Objavljeno u Nacionalu br. 534, 2006-02-06

Nacional otkriva detalje koji ukazuju na to da je napad na vlasnika Montmontaže bio organizirani atentat u kojem je egzekutor pucao po nečijem nalogu

Nikola Lisičar, čelnik Montmontaže koji je prije tjedan dana ranjen ispred svoje kuće u Ulici Juraja Dragišića 19 u zagrebačkoj Dubravi, preživio je samo zato što se nepoznatom napadaču zaglavio pištolj. Nacional je od osoba bliskih Lisičaru tijekom prošlog tjedna doznao da je on, suprotno novinskim napisima koji su tvrdili da je Lisičar stradao nakon hrvanja s napadačem, od nepoznatog napadača prvo dobio metak u leđa, a zatim ga je napadač krenuo dokrajčiti. Da ga je napadač namjeravao likvidirati pokazuje i to što je nosio tamnu kapu, ali nije bio maskiran pa ga je Lisičar mogao vidjeti. Policiji ga je opisao kao tamnoputog muškarca pedesetih godina, kojeg dotad nikada nije vidio. Nakon što mu je pucao u leđa, Lisičar je napadača upitao zašto to radi. Napadač mu nije ništa odgovorio, nego je krenuo još jednom pucati. Međutim, pištolj mu se zaglavio i nije opalio. Potom je ponovno repetirao, ali pištolj opet nije opalio. Vjerojatno je samo zahvaljujući tomu Lisičar preživio. Nakon složene operacije u kojoj mu je odstranjen bubreg, a oštećena mu je gušterača, tanko i debelo crijevo, Lisičar je sredinom prošlog tjedna došao k svijesti i dobro se oporavlja.

Budući da je godinama gradio svoju poslovnu karijeru, imao uspjeha u raznim poslovima i poznaje velik broj ljudi, policija je počela vrlo kompleksnu istragu o mogućoj pozadini tog napada. Da se radilo o pomno organiziranom napadu u kojem je napadač najvjerojatnije pucao prema nečijem nalogu, a ne zbog osobnih razloga, otkriva još nekoliko javnosti dosad nepoznatih okolnosti tog incidenta. Njemu bliske osobe tvrde da je Lisičar dan prije napada boravio u Beogradu, a kući se praktično vratio samo da pokupi neku poslovnu dokumentaciju. Usput je i prenoćio, iako to doma navodno ne čini često. Kako zapravo mnogo češće boravi na jednoj drugoj adresi, činjenica da je napadnut upravo pred obiteljskom kućom, dan nakon što se vratio iz inozemstva, sugerira da je napadač, vjerojatno uz pomoć još nekolicine osoba, Lisičara dulje pratio i pomno odabrao trenutak napada. Bilo je to u ranim jutarnjim satima, oko 6.40, dok su susjedi uglavnom još spavali.
Isprva je policija posumnjala da je Lisičara mogao napasti neki djelatnik njegove tvrtke. U prvim danima nakon incidenta u novinama su se počele pojavljivati i priče radnika koji tvrde da ih je Montmontaža tijekom prošlih godina izigrala, ostala im dužna velik novac i preko noći ih ostavila na cesti, bez ikakvih prihoda i zaposlenja. Skupina radnika koje je Montmontaža angažirala u Libiji početkom 90-ih tvrdi da je oštećena za 17 milijuna kuna. Neki od oštećenih radnika, poput Vladimira Culjka, čak su i javno priznali da su Lisičaru svojedobno rekli da su spremni na sve i da se ne igra s vatrom, nego da im vrati dugove.

Međutim, nekoliko dana nakon incidenta jedna se osoba zaposlena u Montmontaži sjetila nekih detalja koji su istragu djelomično usmjerili i prema Lisičarevu bivšem suradniku i partneru Ivici Nuiću. Lisičar je prije nešto više od godine dana isplatio Nuića i tvrtku otad praktično vodio sam. O okolnostima koje su dovele do poslovnog razlaza Lisičara i Nuića zasad se malo zna. Međutim, neposredno uoči odlaska iz Montmontaže, Nuić je navodno pred svjedocima izjavio da napušta tvrtku “jer ondje ne želi biti u trenutku kada će Lisičara netko upucati.” Ljudi bliski Lisičaru tvrde da je osoba koja je to čula to nedavno ispričala i policiji.

