Nataša Dangubić, Dajana Čuljak i Neda Arnerić tri su glumice koje igraju u predstavi ‘Živjet ćemo bolje’ u režiji Senke Bulić. Glumice za Nacional govore o temama predstave – obitelji, ratnim traumama, homoseksualizmu, prijateljstvu, ljubavi, sukobu generacija

Ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih Snježana Abramović Milković u nedavnom intervjuu za Nacional rekla je da će se u njezinu mandatu, koji traje još tri godine, izvoditi isključivo društveno angažirane predstave. Drugačije kazalište, kako je objasnila, niti poznaje niti želi raditi. Nakon politički aktualnih i angažiranih predstava “Hinkemann” Ernesta Tollera u režiji Igora Vuka Torbice te “Čarobni brijeg” Thomasa Manna u režiji Janusza Kice, u ZekaeM-u će 16. siječnja premijerno biti izvedena predstava “Živjet ćemo bolje” hrvatske autorice Maje Hrgović, predstava koja kroz disfunkcionalnu obitelj govori o mnogim društvenim, moralnim, političkim problemima u Hrvatskoj, ali i svijetu.

PREDSTAVA SE RADI U KOPRODUKCIJI ZEKAEM-a i Hotela Bulić, pa je tako redateljica Senka Bulić, a u predstavi igraju glumci iz ansambla Zagrebačkog kazališta mladih, uz iznimku srpske glumice Nede Arnerić koja ujedno i prvi put radi sa Senkom Bulić. Uoči te predstave za Nacional su o njoj govorile Neda Arnerić, 62-godišnja diva jugoslavenskoga glumišta koja je odigrala bezbroj uloga, ponajviše filmskih, te obilježila cijelu jednu generaciju, Nataša Dangubić, kojoj je to ujedno prva uloga u ZeKaeM-u jer je nedavno primljena u ansambl, te mlada Dajana Čuljak kojoj je to prva uloga u ZeKaeM-u, ali iz nešto drugačijeg razloga. Ona je, naime, dobila priliku igrati u kazalištu u sklopu programa “S faksa na posao” pa joj je to jedinstvena prilika, kako je rekla, da stekne toliko željeno iskustvo na sceni.

Predstava “Živjet ćemo bolje” progovara o gubitku tek rođene bebe, o starijoj ženi koja je proživjela rat i prognaništvo pa je izgubila dostojanstvo i zdrav razum, o izgubljenoj obitelji, sukobu generacija, o homoseksualizmu, o izbjeglicama, o drukčijem. Smještena u vrelo, sparno mediteransko ljeto, predstava “Živjet ćemo bolje”, nastala po istoimenom romanu prvijencu spisateljice i novinarke Maje Hrgović, donosi slojevitu priču o metamorfozama obitelji s one strane konvencija, koja posrće pod teretom neprobavljenih ratnih trauma, osobnih fatalnih pogrešaka, uznemirujućih sjećanja na djetinjstvo i nametnute skrbi o nemoćnoj baki. Uspomene nadrastaju stvarnost, dok unuka postaje skrbnica bolesnoj baki, a majka, junakinja-žrtva moderne radne migracije s Balkana, u Italiji čuva starce nekih drugih obitelji.

• ‘ZAVLADALI SU BEZNAĐE I KAOS, osobni i društveni. Ovdje će proći još najmanje tri generacije dok osjetimo da se nešto dobro dogodilo’, kaže beogradska glumica Neda Arnerić

Maja Hrgović afirmirana je autorica, za zbirku pripovijesti “Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo” dobila je nagradu Kiklop, dobitnica je nagrade za novinarsku izvrsnost BIRN Journalistic Excellence Award, za dramu “Prekrasne ruševine” osvojila je nagradu Marin Držić, priče su joj uvrštene u više zbornika i antologija, među ostalima i u Best European Fiction 2012., jedina je hrvatska autorica čija je priča objavljena u časopisu Granta, najutjecajnijem književnom časopisu engleskoga govornog područja.

U PREDSTAVI “ŽIVJET ĆEMO BOLJE” glumica Neda Arnerić igra Babu, naoko dementnu poludjelu staricu, koja je preživjela rat u Vukovaru. Neda Arnerić bila je šokirana pozivom Senke Bulić da igra u ovoj predstavi.

“Poziv Senke Bulić šokirao me jer sam vidjela da je riječ o babi, prije bih u toj ulozi vidjela Miru Banjac ili neku drugu stariju glumicu. Ali Senka nije redateljica na prvu loptu ni na drugu, već na šestu, mašta joj je bezgranična. Ona je tu babu vidjela kao nekoga tko je Neda Arnerić osobno, ta baba samo je na prvi pogled dementna i luda, ali ona zapravo kontrolira situaciju. Riječ je o vrlo slojevitoj ulozi, ništa slično prije nisam igrala”, priča Neda Arnerić. S obzirom na to da predstava prati disfunkcionalnu obitelj, glumica je objasnila kako ona vidi obitelj u današnjem društvu koje nameće obitelj kao temelj.

