz Bugarske, koji ima najveći muzej socijalističkih automobila u Europi“, otkrio je Bogdanov.

O tome koliko je teško snimati dokumentarne filmove s običnim ljudima te kako uspijevaju dobiti od njih ono što žele, Boris Missirkov rekao je da su mu dokumentarci draži od igranih filmova zbog situacije uzimanja i davanja koja se u njima neminovno ostvaruje: „U takvim filmovima moramo biti, na neki način, lovci i hvatati trenutke koji su nama za priču važni i često ima iznenađenja. Nikad ne znate kako će se priča razvijati. Zanimljivo je da su u ovom filmu svi likovi imali svoje vlastite ideje o tome kako bi trebali biti predstavljeni. Tako da smo se mi morali prilagoditi njihovim idejama i postupno pronaći stvari koje smo željeli. Bio je to vrlo zanimljiv proces s kakvim se prije nisam susretao.“

Autori dokumentarca Boris Missirkov i Georgij Bogdanov. FOTO: ZagrebDox

Georgij Bogdanov istaknuo je da njih dvojica imaju svoju posebnu metodu rada na filmu: „Kao prvo, mi ljudima koje smo odabrali dopuštamo da prvo sami predstave svoju priču i viziju samih sebe. U tome kao režiseri moramo biti jako strpljivi, jer to ponekad traje danima. A onda, kada se već uspostavilo neko povjerenje, možemo se početi kretati prema onome što bismo mi željeli snimiti o tom liku. U svakom slučaju, morate voljeti svoje likove, pa čak i ako su negativci, kako biste mogli ispričati priču koju ste planirali. Mi ne inzistiramo na tome da budemo stalno prisutni s kamerom u njihovim svakodnevnim situacijama ako to nije nužno. Ali moramo ući u njihov život i razumjeti ga. Ponekad naprosto stvorimo situaciju, kako bismo izazvali neki događaj ili reakciju koju smo prije toga vidjeli uživo.“

Autori se nadaju da će se film svidjeti zagrebačkoj publici.

„Nadam se da će ljudi uživati u filmu, koji smo, rekao bih, napravili kao glazbenu kompoziciju koja se može slušati u koncertnim dvoranama u različitim zemljama, među različitim kulturama. Nadam se i da će prepoznati naš smisao za humor“, rekao je Bogdanov, a Missirkov se nadovezao:

„A ja se nadam se da će se puno smijati, a malo i zaplakati. To i jest smisao stvaranja filmova – izazvati emocije!“

Objašnjavajući koja je poruka ovog filma publici diljem svijeta, a osobito u bivšim socijalističkim zemljama koje još uvijek imaju „podijeljene identitete“, Georgij Bogdanov je rekao: „Umjesto poruke, na kraju filma može se čuti prekrasna pjesma čiji tekst ide otprilike ovako: ako trebaš reći da, reci ne, ako želiš blistati kao zvijezda i osjećati se kao car, sve što trebaš je biti slobodan. A auti su, kao što sam rekao, u našem filmu simboli slobode.“

Boris Missirkov je zaključio: „Da, zapravo je naša poruka sadržana u toj finalnoj pjesmi, koja kaže da trebamo biti ono što jesmo! Imamo zajedničku prošlost i različite načine kojima joj pristupamo, ali moramo se s njom znati nositi!“