Objavljeno u Nacionalu br. 1100, 27. svibanj 2019

Reporterka Nstylea posjetila je Ohrid i Bitolu, turistička odredišta države koja je nekada bila u sastavu Jugoslavije, te Memorijalni centar u Kruševu otvoren u čast tragično preminulog makedonskog pjevača u koji hodočaste njegovi obožavatelji iz cijele Europe

Nedavna odluka o promjeni imena države koja je sve do početka ove godine bila poznata i priznata kao Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija (BJRM), a od kraja siječnja se, odlukom Sobranja, zove Republika Sjeverna Makedonija, trebala bi – barem se tako nadaju njezini stanovnici – konačno učvrstiti korak prema članstvu u NATO-u i boljoj budućnosti. Novinarka Nacionala imala je priliku posjetiti Makedoniju u sklopu studijskog putovanja u organizaciji domaćeg avioprijevoznika Croatia Airlines za predstavnike turističkih agencija i novinare, kojima se ta zemlja želi predstaviti kao iznimno atraktivna turistička destinacija. I doista, prirodne ljepote zemlje, iznimna gastronomska ponuda, nadaleko poznata gostoprimljivost Makedonaca, bogata i vrlo burna povijest, fascinantna tradicijska arhitektura te mnoštvo kulturnih i povijesnih lokaliteta, dovoljni su razlozi da razmislite o posjetu. Nećete se razočarati.

Među najvrjednijim i najatraktivnijim biserima makedonske povijesti i kulture svakako je Ohrid, gradić od oko 35.000 stanovnika na jugozapadu zemlje, koji se proteže uz obalu jedinstvenog Ohridskog jezera ili „makedonskog mora“, kako mu tepaju Makedonci. Jedan od najstarijih gradova na Balkanu, čija povijest seže u 4. stoljeće prije Krista, očarat će vas svojom ljepotom, dinamičnim životom, ali i pričama i legendama koje se vežu uz njegovih 2400 godina postojanja. Stari dio grada, ograđen tisućljetnim zidinama, krije nekoliko iznimno vrijednih crkava, džamija, manastira te najstarije vjersko sveučilište u ovom dijelu Europe koje su u 9. stoljeću pokrenuli učenici sv. Ćirila i Metoda i prvi slavenski episkop sveti Kliment. Iz tog su vremena i dva povijesna ohridska dragulja – crkva Svete Sofije i Svete Bogorodice Perivlepti, ali i crkva Svetog Klimenta, restaurirana i nanovo podignuta na temeljima originalne crkve. Sveta Sofija posebno je vrijedna kao jedini kršćanski sakralni objekt u Makedoniji kojemu turski osvajači nisu uništili bogate unutarnje freske, pa su velikim dijelom očuvane u izvornom obliku i kasnije restaurirane. Gradom dominira veličanstvena i dobro očuvana tvrđava cara Samuila, koji je upravo iz Ohrida kao svoje prijestolnice carevao krajem 10. i početkom 11. stoljeća. Grad pamti više osvajača, među ostalima i Bugare, Normane, Turke, Srbe, ali i bogatu trgovačku povijest, posebno tijekom 18. i 19. stoljeća, kada zahvaljujući trgovini kršćanskog dijela stanovnika Ohrida sa zapadnim gradovima, posebno Trstom i Bečom, jača bogati sloj trgovaca. Njihovo se bogatstvo oslikava kroz vrijedne obiteljske kuće građene u tradicionalnom stilu karakterističnom baš za to područje, a koje Ohrid i danas ljubomorno čuva i štiti. To potvrđuje i podatak da su od 1980. godine grad Ohrid, kao i Ohridsko jezero, proglašeni svjetskom baštinom i stavljeni pod zaštitu UNESCO-a.