“Društvo uopće ne brine o obitelji, nimalo, jer da brine o obitelji, onda bi se ovi na vlasti ponašali onako kao kad sam ja bila mlada. Tad je to bila briga, a ne ovo što imamo danas. Danas je zavladalo beznađe i kaos, osobni i društveni.

Meni je obitelj jako važna, oduvijek mi je bila važna, ali danas ona nema nikakvu vrijednost. Ova predstava govori i o vječnom sukobu generacija, a ona generacija koja je danas definitivno najmanje profitirala jesu mladi”, kaže Neda Arnerić i dodaje da je odrastati u poratnom društvu, s poraznim moralnim vrijednostima, za te mlade bilo jako teško. Stoga joj je, priznaje, drago što nije mlada te što nema djece.

“Bez obzira na to, jako se brinem za djecu svojih prijatelja. Puno njih želi otići u inozemstvo, prije sam ih odgovarala od toga, a danas ih u tome itekako ohrabrujem jer ovdje će proći još najmanje tri generacije dok osjetimo da se nešto dobro dogodilo. Mi smo, kao već odrasli ljudi, tijekom rata govorili da će taj rat proći i prošao je, pa smo govorili da će taj Slobodan Milošević otići i napokon je otišao, a kad smo pobijedili Slobodana Miloševića, onda su tek nastali pravi problemi koji još uvijek traju”, ispričala je beogradska glumica koja kaže da su svi u bivšoj Jugoslaviji, na različite načine, osjetili ratne traume, o kojima također govori tekst Maje Hrgović.

“Svi smo ih osjetili, itekako. Mislim da su čak oni koji su bili pod bombama i te strahote doživljavali ‘stvarnije’ od nas koji smo slušali i gledali sve to, sretniji od nas jer su se borili za goli opstanak, za goli život i nisu izgubili duh. Nama je, primjerice, nekoliko mjeseci tijekom bombardiranja Beograda čak bilo zabavno razmišljati o tome kako ništa ne radi, kako je sve zatvoreno i ne trebamo ići na posao. Naravno, prave traume doživjeli su oni koji su izgubili voljene osobe u tom groznom ratu”, navodi Neda Arnerić. Kaže da je, unatoč tome što joj je roman po kojem rade predstavu bio jako zanimljiv, ulogu Babe ipak prihvatila zbog Senke i njezine ekstravagantne estetike.

“Ne bi se taj tekst u autentičnoj formi mogao postaviti na daske, tu je trebao netko poput Senke, tko će svoje ideje – a bilo ih je toliko da smo je morali obuzdavati – kanalizirati u konstruktivan rad, čiji će rezultat sigurno biti sjajan”, ispričala je Neda Arnerić.

• ‘SVE DOK SE NE PROMIJENI strah od ‘drukčijeg’, dok god nas vode strahovi, malograđanština, sram – ništa se neće promijeniti’, ističe glumica Nataša Dangubić

Njezina kolegica iz predstave, 40-godišnja Nataša Dangubić, nadovezala se na Nedu pričom o suradnji sa Senkom Bulić i rekla da je rad s njom bio uzbudljivo iskustvo.

“Senka je osoba zaljubljena u kazalište, koja je potpuno predana radu i takav pristup očekuje i od svojih suradnika. Svakome u predstavi pristupa s potpunim povjerenjem, daje nam veliki prostor i vjeruje da možemo puno. Naravno, vjeruje i u sebe, ima vrlo jasnu viziju o tome kakvu predstavu želi. Svi imamo isti cilj – napraviti dobru predstavu”, kaže Nataša Dangubić koja navodi nekoliko razloga zbog kojih je odlučila napustiti Teatar ITD, u kojem je godinama bila članica ansambla.

“IAKO BI SE MOGLO POMISLITI DA JE sigurnost stalnog posla jedino bila važna, to je zapravo najmanje bitno. Odrasla sam u ITD-u, a sad je vrijeme da tamo počnu rasti neki novi, mladi ljudi. To je kazalište koje je tako koncipirano. Posljednjih nekoliko godina kazališta su se zatvorila za vanjske suradnike, a slobodnjacima je preostala nezavisna scena. To mi nije dovoljan prostor. Ne zato što sam bahata, nego zato što su nezavisne kazališne grupe, iz svima poznatih razloga, svedene uglavnom na komercijalne projekte. Kad me Snježana pozvala u ZeKaeM, bila sam presretna, to mi se činilo kao logičan nastavak mog puta, to je kazalište koje mi senzibilitetom najviše odgovara”, navodi glumica koja u predstavi “Živjet ćemo bolje” igra ulogu Mare. Teška je to uloga, ona je majka koja je kriva za smrt svog djeteta, ima problematičnog oca koji se vratio iz rata s velikim traumama i PTSP-om, sestru Lorenu koja je lezbijka, a unuka je Babe koju igra Neda Arnerić.

