Ako se za nekog hrvatskog umjetnika može reći da je bio istodobno lokalan i nacionalan, ali se bavio i temama koje su bile univerzalnog karaktera te je, prije svega, bio plodan stvaratelj u raznim medijima, onda je to slikar, kipar, scenograf, kostimograf, autor kazališnih lutaka, redatelj, tvorac igranih i animiranih filmova i akademik Zlatko Bourek. A upravo ne samo taj njegov značaj za hrvatsku kulturu nego i međunarodna renomiranost, kao i svestranost u umjetničkom izražavanju, razlogom su što njegova kći Barbara Bourek, kostimografkinja za kazalište, film i televiziju, profesorica na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci i zagrebačkom Tekstilno-tehnološkom fakultetu, smatra da bi on mogao postati novi hrvatski brend. Kao nasljednica koja se osjeća odgovornom za njegovu ostavštinu, za početak je napravila virtualnu platformu „Virtualno kazalište Zlatka Boureka“, sa svim relevantnim informacijama o svom pokojnom ocu na jednom mjestu, jer smatra da to mora biti javno pokazano. Najteže joj je bilo početi jer ništa nije bilo sortirano ni arhivirano, a pokojni akademik Bourek bavio se tolikim vidovima umjetničkog izražavanja da njegova kći kaže kako je to kao da je proživio deset života, a ne jedan.

Glavna ambicija joj je da se u dogledno vrijeme na Gornjem gradu, u prostoru njegova ateljea, otvori memorijalni prostor. Radi se o gradskom prostoru pa je u dijalogu s Muzejom grada Zagreba, jer taj muzej ima kazališnu zbirku i praksu razmještenih zbirki. Nadalje, atelje je blizu Muzeju, u turističkoj je zoni, pa smatra da bi uz dobar PR mogao zaživjeti u turističkom smislu. Osim likovnih djela, ističe, Bourekov rad možemo promatrati i kroz lik profesora Baltazara koji je postao poznat i vani.

Barbara Bourek, kći Zlatka Boureka, kostimografkinja za kazalište, film i televiziju, te profesorica na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci i zagrebačkom Tekstilno-tehnološkom fakultetu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„U atelje bi mogli doći i studenti, vidjeti kako je izrađivao lutke, kako izgleda tehnika guzovoza i slične stvari. Imam materijala za nekoliko izložbenih postava, prostor ateljea nije velik i tavanski je pa nije pogodan da se izlažu velike slike, ali moglo bi se izložiti razne predmete kao što su lutke, male skulpture, makete, skice… Mogao bi se pokazati proces rada, kako izgledaju dijelovi scenske lutke, razvoj tehnike za što bolju animaciju ili pak kako izgleda početak neke skulpture. Po meni bi prostor trebao ostati intaktan, ja i jesam emotivno vezana uz atelje jer kada uđete, imate dojam kao da je tata upravo u njemu radio. Moj otac je u šali govorio da su slike moj miraz, sigurno je znao da ću se dalje brinuti za ostavštinu, ali ne bi bio sretan da zna da me to opterećuje. Meni je sve to previše dragocjeno i važno da se ne bih time bavila i osjećam se njemu bliže dok radim na zbirci. U svakom slučaju, nadam se da ću što prije realizirati ideju memorijalnog ateljea u suradnji s Muzejom grada Zagreba. U tom smislu trebam raditi na prikupljanju još tatinih radova, prvenstveno lutaka kojih ima u kazalištima u Zagrebu, Splitu, Sloveniji i Berlinu. Uz to me čeka veliki posao popisivanja i muzealizacije cijele umjetničke zbirke, prvenstveno slika, skulptura, grafika i crteža, za koju također treba naći adekvatan, prilično veliki izložbeni prostor budućeg muzeja“, rekla je Barbara Bourek.

