Jedna od hrvatskih državljanki koja je uspjela napustiti Izrael usred eskalacije sukoba na Bliskom istoku i humanitarne katastrofe u Gazi je i Zagrepčanka Aurelija Rosenzweig, bivša novinarka Večernjeg lista koja 15 godina živi u Izraelu.

Nakon što je, javljajući se iz Izraela u program Radio Nacionala, uputila kritiku hrvatskoj vladi da ne brine dovoljno o svojim državljanima s dvostrukim državljanstvom koji žive u Izraelu i da ih Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Tel Avivu nije kontaktiralo, reagirao je ministar Goran Grlić Radman i Ministarstvo vanjskih i unutarnjih poslova osiguralo je povratak u Hrvatsku njoj i njeno troje djece.

Tjednik Nacional razgovarao je s Aurelijom Rosenzweig o iskustvu života u Izraelu pod stalnom prijetnjom terorističkih napada, ali i usred vojne operacije izraelske vojske u Gazi, gdje dnevno ginu tisuće nevinih palestinskih civila, a među njima najviše djece i žena.

NACIONAL: Što nam možete reći o svom životu u Izraelu?

Živim u Izraelu već petnaest godina, imam troje djece i cijeli svoj obiteljski život provela sam pod raketama i uzbunama. Mi gledamo te rakete kako lete prema nama, no imali smo sreću da je Država Izrael uvela vrlo efikasnu protuzračnu obranu, tzv. „Iron Dome“ koja ih uništava u zraku. Kada imate malu djecu ili ste trudni, to je vrlo stresno. Jer ne radi se o nečem što se dogodi jednom, kao incident, već je to način života. Svako malo se događaju napadi iz Gaze, na koje odgovori izraelska vojska pa se situacija malo smiri na jedno vrijeme, a onda opet počne. Ta opasnost je stalno prisutna. No ovaj teroristički napad Hamasa 7. listopada još nismo doživjeli. To je bio upad terorista i kriminalaca na teritorij Izraela čiji je cilj bio brutalni masakr civila. Gledali smo slike djece, staraca i žena koje su odvodili kao taoce u Gazu. Žene su imale krvave hlače odostraga, jasno vam je od čega su krvave. Ubijali su djecu, odrubljivali glave bebama. Tu se ne može govoriti o ratu, to je nečovječni masakr civila. Zato sam i odlučila da je najbolje da svoju djecu odvedem iz Izraela. Srećom, imala sam kuda otići, a imala sam i pomoć prijatelja.

NACIONAL: Kada ste se javili u program Radio Nacionala, kritizirali ste Ministarstvo vanjskih poslova da nisu kontaktirali hrvatske državljane s dvojnim državljanstvom koji žive u Izraelu i ponudili im evakuaciju.

Točno, ali je ministar brzo reagirao. Mi nismo mogli otići sami jer u situaciji kada lete rakete, lete isključivo avioni koji imaju ugrađenu protuzračnu obranu i radare, a takvih nema puno. Nema ni puno letova, a i jako su skupi. Ljudi nemaju opciju da odu iz Izraela zbog ratne opasnosti. U Izraelu ljudi obično imaju puno djece, četvero, petero, šestero i za njih je to ogroman trošak. Zbog toga je većina ljudi zapela i ne mogu se maknuti. Zahvalna sam ministru Grliću Radmanu da je urgirao i sredio da napustimo Izrael. Čujem da su pomogli i hrvatskim državljanima koji su bili u Gazi, tako da je Ministarstvo vanjskih ipak odradilo svoj posao.

NACIONAL: Kako izgleda život u Izraelu u sjeni ovih strahota i moguće eskalacije sukoba, je li moguće odagnati osjećaj stalne opasnosti?

Bojim se da ne, iako Izraelci nastoje živjeti normalno, raditi svoj posao, kako ni oni ni država ne bi bankrotirali. Ljudi plaćaju kredite, naplaćuju se režije, djeca moraju ići u školu. Škole su otvorene, ali su vrlo često udaljene jer ih ljudi biraju prema svjetonazoru, a ne prema mjestu stanovanja. Do njih se uglavnom ide gradskim prijevozom kojim se djeca sama voze. Tu uvijek postoji veliki strah roditelja za njihovu sigurnost. Ne znam što će se dogoditi ako započne još jedna Intifada, kao što je to bilo 2000. nakon propasti Sporazuma iz Osla, kada su teroristi raznosili autobuse. To je za roditelje užasan stres, iako su Izraelci jako otvrdnuli na tu stalno opasnost. Njihov je stav ako se mi počnemo bojati njih, to znači da su oni postigli ono što žele. I ja sam pokušavala imati sličan stav i živjeti tako, no kada sam vidjela strašan masakr civila 7. listopada, odlučila sam da mi je to previše i da ne mogu više biti u takvom strahu za svoju djecu. Osim toga, ni rakete koje padaju ne mogu vas ostaviti ravnodušnima, iako postoji ‘’Iron Dome’’, ali nije svemoguć.