“ULOGA MARE VRLO JE ZAHTJEVNA, ali mi Senka i cijela ekipa pomažu da je ostvarim. To je zbilja timski rad. Imam divne, nesebične partnere. Mara je osoba koja je doživjela ogromnu tragediju i pokušava se nositi sa zahtjevima života. S traumom, propalim brakom, s osjećajem ogromne krivnje, s cijelom obitelji zlostavljača, senilnih, sebičnih, bolnih ljudi. Nije joj lako”, priča Nataša Dangubić. I ona je pojasnila kako vidi obitelj i međusobne odnose članova te obitelji, glavnu temu ove predstave.

“Možda se može reći da ovo nije tipična obitelj, ali što mi znamo? Vjerujem da nitko ne iznosi pravu sliku pred ljude. A i zašto bi? Često razmišljam o tome što uopće znači govoriti o problemima, što time rješavamo i s kim to rješavamo. Razgovor liječi samo ako je s odabranim ljudima, ljudima kojima istinski vjeruješ. A ti odabrani su tvoja obitelj”, ističe Nataša Dangubić. Ne može, kako je rekla, govoriti ili procjenjivati kako se ljudi nose sa svojim traumama, bi li ili ne trebali drukčije postupiti.

“Maja Hrgović u romanu govori o tipu ljudi koji stalno kopaju po ranama, analiziraju, vraćaju se natrag. A opet postoje i ovi koji su ‘spremni pustiti stvari da otplove, ne privezivati ih stalno za obalu’, krenuti dalje, ne kopati stalno po prošlosti, po ranama. Ja osobno više cijenim ove druge i nadam se da im pripadam”, smatra dubrovačka glumica i komentira temu homoseksualizma i homofobije uopće u hrvatskom društvu. Kaže da Maja Hrgović u romanu govori o tome kako ljudi misle da nisu homofobi ako ne tuku homoseksualce, da nisu rasisti ako ne progone crnce iz tramvaja…

“Ili da su plemeniti ako puste izbjeglice u zemlju pa ih smjeste u kaveze, jer ne bi baš rado da im Sirijci idu s djecom u školu. Takve stavove opravdavaju strahom za mir u svijetu, brigom za vlastitu djecu, jer kakav će put imati to dijete ako se uda za čovjeka druge rase, druge vjere? Sve dok se to ne promijeni, taj strah od svega “drukčijeg”, to pristajanje na podjelu građana “drugog reda”, dok god nas vode strahovi, malograđanština, sram – ništa se neće promijeniti. To su osobne odluke, na kakvoj ćemo razini osobne svijesti biti, a ne političke”, rekla je za Nacional Nataša Dangubić

• ‘IDEALNO NE POSTOJI. Razgovor i spremnost da čuješ ono što ti član obitelji želi reći, svladavaju prepreke koje nas znaju udaljiti i činiti nesretnima’, priča Dajana Čuljak

Njezinu sestru Lorenu, koja na vlastitoj koži osjeća društveni teret homoseksualnosti, u predstavi igra mlada Pleterničanka Dajana Čuljak koja je zahvalna na prilici koju je dobila od ravnateljice Snježane Abramović Milković. Uloga Lorene, kao i svaka nova uloga, Dajani Čuljak predstavlja izazov. Uz ljude s kojima radi na predstavi dolazi, navodi, do nekih novih i vrijednih stvari uz koje može napredovati.

S obzirom na to da je Lorena lezbijka, Dajana Čuljak iznijela je svoj stav o homoseksualizmu.

“VJERUJEM DA ĆE LJUDI PRIHVATITI JEDNI DRUGE takvima kakvi jesu, ne osuđivati i da će otvoriti srce za svakoga. Upravo neprihvaćanje onoga što ona jest, Lorena doživljava od svog oca i vjerujem da ova predstava nosi snažnu poruku i da će doprijeti do svakoga”, govori mlada glumica.

Ona smatra da nema idealne obitelji.

“Mislim da idealno ne postoji. Ljudi smo i svaka obitelj ima svoje dobre i loše dane. Naučiti nešto iz ovih loših i pretvoriti u bolje, najteže je, ali ne i nemoguće. Razgovor i spremnost da čuješ ono što ti član obitelji želi reći, svladava prepreke koje nas znaju udaljiti i činiti nesretnima”, priča Dajana Čuljak. Ona je jedna od onih tek diplomiranih glumica i glumaca u Hrvatskoj koji su, unatoč crnim statistikama i premalo prilika, ipak dobili svoju priliku da zaigraju na daskama kazališta.

“Što se tiče velikog broja glumaca i glumica i premalo prilika da svatko od njih radi u svojoj struci i pristojno živi od toga, ponovit ću ono što sam već rekla – nadam se da ćemo živjeti bolje. Rješenje tog problema nisam našla – živim u nadi da će do njega doći”, veli Dajana Čuljak.

S obzirom na to da je predstava namijenjena prije svega mladoj publici, iznimno je važna poruka koju će odaslati. Sve tri Nacionalove sugovornice uvjerene su da će publiku predstava “Živjet ćemo bolje” potaknuti na razmišljanje o problemima i pitanjima koja ih muče i na njih naći odgovor.