Točno petnaest godina od terorističkog čina u kojemu su u centru Zagreba bombom ubijeni vlasnik i urednik Nacionala Ivo Pukanić i njegov dugogodišnji suradnik, šef prodaje lista i marketinški stručnjak Niko Franjić, Vrhovni sud donio je važnu odluku kojom taj događaj napokon i službeno karakterizira upravo kao – terorizam. Istom odlukom ovaj sud očitao je lekciju nižim sudovima – konkretno, Općinskom i Županijskom sudu u Rijeci – ali i Državnom odvjetništvu koji u ovim ubojstvima nisu prepoznali teroristički karakter i time su zapravo štitili samu državu: Vrhovni sud eksplicitno naglašava da je Republika Hrvatska odgovorna za to i da je, sukladno vlastitim zakonima, dužna nadoknaditi štetu žrtvama.

Postupak su prije desetak godina pokrenuli supruga, sin i majka ubijenog Nike Franjića sa zahtjevom da im se isplati odšteta na temelju Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, budući da je atentat na Pukanića i Franjića nedvojbeno imao obilježje ‘akta terora’, za što je spomenutim zakonom jasno propisana odštetna odgovornost države. No, Općinski i Županijski sud u Rijeci u dugotrajnim su postupcima inzistirali da se ovdje nije radilo o terorizmu, pa su jednako tako uporno odbijali proglasiti Republiku Hrvatsku odgovornom za isplatu štete žrtvama, konkretno obitelji pokojnog Nike Franjića.

Šef prodaje Nacionala Niko Franjić (desno) i vlasnik i urednik Nacionala Ivo Pukanić (lijevo) prije petnaest godina ubijeni su bombom postavljenom na parkiralištu u središtu Zagreba. FOTO: Nacional

Prethodno je i Državno odvjetništvo odbilo ovaj događaj proglasiti aktom terorizma, kada je obitelj pokojnog Franjića preko njega zatražila odštetu od države i prije nego što će zbog toga pokrenuti sudski postupak. DORH je, naime, odbio prijedlog odvjetnika Damira Galetovića, punomoćnika obitelji Nike Franjića, da hrvatska država isplati odštetu obitelji Franjić jer je on poginuo kao slučajna žrtva terorizma u šokantnom atentatu, kada je u eksploziji ubijen Ivo Pukanić. Državno odvjetništvo napisalo je u odgovoru Galetoviću da se atentat na Ivu Pukanića i Niku Franjića ‘dogodio na mjestu gdje se nije mogla očekivati velika prisutnost građana, te da atentatori ‘nisu imali u cilju izazvati strah, užas i osjećaj osobne nesigurnosti hrvatskih građana’. To je Galetoviću u pismenom dopisu napisao zamjenik glavnog državnog odvjetnika Ivan Kani i u njemu zanijekao i da je taj atentat bio teroristički čin.

Vrhovni sud sada je zauzeo suprotan i, reklo bi se, logičan i zdravorazumski stav. U dokumentu koji posjeduje Nacional on najprije sažima stavove nižih sudova u ovom slučaju podsjećajući da su u veljači 2012. godine za Pukanićevo i Franjićevo ubojstvo pravomoćno na višegodišnje kazne zatvora osuđeni počinitelji Robert Matanić, Luka Matanić, Amir Mafalani, Bojan Gudurić i Slobodan Đurović.

‘Uz nespornu činjenicu da je taj čin imao veliki odjek u javnosti i da je ubojstvo bilo medijski popraćeno, kako u tisku tako i u drugim medijima i to ne samo u Republici Hrvatskoj već i u inozemstvu, sudovi utvrđuju da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi kako je isključivi cilj toga čina bio naručeno ubojstvo Ive Pukanića, a da je prednik tužitelja (Franjić, op.a.) bio kolateralna žrtva. Zaključuju stoga nižestupanjski sudovi da taj čin nije bio poduzet s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i osjećajem nesigurnosti građana, već radi ubojstva poznatog novinara Ive Pukanića, (osobe koja je radi članaka koje je objavljivao i tema o kojima je pisao bio medijski eksponiran a i na drugi način je aktivno sudjelovao u sveukupnom društvenom životu). Navedeno i iz razloga što su osobe počinitelji toga čina to učinile zbog obećanja da će im za to biti isplaćena naknada, unatoč tome što su počinitelji bili i morali biti svjesni da kao posljedica toga može doći do smrti, ranjavanja te oštećenja drugih osoba i imovine i što se doista radi o aktu nasilja. Zaključak je nižestupanjskih sudova da ne postoji odgovornost tuženika (države, op. a.) za naknadu štete s obzirom da ne proizlazi da bi se u konkretnom slučaju radilo o terorističkom aktu’, sažima Vrhovni sud ishod prethodnih višegodišnjih sudskih postupaka i potom objašnjava zašto su niži sudovi u ovom slučaju dramatično pogriješili, namjerno ili nesvjesno.

