Objavljeno u Nacionalu br. 336, 2002-04-24

Kad bi mi Bog sad rekao da će mi zamijeniti godine koje sam proveo u borbi s bolešću i omogućiti da ih ponovo proživim zdrav – ja na to ne bih pristao

“Da sada upadnete u ovu sobu u kojoj sjedim i kažete da ste se dogovorili s Bogom, Alahom, Budom, Kristom, Krišnom, Billom Gatesom, bilo kim, da mogu zamijeniti mojih deset godina života od dijagnoze za još deset godina života kao osoba koja sam bio prije, rekao bih vam, bez trenutka premišljanja, da me ponuda ne zanima”, piše Michael J. Fox o svom životu otkad je obolio od Parkinsonove bolesti u najnovijem bestseleru koji je na vrhovima svih svjetskih ljestvica prodaje knjiga. U knjizi “Lucky Man” Michael J. Fox priča svoju priču o životu s Parkinsonovom bolešću koja mu je dijagnosticirana u 29. godini, netipično za tu bolest koja pogađa ljude umirovljeničke dobi.

No knjiga nije samo uobičajena biografska priča o zvijezdi koja je manje ili više pobijedila bolest, kakvih danas na tržištu ima na stotine. “Lucky man” je cjelokupna i sveobuhvatna biografija jednog od najpopularnijih glumaca osamdesetih. Djetinjstvo, mladost, put do uspjeha, karijera, obitelj i bolest Michaela J. Foxa opisani su njegovim vlastitim riječima. Koliko god je Fox u filmovima glumio u različitim ulogama, pred kamerama je najčešće igrao autoironične junake, inteligentne mladiće koji se rugaju vlastitim nedostacima. Foxovi obožavatelji bit će zadovoljni kad vide da je glumac u autobiografiji zadržao isti stav. “Lucky Man” je, osim kod čitatelja, naišao i na povoljan odjek kod kritike, i jedna je od boljih hollywoodskih biografija u posljednje vrijeme.

Foxovi su bili siromašna kanadska obitelj koja se za Foxova djetinjstva selila tridesetak puta. Otac je bio profesionalni vojnik dvadeset i pet godina, a Michael je odrastao u vojnim naseljima u sklopu baza, te u vojnim gradićima koji obično nastaju oko takvih baza u pustoj i hladnoj kanadskoj preriji. Narednik William Fox bio je stručnjak za šifriranje i dešifriranje, Fox ga ukratko opisuje kao osobu koja se odrekla snova da bi osigurala budućnost svojoj obitelji. Uvijek je bio podšišan na kratko, mišićav i krupan, sa svijetlim plavim očima, posvećen disciplini i škrt na riječima.

Vojne nastambe u kojima su Foxovi živjeli bile su kuće u uvijek identičnim redovima unutar vojnih baza. Okruženje je prije svega bilo sigurno za odgoj djece – ući su mogli samo članovi obitelji vojnih djelatnika. Ljudi koji su se navikli često seliti u takvim su naseljima lako stvarali nova prijateljstva i obnavljali stara, a svi su bili u podjednakim socioekonomskim prilikama. Ako je neka obitelj imala televizor u boji ili dobar auto, trebalo je samo prebrojiti djecu i vidjeti da je jedini razlog za to poneka usta manje u domaćinstvu. A Foxovi su jako kasno dobili televizor u boji: Michael ima tri sestre, Karen, Jacqueline i Kelly, te brata Stevena.

Od najranijeg djetinjstva Fox je bio drugačiji od ostale djece, barem tako sam kaže za sebe. Jedan od najranijih doživljaja, kojeg se sjeća samo po pričama svoje majke, dogodio se nedugo nakon što je napunio dvije godine. Jednog je jutra nestao iz kuće, i majka ga nije mogla nigdje pronaći. Uskoro je zazvonio telefon, nazvao je vlasnik obližnje trgovine slatkišima: “Gospođo, vaš sin je ovdje i želi kupiti slatkiše.” Zbunjena majka rekla je trgovcu: “Dajte mu neki bombon ili nešto i zadržite ga, poslat ću muža da ga pokupi i da plati račun.” “O, ne brinite se”, kazao je trgovac, “mali ima dovoljno novca.” Naime, mali Michael uspio je povezati očev novčanik i kupnju slatkiša, pa ga je i ponio sa sobom u trgovinu.

