Kod spomenemo Aspergerov sindrom obično nam prvo na pamet pada genijalac Sheldon iz ‘Teorije velikog praska’. No to je samo još jedan stereotip u nizu, koji osobama s ovom dijagnozom više šteti, nego koristi.

Aspergerov sindrom zapravo je termin koji se u medicinskoj teoriji više ne koristi jer se simptomi koje povezujemo s ovom dijagnozom preklapaju sa simptomima tako zvanog visokofunkcionalnog autizma.

Uzrok zašto se termin kroz posljednje desetljeće prestaje koristiti djelomično leži i u činjenici što je austrijski pedijatar Hans Asperger, po kojem je ovaj neurološki poremećaj i dobio naziv, na lošem glasu zbog svoje povezanosti s nacističkim režimom.

Posebnosti Aspergerovog sindroma

Ipak, u govoru se termin još zadržao, a neke osobe s ovom dijagnozom smatraju kako bi naziv trebao ostati jer visokofunkcionalni autizam i ono što smatramo Aspergerovim sindromom nisu istovjetni. Prije svega, osobe s Aspergerovim sindromom obično imaju manje uočljive simptome te kod njih nema zastoja u kognitivnom i jezičnom razvoju. Osim toga, za razliku od visokofunkcionalnog autizma, istraživanja podupiru tezu genetske osnove Aspergerovog sindroma.

Zašto mnogi nemaju službenu dijagnozu

Aspergerov sindrom najčešće se otkriva u djetinjstvu, ali s obzorom da je relativno nedavno ‘otkriven’ i identificiran, mnoge danas odrasle osobe nemaju službenu dijagnozu. Roditelji nerijetko otkriju da imaju dijagnozu Aspergerovog sindroma nakon što saznaju da ovu dijagnozu ima njihovo dijete – jer tada počnu proučavati simptome i ujedno ih lakše prepoznavati.

Danas postoje dobre dijagnostičke metode i specijalistički testovi pa se Aspergerov sindrom najčešće otkriva prije puberteta (reći ćemo, srećom, s obzirom na to da pubertet ionako donosi niz izazovnih psiho-fizičkih promjena). To je važno jer se jedino nakon postavljanja dijagnoze djeci može pružiti potrebna podrška (kako stručna, tako i unutar obitelji). Kao i kod drugih sindroma, rana intervencija itekako je korisna i čini razliku.

Općeniti znakovi Aspergerovog simptoma

• loše socijalne vještine (nespretne društvene interakcije)
• problemi u komunikaciji, unatoč dobro razvijenom govoru (jednostrani govor)
• fokusi interesa (preokupacija nekom temom)
• nefleksibilnost razmišljanja i teško prihvaćanje promjena
• dobro primjećivanje i pamćenje detalja
• uživanje u ponavljajućim radnjama, kao što su vježbanje instrumenta, računanje ili sortirane činjenica
• smanjena mogućnost neverbalne komunikacije
• stereotipni načini ponašanja i govora (formalni govor)
• mogu se osjećati hiperstimulirano zvukovima, mirisima i ostalim podražajima iz okoline
• sporiji emocionalni razvoj
• slabija grafomotorika
• fizička nespretnost

Navedeni simptomi obično su uočljivi već u vrtićkoj dobi kad možemo primijetiti da se dijete ne igra igre uloga, ima poteškoća sa sklapanjem prijateljstva, ne pokazuje interes za drugu djecu i slično.

Predrasude o Aspergerovom sindromu

Aspergerov sindrom u medicinskoj se literaturi prvi put spominje 1994. godine i posljednjih smo 30 godina stekli mnoge važne spoznaje o ovom neurološkom poremećaju – ali su se usporedno razvile i brojne predrasude. Jedan od glavnih krivaca za to je stereotipno prikazivanje osoba s ovim poremećajem. Neki Aspiji doista podsjećaju na popularnog Sheldona iz serije ‘Teorija velikog praska’, ali druge ćete mnogo teže prepoznati – osobito kad su u pitanju žene.