NACIONAL: Kako je moguće da je Hamas uspio iznenaditi Izrael terorističkim napadom u kojem je u jednom danu masakrirano 1400 civila i oteto preko 230 ljudi? Što o tome misle građani Izraela?

Prije svega, Izrael je iznutra jako oslabljen. Protiv Benjamina Netanyahua mjesecima traju demonstracije. On je došao na vlast izbornim inženjeringom, ušao je u koaliciju s ultradesnim strankama koje mu sada drže većinu. On je pomirio stranke Otzma Yehudit i Vjerski cionizam, pozvavši njihove lidere, Itamara Ben Gvira i Bezalela Smotricha, u svoj dom, kako bi ih ujedinio u jednu izbornu listu koja će ući u Knesset. Iako su ankete predviđale kako dvije stranke pojedinačno neće prijeći izborni prag, zajedno su osvojile 11 posto glasova i 14 od 120 mjesta u Knessetu. Radi se o strankama koje bi željele okupirati Zapadnu obalu i koje su izuzetno militantne. Koalicijom s takvim strankama Netanyahu je ponovo došao na vlast, iako to ne odražava stvarnu volju birača. Protesti protiv Netanyahua traju godinama. Počelo je protestima protiv lockdowna, mjere su bile rigorozne, vjerojatno zato da ne bi bilo protesta protiv Netanyahua. Onda se nastavilo protestima protiv reforme pravosuđa koje vlada želi kontrolirati, odnosno ukinuti nadzor Vrhovnog suda nad Knessetom, a sve kako bi Netanyahu izbjegao zatvorsku kaznu zbog optužbi za korupciju. Ti protesti i nezadovoljstvo ekstremističkom vlašću proširili su se i unutar struktura države koje su bitne za njezinu sigurnost, uključujući i vojsku i Mossad. Čini mi se da su zbog toga postali apatični, možda su se i opustili. Ti ljudi su s pravom zabrinuti za stanje demokracije u Izraelu i ne žele izvršavati naređenja takve vlasti. Zato je sve popucalo po šavovima. Inače, ti ekstremisti koji su u koaliciji s Netanyahuovim Likudom tražili su da se s granice s Gazom, gdje su bile razmještene 34 vojne jedinice, 32 jedinice premjeste na granicu sa Zapadnom obalom. Tamo gdje nema nikakve opasnosti i tamo gdje vlada Abbas. Tako da su na granici s Gazom ostale samo dvije vojne jedinice, što nije dovoljno.

NACIONAL: Kada vojna operacija u Gazi jednom završi, je li to kraj političke karijere Benjamina Netanyahua?

Apsolutno. Njegov otac Benzion bio je akademik koji je sudjelovao u stvaranju Države Izrael, njegov brat je također izraelska legenda, intelektualac, pjesnik, vojni heroj koji je dao svoj život oslobađajući židovske taoce u Africi i on se jako hvalio njima. Mora se priznati da je Netanyahu bio svojedobno jako uspješan premijer koji je od Izraela napravio naprednu high-tech državu. No upleo se u korupciju i sve ovo što se događa je njegova borba za opstanak. Pod njegovom nadležnošću u Izraelu je u jednom danu ubijeno 1400 civila, država je zatajila. Jedino što on sada može napraviti, kako ne bi ostao zapamćen kao najgori vladar Izraela, valjda je to da pobije i one koje treba i one koje ne treba.