William Fox se od tinejdžerskih dana morao brinuti za mlađu braću i sestre, jer mu je majka Dolly bila pijanica koje nikad nije bilo kod kuće, a otac Bill radio je kao čuvar u vojnom zatvoru na drugom kraju Kanade. Iako je zbog niskog rasta i mršavosti u djetinjstvu počeo karijeru konjičkog džokeja, posao je morao napustiti kad su se cijele generacije muškaraca vratile iz Drugog svjetskog rata. Stoga se odlučio za vojnu karijeru. Već na prvom plesu kao unovačeni vojnik upoznao je duhovitu i inteligentnu crvenokosu Phyllis Piper, buduću majku njegove djece i suprugu.

Seljakanje Foxovih kroz Kanadu, s povremenim prekomandama oca na NATO-ovu prislušnu postaju daleko iza arktičkog kruga, završila su 1971., kad se William Fox umirovio i vratio se u okolicu rodnog Vancouvera. Slučajno su i ostali muški potomci Piperovih i Foxovih uglavnom bili vojnici kojima su početkom sedamdesetih trebali ići u mirovinu, pa su se uskoro svi naselili u okolici. Prisjećajući se velikih proslava rođendana, roštiljada i praznika, Michael piše: “Pojam ‘obitelj i prijateljji’ bio je za nas redundantan. Gotovo svi najbliži i najdraži prijatelji mojih roditelja bili su ujedno i članovi obitelji. Nije im trebala velika isprika da se okupe, zasjednu, otvore nekoliko piva, nakuhaju hrane i promatraju svoje potomke, gomilu usko povezanih bratića i sestrični, kao utrčavaju i istrčavaju iz čije već kuće u kojoj se pleme okupilo tog vikenda.”

A na tim plemenskim okupljanjima jedna od najčešćih tema razgovora bio je mali Michael. Najveći dio obitelji brinuo se zbog dječaka: bio je toliko nizak i mršav da su ljudi, kad je imao šest godina, mislili da mu je trogodišnja Kelly sestra blizanka. Ujedno je bio i hiperaktivan. Obiteljski liječnici dijelili su se na one koji su Michaelu htjeli davati hormon rasta i one koji su mu htjeli davati psihofarmake za smanjenje hiperaktivnosti. Otac je zagovarao da se obje metode primijene istodobno.

Na Michaelovoj je strani uvijek bila baka s majčine strane, žena koju je jednostavno zvao Nana. Ona se prva pobunila kad su mu htjeli nadjenuti ime Michael, jer se pobojala da će ga svi zvati Mike, što se u krugu obitelji i ostvarilo. Međutim, Nana se zarekla da će ga ona zvati isključivo Michael, a poslije je govorila da će njezin unuk postati slavan, i da će ga tada svi zvati punim imenom. Bakino se proročanstvo ispunilo, ali u obitelji Foxovih to nikoga nije začudilo, jer su baki pripisivali nadnaravne sposobnosti. U Drugom svjetskom ratu dva su joj sina pilota bila srušena nad Njemačkom i proglašena mrtvima. Nana je pak sanjala o tome kako se obojica spašavaju padobranima iz zapaljenih aviona. Kad je rat završio, vratili su se iz zarobljeničkih logora, i njihove su priče pokazale da su Nanini snovi bili vrlo vjerna preslika stvarnih događaja. Umrla je 1972., kad je Michaelu bilo 11 godina. “Nana je bila prva prava osoba koju sam poznavao a da je umrla – ne glumac ili političar, nego netko koga sam volio, čiji su glas, dodir i smijeh bili poput mojih vlastitih… Njezino uvjerenje da sam po nečemu drugačiji, da sam poseban, postalo je posmrtni dar, emocionalna zaklada kojoj su moji roditelji bili vjerni, iako sumnjičavi, izvršitelji.”

