Od đačkih je dana bio gorljivo predan socijalističkoj ideji kojoj je podredio i svoje književno djelo. Član je Komunističke partije od osnutka, a kasnije je kao dopisnik izvještavao iz Španjolskog građanskog rata.

Više puta je bio zatvaran u Kraljevini Jugoslaviji, pa tako i u ožujku 1941. od strane vlasti Banovine Hrvatske. Logor Kerestinec u koji je bio smješten kao i svi politički zatvorenici u njemu, predani su na upravljanje ustaškim vlasima. Vidjevši što se dogodilo Otokaru Keršovaniju, Ognjenu Prici i drugim zatočenim drugovima koji su ustaše likvidirale 13. srpnja, pokušao je bijeg iz logora Kerestinec, ali bezuspješno.

Grupa od četrdeset i četiri uhićenika bila je zatvorena u Zagrebu, u zajedničku podrumsku prostoriju zatvora u ulici Račkoga 9. ‘Hrvatski narod’, službeni ustaški list NDH, donio je 18. srpnja obavijest da “…većina pobjeglih je uhvaćena i zbog pokušaja pobune protiv Državnoj vlasti stavljena pred senat pokretnog prijekog suda koji ih je osudio na smrt. Osuda nad njima izvršena je strijeljanjem.” Iako u obavijesti nisu navedena imena i broj strijeljanih, naknadna istraživanja dokazuju da je u dva maha, 17. i 18. srpnja, ubijena većina. Drži se da je među njima bio i August Cesarec. Tako se smatra, ali se ništa pouzdano ne zna; ne postoji nikakav vjerodostojan glas o tome kakva je uistinu bila njegova smrt. Jedini od četrdeset četvorice zatvorenika koji se spasio, treći od braće Kazić, Ivan, svjedoči da je nakon tih masovnih strijeljanja sreo u hodniku izmučenog Cesarca. “Ustaše su željele izjavu pokajanja koju nisu dobili.”

Poslije rata, na saslušanju pred organima unutrašnjih poslova, bilo je nekih neprovjerljivih izjava da su ustaše Cesarca samog dotukli kasnije; da ga je mučio i zaklao onaj isti Božo Cerovski koji je još u Kerestincu bezuspješno pokušavao da njega i Keršovanija nagovori na izjave lojalnosti kojima bi spasili život.

Cesarčeva supruga Marija Vinski strijeljana je u kolovozu 1941. a njezin sin Miro umro je iscrpljen u partizanima. Nitko nema groba.