Braća fotografi Milton i Janaki Manaki 1905. godine u Bitolu su iz Londona donijeli prvu filmsku kameru kojom su snimali život u gradu, a njima u čast održava se Međunarodni festival kamere

Uz burnu prošlost, Ohrid dinamično živi i danas. Grad je turistička meka s mnoštvom hotela i apartmana od kojih su neki otvoreni i tijekom cijele godine, šetnica uz jezero gotovo da podsjeća na turističke gradove u Hrvatskoj jer hoteli slijede jedan drugi u neprekinutu nizu, a stara ohridska čaršija s tradicionalnim restoranima i zalogajnicama te starinskim obrtima, mami svojom ljepotom i ponudom. Svakako se vrijedi prošetati starim dijelom grada koji još čuva vrijedne primjerke tradicionalne gradnje, ali i posjetiti jedinstvenu crkvicu Sv. Jovana Kanea na isturenoj hridi podno Samuilove tvrđave. U Ohridu djeluje i rukometni kamp koji je otvorio najbolji makedonski rukometaš Kiro Lazarov i koji svake godine u njemu okuplja i trenira najbolje mlade juniore iz cijele Europe.

Dobar dio svoje ljepote Ohrid može zahvaliti jezeru. Ohridsko jezero tektonskog je porijekla, jedno je od najstarijih u svijetu, nastalo je prije ledenog doba, prije tri do pet milijuna godina, a s najvećom izmjerenom dubinom od čak 289 metara jedno je od najdubljih jezera na svijetu. Dvjema trećinama svoje površine pripada Makedoniji, a jednom trećinom Albaniji. Za razliku od brojnih drugih jezera, Ohridsko je iznimno čisto i bistro, prekrasne plave boje zbog brojnih podzemnih izvora kojima se jezero hrani vodom i gotovo 40-ak rječica koje se u njega ulijevaju. U jezeru živi veliki broj endemskih vrsta riba, od kojih je najpoznatija ohridska pastrva, ali i malena riba plašica od čije se krljušti mljevenjem i dodavanjem određenih aditiva rade nadaleko poznati ohridski biseri. Izradom nakita od originalnih ohridskih bisera bave se samo dvije ohridske obitelji, čiji su tradicionalni zanat i tehnologija izrade posebno zaštićeni kao kulturno dobro.

Nešto južnije od Ohrida, uz samu makedonsko-albansku granicu, valja svakako posjetiti manastir i crkvu Svetog Nauma, makedonskog prosvjetitelja iz devetog stoljeća. Manastir je utemeljio sam sveti Naum te je u njemu i pokopan 910. godine, a lokacija je poznata kao jedno od središta vjerskog turizma u Makedoniji. Neposredno uz manastir i crkvu izvor je Crnog Drima koji protječe kroz Ohridsko jezero na svom putu do Jadranskog mora. Izvor je zaštićeni prirodni lokalitet, a polusatna veslačka tura kroz izvorište (zbog strogih mjera zaštite upotreba motora na benzinski pogon nije dozvoljena) svojom ljepotom, tišinom i pjevom ptica doista oduzima dah.

Još je jedna prirodna ljepota koju svakako valja posjetiti nađete li se u blizini Skoplja jest kanjon Matka. Jugozapadno od glavnog grada, na svega pola sata vožnje od centra Skoplja, zaronit ćete u prekrasnu zelenu boju rječice Treska koja mirno vijuga između kamenih gromada. Odlučite li iskoristiti mogućnost vožnje rječicom u jednom od turističkih brodova, ostat ćete fascinirani visokim klisurama kroz koje je rječica milijunima godina dubila svoje korito, da bi danas posjetiteljima ponudila neponovljive prizore prirodnog spoja kamena i zelenila koje zaustavlja dah i liječi stres. Kanjon Matke u sebi krije i jedinstvenu podvodnu špilju Vrelo. Dubina joj nije još posve poznata, do danas su speleolozi uspjeli zaroniti do 240 metara dubine, no pretpostavlja se da je i dublja od 300 metara, što bi je moglo svrstati među najdublje podvodne špilje u svijetu.