U tinejdžerskim godinama Michael J. Fox krenuo je buntovničkom stazom rock ‘n’ rolla. Pustio je dugu kosu, svirao je u sastavu Helax, koji je nastupao po školama, vojnim bazama i na nekoliko mjesta na koja Michael u tim godinama kao gost ne bi mogao legalno ući. Honorar nije bio velik – Michael bi zaradio 100 dolara po večeri, najam razglasa stajao je 250 dolara. S vremenom je ostavljao staro društvo i počeo se kretati među nekim drugim klincima: “kosa je bila sve duža, glazba sve glasnija”. Uz alkohol i cigarete, treći način zabave u životu bio mu je oštećivanje očeva auta. Tada je već odavno bio siguran da ga iz siromaštva neće izvući igranje hokeja, ali je vjerovao da je rock glazba pravi put.

Međutim, dogodilo se nešto neočekivano. U školi je propao iz svih egzaktnih predmeta poput matematike ili fizike. Međutim, briljirao je na satovima glumačke poduke. U ljeto 1977. doznao je da se u Vancouveru održava audicija za novu humorističnu seriju kanadske državne televizije CBC “Leo i ja”. Michael se s majkom uputio na audiciju, iako se tražio glumac za ulogu dvanaestogodišnjeg dječaka koji iznenada ulazi u život i pod skrb propalog kockara. Iako je bio četiri godine stariji od dječaka kojeg je trebao glumiti, nizak rast i mladoliko lice pomogli su mu da se domogne uloge. Presudan je bio njegov talent za komediju: zabavljao je ispitivače vlastitim šalama umjesto onih koje je dobio u scenariju, a ovi su ga smjesta unajmili.

Već je tog ljeta od osam epizoda serije “Leo i ja”, te predujma za jedan tv film zaradio 6000 dolara, deset puta više negoli je prethodnog ljeta zaradio u tri mjeseca kao potrčko u tvrtki u kojoj je radila njegova majka. Počeo se pojavljivati i u kazalištu, obveza je bilo sve više, pa je srednju školu napustio prije mature.

Priznaje da ga je tada najviše iznenadila očeva reakcija. Njegov otac, koji je uvijek zagovarao racionalno ponašanje, koji ga je tjerao da se trudi u školi i općenito bio protiv toga da se njegov sin oslanja na slabe izglede da u životu uspije kao umjetnik, kazao je na kraju jednog od razgovora koje su vodili o Michaelovoj budućnosti: “Pa ako već želiš biti drvosječa, onda bi mogao i otići u prokletu šumu.” Nakon nekoliko dana, Michael i Bill Fox spuštali su se svojim automobilom iz Britanske Kolumbije preko Oregona prema Kaliforniji. Otac je financirao put i vozio Michaela od agenta do agenta po Los Angelesu. Dva mjeseca poslije Michael Fox pojavio se u Disneyjevu igranom filmu “Midnight Madness”. Svi su vjerovali da je to sjajan početak velike karijere.

Međutim, pokazalo se da stvari ipak ne idu tako sjajno. Sljedećih nekoliko godina Fox se pojavio u raznim tv produkcijama i jednom katastrofalnom igranom filmu, SF-u “Generacija 1984.”. Lakovjerno je dopustio agentima, menedžerima i računovođama da ga operušaju, a usput nije plaćao porez, tako da je 1982. dočekao u dugovima, živeći gladan u minijaturnoj garsonijeri iznad jednog kompleksa garaža na Beverly Hillsu. Novca više nije bilo ni za što, niti su mu roditelji više mogli pomagati. Međutim, znao je da ako napusti SAD a da ne plati porez, nema više povratka. Spas je bio telefonski poziv Judith Wiener, casting direktora novog NBC-jeva projekta “Obiteljske veze”, obiteljskog sitcoma o dvoje ostarjelih hipija i njihovoj djeci koja pripadaju yuppie generaciji. Pokazalo se da je Matthew Broderick odustao od uloge sina konzervativca, koji u pilot-epizodi želi osvojiti mladu republikanku. Nakon nešto peripetija s NBC-jevim menedžerima i autorom serije, Michael J. Fox potpisao je ugovor na šest godina: “Agencija je dogovorila detalje ugovora tog jutra putem konferencijske veze. Taj trenutak pamtim po mjestu na kojem sam stajao. Naime, doslovce sam stajao jer je Pacific Bell odavno isključio telefon u mojem stanu, a stajao sam u govornici pred restoranom brze prehrane Pioneer Chicken. Naveo sam svoje uvjete, skromne po današnjim standardima, ali nevjerojatno zahtjevne prema mojem tadašnjem financijskom statusu, a moj je agent govorio o sedmeroznamenkastim iznosima plaće u slučaju da serija potraje šest godina. Za to vrijeme, ja sam buljio u meni kroz prozor restorana, i žalio što nemam dolar i 99 centi da kupim pileća krilca s pire krumpirom.”