“Sve osobe s Aspergerom su asocijalne”

Iako često djeluju introvertirano, mnoge osobe s Aspergerovim sindrom zapravo žele imati stabilne i kvalitetne odnose s drugima, ali ne znaju kako ih ostvariti. Osim što imaju problema s inicijalnim pristupom koji može djelovati nespretno, teško čitaju neverbalni jezik drugih. Rezultat toga može biti da ne mogu ‘pročitati’ što sugovornik misli ili osjeća zbog čega u konačnici teško sklapaju i održavaju prijateljstva.

Žene općenito imaju manje problema sa socijalnim vještinama jer od malena nauče bolje ‘maskirati’ (oponašati druge kako bi se bolje uklopile). Neke osobe s Aspergerovim sindromom mogu biti i vrlo ekstrovertirane te žudjeti za kontaktom, ali prilaziti na način koji drugima djeluje čudno. S obzirom na to da u komunikaciji obično vode monologe i ne pokazuju interes za drugu osobu, razgovor s njima može djelovati prilično jednostrano. Zbog svega navodnog pokušaji da se povežu s drugima mogu biti neuspješni – radi čega naposljetku odustaju i povlače se u sebe.

“Svi Aspiji su genijalci”

Zbog stereotipnog prikazivanja u filmovima i serijama, proširila se pogrešna ideja o Aspijima kao genijalcima. Neke osobe s Aspergerom mogu imati iznadprosječni kvocijent inteligencije i biti vrlo uspješne u svom poslu, ali nije točno da su svi genijalci. Ova je česta predrasuda možda proizašla i iz jednog tipičnog simptoma – tako zvanog fokusa interesa.

Osobe s Aspergerom obično imaju teme koje ih jako zanimaju i koje izučavaju dugo vremena do u najsitnije detalje te djeluju kao pravi stručnjaci na tom polju – recimo šestogodišnjak koji zna nabrojiti sve vrste dinosaura ili sve modele vlakova zajedno s tehničkim specifikacijama.

Ne gledaju sugovornika u oči

Aspergerov sindrom je, podsjećamo, dio šireg spektra što znači da se sve osobe s ovom dijagnozom ne ponašaju potpuno jednako. Nekima je zadržavanje pogleda tijekom komunikacije neugodno, dok drugi neće s tim imati problema. Osim toga, Aspiji često ‘nauče’ očekivana ponašanja pa ih onda primjenjuju na način koji drugima može djelovati pomalo neobično – ako su naučili da trebaju sugovornika gledati u oči, možda će neprirodno nastojati zadržati kontakt očima tijekom cijelog razgovora.

Nisu empatični

Još jedna vrlo raširena – i po same Aspije izuzetno štetna predrasuda. Osim ako nemaju neke druge pridružene dijagnoze koje obilježava baš takav simptom, osobe s Aspergerovim sindromom obično imaju empatiju, samo je ne izražavaju na uobičajen i društveno očekivan način – ali to je nešto na čemu mogu raditi kroz život. Osobe s Aspergerovim sindromom u nekim situacijama mogu biti čak i previše osjetljive na osjećaje i patnju drugih.

Agresivni su i skloni kršenju zakona

Potpuno je netočno da su osobe s ovom dijagnozom sklone agresivnom ponašanju, upravo suprotno, istraživanja pokazuju kako su češće žrtve, nego počinitelji. Iznimke su osobe koje imaju pridružene dijagnoze, poput psihopatije. Osobe s visokofunkcionalnim autizmom naravno mogu imati agresivne reakcije baš kao i bilo tko drugi – uglavnom onda kad su frustrirane ili nečim ‘trigerirane’.

Baš kao i neurotipične osobe, ljudi s ovom dijagnozom s godinama uče kako reagirati na frustracije i regulirati svoje emocije, ali nema dokazane poveznice između Aspergerovog sindroma i agresivnog ponašanja, kao ni između Aspergera i sklonosti kriminalu, navodi se u znanstvenom članku objavljenom u časopisu Research in Autism Spectrum Disorders.

Navedene predrasude nikako nisu od koristi osobama s Aspergerovim sindromom kao ni članovima njihovih obitelji i zato je vrijeme da ih raskrinkamo i prestanemo širiti. Sve su ove predrasude rođene iz neznanja i nerazumijevanja, a najbolji način na koji se možemo boriti protiv toga je, dakako, edukacija.