Općinski i Županijski sud u Rijeci u dugotrajnim postupcima inzistirali su da nije riječ o terorizmu pa su jednako tako uporno odbijali proglasiti Republiku Hrvatsku odgovornom za isplatu štete

Po Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, naime, država je odgovorna za štetu počinjenu ‘aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima’, s time što se terorističinim aktom smatra ‘akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana’.

‘Za ocjenu ima li neki akt nasilja značenje terorističkoga akta nisu od značaja samo njegova objektivna obilježja – nužno je da je riječ o aktu nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana. Shvaćanje (nižih sudova, op.a) da predmetni događaj ne bi bio čin poduzet s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i osjećajem nesigurnosti građana, prema pravnom shvaćanju revizijskog suda nije jasno. Stoga u tom dijelu pobijana presuda nema jasne razloge, radi čega je u tom dijelu počinjena bitna povreda Zakona o parničnom postupku’, drži Vrhovni sud i potom zapravo krajnje jednostavno opisuje zašto su Općinski i Županijski sud u Rijeci grubo pogriješili kada su atentat na Pukanića i Franjića odbili proglasiti terorističkim činom i dodijeliti odštetu obitelji pokojnog Nike Franjića.

‘Sama činjenica da je cilj bilo ubojstvo jedne osobe, Ive Pukanića, ne znači sama po sebi da zbog toga ne bi bili ispunjeni uvjeti za odgovornost Republike Hrvatske. U konkretnoj situaciji, kada se radilo o ubojstvu javne osobe, novinara, urednika i vlasnika tjednika ‘Nacional’, te kada iz iskaza svjedoka proizlazi da se radi o ubojstvu zbog novinarskog rada, tada se radi o obliku nasilja poduzetim s ciljem zastrašivanja i izazivanja osjećaja nesigurnosti i straha prema svakome tko propituje djelovanje određenih skupina ili pojedinaca. Pri tome je potrebno uzeti u obzir i način izvršenja ubojstva, autobombom na javnom mjestu, gdje postoji mogućnost stradavanja većeg broja ljudi, te da je na taj čin reagirala cjelokupna hrvatska javnost’, stoji u odluci Vrhovnog suda.

Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić i suci tog suda zauzeli su suprotan stav od nižih sudova u Rijeci i Državnog odvjetništva, koji ubojstva Pukanića i Franjića nisu proglasili terorističkim aktom. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Time je, osim lekcije riječkim sudovima, on zapravo napokon pravno definirao što se točno dogodilo tog četvrtka, 23. listopada 2008. godine, točno u 18 sati i 22 minute, kada je snažna eksplozija uzdrmala najuži centar Zagreba. Bio je to jedan od prijelomnih događaja novije hrvatske povijesti zbog kojega je u državi de facto uvedeno izvanredno stanje, na ulice su izvedene sve snage sigurnosti, a nakon smjene nekoliko ministara i sam tadašnji premijer Ivo Sanader Zagreb je usporedio s Bejrutom, dok je tadašnji predsjednik države Stipe Mesića izjavio da je ‘terorizam na velika vrata ušao u Hrvatsku’.

Dok je napuštao zgradu redakcije Nacionala u Staroj Vlaškoj u centru Zagreba i krenuo prema svom automobilu, koji je bio parkiran na parkiralištu Židovske općine u Palmotićevoj ulici, koje se nalazi tik uz tadašnju zgradu Nacionala od koje su ga dijelila samo metalna vrata, Ivo Pukanić bio je u društvu bliskog suradnika Nike Franjića, marketinškog stručnjaka Nike Franjića, hrvatskog branitelja koji je početkom 1990-ih branio Hrvatsku od srpske agresije, a potom se zaputio u emigraciju u Čile. Eksplozija bombe je bila toliko silovita da je uništila luksuzni Lexus koji je Pukanić koristio. Na prednjem lijevom dijelu auta lak se istalio, gumeni i plastični dijelovi su izgorjeli, stakla su popucala i izbačena iz ležišta, kao i krovni prozor. Prednja i stražnja lijeva vrata automobila bila su probijena na više mjesta. Eksplozija je pokidala plastične i metalne dijelove karoserije, prednji dio poklopca motora, posve je rastalila prednji branik i uništila motor.