Također tvrde da su nesuglasice Lisičara i Nuića počele još u vrijeme kada je Montmontaža u aferi Večernji list poslužila kao vlasnički paravan rigidnom desnom krilu HDZ-a i interesnom lobiju Ivića Pašalića, tada moćnog Tuđmanova savjetnika za unutarnju politiku. Iako je teško povjerovati da Lisičar za te aktivnosti nije znao, navodno je Nuić sve odigrao posve samostalno, a Lisičar je za tu nepotrebnu poslovnu avanturu doznao naknadno. Kao spretan i samozatajan poslovan čovjek, Lisičar je u naknadnim problemima, do kojih je došlo kada se pokazalo da iza kupnje Večernjeg lista zapravo stoji dio HDZ-a, pomagao Nuiću kako bi Montmontaža iz svega izišla bez ozbiljnijih posljedica. To se na kraju i dogodilo. Prije nego što je Lisičar isplatio Nuića, on je Lisičara htio razvlastiti manipulacijama Nadzornim odborom Montmontaže. Na koncu je Lisičar isplatio Nuića.

Osobe bliske Lisičaru Nacionalu su potvrdile da je Lisičar samo dva dana prije incidenta dobio jednu zanimljivu poslovnu ponudu iz Ukrajine – da nakon Ine u Hrvatskoj praktično postane prvi dobavljač prirodnog plina. Lisičara se nakon incidenta u kojem je teško stradao u javnosti uglavnom prikazivalo kao uspješnog menadžera i vlasnika Montmontaže, odnosno kao osobu povezanu s građevinskim poslom. Pri tome su na margini javnog interesa ostale njegove druge, jednako unosne poslovne aktivnosti.

Montmotaža je još od 1997. suvlasnik i suosnivač Montcogim-plinare koja se bavi distribucijom prirodnog plina u okrugu Sveta Nedelja, u okolici Zagreba. Tvrtku je osnovala zajedno s Italcogim grupom iz Milana, a u njoj Montmontaža ima 24,9 posto dioničkog udjela. Italcogim je prva posve privatizirana tvrtka za distribuciju prirodnog plina u Italiji, gdje ima više od 500 tisuća korisnika i 200 koncesija na lokalnim područjima. Poznata multionacionalna kompanija Gaz de France u Italcogimu ima 40 posto dionica. U Italcogim grupi posluje i tvrtka koja se bavi zbrinjavanjem otpada, koja pruža usluge za 5,5 milijuna Talijana u više od tisuću talijanskih gradova i naselja. U Hrvatskoj Montcogim-plinara također ima nekoliko koncesija za distribuciju plina. U Zagrebačkoj županiji posluju u Svetoj Nedelji, Stupniku i Jastrebarskom, u Karlovačkoj županiji posluju u Karlovcu, u Sisačko-moslavačkoj u Sisku, a u Požeško-slavonskoj u Pleternici. Na područjima koje ima pod koncesijom, do kraja iduće godine Montcogim-plinara namjerava osvojiti četvrtinu tržišta, odnosno pružati usluge za više od 100 tisuća potrošača. Trenutačno pregovaraju i o koncesiji za Istarsku županiju.