“Obiteljske veze” su krenule dobro, a nastavile fantastično – u drugoj sezoni postale su druga najgledanija emisija u Americi, a gledalo ju je dvostruko više ljudi negoli su producenti predviđali u najoptimističnijim prognozama. Negdje početkom treće sezone autor “Obiteljskih veza” Gary Goldberg dao je Foxu jedan scenarij da ga pročita. “Steven mi ga je dao, pročitaj pa reci kako ti se sviđa”, kazao je Goldberg. Fox je znao tko je Steven – Goldbergov bliski prijatelj Steven Spielberg. Film je bio “Povratak u budućnost”, i Michael J. Fox odmah se zaljubio u scenarij. Činilo mu se da bi glavnog junaka, rockera i srednjoškolskog spadala Martyja McFlyja mogao odglumiti i u snu, što je i rekao Goldbergu. Ispostavilo se da je Robert Zemeckis već počeo snimati taj film za Universal s Ericom Stoltzom u glavnoj ulozi. Međutim, nitko nije bio zadovoljan Stoltzom, a Zemeckis je htio probati snimati s Foxom, koji mu je i bio prvi izbor za ulogu Martyja. Universal je pristao, ali pod jednim uvjetom: film ne smije prebaciti ljetni datum dogovorene premijere.

Istodobno, i “Obiteljske veze” su bile u škripcu: jedna od glavnih glumica neočekivano je zatrudnjela, pa su scenaristi gadno potrošili prilagođavajući cijelu sezonu njezinoj trudnoći. Stoga nije dolazilo u obzir da se scenarij ponovno prepravlja kako bi Fox mogao glumiti u “Povratku u budućnost”. Međutim, producenti su se dosjetili rješenju: Michaela će svako jutro pokupiti vozač koji će ga odvesti na snimanje “Obiteljskih veza”. Kad snimanje navečer završi, drugi će ga vozač odvesti u Universalov studio gdje će Fox do pet ili šest ujutro glumiti u “Povratku u budućnost”. Zatim će ga vozač odvesti kući, gdje će Fox odspavati nekoliko sati dok ga idući vozač ne probudi i tako unedogled.

Fox je pristao, i takav je tempo trajao više od tri mjeseca. Rezultati su bili zapanjujući. Osim što su “Obiteljske veze” bile vrlo popularne, “Povratak u budućnost” odmah je postao najgledaniji film u Americi, a do danas je u svijetu zaradio više od 350 milijuna dolara. Na drugome mjestu ljestvice bio je u to vrijeme “Teen Wolf”, B-horor komedija koju je Fox snimio nešto prije, i za koju je mislio da će mu uništiti karijeru.

Na vrhuncu slave, 1986., Foxa se na prosječnom američkom kiosku moglo vidjeti kako se smiješi s naslovnica sljedećih časopisa: People, US, GQ, TV Guide, MAD, Cracked, AdWeek, Variety, McCall’s, Family Circle, The National Enquirer, The Star, The Globe, Seventeen, 16, Tiger Beat, Bop i mnogih drugih. Od obiteljskih časopisa do strukovnih glasila, od yuppiejevskih lifestyle časopisa na sjajnom papiru do tabloida iz samoposluživanja za četvrt dolara, svi su htjeli imati Foxa na naslovnici.