U Ohridu djeluje i rukometni kamp koji je otvorio najbolji makedonski rukometaš Kiro Lazarov i koji svake godine u njemu okuplja i trenira najbolje mlade juniore iz cijele Europe

Šetnja Makedonijom odvela nas je i do najvišeg naselja u zemlji, gradića Kruševa, na nadmorskoj visini od čak 1350 metara. Kruševo danas pažljivo čuva tradicionalnu arhitekturu kakvom su Vlasi (cincari) stoljećima gradili svoje kuće. Karakteriziraju je bijela fasada i plavi detalji na zgradi. Kruševo je stoga ogledni primjer tradicionalne gradnje tipične za 19. i 20. stoljeće, čime se Kruševljani, njih oko 5000, posebno ponose. Kruševo je vrlo važno središte makedonske povijesti jer je početkom 20. stoljeća bilo središte Ilindenskog ustanka. Na Ilindenski ustanak podsjeća i velebni spomenik „Makedonium“, izgrađen 1973. u spomen na žrtve krvave borbe Makedonaca i Vlaha protiv turske okupacije. Uz samo Kruševo nalazi se i lokalitet Mečkin kamen, na kojem spomenik makedonskom junaku borbe protiv Turaka Pitu Guli također podsjeća na slavnu ilindensku prošlost i Kruševsku republiku koju je turska vojna sila krvavo ugušila nakon samo 10 dana postojanja. No Mečkin kamen je, osim po svojoj povijesnoj vrijednosti, jednako tako poznat i među sportašima. Naime, upravo je tu jedno od najatraktivnijih paraglajderskih središta u Europi, koje svake godine okuplja na desetke zaljubljenika u taj ekstremni adrenalinski sport.

No ono po čemu sve generacije Makedonaca, ali i ljubitelja pop glazbe iz zemalja regije, poznaju Kruševo jest memorijalna kuća popularnog pjevača Toše Proeskog, koji je prije 12 godina tragično poginuo u prometnoj nesreći u Hrvatskoj, u 26. godini života. Toše, pravim imenom Todor Proeski, rođeni je Kruševljanin i u svojem gradu, jednako kao i u cijeloj Makedoniji, čak i nakon smrti ima status idola. I to, reći će vam Kruševljani, ne samo zato što je bio pjevač, već zato što je prije svega bio čovjek, humanitarac i dobrotvor. „Toše je Makedoniji u svojih 26 godina života dao više nego što će neki dati u tri života. Bio je idol mladih i starih, čovjek koji je, iako popularan, s obje noge čvrsto stajao na zemlji, koji nikada nije odbio poziv na neki humanitarni koncert, a sam ih je organizirao mnogo, i koji je uvijek davao maksimum od sebe, povezujući sve generacije Makedonaca. Bio je osoba kakvu je ova zemlja trebala i kakvu bismo trebali i danas, ali teško da će se ponovno roditi neki Toše koji će tako ujediniti cijelu Makedoniju“, objasnio nam je vodič Goran. Grad Kruševo je 2011. godine, četiri godine nakon njegove pogibije, otvorilo Memorijalni centar „Todor Proeski“ koji je i danas mjesto hodočašća brojnih njegovih obožavatelja.

Put nas je potom odveo do Bitole, drugog po veličini grada u Makedoniji, na samom jugu zemlje uz granicu s Grčkom. Bitola svoju povijest bilježi još iz antičkih vremena, a u njoj danas živi oko 80.000 stanovnika. Grad se diči multikulturnim vrijednostima jer tu suživot već decenijama grade Makedonci, Turci, Albanci, Vlasi, Židovi i Romi. Iako je svojevrstan simbol multikulturne tolerancije, grad je ipak podigao spomenik žrtvama oružanog sukoba Makedonaca i Albanaca koji je 2001. godine izbio nakon pobune albanske manjine. Sukobi Albanaca, pripadnika gerilske oružane skupine nazvane Oslobodilačka nacionalna vojska (ONV), i pripadnika makedonske vojske i policije trajali su od siječnja do studenoga 2001. godine. Mir je uspostavljen tek uz pomoć NATO-a koji je razoružao albanske gerilce i potaknuo potpisivanje primirja, no sukobi su odnijeli 80-ak života i većinom su to bili Makedonci, pripadnici rezervnog sastava vojske i policije.

Od brojnih kulturnih zanimljivosti najupečatljivija je ona o filmskoj prošlosti i sadašnjosti grada. Naime, braća fotografi Milton i Janaki Manaki 1905. godine u Bitolu iz Londona donose prvu filmsku kameru kojom su snimali život u gradu i okolici. Zahvaljujući braći Manaki sačuvani su brojni povijesni zapisi i dokumentirani događaji važni za povijest ne samo grada, nego i čitave regije. Grad Bitola je Miltonu Manakiju, pioniru filmske umjetnosti u Makedoniji, podigao spomenik, a u gradu se već četiri desetljeća svake godine održava i Međunarodni festival filmske kamere “Braća Manaki” koji redovito okuplja najpoznatija snimateljska i glumačka imena svjetske filmske industrije.