Zlatko Bourek rođen je u Požegi 1929., a umro je u Zagrebu 2018. godine. Diplomirao je kiparstvo i slikarstvo 1855. u klasi Koste Angelija Radovanija. Od 1955. je izlagao na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Na crtanom filmu počeo je raditi 1956. S grupom Vukotić-Kostelac sudjelovao je u osnivanju Studija za crtani film Zagreb filma te radio scenografiju za prvi film novog studija, „Nestašni robot“ Dušana Vukotića, a 1961. je počeo stvarati vlastita djela kao scenarist, dizajner i redatelj. Svjetsku slavu stekao je filmovima kao što su „Kovačev šegrt“, „I videl sem daljine meglene i kalne“, „Bećarac“, „Kapetan Arbanas Marko“, „Put k susjedu“ i „Mačka“. Poznat je i po scenografskim rješenjima za serijal „Profesor Baltazar“. Zaslužan je za lutkarstvo u Hrvatskoj te je inaugurirao sustav kazališta figura. Od 1971. kao scenograf i kostimograf često je radio u kazalištima SR Njemačke, a od 1988. je bio stalni član kazališta Hans Wurst Nachfahren u Berlinu. Predstavom „Hamlet“ u izvedbi kazališta ITD doživio je veliki uspjeh i gostovao na najvećim svjetskim kazališnim festivalima. Dobitnik je, između ostalog, Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, dviju Godišnjih nagrada Vladimir Nazor, Nagrade Grada Zagreba za crtani film i dviju prvih nagrada na Festivalu crtanog filma u Oberhausenu.

Zlatko Bourek – slikar, kipar, scenograf, kostimograf, autor kazališnih lutaka, redatelj i akademik. FOTO: Barbara Bourek

Iako joj se otac, između ostalog, bavio kostimografijom, a i majka Diana Bourek je naša poznata kostimografkinja, Barbara Bourek kaže da je roditelji nisu usmjeravali prema toj profesiji, a ponajmanje joj nešto nametali.

“Doduše, od najranijeg sam djetinjstva crtala, ali bez pritiska, krenula sam sama u srednju Školu primijenjene umjetnosti i na Likovnu akademiju, ali da je tada postojala Akademija primijenjenih umjetnosti kao što je ova u Rijeci na kojoj radim, vjerojatno bih se odmah usmjerila prema tome jer mi je bilo jasno da se ne vidim u nekom pozivu čistog slikarstva, nego me više zanimalo nešto primijenjeno, ali tada još nisam mogla definirati što. Kako sam od najranije dobi bila stalno s roditeljima na probama, to me privuklo kazalištu. Živo se sjećam raznih predstava koje su me se jako dojmile, primjerice, „Dubrovačke trilogije“, „Dunda Maroja“ s Mustafom Nadarevićem i Nevom Rošić, „Romea i Julije“ s Almom Pricom i mnogih drugih. Bila sam svakoga ljeta u Dubrovniku na raznim probama za Dubrovačke ljetne igre, jer su moji roditelji svake godine po dva mjeseca tamo radili. Danas bih rekla da otac i ja jesmo slični, sigurno sam i ja sklona figuraciji, dezenima i popunjavanju prostora, od toga se očito ne mogu odmaknuti, ali za sada se nikako nisam upuštala u kreaciju scenske lutke, tu ga ne bih mogla slijediti. Od najranijeg doba bila sam i doma okružena umjetnošću koju su moji roditelji voljeli, slikarima i kiparima koji su ih inspirirali, stripovima, sve je to sigurno prošlo kroz mene i ostalo u meni, ali njegov izričaj je toliko jak i njegov da nitko ne može tome doći blizu, ponavljati to i reproducirati. To ne bi ni imalo smisla. Čovjek mora imati svoj put, nadam se da ga imam.“

Odgovorila je na pitanje što je za njezina oca značio atelje na Gornjem gradu koji želi pretvoriti u memorijalni prostor:

„Tata dugo nije imao atelje pa nije mogao ni slikati koliko je htio, prvi atelje je dobio na korištenje kasno u životu, isto na Gornjem gradu, na Gradecu, kada je pripremao svoju izložbu u Umjetničkom paviljonu 2002., odnosno, par godina prije te retrospektive. S vremenom je zgrada u kojoj je bio atelje postala nesigurna pa se, srećom, našao zamjenski prostor u kojem se i danas nalazi atelje. Sigurna sam da su sve slike koje je u ateljeu naslikao u njemu živjele svih tih godina dok nije imao radni prostor i kada ga je napokon dobio, onda ih je naslikao. Doduše, nije prije ni imao toliko vremena jer je stalno radio za kazalište. Jako je volio taj atelje i dio grada u kojem se nalazio, svi su se tamo nalazili i družili, kad je mogao išao je svaki dan u atelje. I u našu su kuću dolazili razni glumci i redatelji, primjerice, Kosta Spajić, Božidar Violić i Ivica Kunčević, zatim baletan i koreograf Ivica Sertić, baletan Dinko Bogdanić, kostimografkinja Ika Škomrlj i redateljica Mira Wolf. Meni je velika privilegija da se sjećam tih razgovora i dogovora koji su mi, bez obzira na to što sam bila mala, uvijek bili vrlo zanimljivi, voljela sam prisustvovati tim njihovim odraslim poslovima i toj nekoj atmosferi koja je istodobno bila radna i opuštena. Naša kuća je uvijek bila radni prostor dok nije bilo ateljea, sve je bilo istodobno radno i životno.“