Michael J. Fox odjednom se našao u čarobnom svijetu u kojem ne postoji riječ ne. Što god je zatražio, dobio je, ljudi su pristajali na svaki njegov prijedlog, počeo je dobivati goleme količine besplatnih stvari: odjeće, obuće, putovanja. U bilo kojem restoranu ili baru njegove pokušaje da plati račun s gnušanjem se odbijalo. Jednom je na talk-showu spomenuo da mu se američko pivo ne sviđa i da najradije pije kanadski Moosehead. Idućeg jutra probudio ga je motor velikog zelenog kamiona s Mooseheadovim logom koji se parkirao na njegov kolni prilaz. “Kad potrošite sve, javite nam se, pa ćemo dovesti još”, kazao je vozač dok je predavao ključeve kamiona punog piva zbunjenom Foxu. Uživajući kao filmska zvijezda, Fox se okružio luksuznim automobilima. Kupio je Ferrari, Range Rover, Mercedes 560 SL, Jeep Cherokee i Nissan 300ZX. Najveće je probleme imao s odlukom kojim će se ujutro odvesti na posao. Činjenica da svi njegovi auti mogu voziti barem dvostruko brže od zakonske dopuštene brzine nije ga zabrinjavala. Čak i kad bi ga policija zaustavila dok bi kršio propise po središtu Los Angelesa, prolazio je bez kazni čim bi ga prepoznali.

U četvrtoj sezoni “Obiteljskih veza” pojavila se jedna novost. Alex Keaton, Foxov lik, dobio je od početka te sezone djevojku Ellen, studenticu koju je upoznao na fakultetu. Gledatelji su bili oduševljeni – gledanost je krenula s točke na kojoj je stala na kraju prethodne sezone i nastavila je rasti. Iako Fox to tada nije znao, glumica Tracy Pollan, koja je glumila Ellen, postat će uskoro njegovom suprugom.

Fox kaže da se zaljubio u nju negdje početkom sezone, nakon događaja koji on zove “incident sa škampima”. Tog je dana Tracy otišla na ručak u obližnji talijanski restoran. Kad se vratila, Michael je osjetio lagani miris češnjaka, a kako su se već dobro poznavali, odlučio se malo našaliti. “Ups. Škampi za ručak, mala?”, kazao je. Tracy ga je pogledala i nakon nekoliko sekundi tihim i smirenim glasom kazala: “To je bilo opako i nepristojno, a ti si potpuna i totalna jebena šupčina.”

Michael se potpuno odvikao od toga da se s njim razgovara na takav način, i potpuno se zbunio. Prva misao koja mu je prošla kroz glavu bila je: “Svinja je svinja, bez obzira na to koliko je hit filmova imala.” Kad je snimanje sedam epizoda “Obiteljskih veza” u kojima se pojavljuje Emma završeno, Fox i Tracy Pollan nisu se vidjeli idućih godinu dana, dok on nije došao u New York snimati “Bright Lights, Big City”. Mladi su glumci počeli upadati u istu ljubavnu priču koju su glumili godinu dana prije: u listopadu su već tražili kuću u Vermontu, za Božić su se zaručili a vjenčanje su najavili za srpanj. Održano je u tajnosti u zabačenom dijelu Vermonta, s najbližim prijateljima i obitelji. Tabloidi su pokušali sve ne bi li došli do snimke s vjenčanja, čak su unajmili šest helikoptera koji su nadlijetali šator postavljen za ceremoniju, a dvojica reportera pokušali su se prerušiti u ljamu. Međutim, nisu uspjeli doći ni do jedne fotografije, pa su objavili niz zlobnih i podcjenjivačkih tekstova o Foxu.

Godina 1990. bila je iznimno teška za Michaela J. Foxa. Počela je smrću oca u siječnju: tijelo 61-godišnjeg Billa Foxa više nije moglo izdržati dvije kutije cigareta i 150 kilograma na nježnu građu s kojom je gotovo postao konjički džokej. Prvo mu je otkazalo srce, zatim bubrezi, i za nekoliko sati je unatoč svim naporima bolničkog osoblja bio mrtav. Druga trauma počela je u studenome, u predsjedničkom apartmanu hotela u Gainsvilleu u Floridi. Fox je tamo snimao akcijski film “The Hard Way”. Jednog jutra probudio se nakon pijanke, i mali prst na lijevoj ruci počeo mu se tresti. Koliko god ga pokušavao zaustaviti, prst bi se primirio na nekoliko sekundi pa bi se nastavio tresti. Protekli su tjedni dok se trešnja nije proširila i na drugi prst.