Stanovnici Bitole rado će vam se pohvaliti podatkom da je njihov grad na kraju 19. i početkom 20. stoljeća u diplomatskim krugovima Europe bio poznat kao „grad konzula“ jer je tu bilo smješteno čak 12 konzularnih predstavništava. Bitola iz tih vremena pamti vrlo živ politički život. Neka od konzularnih predstavništava zadržala su se i do danas, no izgubila su političku važnost i svela se tek na protokolarnu funkciju. Diplomatski zbor sa sobom je donio i visoku modu koju su viđenije građanke odmah prihvatile, pa se Bitola i danas voli zvati gradom mode. A da joj taj naziv odgovara posvjedočili smo i kratkom šetnjom centrom grada, glavnom trgovačkom ulicom koja nosi naziv Širok sokak i koja se na kraju dana, s paljenjem prvih svjetiljki, pretvara u korzo prepun mladih, dobro odjevenih djevojaka i mladića. Iako relativno malen, grad živi vrlo dinamičnim noćnim životom, uz obilje noćnih klubova, barova, restorana i nezaobilaznih, Makedoncima posebno dragih kafana.

‘Teško da će se ponovno roditi neki Toše Proeski koji će tako ujediniti cijelu Makedoniju jer je bio osoba kakvu je ova zemlja trebala’, smatra turistički vodič u centru posvećenom pjevaču

Bitola krije i jednu romantičnu povijesnu zanimljivost: spomen-sobu turskog vojskovođe, političara i predsjednika Mustafe Kemala Ataturka, poznatijeg kao Kemal Paša Ataturk, „otac moderne turske nacije“. Naime, Mustafa Kemal Ataturk u Bitoli je od 1896. godine pohađao tada znamenitu Vojnu gimnaziju Monastir, koju je završio 1899. kao jedan od najboljih učenika u klasi, nakon čega je školovanje nastavio na Vojnoj akademiji u Istanbulu. Mladi Turčin uzavrele krvi do ušiju se zaljubio u lijepu Bitoljku Eleni Karinte, čija je ugledna obitelji bila vlaškoga porijekla. Eleni je, kaže povijesna priča, naočitom Mustafi uzvratila istim osjećajima, no njezin otac nije prihvatio činjenicu da se njegova kćer zaljubila u Turčina. Mustafa se nije dao zaustaviti u svojem naumu da osvoji svoju ljubav pa ju je jedne noći – kako je to bilo uobičajeno u to vrijeme – ukrao. No bijesni Elenin otac nakon nekoliko dana ih je pronašao, vratio Eleni i zadržao je u „kućnom pritvoru“ mjesec dana. Uspio je razdvojiti mladi par, ali ne i u naumu da Eleni uda za mladoženju kojeg je on odabrao. Eleni je, kaže dalje priča, odbila udaju za očeva odabranika i ostala je sama do kraja života. I Mustafa Kemal Ataturk nije se ženio, kažu da nikada nije zaboravio lijepu Eleni i da joj je financijski pomagao sve do svoje smrti. A jedno ljubavno pismo razočarane Eleni Mustafi, u kojem se ona zaklinje na vječnu ljubav, i danas se čuva u Muzeju Bitola, otvorenom upravo u zgradi nekadašnje Vojne gimnazije Monastir, u kojoj je otvorena i spomen-soba Mustafe Kemala Ataturka. Romantična priča Eleni Karinte i Mustafe Kemala Ataturka simbolično je potvrđuje da čak i u najtežim vremenima život napiše poneku lijepu priču koja ostaje budućim generacijama kao podsjetnik da ionako kratak život ne potratimo na mržnju, ratove i okupacije. Makedonska povijest, baš kao i povijest gotovo svih zemalja jugoistoka Europe, prepuna je takvih mučnih detalja i tragedija. No moderni Makedonci naučili su je oplemeniti i predstaviti u najboljem svjetlu i zato je svakako treba posjetiti.