Istaknula je da su se njezini roditelji uvijek slagali dok su zajedno radili, a imali su niz profesionalnih suradnji za kazalište, i da je njezina majka pomagala ocu u stvaranju nekih od njegovih crtanih filmova.

„Recimo, ‘Bećarac’ su cijeli zajedno napravili. Imamo i dalje doma te posebne figurice koje su ofarbane i izrezane iz papira, posebno su izrezani gornji i donji dio rukice, nogice i stopalo, da bi bili spajani malim končićem i lijepljeni kako bi se napravio pomak tih udova. Cijela animacija je rađena tako, to je ogroman posao, mama je sudjelovala u izradi svih tih figura za ‘Bećarac’, ne mogu zamisliti koliko im je trebalo da to naprave i poslije da se to animira. Iako svatko od njih ima specifičan likovni izričaj, uvijek su se profesionalno nadopunjavali. Žao mi je što nisam snimila kako to izgleda kada rade zajedno, bilo je jako specifično i konstruktivno. Kad govorimo o tatinim scenografijama i kostimografijama, čini mi se da se radi o drugom pristupu kazališnoj estetici onda i danas, išlo se više prema likovnoj stilizaciji. Sve do polovice 80-ih godina 20. stoljeća govorimo o vremenu kada su mogućnosti nabave materijala bile ograničene, bila su tri i pol materijala koja se moglo nabaviti pa su zato Zlatko, Diana i kolegica Ika Škomrlj bili jako inventivni u realizaciji kostima, tkanine su farbali, izbjeljivali, štampali ručno, pa čak i na grafičkoj preši koju smo nabavili i držali u stanu“, opisala je Barbara Bourek.

‘Bourek je nosio toplinu koja se dade iščitati u njegovim figurama, u nakazama, a koje su zahvaljujući artističkoj imaginaciji i kreativnoj energiji bile lijepe’. FOTO: Barbara Bourek

Đuro Roić, dugogodišnji glumac u Zagrebačkom kazalištu lutaka, surađivao je sa Zlatkom Bourekom u kazalištu i na televiziji. Upoznali su se 1984. na Splitskom ljetu gdje su surađivali na Parovoj predstavi “Farsa, farsa”. Njihova prava suradnja krenula je s predstavom „Od zlata jabuka“ Borislava Mrkšića u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Roić je igrao glavnu ulogu, Strijelca Nenada. Bilo je potrebno prilagoditi lutku, tražio je izmjene na mehanizmu za usta i oči, a Bourek ga je poslao da to sam učini.

“Poslušao sam ga, načinio promjene, uz nijemo negodovanje u radionici. Radionice ne vole da se netko miješa u njihov posao, ali Bourek je ipak bio autoritet. Činjenica da meni nije ni teško ni mrsko dorađivati mehanizam lutke Zlatku se svidjela. Ne sjećam se više kako je ovo počelo, ali ja sam s njim dopisivao tekst, pisao dijaloge u obliku slavonskih distiha, izmišljao na način sramotskih pjesama, promijenili smo dramaturška rješenja i naljutili Borislava Mrkšića, autora izvornog teksta. Joško Juvančić došao je dati završni glanc. Reducirao je našu razbarušenost, zaigranost. Gostovali smo po lutkarskim festivalima i izazivali polemike. Neki kritičar je optužio Zlatka Boureka da ruši Jugoslaviju, drugi je ovoga ismijao. Istini za volju, ovo je bila bezazlena, blago erotizirana politička satira. Zlatko Bourek iritirao je zapravo činjenicom da je predstava bila za odrasle, što se lutkarskom svijetu nije previše sviđalo i, ono najgore, što je predstava bila dobra. I nije puno igrana”, prisjetio se Roić.