U blizini raznesenog automobila u asfaltu su se mogle primijetiti rupe poput onih koje su nastajale tijekom Domovinskog rata, kada bi negdje eksplodirala minobacačka granata. Između zgrada NCL Media grupe i obližnje tvrtke Konfeks, na ulazu koji je vodio s parkirališta prema dvorištu Vlaške 40, bila su ugrađena jednokrilna metalna vrata. Eksplozija je razorila vrata i dva metra odbacila valoviti lim koji je za vrata bio učvršćen metalnim zakovicama. Eksplozija je na rubovima dviju zgrada napravila velika mehanička oštećenja, pokidala salonit ploče i limene okapnice i odbila limeni oluk na zapadnom zidu zgrade u kojoj se nalazila redakcija Nacionala.

Tadašnji premijer Ivo Sanader nakon atentata je Zagreb usporedio s Bejrutom, dok je tadašnji predsjednik države Stipe Mesića izjavio da je ‘terorizam na velika vrata ušao u Hrvatsku’. FOTO: Jurica Galoic/PIXSELL

Eksplozija je bila toliko snažna da su popucale i dvije velike staklene plohe izloga sačinjenog od masivnog stakla na zapadnoj strani trgovine Adela Messe, koja se nalazila na uličnoj strani Vlaške 40, udaljena najmanje 30 metara od izvorišta eksplozije. Silinu eksplozije vjerojatno najzornije ilustrira i činjenica da je prvi podrumski prozor na rubu zgrade u kojoj se nalazila redakcija Nacionala bio posve izbijen iz zida i odletio gotovo tri metra na pod redakcije, u kojoj su se u tom trenutku nalazili zaposlenici Nacionala. Taj prozor nalazio se na mjestu koje je bilo udaljeno nekoliko metara od izvorišta eksplozije koju su ubojice posebnim metalnim pločama usmjerile u posve drugom pravcu od tog prozora, koji je bio u usporednoj ravnini sa skuterom u komu je bila sakrivena eksplozivna naprava.

‘Nećemo dozvoliti da Hrvatska postane Beirut’, izjavio je, među ostalim, nedugo nakon atentata tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader. Međutim, redakcija Nacionala te je večeri podsjećala upravo na Beirut iz nasilnih vremena. Podrumski dio redakcije izgledao je kao ratno poprište na kojem su se satima kasnije čuli plač i jecaji šokiranih Pukanićevih članova obitelji, prijatelja, kolega i suradnika koji su nakon eksplozije stigli na mjesto atentata. Policiji je trebalo tjedan dana da otkrije kriminalnu skupinu koja je izvela atentat na Pukanića i Franića. U akciji kodnog imena Balkan Express, u kojoj su uz hrvatske sudjelovale i srpske službe, uhićeni su Robert Matanić, koji je označen kao organizator skupine, Luka Matanić, Bojan Gudurić, Amir Mafalani, Slobodan Đurović i Željko Milovanović, optužen i osuđen na 40 godina zatvora da je upravo on aktivirao eksploziv. Ukupno su dobili 155 godina zatvora.

No, ni petnaest godina nakon atentata hrvatski istražitelji nisu uspjeli otkriti tko su nalogodavci ubojstva osnivača tjednika Nacional i njegova bliskog suradnika. Iako su tu sekundu užasa 23. listopada 2008. godine dužnosnici USKOK-a kasnije javno okarakterizirali kao ‘najsnažniji nasilni čin u povijesti naše države’, činjenica je da ni 15 godina kasnije istražitelji nisu uspjeli zatvoriti taj slučaj niti su one najodgovornije uhitili i izveli pred sud.

‘U ovom slučaju radi se o obliku nasilja poduzetog s ciljem zastrašivanja i izazivanja osjećaja nesigurnosti i straha prema svakome tko propituje djelovanje određenih skupina ili pojedinaca’, stoji u odluci

Crnogorski premijer Dritan Abazović ove je godine izjavio da bivši crnogorski predsjednik Milo Đukanović ‘u najmanju ruku ne može izbjeći političku odgovornost za ubojstvo Ive Pukanića i Nike Franjića’. Ta znakovita i intrigantna izjava zapravo najavljuje da bi hrvatski istražitelji, koji su godinama gotovo potpuno neaktivni kada je u pitanju potraga za naručiteljima ubojstva jednog od osnivača Nacionala Ive Pukanića i njegova bliskog suradnika Nike Franjića, uskoro mogli dobiti neočekivanu pomoć koja će iznova aktivirati policijski sustav u rasvjetljivanju tog slučaja. Ta je izjava posebno značajna i zato što osim crnogorskog premijera, vrlo vjerojatno i crnogorski predsjednik Jakov Milatić smatra da se upravo u njihovoj zemlji nalaze ključni odgovori na to tko je naručio to ubojstvo.