Nakon nedavnog rusko-ukrajinskog spora oko plina pitanje opskrbe plinom i u Hrvatskoj je dospjelo u središte pozornosti. Hrvatska 60 posto svojih potreba zadovoljava iz svojih izvora, dok 40 posto uvozi iz Rusije, što je čini jednom od privilegiranijih europskih zemalja. Jedini dobavljač prirodnog plina u Hrvatskoj i dalje je Ina, iako se u posljednjih pet godina u više navrata raspravljalo o liberalizaciji tog tržišta. Glasnogovornik Vlade Ratko Maček Nacionalu je tijekom prošlog tjedna potvrdio da u Hrvatskoj ne postoje zakonske zapreke da plin uvoze i drugi poslovni subjekti, ali da to nitko ne čini jer treba ispunjavati više raznih zahtjevnih uvjeta. Među ostalim, potrebno je imati i dostatne skladišne prostore i slično.
Desetak dana prije nego što mu je nepoznati napadač pucao u leđa, Nikola Lisičar jednom je svom kolegi rekao da planira graditi plinske elektrane u Karlovcu i Vukovaru te kako već danas ima uvjete i ambicije uvoziti plin u Hrvatsku. Posao distribucije plina u Hrvatskoj bi u sljedećim godinama trebao biti vrlo unosan. Premijer Sanader je kao predsjednik Povjerenstva za plinofikaciju izjavio da je plinofikacija Hrvatske jednako važna kao i projekt autocesta. Trenutačno se radi na plinovodu Pula-Karlovac, a u tijeku su i pripreme za plinofikaciju Istre, Like i Dalmacije. Ako je ikako moguće, plinovod do Splita namjerava se dovršiti prije postavljenog roka 2011. Sve to pokazuje da će budući koncesionari za distribuciju plina moći u budućnosti u Hrvatskoj dobro zarađivati.

Očito se za to razdoblje Lisičar jako dobro pripremio. Zanimljivo je da mu je poslovna ponuda iz Ukrajine došla u razdoblju u kojem neke izjave premijera Sanadera u ukrajinskim i ruskim energetskim krugovima nisu bile dobro primljene. Nakon izbijanja ukrajinsko-ruske krize, Sanader je izjavio da Hrvatska ne smije biti ovisna o voluntarizmu i tome tko će voditi ratove preko plina. Potom je na nedavnoj sjednici Vlade održanoj u Budimpešti s mađarskim domaćinima razgovarao o alternativnom pravcu plinovoda preko Mađarske. Tada se pričalo da bi takvo rješenje bilo dobro i za sve zemlje srednje Europe, koje su također snosile posljedice po pitanju opskrbe plina zbog sukoba Rusije i Ukrajine.

Radi se o gradnji novih 340 kilometara plinovoda kapaciteta 1,5 milijardi prostornih metara, zasad nepoznate cijene. Osobe bliske Lisičaru Nacionalu su prošli tjedan potvrdile da takve najave nisu bile dobro primljene u dijelu ruskih i ukrajinskih energetskih ali i političkih krugova. To sugerira i nedavni uzvratni posjet Ukrajini Vladimira Šeksa, predsjednika Sabora, gdje se prije svega razgovaralo o okolnostima nakon rusko-ukrajinskog plinskog sukoba. Moguće je da su ti krugovi stoga odnedavno postali i otvoreniji za suradnju s nekim privatnim koncesionarima iz Hrvatske, koji bi svojim privatnim aktivnostima zadržali rusko-ukrajinski izvoz plina u Hrvatsku na postojećoj razini ako se Hrvatska okrene alternativnim izvorima plina, a možda ga i podigli. U tom kontekstu vjerojatno treba sagledavati i ponudu koju je Lisičar iz Ukrajine dobio za uvoz plina. Ti pregovori vjerojatno nisu prošli neopaženo ni u nekim domaćim energetskim lobijima.

Uz posao s plinom, Lisičar se bavi i trgovinom električnom energijom. Njemu bliske osobe tvrde da na tom području posluje u BiH te Srbiji i Crnoj Gori. U Beogradu kroz Montmontažu sudjeluje i u više unosnih graditeljskih projekata. Nacional je iz dobro upućenih policijskih krugova uspio doznati da policija sumnja kako bi napadač na Lisičara mogao potjecati iz istih krugova koji su nedavno sudjelovali u napadu na pripadnike specijalne policije u noćnom klubu Bel Ami. Ako je doista riječ o pripadniku istog kriminalnog miljea, onda bi to mogao biti dobar putokaz gdje bi se mogli tražiti podaci o eventualnom naručitelju tog kukavičkog napada.