Istaknuo je da Burek nije volio sladunjavu likovnost, kao ni osrednje i anemične tekstove, česte u kazalištu lutaka, a posebno se ljutio na činjenicu da je lutkarstvo okrenuto isključivo djeci. U redu mu je bilo, kaže naš sugovornik, da bude okrenuto djeci, ali ne isključivo. Kazalište lutaka ima, dodaje, široku lepezu izražajnih mogućnosti koje je besmisleno reducirati i sputavati.

“Njegova kazališna estetika, znam da bi on na ovo šeretski zaigrao obrvama jer sam preskočio riječ lutkarska, dala bi se iskazati izrazom ‘kazalište figura, teatar nakaza’. Jer njegovo kazalište i njegovo kazalište lutaka produžetak je njegova slikarstva i kiparstva, njegovog osjećaja za grotesku, anegdotalnost i sjetna prisjećanja. Govoreći o svojim likovima Zlatko je koristio izraze ružno, nakazno, a ja to spominjem poštujući njega. No ja to ne mislim. Jer bez obzira na grubost izričaja, Zlatko Bourek je nosio izvjesnu poetsku toplinu koja se dade iščitati u njegovim figurama, u njegovim nakazama, a koje su zahvaljujući artističkoj imaginaciji i kreativnoj energiji bile lijepe. Zlatko je bio fasciniran uličnim teatrom, grubim, sirovim, grotesknim. Volio je guaratellare, talijanske pučke lutkare s njihovim predstavama s Pulcinellom. Oduševljavalo ga je bastonavanje, mlaćenje sa štapovima, odnosno bastonima, kako se kaže na talijanskom. To je bilo nešto u svakoj izvedbi, vješto ili manje vješto, što je Zoran Mužić nazvao glazbenim brojem. To je Zlatko volio ubaciti u svoje predstave.“

Poznata je stvar da je Miroslav Krleža rekao Boureku, kada je ovaj išao k njemu na razgovor da ga pita može li koristiti ‘Balade Petrice Kerempuha’ za svoj crtani film, da su Boureki porijeklom iz Slovačke i da su bili svilari. Barbara Bourek kaže da nisu kasnije provjerili je li to istina i je li Krleža zaista sve znao, u skladu sa svojom reputacijom.

Barbara Bourek rekla je da u radu svog oca voli tu neku duhovitost koja se provlači kroz njegova djela i da je definitivno bio takav i kao čovjek: iznimno benevolentan, dobrohotan, sklon u ljudima vidjeti pozitivno ponekad čak i previše te da je zračio tom nekom dobrom, pozitivnom energijom. Stalno je govorio, dodala je, da ima u sebi ideja za još tri života.

„Mogli ste ga probuditi usred noći i reći da o nečemu priča, nije imao nikakav problem u komunikaciji, intervjuima, javnim govorima, bio je pun raznih anegdota i priča iz djetinjstva i mladosti. Bio je domoljub u onom najboljem smislu, zaista je volio zemlju u kojoj je rođen i živio, ali vidio je pozitivne i negativne strane ove države. U njegovu se radu vidi odakle je potekao, posebno je rodna Slavonija uvijek bila u njemu. Jako je patio u vrijeme Domovinskog rata, prepoznajem to danas više nego prije u njegovim slikama. Što se tiče njegova židovstva, nije odgojen da bi prakticirao neku religiju, mislim da je bio otvoren za sve, ali ga je više zanimalo kako to pretočiti u neke kazališne tekstove i priče nego u smislu nekog štovanja. Bio je povezan i sa stradanjem Židova, bio je involviran u rad Židovske općine, bio je u umjetničkom odboru i organizirao izložbe… U NDH nije stradao jer nitko nije ni znao za njegovo židovsko porijeklo. Otac mu je umro prije Drugog svjetskog rata, majka mu se preudala, a očuh mu je ubijen 1941., likvidirale su ga tzv. Mačekove straže. Moj je otac s majkom morao pobjeći od kuće u Osijek, a kasnije su otišli su u partizane gdje je ona bila u sanitetu, a on je bio kurir. Politika mog oca nije zanimala, posebno ne u smislu nekakvog umrežavanja u želji da mu to donese korist, to mu je bilo posve strano“, zaključila je Barbara Bourek.