‘Znate li u čemu je razlika danas između Crne Gore i Hrvatske? U Hrvatskoj je prije desetak ubijen jedan novinar, u Crnoj Gori drugi jer su neovisno istraživali krake duhanske mafije na Balkanu. Hrvatska je razriješila taj slučaj ubojstva Ive Pukanića i imamo pravomoćnu presudu, a Crna Gora nikad do kraja nije rasvijetlila taj slučaj. Ja želim Crnu Goru u kojoj moja djeca mogu živjeti i zemlju u kojoj je zakon isti za sve. Nisu idealne stvari ni u Hrvatskoj, ali znate li gdje je Crna Gora u usporedbi s Hrvatskom u kontekstu pravosuđa?’, izjavio je Milatović ove jeseni prilikom službenog posjeta hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću.

Bivši američki ambasador u Hrvatskoj William Montgomery u velikom intervjuu za nedjeljni Večernji list prije dvije godine izjavio je kako smatra da je ubojstvo Ive Pukanića naručila duhanska mafija. Izravno upitan da tu tvrdnju potkrijepi imenima naručitelja, Montgomery se odbio izjasniti, rekavši:

‘Primio sam dovoljno ozbiljnih prijetnji koje su mi prenijele srpske i američke obavještajne službe. Tako da ne bih o imenima. Ali čvrsto vjerujem da je to bilo zbog toga.’

FOTO: Nacional

Nacional je zadnje konkretne informacije koje vode prema naručitelju atentata na Ivu Pukanića i Niku Franjića objavio prije nepune tri godine, kada su se neočekivano pojavile nove ozbiljne indicije koje bi mogle trasirati put prema naručiteljima tog atentata. Te su indicije iskrsnule zbog jednog slučaja koji s atentatom na Pukanića i Franjića uopće nije povezan. Radi se o krahu jedne neobične i očito impulzivne ljubavne priče s kojom je, čini se, povezan Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, kojem se u Beogradu sudilo pod optužbom da je taj atentat organizirao za 1,5 milijuna eura. Nakon neobičnog zapleta, hrvatske institucije došle su do nekih sekvenci tonskog zapisa iz kojeg proizlazi da bi među naručiteljima atentata mogao biti crnogorski predsjednik Milo Đukanović.

Radi se o snimci telefonskog razgovora Sretena Jocića zvanog Joca Amsterdam, u kojem Jocić konstatira da je dvanaest godina u zatvoru, ali da je mogao biti slobodan čovjek da je progovorio o ulozi crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića i to po svemu sudeći u ubojstvu Ive Pukanića.

‘Ja sam Joca Amsterdam. Prošlih dvanaest godina sam u zatvoru. Mogao sam da namjestim predsjednika Crne Gore. Nudili su mi da idem živjeti u Kostariku. Je li tako? Ja to nisam uradio. Ovdje sam gdje sam. Neću da me se moji unuci i djeca stide živog. Bolje da se ponose sa mnom mrtvim’.

New York Times je prije dvije godine objavio opsežan članak o pokušajima crnogorske vlasti da zaustavi višegodišnji šverc cigareta iz Crne Gore.

Postupak su prije desetak godina pokrenuli supruga, sin i majka ubijenog Nike Franjića sa zahtjevom da im se isplati odšteta na temelju Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata

‘Hrvatski istraživački tjednik Nacional izvijestio je 2001. godine da je crnogorski predsjednik Milo Đukanović zaradio 65 milijuna dolara od šverca cigareta, te ugovarao ubojstva svojih suradnika. Urednik tjednika Ivo Pukanić i njegov marketinški direktor ubijeni su nešto kasnije bombom postavljenom pod njihovo vozilo’, naveli su, između ostalog. Ugledni njujorški dnevnik u tom je članku rekonstruirao ono što su Ivo Pukanić i Nacional tvrdili od početka svojih istraživanja: da je Crna Gora pod Milom Đukanovićem bila strogo kontrolirani raj za krijumčare cigareta.

Naručitelji ubojstva Ive Pukanića, pri čemu je smrtno stradao i Niko Franjić, do današnjeg dana nisu službeno pronađeni. U Ministarstvu unutarnjih poslova (MUP), kada ih se povremeno upita o ovom slučaju, redovito odgovaraju da ‘unatoč proteku vremena te mnogim već istraženim verzijama i smjerovima kriminalističkog istraživanja i dalje provode izvide, odnosno poduzimaju potrebne mjere i radnje u cilju utvrđivanja naručitelja teškog ubojstva’.

Bez rezultata, i tako punih petnaest godina.