‘Jedino što Netanyahu sada može napraviti kako ne bi ostao zapamćen kao najgori vladar Izraela, valjda je pobiti i one koje treba i one koje ne treba’, smatra Aurelija Rosenzweig. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako stanovnici Izraela gledaju na slike koje dolaze iz Gaze, gdje je poginulo preko 10 tisuća civila? Iako se radi o odmazdi za teroristički napad Hamasa na Izrael, ti prizori nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Ja ne volim govoriti o brojkama jer po meni nema razlike je li pobijeno 10 ili 10 tisuća ljudi. Svaka smrt je strašna. Mora se imati u vidu da su to Hamasove brojke. Hamas vlada Gazom, sve institucije su pod njegovom kontrolom. Svjesni smo toga da je problem u činjenici da su se teroristi ukopali i smjestili u gusto naseljenom urbanom području i to namjerno, kako bi civile koristili kao živi štit. Oni se ne žele maknuti i iskreno ne znam kako to riješiti. Vođe Hamasa su u Kataru u hotelima s pet zvjezdica i velikim bankovnim računima. Amerikanci imaju jak utjecaj u Kataru, gdje imaju vojnu bazu koja Kataru treba jer se i oni boje Irana, i trebali bi tražiti od Katara da uhiti i isporuči vođe Hamasa koji su za sve odgovorni.

NACIONAL: Pretpostavljam da građanima Izraela nije lako gledati humanitarnu katastrofu u Gazi. Može li empatija donijeti pomake koji bi doveli do primirja?

U Izraelu postoji mnogo organizacija civilnog društva, a jak je i letistički pokret. Kći jedne naše Zagrepčanka koja se također udala u Izrael i koja je odvjetnica, vrlo je aktivna u tome i ona smatra da je trebalo pregovarati kako bi se oslobodilo taoce, a ne ići u napad. Međutim, iz prethodnih iskustava znamo da se, recimo za tijela dvojice ili trojice izraelskih vojnika otetih u libanonskom ratu, oslobodilo tisuće Hamasovih terorista iz zatvora. Što bi Izrael trebao dati za tih 240 terorista? Što se tiče empatije, građani Izraela je osjećaju, ali su istovremeno jako ljuti. Zato što su 7. listopada, kada se dogodio masakr nad 1400 izraelskih civila, na Zapadnoj obali započeli prosvjedi protiv Izraela, koji taj dan još ništa nije učinio, nije bilo vojnih akcija. Izrael je u tom trenutku bio samo žrtva napada. Izraelci, barem oni s kojima sam ja u kontaktu, sve više zauzimaju stav – ako vas nije briga za naše žrtve i poginule, nije ni nas briga za vaše. To nije dobro, no to je realnost.

NACIONAL: Stručnjaci za Bliski istok kažu da je nemoguće pobijediti Hamas jer je to ideologija.

To je točno. No kako je Njemačka denacificirana?

Ideja vjerojatno nije sasvim iskorijenjena, ali njemački građani sigurno nisu više nacisti, a korištenje nacističkih simbola i pozdrava je kazneno djelo. To bi se moglo napraviti i u Gazi. Ali tko se to usuđuje napraviti?

NACIONAL: Značajan postotak stanovništva Izraela je arapskog porijekla koji sudjeluje u normalnom životu Izraela. Kako oni gledaju na posljednja zbivanja?

Mene i moje troje izraelske djece je od kuće u dva u noći na aerodrom vozio vozač koji je Arapin. On živi mjestu Abu Gosh koje je gastronomski i turistički centar, a njegov mladi rođak poginuo je od rakete koja je stigla iz Gaze. Moja kći ide u školu s malim Arapinom, na čiji arapski kvart su također bile usmjerene rakete iz Gaze. I Arapi koji žive u Izraelu isto tako sve to osjećaju i trpe posljedice terorističkih napada. Dapače, u Abu Goshu stradala je i džamija.

NACIONAL: Otišli ste iz Hrvatske prije 15 godina. Koliko ste znali o opasnostima života u Izraelu kada ste se tamo doselili?

Radila sam u vanjskoj rubrici Večernjeg lista i pratila sam Bliski istok. Sjećam se kako sam bila ljuta jer me nisu željeli poslati u Gazu 2006., kada se događala eskalacija sukoba. Umjesto mene otišao je moj kolega Vojislav Mazzocco. Međutim, kada sam kasnije vidjela kako je opasno da žena ide sama na takva područja, bilo mi je drago da nisam. U svakom slučaju, znala sam što se tamo događa, iako je stvarnost života u Izraelu drugačija.

NACIONAL: Kako vidite svoj život u Izraelu kada ova vojna operacija završi?

Mir će biti i Izrael će pobijediti u ovom ratu. No jedino rješenje za ovu situaciju je uvesti građansku, a ne nacionalnu državu. Rješenje nisu dvije države jer su ti ljudi međusobno toliko pomiješani da ih je nemoguće podijeliti. No postavlja se pitanje je li na Bliskom istoku moguće napraviti višenacionalnu državu kao što je Švicarska. Bliskoistočnjaci su temperamentni ljudi i zato se bojim da Švicarska tamo nije moguća.