Uskoro je Fox potražio pomoć neurologa. Prva skupina neurologa koja ga je pregledala zaključila je da je s njim sve u redu. Tek je drugi liječnik, neurokirurg iz New Yorka, postavio točnu dijagnozu – Parkinsonova bolest. Fox se nije htio predati, išao je od liječnika do liječnika. Međutim, svi su postavljali istu dijagnozu. Otkrio je da do Parkinsonove bolesti dolazi zbog odumiranja stanica u određenom dijelu mozga. Najgora vijest za njega bila je da pojava prvih simptoma znači da je osamdeset posto stanica u tom području već odumrlo. Povukao se u sebe, izolirao se od Tracy i počeo bjesomučno piti. Pio bi pivo nakon snimanja, pa bi došao kući. Za večerom bi ponudio Tracy vinom. Natočio bi svakom po čašu, pa bi otišao vratiti bocu u hladnjak. Međutim, u kuhinji bi iskapio bocu, uzeo istu takvu bocu iz zalihe i otpio još koliko je nedostajalo u staroj i vratio je u hladnjak. Zatim bi Tracy ponovno ponudio vinom, pa se vraćao u kuhinju i ponavljao cijeli postupak. Također, noću je ustajao iz kreveta da bi pio.

Jednog je jutra poželio zbaciti sa sebe svog tada trogodišnjeg sina Sama jer mu je u mamurluku smetalo što se mali penje po njemu dok spava. Tog je dana shvatio da je dodirnuo dno, i od tada nije popio ni kapi alkohola. S vremenom je počeo trenirati i paziti na prehranu, a 1993. je napokon krenuo i psihijatru. Psihoterapija mu je pomogla da počne otvoreno razgovarati sa suprugom o svojoj bolesti. Odnos im se popravio i nakon zahlađenja koje je nastupilo po dijagnozi, vratio se na staro.

Uslijedilo je nekoliko različitih produkcija u kojima je Fox sudjelovao – od art filma Woodyja Allena koji se snimao preko puta njegova stana u New Yorku, do horor komedije “The Frighteners” snimane na Novom Zelandu, Michael se pojavio u raznim projektima. U veljači 1994. Tracy je ponovno rodila, i to jednojajčane blizanke Aquinnah i Schuyler.

Drhtanje lijeve strane tijela postalo je kod Foxa do 1998. toliko snažno da ga više nije mogao ni privremeno smirivati lijekovima koji su mu nadomještali dopamin, važnu tvar koju njegov mozak više nije mogao proizvoditi. Nije imao toliko problema s ravnotežom ili ukrućenošću tijela poput drugih bolesnika, ali drhtanje je bilo vrlo snažno. Stoga se odlučio za operaciju kojom bi eliminirao drhtanje. Neurokirurzi su isplanirali u svjesnom stanju unijeti mu mikroelektrodu u unutarnji dio mozga i tamo spaliti jedan mali centar koji je izazivao drhtanje. Moguće posljedice bile su paraliza, gubitak moći govora, nemogućnost gutanja i inkontinencija. Kako je imao uspješan sitcom, “The Spin City”, na televiziji, ali i troje djece s kojima je mogao sudjelovati u sve manje aktivnosti zbog drhtanja, Fox se odlučio na operaciju.

Operacija je uspjela i Michael je odmah otputovao na Karibe s obitelji. Prvog jutra je ustao prije šest i otišao sam sjesti na pješčanu plažu. Pogledao je lijevu ruku – više se nije tresla, drhtanje je nestalo. Međutim, tada je vidio da mu desna ruka lagano drhti. Bio je to početak drhtanja na desnoj strani tijela. Ipak, primio je to mirno. Do tada je već postao svjestan činjenice da je njegova bolest neizlječiva i da neće nikamo otići, i očekivao je drhtanje na desnoj strani tijela.

Danas Michael J. Fox živi sa suprugom i troje djece u New Yorku. Od glumačke se karijere oprostio 2000., a u posljednje vrijeme prikuplja sredstva za istraživanje Parkinsonove bolesti.